REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VUKOVARU

VUKOVAR, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-233/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marina kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Sofii Petković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5195/24-9 od 23. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5195/24-9 od 23. prosinca 2024..

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj 029-50-3542537 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 28.06.2006. godine, sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi: “3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

II. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB, 10000 [adresa], OIB 53056966535 da tužitelju ĐC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 357,82 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 04.07.2006. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raifeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 974,54 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Presuda sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana. Naime, sud prvog stupnja je valjano obrazložio sve provedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, poštovao je pravo na dokaz, pravo na jednakost oružja i ravnopravnost stranaka, kao i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a okolnost što tuženik nije dokazao određene svoje navode i što nije zadovoljan presudom suda prvog stupnja, ne znači povredu navedenih prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-3542537 koji je zaključen između tuženika i tužitelja 28. lipnja 2006. i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,30% od iznosa odobrenog kredita, te zahtjev za isplatom iznosa od 357,82 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koji je plaćen na temelju iste ugovorne odredbe.

8. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita u visini od 2.695,98 kuna/357,82 eura, koje plaćanje je izvršeno 3. srpnja 2006..

9. Odlučujući o ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe sud prvog stupnja ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da se utvrdi da je takva odredba ugovora ništetna, a nakon što je u provedenom postupku utvrdio sljedeće činjenice:

- da je sklopljenim Ugovorom o kreditu broj 029-50-3542537, koji je zaključen između tuženika i tužitelja 28. lipnja 2006., tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.671,66 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.;

- da je člankom 3. Ugovora ugovorena naknada 3,30% od iznosa kredita, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita;

- da je tužitelju naplaćena navedena naknada 3. srpnja 2006. u visini od 2.695,98 kuna/357,82 eura;

- da je saslušanjem tužitelja, kao stranke, utvrđeno da je papire za kredit rješavao u auto kući gdje je kupovao automobil i gdje mu nisu objasnili što znači ulazna naknada, dok su mu u banci kada je došao potpisati papire za kredit objasnili da je to trošak banke, s time da mu nije objašnjeno što se podmiruje iz tog troška; sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi već je ona bila sastavni dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika kao kreditora i to na način da tužitelj niti na koji način nije mogao utjecati na sadržaj iste ugovorne odredbe, iako je pokušao i tražio olakšicu kao branitelj, ali nije uspio, te je ugovor mogao prihvatiti ili odustati od cijelog ugovora;

- da je predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na odredbe članka 81. stavak 1. i 2., te članak 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03), na članak 3., 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., kao i članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO) sud prvog stupnja utvrđuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena ugovorna odredba, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega ista ne proizvodi nikakve pravne učinke.

11. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom, zauzimajući stav da tužitelju pripada pravo na povrat plaćenog iznosa izvršenog temeljem ništetne odredbe i to u iznosu od 357,82 eura za visinu kojeg je utvrđeno da nije niti sporan među strankama.

12. Pobijana presuda je jasna u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za utvrđenjem ništetnosti točno određene ugovorne odredbe, za što je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i međusobno neproturječne razloge za sve važne činjenice na temelju kojih izvodi zaključak o ništetnosti odredbe ugovora koje regulira pitanje naplate ulazne naknade, te na temelju kojih izvodi zaključak o osnovanosti zahtjeva za isplatu.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja, te stipulacije sporne odredbe (članka 3. Ugovora) koja je standardna, pravilno zaključio da se o sadržaju spornih odredbi nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, niti je obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi, niti su mu protumačene navedene odredbe. Pri tome tuženik, na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornim odredbama pregovaralo, niti je upravo na tu okolnost predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju, pa se stoga u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i koje stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja, koji ima svojstvo potrošača, a kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud u svojoj odluci.

14. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14.1. S obzirom da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da se s njim nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, iako je tužitelj pokušao pregovarati pozivajući se na braniteljski status, da je kredit mogao uzeti samo pod uvjetima koji su mu ponuđeni ili odustati od istoga, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati suprotno, to je utvrđeno da vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavak 2. ZZP/03, pa se navodi tuženika kako prvostupanjski sud smatra da se nije pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi zbog toga što se radi o tipskom kreditu ukazuju neosnovanim.

15. Sud prvog stupnja nadalje smatra, da okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo je u sveukupnosti prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03, te ovakva utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

16. Naime, prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog ugovora o kreditu, kao i iskaza tužitelja, pa je stoga takva odredba ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te je bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom, suprotnom načelu savjesnosti i poštenja.

17. Neosnovanim je ocijenjen i žalbeni navod tuženika da tužitelj ne može isticati ništavost predmetne ugovorne odredbe iz razloga jer je ugovor u cijelosti ispunjen, a radi se o zabrani manjeg značenja. Sve iz razloga jer ispunjenjem ugovora ne može nestati uzrok ništavosti te pojedine odredbe unatoč tome što je ugovor ispunjen odredbe su i dalje ništave kakve su bile od početka, s obzirom da su iste već u trenutku sklapanja bile protivne prisilnom propisu iz članka 81., a u vezi s člankom 87. ZPP/03.

18. Istina je kako naknada za obradu kredita nije imala zakonsko ograničenje u pogledu ugovaranja iste u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama. Međutim, ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom odobrenja kredita u navedenim okolnostima na unaprijed formuliranom obrascu gdje nije objašnjen sadržaj, struktura i svrha takve naknade, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužitelja te da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Potrošaču se moraju jasno predočiti svi troškovi koji je prema ugovoru obvezan platiti, njihova namjena, kao i način određivanja iznosa. Pri tome valja reći da ne samo da u ugovoru nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedene naknade, već se ta naknada određuje u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri odobravanju kredita.

19. Dakle, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti primjenom naprijed navedenih odredbi članka 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

20. Osim naprijed navedenog, za ocjenu je li predmetna ugovorna odredba ništetna nužno je uzeti u obzir i odredbu članka 83. ZZP/03 koja regulira da prilikom ocjene poštenosti odnosno nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe, te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023 od 13. veljače 2014.).

21. Upravo u pogledu naprijed navedenog potrebno je navesti da i ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, odnosno odredbe o načinu ugovaranja promjene kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule.

22. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 323. stavak 1. u vezi s člankom 1111. i 1115. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na troškove naknade i obvezao tuženika da isplati tužitelju utuženog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO), a na pravilnost koje odluke ne utječu žalbeni navodi tuženika.

23. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka iz stavka I. prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio niti počeo teći.

23.1. Pri tome, pogrešno tuženik smatra kako tražbina tužitelja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, kao i da je tužba preuranjena. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO- a pravilno dosuđena zatezna kamata, na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi i koji je dospio trenutkom plaćanja, tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja, odnosno neosnovanog stjecanja na strani tuženika do isplate.

24. Neosnovano tuženik prigovara visini dosuđenih troškova parničnog postupka. U tom dosuđujućem dijelu (točka III. izreke) presuda suda prvog stupnja je valjano obrazložena i dosuđena visina troškova je u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa). Sve radnje za koje su tužitelju priznati troškovi, bile su potrebne i nužne za vođenje parnice u skladu s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP, pa tako i trošak pristupa na ročište za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Ovo stoga što prema odredbi članka 335. ZPP-a ovisno o pristupu na ročište za objavu presude, ako su strane bile pravovremeno obavještene o održavanju istog, teku i rokovi za žalbu, pa se stoga taj trošak ima smatrati potrebnim u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a, a o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u sada već ustaljenoj praksi, primjerice u odluci poslovni broj Rev 1121/2022-2 od 12. rujna 2023., gdje se jasno navodi kako stranci koja je zastupana po punomoćniku - odvjetniku i pristupila je na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude.

25. Tuženiku nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, jer sa istom nije uspio (članak 166. stavak 1. ZPP u vezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP).

26. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Vukovaru, 12. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Marin