REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1938/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, V. Jagića 33, kojeg zastupa punomoćnik Alen Čičak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župić & partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „SOKOL“ KOŠKA, K. Domagoja 2, Koška, OIB 95300189365, kojeg zastupa punomoćnik Matko Mamilović, odvjetnik u Našicama, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Vegar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., radi isplate iznosa od 2.584,41 Eur, odlučujući o tuženikovoj i umješačevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-287/2023-56 od 30. prosinca 2024., 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika i umješača na strani tuženika i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-287/2023-56 od 30. prosinca 2024. u točkama I. i III izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.584,41 Eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. rujna 2021. do isplate po odgovarajućoj kamatnoj stopi. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga od 2.584,41 Eur od 31. kolovoza 2021. do 19. rujna 2021., a u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.495,15 Eur u roku od 15 dana.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je 30. kolovoza 2021. na prometnici između naselja Koška i Harkanovci prilikom izleta divljači iz lovišta kojim gospodari tuženik došlo do naleta na vozilo kojim je upravljao vlasnik vozila UI, na čijem vozilu je nastala imovinska šteta u iznosu 2.584,41 Eur, a koji iznos je tužitelj na temelju ugovora o osiguranju automobilskog kaska, isplatio vlasniku vozila. Sud je utvrdio odgovornost tuženika u skladu s odredbama čl. 1063., čl. 1064. i čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) u vezi s čl. 80. i čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16, 61/17 i 99/18; dalje: ZL) i prihvatio je tužbeni zahtjev na temelju odredbu čl. 963. st. 1. ZOO-a. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv točaka I. i III. izreke presude žalbe su podnijeli tuženik iz svih žalbenih razloga i umješač na strani tuženika zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da jelenska divljač nije zatečena na mjestu događaja te da iz tog razloga stoji opravdani prigovor tuženika da je vozač udario u psa ili drugu domaću životinju te se trebao provesti dokaz vještačenjem dlake iz kojeg dokaza bi bilo vidljivo je li štetu počinila domaća životinja ili divljač. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka navodi nije u skladu s pravilima struke i nije izrađen na temelju egzaktnih podataka od kojih se mora kretati pri davanju nalaza i mišljenja i da je vještačenje izrađeno na pretpostavkama. Stoga smatra da se izrađeno vještačenje ne može koristiti u ovom sudskom postupku i na temelju njega se ne može doći do pravilnog zaključka o odgovornosti tuženika. Tuženik ističe da motorno vozilo kojim je upravljao vozač, daleko većom brzinom od dopuštene, predstavlja opasnu stvar u skladu s čl. 50. Zakona o cestama i da tuženik u trenutku nesreće, nije provodio lov. Također ističe da prometnica na kojoj se nesreća dogodila nije lovište već prometnicom upravlja ovlaštena pravna osoba, pa ne može tuženik biti odgovoran za štetu koja je počinjena na području kojom upravlja posebna pravna osoba, već je za štetu odgovorna upravo ta osoba. Pravna osoba je postavila znak „divljač na cesti“ po prijedlogu tuženika i ništa drugo nije učinila. Pravna osoba koja gospodari prometnicom može ograditi prometnicu što bi svakako spriječilo nesreće, međutim to pravna osoba nije učinila (primjer: ograđene autoceste na kojima se ne događaju ovakve nesreće). Dakle, iz navedenoga proizlazi da je pravna osoba koja gospodari prometnicom odgovorna za štetu, sukladno čl. 50. Zakona o cestama. Nadalje sukladno čl. 4. ZL-a divljač je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu. Dakle, tuženik nije vlasnik divljači pa stoga tuženik ne može biti odgovoran za nastalu štetu, već eventualno Republika Hrvatska. S obzirom na sve navedeno sud je trebao tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti jer tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva Predlaže stoga preinačiti, a podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

5. Umješač na strani tuženika u bitnome navodi da nalaz i mišljenje vještaka prometne struke dipl. ing. ZI nije sačinjen u skladu s pravilima struke, zbog čega nije moguće na njemu temeljiti odluku u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, navodi kako sud svoju odluku temelji na činjenicama koje nisu pravilno i potpuno utvrđene. Niti jedna činjenica koja bi govorila kako se sporna prometna nesreća dogodila nije utvrđena sa sigurnošću. Sve činjenice su ostale sporne, dakle činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno u pogledu činjenice u što je udario osiguranik tužitelja. Osporava pasivnu legitimaciju tuženika i odgovornost za štetu, jer to ne proizlazi iz dostavljenih dokaza tijekom postupka. Tvrdi da je Zakon o lovu lex specialis (specijalni propis) koji uređuje odnose između lovoovlaštenika i vozača koji pretrpi štetu naletom na divlju životinju. Isti derogira primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima, o čemu prvostupanjski sud nije vodio računa, te je pogrešno primijenio materijalno pravo. Kako u trenutku štetnog događaja nije bio organiziran lov to ne postoji niti odgovornost tuženika za štetu nastalu na vozilu tužitelja. Osporava i dosuđeni trošak pristupa na pripremno ročište održano 21. ožujka 2024. u punom iznosu od 200,00 Eur, te pripadajući PDV jer se na navedenom ročištu nisu izvodili dokazi, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 72,30 Eur jer tužitelj nije platio sudsku pristojbu na presudu. Predlaže stoga preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

6. Odgovor na žalbe tuženika i umješača nije podnesen.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.584,41 Eur, na ime regresa (subrogacija) na temelju odredbe čl. 963. ZOO-a, s osnove isplaćenog iznosa naknade štete njegovu osiguraniku.

10. Napominje se kako je u ovom predmetu riječ o sporu male vrijednosti, a presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Neosnovan je žalbeni navod tuženika i umješača da je sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu u što je udario vozač osiguravatelja je li to bila srna, kako je to navedeno u policijskom izviješću i nalazu vještaka ili je udario u psa ili drugu domaću životinju.

12. Naime, Iz iskaza službene osobe TI, koji je u svojstvu policijskog službenika obavio očevid, fotografiranje lica mjesta, zatečenih tragova i oštećenja na vozilu, o čemu je sastavljen zapisnik i službena zabilježba, proizlazi da se radi o mladuncu srne (tele) što su mu potvrdili MI član Lovačkog društva Sokol i njegov radni kolega koji radi na mjestu vođe sektora kojem je poslao fotografiju uslikane životinje sa mjesta događaja preko Vibera. Da se radilo o srni, a ne domaćim životinjama proizlazi i iz iskaza oštećenika UI i svjedokinje ŠI.

13. Imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje ovaj žalbeni sud nije ovlašten ispitivati (sukladno čl. 370. u vezi s čl. 467. st. 2. ZPP-a), ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud proveo savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza te na temelju rezultata postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju koje je opravdao logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da ono ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a).

14. Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Izreke presude u pobijanom dijelu je razumljiva, ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja, ne proturječi sama sebi i razlozima presude, presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni pa je stoga presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11.

ZPP-a na koju upire umješač .

15. Na odgovornost lovoovlaštenika za štetu na vozilu nastalu naletom vozila na divljač ne primjenjuje se isključivo odredbe čl. 80. st. 6. ZL-a, kako to pogrešno smatraju žalitelji već se na njegovu odgovornost primjenjuje i Zakon o obveznim odnosima kao lex generalis u skladu s čl. 76. st. 2. ZL-a, u slučajevima u kojima je do naleta vozilom na divljač došlo uslijed istrčavanja divljači na kolnik ceste ako u to vrijeme nije provođen lov te divljači.

16. Odredbom čl. 76. st. 2. ZL-a u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako ovaj Zakon ne propisuje drugačije. Prema čl. 80. st. 6. ZL-a za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara se na sljedeći način:

- vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, loovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

17. Budući da odredbama Zakona o lovstvu kao lex specialis nije regulirana situacija kada do štete dođe naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, sukladno odredbi čl. 76. st. 2. ZL-a valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se određuje odgovornost za štetu.

18. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u nizu odluka (Rev 1057/14 od 5. prosinca 2017. i Rev-2902/16 od 28. kolovoza 2019.) divljač na cesti predstavlja opasnu stvar, i to neovisno o tome provodi li se lov ili ne, jer divljač koja se nalazi na cesti predstavlja povećanu opasnost prouzročenja štete na vozilima koja se kreću tom cestom. Takav stav zauzeo je i Ustavni Sud Republike Hrvatske u svojoj odluci rješenjem poslovni broj U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015., te Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-3730/2014-2 od

27. siječnja 2017. i dr.

