Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1620/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Suzani Radaković, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-21/2023-14 od 14. siječnja 2025., dana 12. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-21/2023- 14 od 14. siječnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je;

"Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, u ovoj pravnoj stvari, kao neosnovan."

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007-Odluka USRH, 84/2008, 96/2008- Odluka USRH, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 88/2022 ,114/2022- i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijano rješenje u smislu žalbenih navoda ukine ili preinači te stavlja zahtjev za naknadom troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju rješenja dao je jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom rješenja. Ne postoje niti drugi nedostatci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ostvariti pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice vezane za istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti.

8. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava su osnovani obzirom da se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/03 - dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora, time da pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

9. Pošavši od utvrđenja, da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom 3. siječnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu i da su stranke za slučaj spora, ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, time da je navedeni ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrazcu i da se radi o ugovorenim odredbama o kojima se nije pregovaralo te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj i da tužitelj ima prebivalište na području Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču, dok je prema ugovoru nadležan Općinski sud u Rijeci, a čime bi tužitelj bi doveden u situaciju da mora putovati u Rijeku što iziskuje troškove i vrijeme time da se radi o nepoštenoj odredbi koju je pripremila unaprijed jedna stranka,

prvostupanjski sud je na temelju čl. 49. i čl. 51. Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje u tekstu :ZZP) i Direktive Vijeća 93/13 /EEZ od 5. travnja 1993. ( dalje u tekstu: Direktiva) odlučio na navedeni način.

10. Takvo utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud time da kako je to navedeno pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

11. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

12. U odnosu na žalbene navodi tuženika vezano za odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) i Direktive EEZ Vijeća od 5. travnja 1993.

(dalje: Direktiva) potrebno je reći slijedeće.

13. Člankom 1. stavkom 3. Direktive, reguliraju se nepošteni uvjeti o potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula, koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) te u vrijeme sklapanja ugovora Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03). Odredbom članka 49. ZZP, te članka 81. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55. stavak 1. ZZP, kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao što to određuje odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a/03.

15. Prema praksi suda Europske unije (CE240/80 do CE244/80) utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira na to radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog subjekta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe članka 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke – da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. U konkretnom je slučaju mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Navedena odredba ugovora o kreditu stavlja u neravnopravan položaj tužitelja kao fizičku osobu, u odnosu na tuženika pravnu osobu s obzirom na ekonomičnost i mogućnost pristupa sudu, a s obzirom na mjesto prebivališta tužitelja.

17. Prorogacijsku klauzulu kojom je ugovorena isključiva nadležnost u mjestu sjedišta kreditora valja smatrati nepoštenom odredbom, budući nije bila posebno pregovarana, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita – tužitelja, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Rijeku (a prebiva u [adresa]) te bi imao troškove putovanja a što predstavlja povišeni trošak. Osim troškova puta ta putovanja iziskuju i dodatno vrijeme.

18. Zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

19. Stoga je, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu navedena odredba Ugovora o kreditu od 3. siječnja 2007. koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, ništetna pa su žalbeni navodi neosnovani.

20. Ovdje valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Grl-143/2019- 2 od 11. prosinca 2019. naveo pravno shvaćanje, prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a što je u ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, a kojem sud je tužitelj i podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari.

21. Jednako tako, za ukazati je da je u ovoj pravnoj stvari ovaj sud već u svojoj odluci poslovni broj Gž-3066/19 od 7. studenog 2019. iznio stanovište da je predmetna odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti nepoštena.

22. Imajući u vidu navedeno, žalbeni navodi tuženika kojima upire na primjenu čl. 48. ZPP u vezi čl. 46. ZPP su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

23. Nadalje, suprotno o tvrdnji tuženika, u obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud je i naveo kriterije kojima se rukovodio i koje sve okolnosti je imao u vidu, što prema odredbi članka 89. stavku 1. i 2. ZPP-a, neovisno o izboru kvalificiranog punomoćnika, stranka ima pravo pristupa sudu i da sud stranku koja ima punomoćnika može pozvati da se pred sudom osobno izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici, odnosno što stranaka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, što je sud dužan zanemariti praksu sudova koja nije u skladu sa Direktive Vijeća broj 93/13/EEZ i što je u praksi sudova općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u prvostupanjskoj odluci, a ne shvaćanje na koje se poziva tuženik i koje podupire njegovo shvaćanje, izneseno u predmetnoj žalbi.

24. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

25. Stoga, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti time da pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

26. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret ( čl. 154. st. 1. ZPP).

27. Sijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke, a na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 381. ZPP-a kao u stavku II izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu 12. svibnja 2025.

Sudac

Suzana Radaković