Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-156/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igor Kalebić i Jadranka Kalebić u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3585/2019 od 8. studenog 2021., u sjednici održanoj 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3585/2019 od 8. studenog 2021. u točki I i II izreke.

r i j e š i o  j e

Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika ukida se citirana presuda u točki III i IV izreke i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od 21. lipnja 2007. sklopljenog između stranaka, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 137.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, kao i u člancima 2. i 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje mjesečne anuitete plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnoj listi HNB za CHF, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu. Točkom II izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba sadržana u člancima 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od 21. lipnja 2007., zaključenog između tužitelja i tužene, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama tužene, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno kako tužitelj pristaje da tužena povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu.

2. Točkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita temeljem jednostranog povećanja promjenjive kamatne stope te povećanja tečaja CHF iznos od 150.303,70 kn sa zateznim kamatama na svaki preplaćeni iznos od dana svake pojedine mjesečne uplate kredita do isplate.

3. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 19.253,00 kn, sve u roku od 15 dana.

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) te zahtjev za isplatu iznosa od 150.303,70 kn na ime preplaćenih iznosa.

8. U fazi žalbenog postupka sporna je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, te da li tužitelju s obzirom na izvršenu konverziju kredita pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, kao i zastara novčane tražbine tužitelja.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da suprotno žalbenim navodima razlozi o odlučnim činjenicama nisu međusobno proturječni pa se presuda može ispitati.

10. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

11. Sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 21. lipnja 2007. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 173.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 360 mjeseci. Istim je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta temeljem odluke o kamatnim stopama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povisivala. Također je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s time da se početni anuitet tijekom otplate mijenjao, odnosno povisivao. Stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu od 26. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je temeljem konverzije kredita priznao tužitelju preplatu u iznosu od 41.109,50 kn.

12. Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je ovdje tuženik uz ostale banke u određeno navedenim razdobljima povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, pa cijeneći da je pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., dalje: ZZP/14) u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, kao i pozivom na čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine2 broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09 -ZPP/07) te da tuženik s obzirom na iznesene tvrdnje i predložene dokaze nije doveo u pitanje navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zaključuje da su navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi kao osnovan.

13. Na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja utvrđuje da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, jer da je protivno načelu savjesnosti i poštenja takvim ugovornim odredbama tužitelj stavljen u neravnopravni položaj, kao slabija ugovorna strana, pa zauzima stav da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi i pravo na restitucijski zahtjev.

14. U odnosu na zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da razlika koja je nastala uslijed promjene kamatne stope i tečajne razlike za razdoblje od početka otplate kredita do izvršene konverzije, odnosno 1. siječnja 2016. iznosi 150.303,96 kn, pa zaključuje da je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove taj iznos te pozivom na čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti.

15. Prigovor zastare smatra neosnovanim pozivom na čl. 241. ZOO-a, zaključujući da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pri tome cijeni da je kolektivni spor u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019.

16. Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa tužitelju dosuđuje zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

17. Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa tuženika obvezuje na naknadu troškova postupka tužitelju u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa), uz trošak vještačenja i sudskih pristojbi.

18. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli ništetne te da tužitelju pripada pravo na restituciju preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

19. Naime, s obzirom na direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, sud je u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke te u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF jer je utvrđeno da su tužene banke, između ostalih i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, kao i činjenicu da je u ugovor o kreditu unijeta formulacija glede izmijene kamatne stope koja nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti tužitelj pristao na sklapanje tog ugovora, pa je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koje je preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

20. Naime, sporne odredbe među strankama sklopljenog Ugovora kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope prema odluci tuženika ne sadrži bilo kakav ugovoreni parametar, kriterij koji prati promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,50%, kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, zbog čega je ista nepoštena te posljedično tome ništetna.

21. Osim toga, za sada tuženik u ovom postupku nije dokazao da je kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene valutnog tečaja tijekom otplate kredita jer nije informirao tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene te kao takve ništetne.

22. Odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja predmetnog Ugovora od 21. lipnja 2007. dao odgovarajuću obavijest potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi koje su od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao.