19. Stoga, suprotno žalbenim navodima umješača i tuženika za štetu koja je nastala uslijed naleta vozila na divljač koja se nalazila na cesti lovoovlaštenik (odnosno njegov osiguratelj u smislu čl. 964. st. 1. ZOO-a) i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti jer se divljač na javnoj cesti smatra opasnom stvari, a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik na temelju odredbi čl. 1063. - 1067. ZOO-a u vezi s čl. 76. st. 2. ZL-a.

20. Da, bi se lovoovlaštenik (odnosno njegov osiguratelj) mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu odredbe čl. 1067. ZOO-a morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno morao je dokazati da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.

21. Tuženik na kojem je bio teret dokazivanja postojanja ekskulpacijskih razloga, nije dokazao postojanje okolnosti za njegovim potpunim ili pak djelomičnim oslobođenjem od odgovornosti.

22. Žalbeni navod tuženika da u trenutku nesreće, nije provodio lov i da nije odgovoran za štetu te da je za štetu odgovorna pravna osoba koja održava prometnicu i njome upravlja sukladno čl. 50. ZC-a, nije osnovan.

23. Odredbom čl. 50. ZC- a propisano je:

1. Za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje.

2. Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

24. Dakle, odredba čl. 50. ZC-a propisuje pretpostavljenu krivnju pravne osobe koja upravlja javnom cestom uz pretpostavku da na zahtjev osobe koja gospodari lovištem nije javnu cestu označila prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Kako na javnoj cesti gdje je došlo do nastanka štete postavljen prometni znak opasnosti A33 „divljač na cesti“, uz dopunsku ploču E02 „4000 m“, a tuženik kao lovoovlaštenik nije zatražio postavljanje zaštitne žičane ograde, postoji razlozi koji isključuju krivnju pravne osobe koja upravlja javnom cestom za nastalu štetu. Niti jednom zakonskom odredbom niti Pravilnikom o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj: 33/05, 64/05, 155/05, 14/11 i 25/15) nije propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom mora postaviti zaštitnu žičanu ogradu u cijeloj dužini ceste.

25. U odnosu na činjenice koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje ovaj sud nije ovlašten utvrđivati proizlazi da je uzrok prometne nezgode i time nastale imovinske štete iznenadni izlazak divljači - srne na cestu, da nije bilo doprinosa vozača nastanku štete, s obzirom na to da je prometni vještak isključio prekoračenje brzine kretanja vozila jer je na osnovi oštećenja na vozilu utvrdio naletnu brzinu 30- 40 km/h, da ne postoji odgovornost pravna osoba koja održava javnu cestu i njome upravlja i da je šteta nastala na motornom vozilu osiguranom po polici kasko osiguranja kod tužitelja koji je na ime oštećenja na vozilu svom osiguraniku platio iznos od 2.584,41 Eur koja visina nije sporna.

26. S obzirom na to da tuženik na kojem je bio teret dokazivanja postojanja ekskulpacijskih razloga, nije dokazao postojanje okolnosti za njegovim potpunim ili pak djelomičnim oslobođenjem od odgovornosti, pravilnom primjenom materijalnog iz odredbi čl. 1063. - 1067. ZOO-a u vezi s čl. 76. st. 2. ZL-a sud je prihvatio je tužbeni zahtjev za cjelokupnu nastalu štetu (subrogacija) na temelju odredbe čl. 963. ZOO-a. S tim u vezi nije osnovan žalbeni navod tuženika i umješača na strani tuženika da je sud pogrešno ocijenio istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije.

27. Pravilna je i zakonita odluka o trošku postupka koji je sud dosudio tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23; dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23) te propisanoj tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19, 92/21 i 37/23).

28. Neosnovan je žalbeni navod umješača da tužitelju ne pripada pravo na trošak sudske pristojbe na presudu, s obzirom na to da je obveznik plaćanja sudske pristojbe na što je pozvan rješenjem suda od 25. veljače 2025., kao i na trošak pristupa na ročište 21. ožujka 2024. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife jer se na spornom ročištu raspravljalo.

29. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 12. svibnja 2025.

Sudac

Tatjana Kujundžić Novak