Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-920/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-224/2023-9 od 18. ožujka 2024., u sjednici vijeća 12. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-224/2023-9 od 18. ožujka 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu od 20. lipnja 2005. zaključenog između stranaka, kojom odredbom je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita platiti naknadu od 1,00% na iznos kredita obračunatu s datumom ugovora, odnosno minimalno 200,00 kn, točkom II izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 589,38 eur s zateznom kamatom počev od 1. veljače 2005. do isplate po stopi i za razdoblje kako je to navedeno u toj točki izreke sve u roku od 15 dana.
2. Točkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 602,31 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.
7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda.
8. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbene zahtjeve tužiteljice su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
9. Neprijeporno je da su tužiteljica, kao korisnica kredita i potrošač, te tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 20. lipnja 2005. kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 91.200,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, da iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je tužiteljica dužna platiti prije korištenja kredita u iznosu od 1,00% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, te da je tuženik po toj osnovi 1. veljače 2005. naplatio tužiteljici iznos od 4.440,71 kn.
10. U fazi žalbenog postupka sporna je osnovanost tužbenih zahtjeva, odnosno je li odredba čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, te ima li tužiteljica pravo na povrat (restituciju) plaćenog iznosa naknade sa zateznom kamatom u tijeku od 1. veljače 2005. te zastara tražbine.
11. Sud prvog stupnja iz iskaza tužiteljice (tuženik je odustao od saslušanja svjedoka BV) u bitnom utvrđuje da je imala namjeru kupiti stan, da je vezano uz sklapanje ugovora razgovarala sa djelatnicom banke UV koja joj je rekla da naknadu mora platiti te da o tome nije mogla pregovarati, a naknadu je platila u gotovini. Predmetni ugovor o kreditu je sastavio tuženik, nakon čega je tužiteljica bila pozvana na potpisivanje ugovora pri čemu da joj nisu obrazložene pojedine odredbe ugovora kao niti sporna odredba o trošku obrade kredita, ugovor je pročitala i donekle ga razumjela.
12. Na temelju tih utvrđenja te uvidom u predmetni ugovor o kreditu, pritom cijeneći odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje ZZP) sud cijeni osnovanim zahtjev tužiteljice. Pri tome cijeni da je na tuženiku bio teret dokaza da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade, te je cijeneći iskaz tužiteljice zaključio kako tuženik ovu okolnost nije dokazao, te zaključio kako tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljicom o navedenoj ugovornoj odredbi nije pregovarao.
13. Daljnji zaključak prvostupanjskog suda je, a budući da se radilo o tipskom ugovoru, da tuženik, nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, da je slijedom toga tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Dalje je zaključio da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava budući da ugovor o kreditu bez sporne ugovorne odredbe nije bilo moguće sklopiti, zbog čega je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača.
14. Zbog tih razloga tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu prihvatio je kao osnovan. Slijedom toga primjenom odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41//08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) zaključio je da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, te da tužiteljica ima pravo na isplatu (vraćanje) naknade za obradu kredita te je stoga zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 589,38 eur, koji je tuženik učinio neprijepornim prihvatio kao osnovan s zateznom kamatom od 1. veljače 2005. do isplate.
15. Pritom je ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare cijeneći da se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice te se pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojoj su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena, a to je u konkretnom slučaju donošenje pobijane presude slijedom čega je zaključio da restitucijski zahtjev tužiteljice nije u zastari.
16. O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
17. Sva navedena činjenična utvrđenja kao pravilna prihvaća i ovaj sud, jer ista proizlaze iz pravilne ocjene izvedenih dokaza, a koja činjenična utvrđenja žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u dvojbu.
18. Neosnovani su i žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud, iz navedenih razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud, pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevima tužiteljice, a žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.
19. U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno pozivajući se na odredbu čl. 81. ZZP zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade; da tuženik ove okolnosti nije dokazao, već suprotno da iz sporne ugovorne odredbe čl. 10. proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru, te o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita, te da se stoga radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a to znači da je ova ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.
20. Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.
21. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
22. S obzirom da u konkretnom slučaju tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita to se radi o ništetnoj ugovornoj obvezi te postoji obveza tuženika na vraćanje uplaćenog iznosa od 4.440,71 kn, odnosno sada iznosa od 589,38 eur, koji je tuženik u obvezi platiti (vratiti) tužiteljici prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, s time da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, te da tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženiku uplatila naknadu za obradu kredita, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.
23. U odnosu na žalbene navode u kojima se ističe da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, što prema shvaćanju ovog suda nije sporno, treba reći da sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori zapravo u prilog tome, da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
24. Odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud je taj prigovor pravilno ocijenio kao neosnovan pri čemu se pravilno u odnosu na početak tijeka zastare pozvao na shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. Nisu osnovani navodi o zastoju tijeka zateznih kamata temeljem Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine2 broj 83/20), jer se njihove odredbe odnose na zastoj tijeka zateznih kamata za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed Covida 19 samo u odnosu na ovršne i stečajne, a ne i parnične postupke.
25. Slijedom navedenog te suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u toč. I i II izreke.
26. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška iz toč. III izreke koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
27. Stoga je primjenom odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.
U Rijeci 12. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća
Branka Ježek Mjedenjak