23. Žalbeni navodi kojima tuženik ističe da valutna klauzula nije nepoštena s obzirom da je izričito dopuštena čl. 22. st. 1. ZOO-a, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a dopušteno je ugovaranje valutne klauzule, ali takva ugovorna odredba nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ.

24. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

25. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

26. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi pa protivno tvrdnjama tuženika istima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena je na temelju ZID ZPK-a i odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

27. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom stavu ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

28. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 26. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju takvih odredbi. Osim toga, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi prilikom izračuna konverzije i sklapanja dodatka ugovora tužitelju bio dostavljen izračun u kojem se navodi promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti da bi u tom izračunu bio izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika, odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. Stoga, prema stavu ovog suda tužitelju unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

29. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., TK protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu).

30. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

31. Osim toga, bilo bi protivno načelu pravičnosti i diskriminirajuće da potrošači koji su sklopili dodatak ugovora o konverziji nemaju pravo na obeštećenje u odnosu na potrošače koji isti nisu sklopili. Naime, time što je sukladno odredbi čl. 19.b. i 19.s. toč. 6. ZID ZPK sklopljen Dodatak Ugovora o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen jer istim nije regulirano pitanje preplaćenih kamata te razlike u tečaju valute CHF uslijed ništetnih ugovornih odredbi već je regulirano pitanje nakon njihova sklapanja i ne odnosi se na restitucijski zahtjev korisnika kredita prema tuženiku na ime stjecanja bez osnove, a odnosi se na razdoblje od početka otplate kredita do sklapanja Dodatka ugovora.

32. Stoga prema mišljenju ovoga suda s obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

33. Nisu prihvatljive niti tvrdnje tuženika o nedostatku pravnog interesa za podnošenje tužbe, odnosno o neosnovanosti prava na isplatu niti bi to proizlazilo iz odluke Vrhovnog suda u oglednom postupka Gos-1/2019. na koju se poziva sud prvog stupnja. U oglednom postupku odgovaralo se na pitanje da li Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i je li valjan u slučaju ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a stav Vrhovnog suda RH iz tog postupka da je Sporazum o konverziji valjan ne potvrđuje pravilnost tvrdnji tuženika.

34. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91).

35. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, s obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banaka postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., te da je tužba u ovom postupku podnesena 17. lipnja 2019., pravilan je stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

36. Nisu osnovani navodi o zastoju tijeka zateznih kamata temeljem Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine2 broj 83/20), jer se njihove odredbe odnose na zastoj tijeka zateznih kamata za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed Covida 19 samo u odnosu na ovršne i stečajne, a ne i parnične postupke.

37. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi nije pravilno utvrdio sve činjenice vezane uz pripadajući iznos, a s obzirom na utvrđenja o iznosu preplate koji je tužitelju priznat prilikom konverzije kredita, pa za sada nije moguće u tom dijelu ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

38. Naime, iz čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu od 26. siječnja 2016. proizlazilo bi da je temeljem konverzije kredita utvrđena preplata u iznosu od 41.109,50 kn prema tečaju banke na dan 30. rujna 2015., a koji iznos se trebao koristiti na način kako su stranke ugovorile u čl. 6., odnosno eventualno i za namirenje budućih mjesečnih anuiteta u valutnoj klauzuli u euru koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka. Međutim, prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu za isplatu propustio cijeniti navedeno, a izvođenjem dokaza nije utvrdio da li je i u kojem opsegu taj iznos iskorišten za plaćanje budućih anuiteta, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Izostao je i zaključak suda prvog stupnja da li bi za utvrđeni iznos priznat prilikom konverzije valjalo umanjiti iznos koji je isplaćen na temelju ništetnih ugovornih odredbi te ukoliko se priznaje na koji način se vrši uračunavanje (čl. 171. i čl. 172. ZOO-a).

39. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u odnosu na zahtjev za isplatu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

40. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje sukladno prethodno iznesenom, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tom tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog postupka.

41. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I i II izreke primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presudu ukinuti u točki III i IV izreke primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a.

U Rijeci 12. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak