REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-556/2023-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Maro Mihočević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mihočević i Bajs d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vesna Alaburić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. svibnja 2023., poslovni broj: 64 Pn-2779/20-25., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja IJ kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. svibnja 2023., poslovni broj: 64 Pn- 2779/20-25.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženici ZJ isplatiti tužitelju IJ iznos od 20.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Tuženica ZJ iz [adresa] dužna je o svom trošku po pravomoćnosti ove presude istu objaviti u prvoj sljedećoj objavi na mrežnoj stranici www.telegram.hr u cijelosti i bez komentara pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju IJ naknaditi tuženici ZJ troškove postupka u iznosu od 1.492,90 Eur-a/11.248,26 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 5. svibnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv presude prvostupanjskog suda žalbu je podnio tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP). U žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a i iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio odlučne činjenice, jer nije prenio točan sadržaj iskaza svjedoka ĐJ, ČJ, TJ, ŠJ, OJ, ŽJ, te iskaze stranaka, pa je iz njihovih iskaza donio pogrešan zaključak. Tužitelj u žalbi analizira iskaze saslušanih svjedoka. Ističe da je 22. listopada 2019. uputio redakciji portala www. telegram.hr u odnosu na članak od 3. listopada 2019. zahtjev za ispravak istovjetnih navoda kao i u predmetnom članku i u tom zahtjevu za ispravak je jasno naveo da koristi prostor Centra isključivo radi ostvarivanja službenih zadaća koje za potrebe Sveučilišta u Zagrebu mora obavljati na području Grada Dubrovnika, te da je stoga svako putovanje u Dubrovnik, pri kojem su korišteni prostori Centra, bilo ostvareno u poslovne svrhe, te su o istom sačinjeni i putni nalozi. Tvrdi da razlozi boravka u zgradi [adresa] ne moraju isključivo biti vezani uz djelovanje [adresa], te da je kao rektor zbog službenih obaveza prisustvovao Dubrovačkim ljetnim igrama i iz toga razloga je boravio u zgradi Centra sa suprugom koja mu je kao rektoru bila službena pratnja. Ističe da je na ovaj način ekonomičnije raspolagao sredstvima Sveučilišta u Zagrebu, jer bi boravak u nekom od dubrovačkih hotela bio znatno skuplji. Nadalje, ističe da niti iz jednog materijalnog dokaza u spisu ne proizlazi da bi se tuženica prije objave predmetnog članka obratila tužitelju vezano za predmetnu temu. Tvrdi da je tuženica kao novinarka morala znati da s obzirom da je Sveučilište u Zagrebu javna ustanova, sve tražene informacije vezano uz djelovanje istoga mogla dobiti službenim putem pozivajući se na Zakon o medijima. Ističe da tuženica nikada nije postupala na opisani način, već da je svoje upite slala osobno njemu sms-om porukama i to petkom pred kraj radnog vremena, a članke je objavljivala već subotom. Mišljenja je da je tuženica stoga mogla znati da su utuženi navodi neistiniti, jer nije izvršila provjeru istih. Iz navedenoga smatra da prvostupanjska presuda u tom dijelu ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, jer postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Mišljenja je da je predmetna presuda odraz sklonosti suda da pravu na slobodu izražavanja pruži prednost pred pravom na zaštitu, časti, ugleda i dostojanstva i prava na privatnost, pri čemu tvrdi kako su neistiniti navodi navedeni u članku. Nadalje ističe da je nejasno iz kojeg razloga je sud tumačio predmetni spor kao naknadu štete iz radnog odnosa i poziva se na članak 1061. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, kad iz same tužbe jasno proizlazi da je tužitelj istu podnio temeljem članka 19. stavka 1., te članka 1100. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da tužba nije podnesena protiv tuženice kao zaposlenice Telegram media grupe d.o.o. koja je nakladnik elektroničke publikacije Telegram hr., već je ista podnesena protiv tuženice jer je ista štetnik u konkretnom slučaju i to u smislu naprijed citiranih odredbi. Nadalje ističe kako je tuženica od 2016. bila autorica 237 članaka koji uglavnom sadrže neistinite tvrdnje kojima je imala namjeru difamirati upravo tužitelja, jer isti članci sadrže većinom neistinite tvrdnje o tužitelju. Iz navedenoga smatra da jasno proizlazi da u konkretnom slučaju nije pretpostavka odgovornosti za štetu postojanje namjere, već je pretpostavka odgovornosti za štetu znanje i svijest da su izneseni navodi netočni. Tvrdi da njegovo pravo da od tuženice traži objavu presude proizlazi iz članka 1099. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenoga smatra i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Predlaže da se žalba prihvati i da se prvostupanjska presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev ili da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe.

3. Tuženica se u odgovoru na žalbu protivi navodima žalbe i predlaže da se žalba odbije, a prvostupanjska presuda potvrdi .

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjska presuda sadrži jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa tako niti sa iskazima saslušanih svjedoka i parničnih stranaka, te ispravama priloženim spisu, pa prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe.

6. Odredba članka 8. ZPP-a odnosi se na načelo slobodne ocjene dokaza provedenih tijekom postupka, pri čemu se navedenom odredbom utvrđuje koje sve okolnosti prvostupanjski sud treba uzeti u obzir pri utvrđivanju relevantnih činjenica, a na osnovi slobodne ocjene provedenih dokaza.

7. Valja navesti da ocjena dokazne snage ispitanih dokaznih sredstava zavisi u svakom konkretnom slučaju od slobodne ocjene suda, koji prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, a koje ukazuju na osnovanost i istinitost tvrdnji jedne od stranaka.

8. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju, sukladno članku 8. ZPP-a, utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka, zbog čega ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost, a niti nezakonitost pobijane presude.

9. Stoga ne stoji žalbeni razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. i člankom 354. stavkom 2. točka 11. ZPP-a, na koje se ukazuje u žalbi, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na kojem je utemeljio pobijanu presudu. Izvedeni su svi predloženi dokazi, koji su pravilno ocijenjeni. Navodima žalbe nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje.

11. Tužitelj je tužbu protiv tuženice podnio jer je ista kao autorica teksta 29. rujna 2020. pod naslovom "Ovo je rođak Borasove supruge. Dali su mu da vodi sveučilišni poslijediplomski centar" na elektroničkoj publikaciji www.telegram.hr za njega navela:

"No nakon što je na poziciju rektora došao IJ, javnim su novcem u tom zdanju uređena tri apartmana u koje bez njegove privole nitko ne smije ući."

"(…) za Telegram su prošle godine ustvrdili kako rektor tamo svako ljeto dolazi privatno, i to s obitelji."

12. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj iz spornog članka izdvaja samo dio rečenice kada navodi "(…) za Telegram su prošle godine ustvrdili kako rektor tamo svako ljeto dolazi privatno, i to s obitelji.", dok cijela rečenica u spornom članku glasi: "Bivši ministar i ugledni profesor, I koji žive u blizini, te tri neovisna izvora, za Telegram su prošle godine ustvrdili kako rektor tamo svako ljeto dolazi privatno s obitelji."

13. Naime, u konkretnom slučaju je bitan tekst cijele rečenice iz spornog članka, jer se tuženica u ovoj rečenici poziva na izvore informacija.

14. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi točno prenio smisao sadržaja iskaza saslušanih svjedoka ČJ, TJ, ŠJ, CJ, ŽJ, te iskaze stranaka, pri tome je potrebno naglasiti da tužitelj nije osporio iskaz svjedoka ČJ da je ovom svjedoku prilikom susreta u lipnju 2019. rekao "Kak to da me nisi očekivao, pa ja sam vlasnik ovoga", odnosno prema izjavi samog tužitelja "rektor je tehnički vlasnik ovoga", dakle ova rečenica jasno govori da se tužitelj svjedoku predstavio kao osoba koja ima pravo upravljati spornim prostorom kako on odluči (kao gospodar), a ne da može u apartmanima Centra boraviti samo u poslovne svrhe.

15. Dakle, po ocjeni i ovoga suda, tužitelj svojom izjavom i ponašanjem nije ostavio dojam da je u Dubrovniku boravio poslovno, jer je sam dao izjavu da Centar u Dubrovniku smatra imovinom kojom on može upravljati bezuvjetno. Činjenica je da je sa tuženikom u [adresa] boravila i supruga, te da se u vrijeme kada je tužitelj sa suprugom boravio u Centru u Dubrovniku održavala matematička konferencija, s kojima tužitelj nije imao nikakve poslovne veze. Pri tome je potrebno naglasiti da svjedok ŠJ, koji je bio rektor Sveučilišta u Zagrebu prije tužitelja, u svom iskazu potvrđuje iskaz svjedoka ČJ da su sve prostorije, pa tako i apartmani u [adresa] u [adresa], namijenjeni izričito za potrebe poslijediplomskog studija i znanstvenih skupova, a ne u druge svrhe.

