Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-180/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj tužitelja: 1. DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. VS pok. D iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak & Partneri iz Splita, protiv tuženika DSR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Duplančiću, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, pod poslovnim brojem P-1935/2019-53 od 30. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, pod poslovnim brojem P-1935/2019-53 od 30. studenog 2021. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki A I. izreke odbijen je glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelji stekli valjani pravni temelj za stjecanje i upis prava suvlasništva realno odijeljenog dijela nekretnine označene kao kč. zem. [katastarska čestica], upisana u u zk. ul. [broj ZK uloška], katastarske oznake čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-[katastarska općina] u površini 46 m2, od toga pod zgradom 34 m2 i to u naravi onog dijela koji je prikazan na skici sudskog vještaka mjernika AS od 18. ožujka 2020. i označen točkama A-B-C-D-A-, koja skica je sastavni dio presude pa da su tužitelji ovlašteni temeljem presude i prijavnog lista Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Split, kojim će se izvršiti cijepanje te nekretnine i formirati nova katastarska čestica koja će se upisati u novi zemljišnoknjižni uložak kako bi se tužitelji mogli upisati kao suvlasnici te nekretnine svaki u ½ dijela, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika. Točkom A.II. izreke odbijen je zahtjev da se tuženiku zabrani da osobno ili putem treće osobe samovlasno onemogućava ili na bilo koji način uznemirava tužitelje kao stvarne vlasnike te nekretnine i to površine 46 m2 te mu zabrani postavljanje bilo kakvih zapreka, mijenjanje brava i sličnih smetanja i uznemiravanja tužitelja ubuduće, kao i poduzimanje drugih čina kojima se tužitelje onemogućava u ostvarivanju njihovih stvarnih prava. Točkom III. odbijen je i zahtjev da im tuženik naknadi parnične troškove.

2. Točkom B.I. izreke odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelji suvlasnici realno određenog dijela navedene nekretnine uz ovlaštenje tužitelja da temeljem ove presude i prijavnog lista izvrše cijepanje radi formiranja nove čestice zemljišta koja će se upisati u zemljišne knjige radi njihova upisa kao suvlasnika svakog u ½ dijela i uz istovremeno brisanje prava vlasništva tuženika na toj čestici. Točkom B.II. izreke odbijen je i eventualni zahtjev da se tuženiku zabrani da osobno i posredstvom treće osobe samovlasno onemogućava i uznemirava tužitelje kao stvarne vlasnike te nekretnine i realno određenog dijela, činima pobliže opisanim u toj izreci presude, kao i zahtjev tužitelja da im tuženik naknadi troškove postupka, sve pobliže navedeno u izreci presude.

3. Točkom C. izreke naloženo je tužiteljima solidarno naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 12.700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

4. Protiv navedene presude žalbu podnose tužitelji pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP) i predlažu da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači te usvoji glavni, odnosno eventualni tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu poriče žalbene navode kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su stekli valjanu pravnu osnovu za stjecanje i upis prava suvlasništva realnog dijela nekretnine pobliže opisanog u izreci presude (glavni zahtjev), odnosno da su suvlasnici tog dijela pobliže opisanog u izreci te da se tuženiku zabrani da ih osobno ili posredstvom treće osobe onemogućava ili na bilo koji način uznemirava u ostvarivanju njihovih stvarnih prava na tom dijelu nekretnine.

8. Sud prvog stupnja utvrđuje te proizlazi iz sadržaja spisa sljedeće:

-predmeta nekretnina kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-[katastarska općina] upisana je u zemljišnim knjigama kao kuća površine 168 m2, dvorište površine 618 m2 i zgrada površine 34 m2, odnosno ukupno 620 m2 i to kao vlasništvo tuženika u cijelosti, dok je kod Ureda za katastar Split predmetna nekretnina upisana kao kč. br. [katastarska čestica] u istoj površini, a kao posjednik upisan tuženik,

-iza smrti pok. RS, pok. V iz [adresa], isti je otac tužiteljice i tuženika, a osim njih zakonski nasljednici bili su i supruga CS te kćerka TS, doneseno je rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-307/03 od 17. rujna 2003.,

-prednik stranaka je sačinio oporuku kojom je raspolagao svojom imovinom na način da je sve nekretnine koje je imao u vlasništvu ostavio u nasljedstvo tuženiku kao svom sinu, koju oporuku su svi priznali tako da je navedenim rješenjem o nasljeđivanju tuženik proglašen nasljednikom u odnosu na nekretnine, dok je supruga CS proglašena nasljednicom u odnosu na pokretnine,

-tuženik je pred sudom prvog stupnja vodio postupak poslovni broj P-546/08 radi utvrđenja vlasništva prijeporne nekretnine u kojem je donesena presuda kojom je utvrđen vlasnikom iste, a u kojem je kao svjedok saslušana majka tužiteljice i tuženika CS te potvrdila da je prethodno vlasnik te nekretnine bio njen suprug koji je isti kupio 1960., a da nakon njegove smrti pripala u cijelosti tuženiku kao njihovom sinu, što je u tom postupku potvrdila i TS, sestra tuženika i tužiteljice,

-BS je pred sudom prvog stupnja pokrenula protiv tuženika postupak pod poslovnim brojem P-3857/2017 tužbom od 9. rujna 2017. radi utvrđenja da joj na ime bračne stečevine pripada ½ te nekretnine, ali je rješenjem od 2. listopada 2020. utvrđeno da je tužba u tom postupku povučena.

-prijepor u naravi predstavlja manji, čvrsti poslovni objekt čija je izgradnja započeta 2002. i u kojoj su tužitelji imali ugostiteljsku radnju – fast food oko dvije godine nakon izgradnje, a potom je isti prostor dat u najam za pršutoreznicu ŠS sve do 2013. kada je sa istim raskinut ugovor o najmu,

-zahtjev za lokacijsku dozvolu radi gradnje na predmetnoj nekretnini predan je nadležnom Uredu 2000-te godine od strane oca tužiteljice i tuženika sada pok. RS radi izgradnje stambene zgrade namijenjene isključivo za stanovanje s time da se građevina može sastojati od podruma i maksimalno tri etaže, tlocrtne površine od minimalno 70 do maksimalno 230 m2, a pomoćne gospodarske i druge građevine je moguće smjestiti unutar te površine te je po tom zahtjevu izdana lokacijska dozvola na njegovo ime od 12. studenog 2000-te,

-tužiteljica DS je sa HEP Distribucijom d.o.o. Zagreb, DP ElektroDalmacija Split sklopila 29. rujna 2003. ugovor o priključenju kao investitor i osiguratelj sredstava, a budući potrošač električne energije u predmetnom poslovnom prostoru uz prethodno pribavljenu energetsku suglasnost, prema kojem je platila cijenu priključenja u ukupnom iznosu od 5.435,10 kn,

-naknadno i to 13. rujna 2005. između istih je sklopljen novi ugovor o priključenju također uz prethodnu elektroenergetsku suglasnost i cijenu priključenja s PDV-om u ukupnom iznosu od 7.246,80 kn kojim ugovorima su regulirane obveze stranaka i to tužiteljice u odnosu na plaćanje sredstava i osiguravanje drugih uvjeta, a navedenog distributera o priključku objekta i rokovima te obvezi provođenja radova,

-između tužiteljice kao zakupodavca i SS, vlasništvo KS, sklopljen je 8. rujna 2005. ugovor o zakupu poslovnog prostora (jedne prostorije i WC-a površine 34 m2) za razdoblje od 15. rujna 2005. do 15. rujna 2008.,

-istog dana tužitelj VS potpisao je i izjavu te je ovjerio kod javnog bilježnika kojom u bitnom potvrđuje u ime svoje supruge da je ugovorena zakupnina u iznosu od 250,00 eur mjesečno uz plaćanje šest mjeseci unaprijed u iznosu od 1.500,00 eur, a ostatak da će plaćati po isteku šest mjeseci i to do svakog 15-og u mjesecu,

-tuženik i ŠS su 5. rujna 2013. sačinili sporazumni raskid ugovora o najmu predmetnog prostora sklopljen 2008.

9. Sud prvog stupnja analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka i to sadržaja priložene dokumentacije, iskaza saslušanih svjedoka i stranaka te utvrđenja na temelju činjeničnih navoda koja su između stranaka neprijeporna zaključuje da tužitelji nisu dokazali da bi otac tužiteljice pok. RS njoj darovao prijeporni dio nekretnine pa da bi isti bio vlasništvo nje i supruga, niti da bi vlasništvo stekli građenjem kao što tvrde. Utvrđuje da je unutar obitelji, odnosno između stranaka i pok. oca postojao dogovor da će tužitelji svojim sredstvima izgraditi taj poslovni objekt na nekretnini i da će u tom prostoru raditi tužiteljica, što je i bilo u razdoblju od dvije godine kada je vodila vlastiti ugostiteljski objekt, dok je nakon toga prostor dat u zakup ŠS za pršutoreznicu, s time da su ½ iznosa na ime zakupnine tužitelji davali majci tužiteljice CS, dok su preostali dio zadržavali. Međutim, da su isti trebali primati zakupninu sve dok im ne budu isplaćena ulaganja u objekt, a nakon toga isti preuzima tuženik s time da su taj dogovor kroz cijelo razdoblje poštivali, a kada su njihova ulaganja isplaćena u cijelosti da je tuženik prema postignutom dogovoru tražio da se nakon toga zakupnina isplaćuje njemu, čemu su se tužitelji suprotstavili, nakon čega je došlo do pokretanja predmetnog postupka.

10. Dakle, zaključuje kako ne proizlazi da bi stranke i njihov prednik međusobno postigle dogovor da će zemljište na kojem je izgrađen objekt biti dato u vlasništvo tužiteljima na kojem će oni svojim sredstvima izgraditi objekt koji će im pripasti u vlasništvo, već dogovor prema kojem će tužitelji financirati izgradnju tog objekta i u određenom razdoblju obavljati ugostiteljsku djelatnost, a potom je isti dat u zakup, sve dok im se ne vrati iznos uložen u izgradnju tog objekta. Zbog navedenog da protivno tvrdnjama tužitelja nije utvrđeno da bi tužitelji imali valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva prijepora, odnosno da bi stekli vlasništvo istog pa da bi tuženik bio u obvezi trpjeti parcelaciju radi formiranja prijepora kao nove katastarske čestice i upisa u zemljišne knjige na ime tužitelja, svakog u ½ dijela, uz zabranu ometanja tužitelja u izvršavanju njihovih vlasničkih prava, kako je to pobliže odlučeno pobijanom presudom. Stoga odbija zahtjev tužitelja cijeneći da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 152. - 154. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV). Odluku o troškovima postupka donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a uz odgovarajuću primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa), dosuđujući tuženiku troškove zastupanja po odvjetniku te sudskih pristojbi.

11. Ispitujuću u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i njenim donošenjem počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju sadržajno ukazuju tužitelji jer je sud prvog stupnja za njeno donošenje iznio jasne i valjane razloge tako da je presudu moguće u svemu ispitati. Isto tako protivno tvrdnjama tužitelja nije počinjena ni relativno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP-a koja bi bila od utjecaja na zakonitost pobijane presude jer je sud prvog stupnja analizirao svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te zaključke o pravno relevantnim činjenicama donio analizom rezultata cjelokupnog dokaznog postupka te na temelju istih izveo valjane pravne zaključke.

12. Žalbene tvrdnje tužitelja svode se u bitnom na navode da je sud prvog stupnja propustio pravilno cijeniti iskaze svih saslušanih svjedoka te njihovu vjerodostojnost ocijeniti kroz rezultate preostalog dokaznog postupka. Međutim, prema mišljenju ovoga suda sud prvog stupnja je pravilno cijenio iskaze svjedoka koji potvrđuju pravilnost zaključaka o postizanju naprijed navedenog usmenog dogovora, ali ne i o tome da bi tužitelji stekli vlasništvo prijepora. Naime, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da su financijska sredstva za izgradnju objekta, u svrhu obavljanja djelatnosti u kojoj će se zaposliti tužiteljica, snosili tužitelji i to prema prethodno postignutom dogovoru stranaka i oca RS. Tome je prethodilo nasipavanje rupe na predmetnoj nekretnini sa građevinskim materijalom tako da je na dijelu podignuta autopraona u kojoj je bio zaposlen tuženik i njegova supruga, dok su tužitelji izgradili svojim sredstvima i radom predmetni objekt i platili priključak struje, dvije godine obavljali u istom ugostiteljsku djelatnost, a potom sa ŠS sklopili ugovor o zakupu u svrhu obavljanja obrta pršutoreznice. Ugovor su sa istim zaključili tužitelji i zakupninu je plaćao njima, a oni su dio zakupnine davali majci CS. Ta djelatnost obavljala se objektu sve do 2013. i prema tako postignutom dogovoru, ali je nakon toga došlo do sukoba između stranaka jer je tuženik smatrao da je obavljanjem djelatnosti i primanjem zakupnine izvršena isplata njihovih ulaganja pa da više nemaju nikakva prava na toj nekretnini tako da je sa ŠS sporazumno 2013. raskinuo ugovor o zakupu. Tužitelji pak ustraju u tvrdnji da je njihovim ulaganjima i izgradnji objekta prethodio usmeni dogovor kako sa tuženikom tako i sa pok. ocem da će prijepor darovati tužiteljici i da će ona svojim sredstvima izgraditi objekt u kojem će raditi, dakle, da bi prijepor pripao njoj u vlasništvo, koji ugovor da je u cijelosti i realiziran, a uz to da su vlasništvo stekli i građenjem.

13. Protivno tvrdnjama tužitelja iskazi saslušanih svjedoka ne potvrđuju postojanje usmenog dogovora takvog sadržaja jer svi potvrđuju da su tužitelji svojim sredstvima izgradili predmetni objekt u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti i da je nakon davanja u zakup njima isplaćivana zakupnina, ali ne da bi prisustvovao dogovoru stranaka i njihovih roditelja o tome da će prijepor pripasti u vlasništvo tužiteljima. Svjedok ČS je potvrdio da je on imao saznanja o dogovoru da tužitelji taj objekt sagrade svojim sredstvima, a da kroz najam vrate uloženo, ali mu nije poznato da li je cjelokupni iznos koji su uložili na taj način vraćen, dok je JS koja je radila više godina u pršutoreznici potvrdila da je tužitelj predlagao ŠS da ostane u tom prostoru još tri godine i da njemu plaća najam jer da bi u tom slučaju isplatio ulaganja u objekt, a da on nakon toga više ne bi imao ništa s tim, već da bi vlasnik bio tuženik, ali da očito tuženik na to nije pristao pa je došlo do raskida ugovora. Upravo tvrdnje koje tužitelji potenciraju u žalbi da između stranaka i njihova prednika za vrijeme gradnje objekta nije dolazilo do nikakvog sukoba niti onemogućavanja tužitelja u korištenju i gradnji objekta, potvrđuju pravilnost zaključaka suda prvog stupnja te tumačenja iskaza saslušanih svjedoka. Naime, svjedoci su potvrdili da su tužitelji platili materijal i izvodili radove te da je ŠS zakupninu plaćao tužiteljima, a da su oni dio te zakupnine davali majci CS pa i prema mišljenju ovoga suda iz takvih iskaza ne slijedi zaključak o postizanju usmenog dogovora o tome da prijepor pripada u vlasništvo tužiteljima.

14. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da navedena utvrđenja nisu dovedena u pitanje Izjavom koju je 26. listopada 2018. pred javnim bilježnikom potpisala CS u kojoj se u bitnom navodi da je prijepor darovan tužiteljima i predstavlja njihovo vlasništvo. Ovo iz razloga što su ti navodi u suprotnosti sa njenim iskazom u predmetu poslovni broj P-546/08 kojim potvrđuje (kao i TS te svjedokinja LS) da je navedena nekretnina vlasništvo tužitelja koju je naslijedio od oca, a on istu kupio 60-tih godina prošlog stoljeća. Uz to pravilno je kod vjerodostojnosti te Izjave cijenio da je ista bila pozivana kao svjedok, ali se nije odazvala, a osim toga radi se o osobi visoke životne dobi (rođena 1931.).

15. To konačno potvrđuju i rezultati preostalog dokaznog postupka te daljnja neprijeporna utvrđenja suda prvog stupnja koja tužitelji žalbenim navodima niti ne dovode u dvojbu. Naime, otac stranaka preminuo je 5. kolovoza 2003., a u lipnju te godine sačinio je oporuku i prema iskazima svjedoka, dogovoru prije sastava oporuke prisustovala su sva djeca, tužiteljica, tuženik te sestra i majka pred kojima je otac jasno iskazao želju da nakon njegove smrti sve nekretnine koje su u njegovo vlasništvo pripadnu tuženiku, sa čime su se suglasile i ostale nasljednice jer da na njegov upit da li na takvu odluku netko ima primjedbi one to nisu iskazivale. Osim toga, iza njegove smrti proveden je ostavinski postupak i iz sadržaja spisa poslovni broj O-307/03 proizlazi da je na ostavinskoj raspravi proglašena oporuka koja je bila sastavljena po odvjetniku Borisu Rebiću i koju su potpisali kao svjedoci ĆS i ČS saslušani u ovom postupku, kojom je svu imovinu, odnosno nekretnine ostavio u nasljedstvo tuženiku na koje nitko od nasljednika pa niti tužiteljica nisu imale primjedbi niti bi proizlazilo da polažu bilo kakva prava. Kako je prijeporni objekt već bio izgrađen to bi za slučaj da je prethodno postignut usmeni dogovor kao što tvrde tužitelji, bilo logično da je tužiteljica kao jedna od zakonskih nasljednica to tvrdila u ostavinskom postupku i tražila da se utvrdi nasljednicom prijepora, odnosno da se to izdvoji iz ostavine. Suprotno tvrdnjama tužitelja ne proizlazi da bi do pokretanja predmetnog postupka oni tražili od tuženika upis vlasništva ili pokretali bilo kakav postupak radi usklađenja zemljišnoknjižnog i stvarnog stanja. Osim toga, tužitelji u tužbi niti tijekom postupka nisu izričito potvrdili kada bi bilo izvršeno darovanje s time da prema utvrđenjima suda prvog stupnja, 2. tužitelj smatra da je u objekt uloženo tadašnjih oko 50.000 DEM, dok tuženik tvrdi da je od strane vještaka Jelinića izvršena procjena objekta i da je prema istoj vrijednost 14.000,00 eur, a da su prema onome što je on utvrdio, tužitelji do tada naplatili već 18.000,00 eur čime da su njihova ulaganja isplaćena u cijelosti, zbog čega je odbio da dalje predmetni prostor koristi ŠS, a zakupninu daje tužiteljima i sporazumno sa istim raskinuo ugovor o zakupu.

16. Suprotne tvrdnje i interpretacije rezultata provedenog dokaznog postupka, osobito iskaza svjedoka iznesene po tužiteljima u žalbi, nemaju osnove u rezultatima provedenog dokaznog postupka. Dapače, rezultati istog koje je sud prvog stupnja cijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a potvrđuju pravilnost zaključaka suda prvog stupnja da usmeni dogovor o tome da bi prijepor pripao u vlasništvo tužiteljima, odnosno da bi prednik tužiteljice njen otac RS njoj darovao prijepor uz dozvolu da na istom svojim sredstvima i radom gradi objekt koji ostaje njoj u vlasništvu, nije postignut. Suprotno takvim tvrdnjama i prema stavu ovoga suda proizlazi da je izgradnji objekta prethodio dogovor unutar obitelji, između oca, odnosno roditelja stranaka i njih da će tužitelji svojim radom i sredstvima izgraditi predmetni objekt i u njemu obavljati djelatnost te da će kroz naplatu zakupnine vratiti uložena sredstva, što je neprijeporno i realizirano u razdoblju nešto dužem od deset godina. Iz navedenog ne proizlazi da bi tužitelji na temelju pravnog posla, odnosno građenjem stekli pravo vlasništva pa je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu čl. 153. ZV-a. Stoga je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a odbio glavni tužbeni zahtjev kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Kako nije utvrđeno da bi tužitelji bili vlasnici prijepora to je neosnovan i njihov zahtjev za pružanje zaštite od uznemiravanja u izvršavanju vlasništva, tako da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 167. ZV- a pa je sud prvog stupnja pravilno odbio i tužbene zahtjeve u tom dijelu.

17. Pravilna je nadalje i odluka o troškovima postupka donesena temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a uz daljnju primjenu odvjetničke Tarife.

18. Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 12. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak