Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-333/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku po sucu mr. sc. Krunoslavu Baranu u pravnoj stvari tužitelja ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Jeleni Mandarić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući po žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu od 6. prosinca 2024. poslovni broj: Pn- 676/2019-18, u sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 6. prosinca 2024. poslovni broj Pn-676/2019-18.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 6.500,00 kn sa zateznom kamatom po stopi određenoj propisom iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče na iznos od 1.500,00 kn od 14. ožujka 2016. do isplate, na iznos od 1.000,00 kn od 23. veljače 2015. do isplate, na iznos od 18. studenoga 2014. do isplate i na iznos od 1.500,00 kn od 13. rujna 2016. pa do isplate.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnične troškove".

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odbija se prijedlog tužitelja za oslobađanjem od plaćanja sudskih pristojbi, kao neosnovan.

II. Dužan je tužitelj ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, parnične troškove u iznosu od 600,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 6. prosinca 2024., kao dana presuđenja, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

3. Protiv presude suda prvog stupnja tužitelj je podnio pravovremenu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi kako je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude naveo koje je dokaze izveo i odbio je dokaz tužitelja za saslušanje svjedoka, dok je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava naveo da se dokazi izvode čitanjem isprava sadržanih u spisu, a da te isprave nije čitao. Tužitelj se nadalje u žalbi poziva na presudu Općinskog suda u Splitu od 19. rujna 2024. poslovni broj Pn-217/2020 i prilaže istu u cijelosti, i navodi „da obrazloženje iz te presude predstavljaju i razlozi ove žalbe.“ Predlaže preinačiti presudu na način da sud usvoji tužbeni zahtjev i naloži tuženici naknadu troškova. Tužitelj traži trošak žalbe u iznosu od 241,88 Eur-a uvećano za sudsku pristojbu na žalbu.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13., 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je odluka suda prvog stupnja pravilna i zakonita.

7. Predmet ovoga spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala nepravilnim i nezakonitim radom suca.

8. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno kako nije sporno da je tužitelj odvjetnik i da je protiv tužitelja vođen kazneni postupka u kojem je Županijski sud u Splitu, donio presudu poslovni broj K-16/01 kojom je tužitelja proglasio krivim za dva kaznena djela protiv službene dužnosti navedena, te je tužitelju izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Po žalbi tužitelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj I-Kž-646/14-17 od 23. svibnja 2017. odbio je optužbu protiv tužitelja zbog zastare kaznenog progona. Nije niti sporno, da je zbog činjenice da je osuđen za počinjenje kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, Hrvatska odvjetnička komora, po obavijesti suda o činjenici da je protiv tužitelja donesena osuđujuća kaznena presuda, 5. srpnja 2017. donijela rješenje kojim je tužitelju izrečena mjera obustave obavljanja odvjetničke djelatnosti, koja mjera je ukinuta rješenjem istoga tijela od 5. srpnja 2017. nakon donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. svibnja 2017.

9. Sud prvoga stupnja je cijeneći izvedene dokaze, odbio zahtjev tužitelja kojim od tuženice zahtjeva naknadu štete u iznos od 6.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama uz obrazloženje da je sud u predmetu Županijskog suda u Splitu broj K- 16/01 proveo zakonit, neovisan i pravilan postupak, pa da nema pretpostavki da se tužitelju dosudi naknada štete u smislu čl. 105. Zakona o sudovima (Narodne novine, broj:28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21722, 60/22, 155/23, 36724, dalje ZS) te da i prema odredbi čl. 476. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 142/12, 56/13, 145/1., 152/14, 70/17, 126/19, 80/22), zahtjev tužitelja nije osnovan, jer da je tužitelj u kaznenom postupku neosnovanost optužbe dokazao u postupku povodom redovnog pravnog lijeka, čime da ne postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala.

10. Prema čl. 105. st. 1. ZS-a, Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnost. Nezakonit rad se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta. Nepravilan rad očituje se kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. U toj zakonskoj odredbi o odgovornosti države ne navodi se izričito da se radi o objektivnoj odgovornosti, ali prema cilju i svrsi kao i zbog zaštite trećih osoba u odnosu na nezakoniti ili nepravilan rad određenih dužnosnika, odgovornost države postoji i u slučaju kada na strani suca nije postojala volja, namjera ili pristanak da se određenim postupanjem nanese šteta trećim osobama. Dakle, Republika Hrvatska za štetu po toj zakonskoj odredbi odgovara prema objektivnom kriteriju pa krivnju nije potrebno dokazivati. Uz navedeno, odgovornost tuženice potrebno je razmotriti i s aspekta odredbe čl. 1045. ZOO-a.

11. U konkretnom slučaju, za ocjenu postojanja odgovornosti tuženice za štetu sud prvog stupnja je trebao ispitati: je li riječ o nezakonitom ili nepravilnom radu suda u smislu citirane zakonske odredbe Zakona o sudovima, je li tužitelj pretrpio štetu uslijed takvog rada suda, postoji li uzročno-posljedična veza između takvog rada suda i nastale štete kao neposredne posljedice nezakonitog-nepravilnog rada suda.

12. Kako bi sud ispitao odlučne okolnosti, treba poći od tužiteljevih tvrdnji na kojima temelji odštetni zahtjev, odnosno činjenične osnove za koju tužitelj smatra da pruža temelj za izricanje zahtijevane sudske zaštite. Nezakonit rad tužitelj nalazi u tome što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo osuđujuću presudu K-16/2001 Županijskog suda u Splitu i odbio optužnicu protiv tužitelja.

13. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da nije riječ o nezakonitom radu nego o pogrešnom iščitavanju i tumačenju sudskih odluka što ne može ići na teret tuženice. Opisanim postupanjem suda nije došlo do proizvoljnog tumačenja ili samovoljne primjene prava niti do nezakonitog i nepravilnog rada suda koji bi predstavljao podlogu za odštetnu odgovornost tuženice u ovom konkretnom slučaju, dakle na način kako je to propisano citiranom odredbom Zakona o sudovima.

14. Valja pritom naglasiti i to da je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude pravilno uputio na to da pogrešna shvaćanja sudaca predstavljaju povrede u suđenju i da se ne mogu podvesti pod pojam nezakonitog ili nepravilnog rada u smislu odredbe čl. 105. ZS-a. Pogrešna primjena materijalnog prava je, jednako kao i postojanje bitne povrede odredaba postupka, jedan od zakonom propisanih žalbenih razloga. To samo za sebe ne može biti razlog zbog kojeg bi tuženica mogla odgovarati s osnove te zakonske odredbe.

15. Da bi se radilo o nezakonitom radu, imajući u vidu samostalnost i neovisnost sudstva i svakog suca u konkretnom sudskom postupku, mora biti riječi o teškim povredama zakona koje su posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene prava. Potrebno je razlikovati slobodu sudačkog uvjerenja s jedne strane, od vođenja postupka i suđenja u kojem se krše jasne pravne norme i ne primjenjuje ustaljena sudska praksa i općeprihvaćene metode postupanja.

16. Pravilnost i zakonitost sudskih odluka ne može se preispitivati izvan sustava pravnih lijekova, odnosno pravnih sredstava određenih posebnim propisima. Rezultati takvog preispitivanja ne mogu demantirati pravne učinke pravomoćne odluke iz razloga pravne sigurnosti, a pravomoćnost znači da utvrđenje sadržaja prava ili pravnog odnosa u sudskoj odluci treba smatrati istinitim. Preispitivanje zakonitosti pravomoćnih odluka radi naknade štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada sudaca dovelo bi do relativiziranja pravnih učinaka pravomoćnosti, što je u suprotnosti s odredbom čl. 6. st. 3. ZS-a kojom je propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu (izvršnu) sudsku odluku i njoj se pokoriti.

17. Tužitelj nije dokazao koji je to propust u radu suca počinjen da bi postojala odgovornost države u smislu te odredbe. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da takvu radnju ne predstavlja činjenica da je sudac obavijestio Hrvatsku odvjetničku komoru o činjenici da je protiv tužitelja donesena kaznena osuđujuća presude. Naime, sudac je u tom slučaju postupao u skladu s čl. 59. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine, broj:. 67/18, 21/22).

18. Tužitelj nije niti dokazao i obrazložio zbog čega bi postojala odgovornost tuženika za štetu koju tužitelj trpi u odnosu na državnog odvjetnika ili zamjenika koji su sudjelovali u kaznenom postupku u smislu čl. 108. Zakona o državnom odvjetništvu. Činjenica da je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu iniciralo kazneni postupak protiv tužitelja nije činjenica koja bi sama po sebi ukazivala na odgovornost tuženice u smislu navedene odredbe.

19. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio, da činjenica da tužitelj nije mogao zastupati stranke pred sudovima, posljedica je donošenja rješenja Hrvatske odvjetničke komore, po posebnom propisu, dakle tijela za koje Republika Hrvatska ne odgovara. Naime, rješenje o obustavi obavljanja odvjetništva donijela je Hrvatska odvjetnička komora na temelju propisanog čl. 53. st. 1. u vezi s čl. 49. st. 1. ZO-a i ta je činjenica u neposrednoj uzročnoj vezi s činjenicom da tužitelj za vrijeme trajanja obustave obavljanja odvjetničke djelatnosti nije mogao zastupati pred sudovima, zbog čega tvrdi da mu je nastala predmetna šteta. Budući tuženica ne odgovara za rad toga tijela, čija je radnja u neposrednoj uzročno posljedičnoj vezi sa štetom koju tužitelj tvrdi da trpi, to nema odgovornosti tuženice za štetu tužitelju.

20. U vezi žalbenih navoda tuženika da sud prvog stupnja nije izveo sve dokaze koje je predložio, valja navesti da prema čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (st. 1.), a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (st. 2.).

21. I po shvaćanju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno odlučio kada nije izvodio sve dokaze čije je izvođenje tužitelj predložio, jer činjenični navodi tužbe i naknadno dostavljenih podnesaka nisu upućivali na potrebu za izvođenjem tih dokaza, budući da su tužiteljevi dokazni prijedlozi usmjereni na utvrđivanje odgovornosti za štetu i visinu štete koju je tužitelj pretrpio zbog postupanja suda i državnih odvjetnika u kaznenom postupku Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/2001, izvođenje predloženih dokaza značilo bi preispitivanje pravomoćnih sudskih odluka kroz odštetnu parnicu protiv države. Kao što je već navedeno, prostora za takvo preispitivanje bilo bi samo da je tužitelj decidirano ukazao na određene postupke suda ili pravna shvaćanja iz tih odluka kojima su jasne pravne norme samovoljno protumačene protivno općeprihvaćenoj sudskoj praksi u istovjetnim pravnim situacijama.

22. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je suda drugog stupnja da njima žalitelji nisu uspješno osporili prosudbe i utvrđenja suda prvog stupnja koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Sud prvog stupnja je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

23. Pravilna je i odluka o trošku postupka kako po osnovi, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredaba čl. 155. ZPP-a

24. Kako ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija presudu, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tužitelja je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

25. Nepobijano rješenje suda prvog stupnja ostaje nepromijenjeno.

Osijek, 10.svibnja 2025.

Sudac

mr. sc. Krunoslav Baran