REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1903/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja AUTO CENTAR ŠATRAK d.o.o., OIB 83902993021, Zagreb, Nikole Božidarevića 3, kojeg zastupaju punomoćnici EG, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80 a, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, Zagreb, Livadarska 2, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Perić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, Ulica Grada Vukovara 282, radi naknade štete u iznosu od 168,83 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2281/2024-8 od 26. ožujka 2025., 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2281/2024-8 od 26. ožujka 2025., u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-2281/2024-8 od 26. ožujka 2025., Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 168,83 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate po stopi za ostale odnose (točka I. izreke), odbio je tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 168,83 EUR preko stope zakonskih kamata za ostale odnose (točka II. izreke), naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 176,16 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi za ostale odnose (točka III. izreke), odbio je tužiteljev zahtjev za naknadu troška u iznosu od 69,13 EUR (točka I. izreke), te je odbio tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka V. izreke).

2. Protiv točaka I. i III. izreke navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio presudu u pobijanom dijelu preinačiti ili ukinuti uz naknadu troškova žalbenog postupka. U žalbi je, u bitnom, naveo kako osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, da ugovorne odredbe o načinu popravka sud ne spominje u obrazloženju odluke radi čega se presuda, u navedenom dijelu, ne može ispitati. Smatra da je tužitelj doprinio nastanku štete jer nije postupio po preporuci tuženika da popravi vozilo po jeftinijim cijenama u jednom od preporučenih servisa. Ukazao je da na okolnost stručno opravdane cijene popravka vozila predlagao saslušanje svjedoka i provođenje prometnog vještačenja, koje dokaze je sud odbio i time tuženika onemogućio u raspravljanju. Osporio je tijek zateznih kamata i dosuđeni parnični trošak ukazujući da je sud neosnovano tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 18. prosinca 2024. jer se radi o podnesku koji nije bio nužan za raspravljanje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na osnovi odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8. i 9. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je ona pravilna i u skladu sa zakonom.

6. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni one iz odredaba članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje tuženik ukazuje u žalbi.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud svoju ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva razumljivo obrazložio, pozvavši se na činjenice utvrđene u dokaznom postupku koje nisu u protivnosti s ispravama u spisu.

8. Tužitelj je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da se dana 21. lipnja 2023. dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo ZG, da je štetni događaj prijavila tuženiku kao osiguratelju nakon čega da su tuženikovi djelatnici izradili zapisnik o izvidu štete. Oštećenica se za popravak vozila obratila tužitelju, da je tužitelj izvršio popravak vozila prema pravilima struke te za izvršene radove ispostavio račun u iznosu od 496,16 EUR, da je tužitelj proslijedio račun tuženiku koji je račun likvidirao za iznos od 327,33 EUR, te da je ostao nepodmiren iznos od 168,63 EUR koji je predmet ove parnice. Istaknuo je da su tužitelj i oštećenica vozila sklopili Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja za iznos od 168,63 EUR o čemu je tuženik obaviješten te smatra da je tuženik u obvezi isplatiti navedeni iznos.

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tužiteljevu aktivnu legitimaciju, istaknuo je prigovor promašene pasivne legitimacije, te je osporio nastanak štetnog događaja. Istaknuo je da je oštećenici ukazao na mogućnost popravka vozila po jeftinijom cijeni radnog sata, stoga smatra da je oštećenica trebala odabrati jedan od predloženih servisa kako bi smanjio štetu.

10. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da bez obzira na to što je tuženik osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tužiteljevo potraživanje sporno je samo zbog cijene radnog sata. Sud je utvrdio da je cijena sata rada tužitelja 40,00 EUR uvećano za PDV, zbog čega oštećenici kao osiguraniku nije isplaćen cjelokupni iznos po popravku. Oštećenica je razliku potraživanja ustupila tužitelju, a takav prijenos prvostupanjski sud je ocijenio sukladnim odredbi članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), prema kojoj vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu. Stoga je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Kako je tuženik kasko osiguratelj vozila u vlasništvu oštećenice, što je i sadržajno priznao tijekom postupka, pozivajući se na točke E.I. 2 Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila iz 2022. godine, sud je ocijenio neosnovanim osporavanje pasivne legitimacije. S obzirom na to da u tuženikovim Uvjetima kasko osiguranja, koji se primjenjuju, nema izričite odredbe da će u slučaju kad osiguranik organizira popravak osiguranog oštećenog vozila, prema izvidu štete osiguratelja, osiguranik snositi troškove isključivo do određene cijene zaključio je da je tuženik kao osiguranik oštećenici isplatiti osigurninu u punom iznosu koji je potreban da se poprave nastala oštećenja na vozilu. Zbog navedenog razloga ocijenio je osnovanim tužbeni zahtjev. Kako iz spisa nije vidljivo kada je tuženik obaviješten o osiguranom slučaju, a kako je prema dostavljenom izvidu vozila tuženika izvid obavljen 10. siječnja 2024., tužitelju su dosuđene zatezne kamate od 11. siječnja 2024. po stopi za ostale odnose.

11. Neosnovano tuženik osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju. Ovo stoga jer je tužitelj uz tužbu dostavio ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja od 8. ožujka 2024. (list 17.-18. spisa) sklopljenog između oštećenice ZG iz [adresa], kao ustupitelja, i društva Auto centar Šatrak d.o.o., ovdje tužitelja, kao primatelja tražbine, o kojem ustupu je tuženik obaviješten. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se priloženi izvid štete odnosi na predmetni štetni događaj, a da se utuženi račun odnosi na popravak vozila iz predmetnog štetnog događaja, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

12. Nadalje, suprotno navodima tuženika kojima osporava osnovu i visinu potraživanja, iz isprava u spisu jasno proizlazi da je tuženik umanjio potraživanje za popravak automobila isključivo u odnosu na cijenu rada limara.

13. Kako je to vidljivo iz Zapisnika o izvidu štete na vozilu (strana 12. spisa), tuženik je za popravak vozila predvidio 3,00 sata rada limara te 4,20 sati rada lakirera, dakle, ukupno 7,20 sat. Nadalje, prema tom istom Zapisniku, tuženik nije naveo koliku satnicu priznaje za rad limara i lakirera već je naveo da priznaje potrošni materijal limara - 3,26 EUR i lakirera - 96,93 EUR (kalkulacija visine štete).

14. Prema računu koji je tužitelj izdao tuženiku, za limarske radove utrošeno je 3,00 h, a lakirerske 4,00 h, što je u potpunosti sukladno Zapisniku tuženika. Pri tome tuženik ne osporava da je tužitelj koji je izveo radove osoba ovlaštena za obavljanje poslova radova na lakiranju niti osporava potrošni materijal limara i lakirera.

15. S obzirom na to da je satnica tužitelja 40,00 EUR uvećano za PDV, ukupni trošak rada limara i lakirera prema računu na strani 9. spisa iznosio bi 225,62 EUR uvećano za PDV, odnosno ukupno 288,00 EUR.

16. Za zaključiti je da iznos koji je tuženik priznao oštećenom za izvršene limarske i lakirerske radove po svojoj visini odgovara satnici koju bi tuženik priznao za rad ovlaštenog servisera, neovisno o tome što na izvidu štete nije naveo cijenu sata koju priznaje za navedeni rad.

17. Iz navedenog proizlazi da je tuženik potpuno proizvoljno umanjio račun tužitelja, neovisno o svojoj vlastitoj procjeni visine štete u odnosu na broj potrebnih sati i satnicu servisera, te da takvo umanjenje nije utemeljeno niti na jednoj ispravi.

18. S obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja te dopis HANFA-e prema kojemu društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj vijeni radnog sata treće osobe trebaju obavljati poslove popravka, te upućuje na slobodu osiguranika pri izboru servisera, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja. Naime, suprotno mišljenju žalitelja, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njenu visinu uvjetovati izborom servisera, a jedino što je bilo sporno u ovom predmetu bila je upravo cijena satnice tužitelja koja nesporno iznosi 40,00 EUR uvećano za PDV. Zbog navedenog razloga pravilno je prvostupanjski sud odbio predloženi dokaz saslušanjem svjedoka i prometnim vještačenjem jer nije bilo nikakve potrebe za provođenjem navedenih dokaza. Činjenica što prvostupanjski sud odbio te dokaze nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke niti je tuženiku onemogućeno raspravljanje pa time nije niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

19. Drugim riječima, kada je tužitelj na okolnost visine štete, kada opseg štete nije sporan kao u ovom slučaju, dostavio račun o popravku iz kojeg jasno proizlazi da su izvršeni i plaćeni upravo oni popravci koje je bilo potrebno izvesti radi popravka štete, prema shvaćanju ovog suda, on je ponudio dostatne dokaze na okolnost visine štete i time ispunio svoju obvezu sukladno odredbi članka 219. ZPP-a.

20. Stoga je prvostupanjski sud, na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije u protivnosti s ispravama u spisu, pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa. Kako je tuženik o nastanku osiguranog slučaja obaviješten najkasnije 10. siječnja 2024. budući da je tog dana sačinio oznaku štete broj 248203200144 (list 61. spisa), proizlazi da je zahtjev za isplatom osigurnine tuženik zaprimio 10. siječnja 2024., stoga je tuženik prema odredbi članka 943. stavka 4. ZOO-a, dužan tužitelju isplatiti i zatezne kamate koje teku od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju (dakle, od 10. siječnja 2024.). Međutim, budući da tužitelj potražuje zatezne kamate koje teku od kasnijeg datuma (od 11. siječnja 2024.), a što je in favorem tuženika, pravilno je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju i zatezne kamate koje na utuženi iznos teku od 11. siječnja 2024. do isplate. Zbog navedenog razloga nema mjesta primjeni odredbe članka 1089. stavka 2.

ZOO-a na koju neosnovano ukazuje tuženik.

21. Odluka o naknadi parničnih troškova pravilno je zasnovana na odredbama članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a. Neosnovano tuženik smatra da tužitelju nije trebalo dosuditi trošak sastava podneska od 18. prosinca 2024. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa) jer se radi o podnesku kojim se tužitelj očituje na odgovor na tužbu tuženika, stoga je prvostupanjski sud pravilno priznao tužitelju navedeni trošak sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife. Pogrešno tuženik ukazuje da tužitelju nije trebalo priznati trošak pristupa na ročište za objavu odluke budući da su tužitelju takav trošak nije niti dosudio, iako tužitelju pripada navedeni trošak. Međutim, kako se tužitelj nije žalio na odluku suda kojom mu je taj trošak odbijen odredba članka 374. ZPP-a priječi ovom sudu da presudu preinači na štetu tuženika.

22. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjski odluku u pobijanom dijelu.

Zagreb, 9. svibnja 2025.

Sudac

Ružica Omazić