16. Slijedom navedenoga proizlazi da prvostupanjski sud nije pobijanu presudu donio na temelju dojma svjedoka ČJ i TJ, već na temelju činjenica koje govore o izjavama i ponašanju samog tužitelja prilikom razgovora sa ovim svjedocima.

17. Suprotno navodima žalbe, iz iskaza svjedoka TJ jasno proizlazi da su on i ČJ nakon razgovora s tužiteljem zaključili da su bili šokirani izjavom tužitelja, te da su razgovarali kako se o ovom postupanju tužitelja treba izvijestiti medije. Činjenicu da je izvor informiranja tuženice kao novinarke prilikom pisanja spornog članka bio, između ostalih, i ČJ u svom iskazu je potvrdila i svjedokinja ŽJ, koja je u vrijeme pisanja članka bila glavna urednica i članak je odobrila.

18. Suprotno navodima žalbe, da je tuženica prilikom pisanja spornog članka i spornih rečenica kao novinar istraživala i druge izvore, proizlazi iz iskaza svjedokinje ŽJ, kao i iz iskaza tuženice, a i svjedok ČJ u svom iskazu potvrđuje da su zaposlenici i susjedi u Dubrovniku govorili da rektor IJ ljetuje u Dubrovniku.

19. Pri tome je potrebno naglasiti da tuženica kao novinarka u skladu sa člankom 30. stavkom 1. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj: 59/04, 84/11, 81/13, dalje: ZM) nije dužna navesti imena osoba s kojima je razgovarala u Dubrovniku, ali točnost njezinih navoda da je obavila razgovore i u Dubrovniku sa određenim osobama potvrđuje i svjedokinja ŽJ kao glavna urednica portala u kojem je tuženica objavila sporni članak.

20. Iz provedenih dokaza, odnosno iskaza svjedoka i iskaza parničnih stranaka, te isprava priloženih spisu prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je spornom članku, prethodio članak objavljen na istom portalu 3. listopada 2019. pod nazivom: "Rektor IJ je novcem Sveučilišta obnovio luksuzne apartmane u Dubrovniku. Sad tamo ljetuje." Tuženica je također autor i ovog članka.

21. Iz provedenih dokaza proizlazi da zahtjev tužitelja za ispravak informacija u članku od 3. listopada 2019. nije objavljen i da je o razlozima neispravljanja toga teksta tužitelj bio obavješten (list 30 spisa), ali da tužitelj nije postupio po naputku iz dopisa od 25. listopada 2019.

22. Iz provedenih dokaza proizlazi da je prije objave članka od 3. listopada 2019. tuženica tražila od tužitelja i osobno da se izjasni o navodima da privatno ljetuje u Dubrovniku. Tužitelj nije dostavio dokaz da se na njezin zahtjev očitovao.

23. Tužitelj je u spis dostavio putni nalog iz kojeg proizlazi da je u razdoblju od 19. lipnja 2019. do 25. lipnja 2019. bio u službenom posjetu Dubrovniku i Sveučilištu u Dubrovniku (list 37-41). Iz ovog putnog naloga ne može se utvrditi o kakvom točno službenom posjetu se radilo, niti iz kojih razloga mu je službena pratnja bila supruga, a prema izvodu iz knjige putnih naloga proizlazi da je 9. srpnja 2019. bio na svečanom otvaranju 70. Dubrovačkih ljetnih igara, za koje u svom iskazu navodi da mu je kao pratnja morala biti supruga, što također potvrđuje da sa suprugom u Dubrovniku nije moga biti u lipnju 2019. zbog otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara.

24. Svjedok LJ je u svom iskazu potvrdio da je on u tazbinskom srodstvu sa suprugom tužitelja (oženjen je njezinom nećakinjom) i da je on direktor tvrtke Dormitorij i da je ova tvrtka osnovana za iznajmljivanje soba i apartmana u zgradi koja je u vlasništvu Sveučilišta u Zagrebu. Premda je tvrdio, a to je navedeno i u članku od 29. rujna 2020. da tužitelj u apartmanu u sklopu Centra u Dubrovniku boravi samo kada je u Dubrovniku poslovno, priznao je da nema evidencije kada su tužitelj, ili druge osobe boravili u apartmanima sve do 2020., kada je napravljena kategorizacija tih apartmana, i kada se počela voditi evidencija o boravku u apartmanima.

25. Činjenica da je tužitelj odlučivao tko može i u kojim uvjetima koristiti apartmane proizlazi i iz iskaza samog tužitelja, jer u svom iskazu navodi da rektor odlučuje o svemu na Sveučilištu, a da svjedok LJ kao direktor ima slobodu odlučivanje u radu, ali "uz zrno soli“.

26. Slijedom navedenog, imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka i stranaka, te isprave priložene spisu, ovaj sud je mišljenja da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da bi tuženica, kao autorica teksta, postupala s namjerom da mu nanese štetu.

27. Tuženica je prilikom pisanja članka, kao autor teksta, imala osnovani razlog povjerovati da su sve činjenice točne. Naime, tijekom ovoga postupka iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka nesporno je utvrđeno da je točno da su apartmani 7, 8 i 9 uređeni sredstvima Sveučilišta u Zagrebu i to nakon što je tužitelj postao rektor; da je direktor tvrtke koja upravlja apartmanima svjedok LJ, koji je u tazbinskom srodstvu sa suprugom tužitelja, da je tuženica informacije da tužitelj i u privatne svrhe vrlo vjerojatno koristi navedeni apartman dobila od sveučilišnog profesora i istaknutog člana akademske zajednice, nakon čega je točnost tih navoda provjerila kod susjeda i zaposlenika u Centru u Dubrovniku, a pokušala je točnost ovih navoda provjeriti i od samog tužitelja prilikom pisanja prvog članka na tu temu još 2019., ali on se o tome nije izjasnio, premda je na druge upite tuženice odgovarao. Nadalje, ni tijekom prvostupanjskog postupka nije dostavljena evidencija kada je tužitelj doista boravio u apartmanu, jer do 2020. nije vođena evidencija o boravku osoba u apartmanima, unatoč činjenici što se radi o objektu koji je u vlasništvu Sveučilišta u Zagrebu, dakle u vlasništvu javne ustanove za koju je za očekivati da vodi uredne evidencije o boravku osoba u njezinim apartmanima i sobama u Centru u Dubrovniku.

28. Obzirom da je tužitelj u vrijeme pisanja spornog članka obnašao funkciju rektora Sveučilišta u Zagrebu, o njegovom načinu rada i rukovođenja Sveučilištem u Zagrebu postojalo je opravdano zanimanje javnosti, pa tako i o informaciji tko je izabran za rukovođenje [adresa] u [adresa] i koristi li tužitelj kao rektor apartmane u [adresa] u [adresa] koji su u vlasništvu Sveučilišta isključivo u poslovne svrhe ili ih koristi i privatno i sa članovima obitelji, u konkretnom slučaju suprugom, te tko stvarno odlučuje kome se mogu dati na korištenje predmetni apartmani i pod kojim uvjetima.

29. Slijedom navedenog proizlazi da za informacije koje je tuženica kao autorica teksta navela postoji opravdan interes javnosti, a tuženica je prilikom prikupljanja informacija postupala po ocjeni ovog suda u dobroj vjeri.

29.1. Okolnost što je tuženica autorica preko 200 članaka u kojima se kao rektor Sveučilišta u Zagrebu spominje tužitelj, ne utječe na pravilnost odluke prvostupanjskog suda, jer je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da tuženica kao novinarka prati visoko obrazovanje, te piše i o ostalim Sveučilištima i njihovim čelnicima, a sada piše i o aktualnom rektoru Sveučilišta u Zagrebu.

30. Prema članku 10. stavku 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17 dalje: Konvencija) svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.

30.1. Prema članku 8. stavku 1. Konvencije svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

30.2. Ustav Republike Hrvatske u članku 38. stavku 1. („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 dalje: Ustav) jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, a članak 16. stavak 1. Ustava dopušta ograničenje sloboda i prava, pa se sloboda i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi, te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

30.3. Članak 35. Ustava svakom jamči štovanje i pravnu zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

30.4. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) je u nizu presuda koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja utvrdio načelna stajališta kako slijedi.

30.5. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usporedi s predmetima ESLJP-a Z protiv Moldavije [Vv], br.14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.).

30.6. Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamči neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena, ako je to nužno u demokratskom društvu.

30.7. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da se za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usporedi sa PJ Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usporedi s Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.).

30.8.. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usporedi s Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od **.**.2012. Đ i VJ Associés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.).

30.9. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu, te je potrebno postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usporedi s Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

31. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv] (br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012.) naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

32. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je prilikom donošenja pobijane presude proveo test razmjernosti, te je pravilno ocijenio da su informacije koje su iznesene u spornom tekstu od opravdanog interesa javnosti obzirom da se radi o nekretninama Sveučilišta u Zagrebu koje je javna ustanova i o načinu gospodarenja tužitelja kao rektora Sveučilišta tim nekretninama. Pri tome je potrebno naglasiti da je tužitelj kao rektor Sveučilišta u Zagrebu poznat široj javnosti i da je tema članka upravo njegov način gospodarenja imovinom Sveučilišta, te da je tužitelj svojim izjavama pred kolegama, prilikom susreta u Dubrovniku, u znatnoj mjeri pridonio pisanju spornog teksta, jer iz sadržaja njegovih izjava proizlazi da imovinu Sveučilišta doživljava kao da istu može koristiti kao što bi koristio vlastitu imovinu, a da je tuženica prilikom pisanja teksta koristila više izvora informacija, te je pokušala dobiti i odgovor samog tužitelja prije pisanja članka od 3. listopada 2019.

33. Slijedom navedenoga prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ne postoji prijeka društvena potreba koja bi zahtijevala da se pravu tužitelja na njegov ugled, čast i dostojanstvo dade prednost pred pravom tuženice na slobodu izražavanja.

34. Pri tome je potrebno naglasiti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tuženica odgovara za štetu prema članku 1061. stavku 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) prema kojem članku tužitelj od tuženice može zahtijevati naknadu štete samo ukoliko je ona štetu prouzročila namjerno.

35. Naime, ZM ne propisuje izravnu odgovornost novinara kao autora teksta za štetu, već prema članku 21. ZM za štetu odgovara nakladnik i glavni urednik, ali odgovornost novinara, kao autora članka, proizlazi iz odredbi Zakona o obveznim odnosima.

36. Pri tome hoće li novinar kao autor članka odgovarati prema članku 1045. ZOO ili prema članku 1061. stavku 2. ZOO ovisi je li novinar u radnom odnosu kod nakladnika ili novinarstvo obavlja kao samostalnu profesiju. Naime, u slučaju kada novinar koji novinarski posao obavlja kao samostalnu profesiju i pri tome počini štetu odgovara osobno za štetu (članak 1045. ZOO), ali kada je u radnom odnosu kod nakladnika i počini štetu objavljujući članak u medijima u vlasništvu nakladnika, tada odgovara nakladnik kao poslodavac (članak 1061. stavak 1. ZOO), osim u slučaju iz članka 1061. stavak 2. ZOO (postojanje namjere novinara da štetu počini) kada nakladnik i novinar mogu odgovarati solidarno, pa se može tužiti svakog od njih. Naime, članak 1061. ZOO propisuje odgovornost za drugoga u konkretnom slučaju poslodavca za radnika.

37. Tuženica je u vrijeme pisanja spornih članka bila u radnom odnosu kod Telegram media grupe d.o.o., što je dokazala potvrdom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, dakle bila je u radnom odnosu kod nakladnika na čijem su portalu objavljeni sporni članci, te je imajući u vidu upravo ovu odlučnu činjenicu prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o odgovornosti tuženice za štetu primijenio članak 1061. stavak 2. ZOO-a.

38. Suprotno navodima žalbe, članak 19. ZOO propisuje zaštitu prava osobnosti, ali ovim člankom nije propisano tko u konkretnom slučaju odgovara za štetu, kao ni u članku 1100. ZOO kojim člankom su propisane kvalifikatorne okolnosti o kojima sud treba voditi računa prilikom odlučivanja o visini štete koju dosuđuje zbog povrede prava osobnosti.

39. Odluka o troškovima postupka se posebno navodima žalbe ne osporava, a prvostupanjski sud je o troškovima postupka pravilno odlučio primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

40. Slijedom navedenoga prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelja odbio sa tužbenim zahtjevom, pa je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

40. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe, jer sa žalbom nije uspio, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 12. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak