REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-187/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja TOOLS4F s.r.o. iz Republike Češka, Pardubice, Masarykovo náměstí 1544, OIB: 57559038655, kojeg zastupa punomoćnica Verica Šuster, odvjetnica u Zagrebu, Vodovodna 11, protiv tuženika CONTRACTUS d.o.o. Rijeka, Ludvetov breg 20, OIB: 01973575511, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom uredu Oskar Skerbec i ZS u [adresa], radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-107/2023-21 od 9. prosinca 2024., 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-107/2023-21 od 9. prosinca 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vere Lovrović Lečić iz Rijeke poslovni broj Ovrv-6964/2023 od 4. rujna 2023. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 23. ožujka 2022. pa do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 338,75 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 4. rujna 2023. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredbe članka 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) jer je nakon provedenog postupka utvrdio da je tužitelj kao izvođač ispunio svoje ugovorne obveze iz Ugovora o uslugama od 22. studenoga 2021. i Dodatka I. tog Ugovora od 3. veljače 2022., no tuženik kao naručitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja naknade za obavljeno djelo pa ga je sud obvezao na ispunjenje njegove ugovorne obveze; pri tome, tuženikove navode da tužitelj nije u cijelosti obavio djelo za koje potražuje naknadu odnosno da je djelo imalo nedostatke sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanima prema članku 604. Zakona o obveznim odnosima. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Obrazlažući žalbene razloge, žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda o odlučnim činjenicama sadrži proturječnosti između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Žalitelj smatra da je sud pogrešno povezao, protumačio i pogrešno primijenio odgovarajuće materijalno pravo vezano uz Ugovor o uslugama koji je sklopljen između tužitelja i tuženika (članak 3. Ugovora), iskaza zastupnika po zakonu tuženika, Pravilnika o statističkim standardima osiguranja, Zakona o osiguranju i Pravilniku o uvjetima za obavljanje ključne funkcije u društvu za osiguranje/reosiguranje i osobito Pravilnika o dodatnim zahtjevima za mala društva za osiguranje. Tuženik ističe da je ovlašteni aktuar SS tek 20. ožujka 2023. dostavila tuženiku potpisane financijske projekcije koje je izradila još godinu dana prije te je pri tome pojasnila da niti jedan propis ne propisuje obvezu aktuara da takvu dokumentaciju potpiše što je netočno jer članak 33. stavak 3. Pravilnika o dodatnim zahtjevima za mala društva za osiguranje („Narodne novine” broj 20/23) to nedvojbeno propisuje. Zato je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Nadalje, sud prihvaća iskaz svjedoka aktuara SS koja navodi da je posao tužitelja završen u veljači 2022. godine, a što je potpuno pogrešno iz ranije navedenih razloga uzimajući u obzir i samu suštinu Ugovora o pružanju usluga između stranaka i čija je konačna svrha bila ishodovanje suglasnosti preddruštvu Alpha Sirius Osiguranje d.d. od HANFA-e. Da tužitelj nije do kraja odradio posao proizlazi i iz mail korespondencije od 9. listopada 2022. kojom tuženik ukazuje tužitelju da nije dovršio posao sukladno Ugovoru o pružanju usluga jer nedostaje potpis imenovanog ovlaštenog aktuara čemu je aktuar udovoljio tek 2023. godine kada je dokumentacija već bila „zastarjela” s obzirom na rat u Ukrajini; pri tome, žalitelj ističe da je i sam aktuar SS potvrdio da je posao završen neposredno prije početka rata u Ukrajini. Tuženik ističe da upravo iz članka 3. Ugovora o uslugama proizlazi obveza tužitelja da sastavi aktuarske izračune koje bi tuženik mogao dostaviti HANFA-i u sklopu službenog zahtjeva za osnivanje novog osiguravajućeg društva, a tužitelj te obveze svakako nije ispunio jer su ti izračuni samim nastupanjem rata u Ukrajini postali zastarjeli. To je bio osnovni razlog za sklapanje drugog Aneksa Ugovora prema kojem bi se ti podaci ažurirali, a tužitelj bi za tu uslugu imao pravo na dodatnu naknadu od 2.000,00 EUR, no taj aneks ugovora nije sklopljen. Zato je potpuno proturječno utvrđenje suda da je tužitelj obavio za tuženika intelektualni posao na temelju različitih (ulaznih) podataka koje mu je sam tuženik pružao. Tuženik predlaže drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu u cijelosti, preinači odluku suda prvog stupnja na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi nastale parnične troškove.

2.1. Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da, suprotno navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka te da se navodi tuženika odnose na činjenično stanje. Međutim, budući da se radi o sporu male vrijednosti, taj žalbeni razlog nije predmet ispitivanja u žalbenom postupku prema članku 370. stavku 2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj navodi žalbene navode tuženika te ističe da tuženik tim navodima zapravo ponavlja prigovore koje je iznosio u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja na koje je u tijeku prvostupanjskog postupka odgovoreno uslijed čega su u žalbenom postupku ti prigovori neodlučni jer je sud dao valjanu ocjenu svih provedenih dokaza sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku pa tako i ocjenu iskaza svjedokinje SS. Prema tome, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a razlozi iz obrazloženja pobijane presude su u suglasnosti s ispravama u spisu i sadržajem zapisnika o izvedenim dokazima kao i rezultatima provedenog postupka, dok cijeli sadržaj žalbe upućuje na netočno upiranje da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio odlučne činjenice. Tužitelj predlaže drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku odluku; tužitelj potražuje trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 250,00 EUR.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Iz spisa proizlazi da je pravna osnova tužiteljeva potraživanja ugovor o djelu u smislu odredbe članka 590. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da se tim ugovorom izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Naime, iz Ugovora o uslugama kojeg su stranke sklopile 22. studenoga 2021. proizlazi da se tužitelj tim ugovorom obvezao pružiti tuženiku određene savjetodavne usluge u vezi s aktuarskim izračunima za poslovni plan kojeg će tuženik dostaviti HANFA-i u sklopu službenog zahtjeva za osnivanje novog osiguravajućeg društva Alpha Sirius d.d., a koje usluge su pobliže navedene u članku 3. tog Ugovora (str. 109. spisa), dok se tuženik obvezao tužitelju platiti naknadu („cijenu”) tih usluga u iznosu od 6.000,00 EUR bez poreza na dodanu vrijednost (članak 5. stavak 1. u vezi članka 3. stavka 9. tog Ugovora; str. 110. spisa). Nadalje, premda je člankom 15. stavkom 1. tog Ugovora ugovoreno da će se usluge pružati „od studenoga 2021. do prosinca 2021.”, između stranaka je nesporno da su one 3. veljače 2021. sklopile Dodatak I. Ugovoru o uslugama od 22. studenoga 2021. (str. 123.-124. spisa) kojim su u članku 3. tog Dodatka ugovorili da se isporuka izračuna produži na (do) 11. veljače 2022., te da su stranke suglasne da se isporuka povratnih informacija produži na (do) 28. veljače 2022. Nadalje, premda se u spisu nalazi i Dodatak 2. Ugovoru o uslugama od 22. studenoga 2021. (str. 130. -131. spisa) prema kojem bi se projekcije trebale napraviti i biti dostavljene tuženiku do 1. rujna 2022., taj dodatak ugovoru nije popisan od strane tužitelja i to zbog nepodmirenog tuženikova dugovanja po prethodnom poslu i fakturi od 8. ožujka 2022., a što proizlazi iz elektroničke pošte koju je tužitelj dostavio tuženiku 31. kolovoza 2022. na str. 135. spisa.

4.1. Slijedom navedenog, budući da je tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (odgovoru na tužbu) i kasnije tijekom postupka tvrdio da tužitelj nije obavio posao koji je dogovoren i ugovoren, jer nije dostavio tuženiku kompletnu stručnu dokumentaciju i aktuarske izračune i projekcije na način koji propisuje HANFA (o čemu je obavijestio tužitelja preporučenom poštom s povratnicom od 18. ožujka 2023.; str. 77. spisa), između stranaka je sporno je li tužitelj u cijelosti obavio ugovoreno djelo odnosno je li to djelo imalo određene nedostatke. Prvostupanjski je sud radi ispitivanja tih činjenica na ročištu od 24. listopada 2024. proveo dokaz saslušanjem svjedoka SS (str. 230. -232. spisa) i tuženikove zastupnice po zakonu ŽS (str. 233. -234. spisa). Osim toga, sud prvog stupnja je proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud, održavši na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.000,00 EUR s pripadajućim kamatama, pravilno obvezao tuženika na ispunjenje njegove ugovorne obveze. Naime, u odnosu na tuženikove žalbene navode koji se svode na osporavanje ocjene prvostupanjskog suda da je tužitelj uredno ispunio svoju ugovornu obvezu, ovaj sud navodi da je tuženik sukladno odredbi članka 604. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima morao odmah nakon preuzimanja djela pregledati izvršeno djelo čim je to po redovitom tijeku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odgađanja obavijestiti tužitelja kao izvođača. Međutim, u konkretnom predmetu tuženik to nesporno nije učinio (nego je prema svom prigovoru-odgovoru na tužbu sa str. 77. spisa to učinio tek 18. ožujka 2023.; dakle, više od godine dana nakon primitka djela), pa stoga, čak i u slučaju da je djelo imalo određene nedostatke, tužitelj prema stavku 3. istoga članka Zakona o obveznim odnosima za te nedostatke ne odgovara.

5.1. Naime, iz tužiteljeve elektronske poruke od 3. veljače 2022. sa str. 172. spisa proizlazi da je tužitelj tada sukladno članku 3. Dodatka I. Ugovoru o uslugama ispunio svoje ugovorne obveze te predao tuženiku obavljeno djelo, a to proizlazi i iz iskaza svjedoka SS koja je u svom iskazu navela da je tužitelj još početkom siječnja 2022. godine obavio ugovoreni posao, no kako je tuženik poslao tužitelju nove ulazne podatke to je bilo potrebno napraviti određene izmjene u financijskim projekcijama (što je i bio razlog sklapanja dodatka ugovoru) te je tužitelj početkom veljače 2022. godine napravio novi izračun te je taj novi izračun isporučio tuženiku mailom. Nadalje, budući da od strane tuženika nije došao odgovor na taj mail, svjedokinja je od tuženika zatražila povratnu informaciju jesu li izračuni u redu; da je to navedena svjedokinja učinila, proizlazi iz njezina iskaza sa str. 231. spisa, ali i iz njezine elektronske poruke upućene tuženiku od 24. veljače 2022. koja se nalazi na str. 173. spisa. Nakon toga, tuženik je elektronskom porukom od 7. ožujka 2022. obavijestio tužitelja da su svi izračuni u redu, da je tuženik zadovoljan s njima te da mu tužitelj može ispostaviti račun – to također proizlazi iz iskaza svjedoka SS sa str. 231. spisa, ali i iz tuženikove elektronske poruke od 7. ožujka 2022. u kojoj je zastupnica po zakonu tuženika ŽS obavijestila navedenu svjedokinju da je tog dana dobila odgovor od svih članova stručnog tima te su svi potvrdili da su zadovoljni izrađenim materijalima i nemaju dodatnih pitanja te je ujedno tuženikova zastupnica po zakonu u toj poruci zamolila SS da „izdate račun za obavljen stručni posao” (str. 174. spisa). Osim toga, i iz iskaza tuženikova zastupnice po zakonu ŽS sa str. 233. spisa, a vezano uz mail od 7. ožujka 2022. proizlazi da je „ono što je gđa. SS poslala formalno bilo u redu” (str. 233. spisa); premda je tuženikova zastupnica po zakonu u svom iskazu navela i da je gđa. SS trebala, da bi izrađeno djelo tuženik mogao predati HANFA-i, poslati u drugom formatu potpisano od strane aktuara, tuženik nije u smislu odredbe članka 604. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima odmah nakon primitka (i pregleda) djela o eventualnim nedostacima obavijestio tužitelja već ga je zatražio da mu pošalje račun (poziv za plaćanje) kako bi tuženik kao naručitelj mogao ispuniti svoju ugovornu obvezu. Prema tome, upravo zbog toga što tuženik bez odgađanja nakon primitka djela nije zatražio otklanjanje eventualnih nedostataka izvedenog djela (tuženik nije odmah nakon preuzimanja djela tražio da mu tužitelj dostavi djelo u drugom formatu i potpisano od strane aktuara), nego je preuzeo izrađeno djelo, to se on više ne može ne može osnovano pozivati na eventualne nedostatke izvedenog djela odnosno tužitelj kao izvođač u smislu odredbe članka 604. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ne odgovara za eventualne nedostatke djela. Upravo zbog navedenog, neosnovani su svi tuženikovi žalbeni navodi (koje je tuženik iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka), a u kojima ukazuje na nedostatke izvedenog djela.

5.2. Nadalje, s obzirom na to da je tužiteljev račun dostavljen tuženiku 8. ožujka 2022. (koju činjenicu tuženik tijekom cijelog postupka nije osporio), a taj račun prema članku 6. točki 1. Ugovora o uslugama od 22. studenoga 2021. dospijeva na naplatu 14 dana nakon isporuke računa klijentu (tuženiku), to je tuženik u smislu odredbe članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima dana 23. ožujka 2022. dospio u zakašnjenje s ispunjenjem svoje novčane obveze pa ga je stoga valjalo obvezati da tužitelju isplati i zatezne kamate koje na ugovoreni iznos naknade od 6.000,00 EUR teku od 23. ožujka 2022. do isplate prema stopi (stopama) tih kamata koja je propisana za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora u smislu članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog toga, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe članka 451. stavka 3. Zakona o parničnom postupku održavši u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi obvezao tuženika na ispunjenje njegove ugovorne obveze s pripadajućim zateznim kamatama.

5.3. Jednako tako, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku obvezao tuženika da tužitelju naknadi cjelokupne troškove postupka potrebne za vođenje ovog spora.

5.4. Stoga je tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

6. Zahtjev tužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovan jer odgovor na žalbu u konkretnom predmetu nije postupovna radnja koja bi bila potrebna za vođenje ovog spora (članak 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 12. svibnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran