Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-915/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Biserki Trstenjak-Opačak, u pravnoj stvari tužitelja UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate , odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-867/2021-18 od 10. ožujka 2025., 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužene odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-867/2021-18 od 10. ožujka 2025., u usvajajućem dijelu (toč. I. izreke).

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I – Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 149,91 EUR uvećan za zatezne kamate koje teku:

-na iznos od 10,46 EUR od 28.studenoga 2018.,

-na iznos od 6,73 EUR od 30.siječnja 2019.,

-na iznos od 132,72 EUR od 30.siječnja 2019.,

i to do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

II - Određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

2. Ovu odluku pravodobno podnesenom žalbom pobija tužena iz razloga sadržanih u odredbi čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. nastavno: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu odluku preinači i odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka kao i troškove žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tužene, ovaj sud nije uočio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a, na koje drugostupanjski pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj je 5. ožujka 2021., podnio tužbu protiv tužene radi isplate iznosa od 2.910,00 kn (sada 386,22 eura), a tužbeni zahtjev je 22. svibnja 2024., specificirao na iznos od 149,91 eur, navodeći da je tužena putem FINE naplatila cijeli dug temeljem solidarne obveze, iako je jedan solidarni dužnik prethodno uplatio svoj dio, pa tužena nije imala pravo naplatiti cijeli iznos od njega

7. Iz spisa proizlazi da je tužena 10. rujna 2018., na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj K-151/2016 od 10. travnja 2017., podnijela Zahtjev za izravnu naplatu putem Fine, prema tužitelju na iznos od 2.000,00 kuna, a koji iznos je tužitelj bio dužan solidarno sa II. okrivljenim ĆE isplatiti tuženoj na ime troškova kaznenog postupka, a na temelju citirane presude.

8. Žalbeni navod tužene da uz dostavu „izvješća kartice prometa“ Raiffeisen banka se očitovala na način da je učinila nespornim da tužena nije ovršila tužitelja u postupku po zahtjevu za izravnu naplatu temeljem presude K-151/2016 iz razloga što su sredstva po nalogu FINE u iznosu od 1.651,00 kuna zaplijenjena 24. listopada 2018., a nalogom FINE oslobođena i prenesena na račun zaštićenih primatelja, nije osnovan.

8.1. Ovo stoga što, u odgovoru na tužbu, tužena nedvojbeno priznaje da je ovršila tužitelja za cjelokupni iznos i da su novčana sredstva temeljem pravne osnove prenesena na račun tužene, a isto proizlazi i iz specifikacije FINE od 6. lipnja 2023., gdje je točno navedeno da je po presudi K-151/2016 sa računa tužitelja a za račun tužene naplaćen iznos od 299,83 eura, a ne zaplijenjen ili obustavljen.

8.2. Međutim, nakon dopisa Raiffeisen banke od 9. srpnja 2024., u kojem ista navodi da je su sredstva sa računa tužitelja zaplijenjena po nalogu FINE dana 15. listopada 2018., po osnovi K-151/2016 u iznosu od 1.651,10 kuna te da su dana 24. listopada 2018., nalogom FINE oslobođena i prenesena na račun zaštićenih primatelja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev 22. studenog 2024., na iznos od 149, 91 euro, u kojem više ne potražuje od tužene iznos od 1.651,10 kuna, nego tužitelj od tužene potražuje iznos od 132,72 eura (1.000,00 kuna na ime preplaćene glavnice), i pola iznosa odnosno 17,19 eura preplaćenog za kamate, jer su kamate naplaćene na iznos od 2.000,00 kuna, umjesto na 1.000,00 kuna.

9. Ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda, da prije podnošenja Zahtjeva za izravnu naplatu putem FINE u spisu prileži uplatnica na ime ĆE od 21. travnja 2018., koji je na račun tužene uplatio svoj dio troškova kaznenog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna, te dokaz o uplati dostavio sudu.

10. Unatoč tome, tužena je zahtijevala naplatu cjelokupnog iznosa (sa kamatama na 2.000,00 kuna, umjesto na 1.000,00 kuna), te je od time tužena primila više nego što joj stvarno pripada.

11. Kao i prvostupanjski sud i ovaj sud smatra da je tužena bila dužna znati da je jedan dio duga već podmiren 21. travnja 2018., jer sukladno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 10. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. -dalje ZOO), vjerovnik ne može tražiti ispunjenje već ispunjene obveze niti se naplatiti dvostruko.

12. Pravilno je prvostupanjski sud obrazložio iz kojeg razloga zaključuje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 52. st. 1 ZOO-a, da tužitelj regresno od drugog solidarnog dužnika traži više naplaćeno.

12.1. Naime, solidarni dužnik koji ispuni cijelu obvezu ima pravo tražiti od ostalih dužnika naknadu razmjernog dijela, ali samo ako ti drugi dužnici prethodno nisu ispunili svoj dio, a što nije slučaj u konkretnom predmetu.

12.2 Budući je jedan solidarni dužnik (u ovom slučaju ĆE) svoju obvezu ispunio i prije pokretanja postupka pred FINOM, ne postoji prava osnova za obvezu regresne isplate prema njemu od strane tužitelja. Dakle, nema regresa protiv nekog tko je već platio svoj dio, jer u solidarnom odnosu regres ide prema onome tko nije ispunio svoju obvezu, a ne prema onome tko je već platio.

13. Prvostupanjski sud u obrazloženu svoje presude naveo je da usvaja tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 1113. ZOO-a, koja se odnosi na dvostruko namirenje, no ovaj sud nalazi da se tužbeni zahtjev nije trebao usvojiti iz tog razloga, već zato što je tužena stekla određeni iznos bez pravne osnove, pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO-a. Iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je odlučiti isto (čl. 368. st. 2. ZPP-a).

13.1. Naime, ako je isti dug plaćen dva puta, očito je samo prvo plaćanje a koje je izvršio u jednom dijelu solidarni dužnik ĆE, učinjeno na valjanoj pravnoj osnovi, a za drugo plaćanja za isti taj uplaćeni iznos, takve pravne osnove više nema, pa isplatitelj u konkretnom slučaju ovdje tužitelj, može zahtijevati povrat stečenog bez osnove.

14. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelju naplaćen veći iznos od onoga što je bio dužan uplatiti u korist Republike Hrvatske, iako za takvo plaćanje nije postojala pravna osnova. Stoga, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da tužitelj ostvaruje aktivnu legitimaciju, budući se potraživanje temelji na vlastitom subjektivnom pravu koje proizlazi iz stjecanja bez osnove a ne iz prava treće osobe, te je stoga žalbeni navod tužene o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja neosnovan.

15. Odluka o troškovima postupka iz toč. II. izreke u svemu je pravilna i zakonita a sve na temelju čl. 154. st. 4. ZPP-a.

16. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

17. Tuženoj nije priznat trošak žalbenog postupka, budući sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a).

Osijek, 12. svibnja 2025.

Sutkinja

Biserka Trstenjak-Opačak