Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: Pr-73/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević u pravnoj stvari tužiteljice JI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Dom zdravlja Sisačko-moslavačke županije, Ulica kralja Tomislava 1, Sisak, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Graheku, odvjetniku iz Kutine, radi isplate - radno, nakon glavne rasprave održane i zaključene 2. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka te tužiteljice osobno, osobno temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku 9. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Dom zdravlja Sisačko-moslavačke županije, Ulica kralja Tomislava 1, 44000 Sisak, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.638,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 15. ožujka 2022. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od:

- 81,14 EUR počevši od 15.03.2022.,

- 148,32 EUR počevši od 15.04.2022.,

- 147,52 EUR počevši od 15.05.2022.,

- 153,42 EUR počevši od 15.06.2022.,

- 141,22 EUR počevši od 15.07.2022.,

- 153,42 EUR počevši od 15.08.2022.,

- 86,72 EUR počevši od 15.09.2022.,

- 153,42 EUR počevši od 15.10.2022.,

- 139,39 EUR počevši od 15.11.2022.,

- 162,63 EUR počevši od 15.12.2022.,

- 133,06 EUR počevši od 15.01.2023.,

- 162,63 EUR počevši od 15.02.2023.,

- 163,42 EUR počevši od 15.03.2023.,

- 163,42 EUR počevši od 15.04.2023.,

- 166,69 EUR počevši od 15.05.2023.,

- 180,15 EUR počevši od 15.06.2023.,

- 111,29 EUR počevši od 15.07.2023.,

- 98,65 EUR počevši od 15.08.2023.,

- 188,34 EUR počevši od 15.09.2023.,

- 188,34 EUR počevši od 15.10.2023.,

- 197,75 EUR počevši od 15.11.2023.,

- 197,75 EUR počevši od 15.12.2023.,

- 122,42 EUR počevši od 15.01.2024.,

- 197,75 EUR počevši od 15.02.2024., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Dom zdravlja Sisačko-moslavačke županije, Ulica kralja Tomislava 1, 44000 Sisak, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 9. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužba se smatra povučenom za iznos od 445,45 €.

Obrazloženje

1. Tužiteljica JI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje tužitelj), podnijela je 18. rujna 2024., tužbu protiv tuženika Dom zdravlja Sisačko- moslavačke županije, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje tuženik). Tužiteljica u tužbi navodi je u razdoblju od veljače 2022. do siječnja 2024. bila zaposlena kod tuženika u ustrojstvenoj jedinici „115 Odjel dentalne medicine“, na radnom mjestu „VSS ugovorni zdravstveni djelatnik – dr. med. dent.“ Prestanak navedene epidemije proglašen je Odlukom Vlade RH o proglašenju prestanka epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 (NN 51/23), koja je stupila na snagu 13. svibnja 2023. Na sjednici Vlade RH održanoj 7. prosinca 2020. godine Vlada RH je temeljem čl. 8. i čl. 31. st. 2. Zakona o Vladi RH donijela Odluku o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 (NN 136/20). Tom odlukom propisano je sljedeće: „I. Radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od COVID-19, utvrđuje se posebna nagrada. Posebna nagrada iz st. 1. ove točke utvrđuje se u iznosu od 10% od osnovne plaće radnika, a isplaćuje uz plaću radnika. II. Posebna nagrada iz točke I. ove Odluke isplaćuje se radniku za vrijeme koje je sukladno rasporedu poslodavca/ravnatelja doma zdravlja proveo na obavljanju poslova u ustrojstvenim jedinicama/djelatnostima koje pružaju skrb oboljelima od bolesti COVID-19. V. Primjena isplate u skladu s ovom Odlukom započinje s obračunom plaće za mjesec studeni 2020. godine.“ Navedena odluka donesena je u okviru opsežne intervencije Vlade RH koja je imala za cilj honorirati radnike u javnim službama za povećan opseg rada i nužnu izloženost bolesti, odnosno visoku mogućnost obolijevanja od bolesti COVID-19. Stoga su istovremeno donesene i sljedeće odluke: Odluka o posebnoj nagradi službenicima kaznenih tijela koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene zaštite osobama lišenim slobode u zatvorskom sustavu oboljelima od bolesti COVID-19 (NN 136/20), Odluka o posebnoj nagradi pripadnicima oružanih snaga RH – zdravstvene službe koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 (NN 136/20), te Odluka o posebnoj nagradi radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja ili organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID-19 (NN 136/20). Sve četiri navedene Odluke bile su na snazi do 23. kolovoza 2024. godine, kad je na snagu stupila Odluka Vlade RH o stavljanju izvan snage odluka o posebnoj nagradi za obavljanje poslova pružanja skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 (NN 99/24). Primjena gore navedenih odluka potvrđena je i posebnom uputom Ministarstva zdravstva danom zdravstvenim ustanovama 21. prosinca 2020. godine, u kojoj je istaknuto da se posebna nagrada sukladno odluci koja se odnosi na radnike u sustavu zdravstva isplaćuje radnicima za vrijeme koje su sukladno rasporedu poslodavca/ravnatelja doma zdravlja proveli na obavljanju poslova u ustrojstvenim jedinicama/djelatnostima koje pružaju skrb oboljelima od bolesti COVID-19. Također je navedeno i da pravo na posebnu nagradu sukladno istoj odluci ostvaruju zdravstveni i nezdravstveni radnici koji obavljaju poslove vezane uz pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19. Za potrebe evidentiranja navedenog rada u COP aplikaciji implementirani su:

- element „11064 Posebna nagrada za rad s oboljelima od bolesti COVID-19“, koji će se obračunavati u iznosu od 10% od osnovne plaće radnika, te

- element „11062 Korekcija bruto plaće – dopuna zbog COVID-19“, koji se koristi u slučaju isplate razlike – dopune plaće radnika.

Tužiteljica je u razdoblju od veljače 2022. do siječnja 2024. rasporedom poslodavca/ravnatelja doma zdravlja bila raspoređena na radno mjesto „VSS ugovorni zdravstveni djelatnik – dr. med. dent.“ u ustrojstvenoj jedinici „115 Odjel dentalne medicine“, provodeći cjelokupno radno vrijeme pružajući dentalnu zdravstvenu skrb pacijentima, uključujući pacijente oboljele od bolesti COVID-19. Kako se COVID-19 primarno prenosi kapljičnim putem kada zaražena osoba kašlje, kiše, govori ili diše u blizini drugih, te dodirivanjem kontaminiranih površina i lica zaraženih osoba, s obzirom na narav pružanja dentalne zdravstvene skrbi razvidno je da je tužiteljica tijekom cijelog predmetnog razdoblja bila izložena visokom riziku od zaraze, zbog čega je u navedenom razdoblju više puta oboljela od COVID-a. Pritom tužiteljica nije imala adekvatnu dodatnu zaštitnu opremu koju joj je trebao osigurati poslodavac, kao ni opremu potrebnu za testiranje pacijenata na COVID-19, te se provjera jesu li njeni pacijenti zaraženi COVIDOM-19 svodila na njihovo potpisivanje izjave kojom to potvrđuju, pa je tužiteljica tijekom cijelog utuženog razdoblja radila na povjerenje pacijenata, što se ne može smatrati adekvatnom epidemiološkom mjerom. Osim toga, tužiteljica je bila obvezana zaprimati hitne pacijente neovisno o tome jesu li ili nisu bili zaraženi COVIDOM-19 u trenutku dolaska na liječenje. Od potrebne opreme, nakon određenog razdoblja u kojem je radila s običnom maskom, naknadno je dobila tek 1 FFP2 masku na dvije radnice (tužiteljicu i njena asistenticu), a nisu joj omogućeni ni zaštitni ogrtači, vizir i zaštitne kape, što je tužiteljicu izložilo velikom riziku od obolijevanja od COVIDA-19. Međutim, iako su, dakle, u tužiteljičinom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke da joj se isplati posebna nagrada za pružanje zdravstvene skrbi oboljelima od COVID-a, niti u jednom od 24 navedena mjeseca joj nije isplaćen dodatak sa šifrom „11064 Posebna nagrada za rad s oboljelima od bolesti COVID-19“, kao niti korekcija bruto plaće – dopuna zbog COVID-19 pod šifrom 11062, također predviđena gore spomenutom uputom Ministarstva zdravstva. Takvim postupanjem tuženik nije isplatio tužiteljici iznos od 4.084,31 EUR, koji je tuženik dužan vratiti tužiteljici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva za utuženo razdoblje za iznos od 445,45 €. Podneskom od 11. ožujka 2025., tuženik se ne protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, ali potražuje razmjeran dio troškova postupka djelomičnom povlačenju tužbe. Temeljem navedenog sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja sukladno članku 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/2022, 155/23; dalje ZPP).

3. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 2. listopada 2024., tuženik navodi da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na odjelu dentalne medicine, na radnom mjestu doktora dentalne medicine u utuženom razdoblju. Razdoblje trajanje epidemije COVID-19 kako je ono navedeno u Odlukama Vlade RH nije sporno. Odluke Vlade RH su javno objavljene. Na radnike zaposlene kod tuženika odnosila se samo Odluka o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva … (NN 136/2020, dalje u tekstu: Odluka). Ostale odluke koje se odnose na zatvorski sustav, oružane snage i socijalnu skrb nisu od utjecaja na odnos tužiteljice i tuženika jer se ne odnose na sustav zdravstva. Odluka na koju se tužiteljica poziva odnosi se na radnike koji su raspoređeni na obavljanje poslova na kojima se pružala skrb oboljelima od COVID-19. Odluka se odnosi na radnike koji su pružali zdravstvenu skrb oboljelima od COVID-19 i na razdoblje u kojem su bili raspoređeni na te poslove. Pravo na dodatak ostvarili su radnici koji su osobno i neposredno bili angažirani na liječenju osoba s COVID-19, kao npr. radnici na odjelima za zarazne bolesti koji su liječili takve pacijente, radnici na odjelima za dijagnostiku (npr. RTG, CT) koji su radili pretrage oboljelim pacijentima i sl. Svrha Odluke nije bila da se svim radnicima u zdravstvu isplati dodatak za rad s COVID-19 pacijentima jer bi onda Odluka drugačije glasila. Tužiteljica je bila zaposlena na radnom mjestu stomatologa u Domu zdravlja, odnosno doktora dentalne medicine. Tužiteljica po redovitom tijeku stvari nije liječila pacijente oboljele od COVID-19, odnosno nije bila raspoređena na poslove pružanja skrbi oboljelima od COVID-19. Smjernicama i protokolima za otvaranje i rad ordinacija dentalne medicine i dentalnih laboratorija koje je izdala Hrvatska komora dentalne medicine bio je propisan način naručivanja pacijenata, organizacije čekaonice i sl., kako bi se u najvećoj mjeri izbjegao rad ordinacija dentalne medicine s oboljelim od COVID-19. Tako je propisano da se pacijenti moraju telefonski najavljivati na preglede, da se pacijenti provjeravaju u CEZIH sustavu da li su oboljeli od COVID-19, da pacijenti moraju dati pisanu izjavu o tome da nisu oboljeli i da nemaju simptoma, da im se pregledava temperatura prije dolaska i da se u slučaju postojanja simptoma moraju prvo javiti telefonskim putem. Također je navedeno da se u slučaju bilo kakvih simptoma, čak i ako nema dokaza o COVID-19, pacijente ne bi trebalo primati do smirivanja simptoma. Tuženik je zbog toga organizirao rad dentalne ambulante na način da se na ulasku u Dom zdravlja od strane patronažnih sestara obavljala trijaža pacijenata pa pacijenti s COVID- 19 ili simptomima COVID-19 nisu niti mogli doći do dentalne ambulante. Iz navedenog je vidljivo da tužiteljica po redovitom tijeku stvari nije pružala skrb oboljelima od bolesti COVID-19 jer nije bila raspoređena na obavljanju poslova koji pružaju skrb oboljelima od COVID-19, već upravo suprotno, obavljanje stomatološke djelatnosti bilo je nedostupno osobama oboljelim od COVID-19. Tužiteljica ničim ne dokazuje da je cijelo utuženo razdoblje „vrijeme koje je sukladno rasporedu poslodavca … provela na obavljanju poslova u ustrojstvenim jedinicama/djelatnostima koje pružaju skrb oboljelima od bolesti COVID-19“, kako se to definira u Uredbi. Radnici koji su imali pravo na posebnu naknadu tu su naknadu primali samo za vrijeme kad su stvarno radili s COVID-19 pacijentima, a ne za cijelo vrijeme trajanja epidemije. Sama okolnost da je tužiteljica bila zaposlena u sustavu zdravstva ne daje joj pravo na uvećanje plaće predviđeno Uredbom. Osim toga, tuženik ukazuje da je tužiteljica dostavila u spis Odluku Vlade RH o prestanku epidemije bolesti COVID-19 od 12. svibnja 2023. Tužiteljica potražuje naknadu i za razdoblje nakon prestanka epidemije bolesti COVID- 19, za što nema pravne osnove jer u tom razdoblju izvjesno više nije bilo obavljanja poslova pružanja skrbi oboljelima od COVID-19. Zbog toga tuženik prigovara pravu na dodatak na plaću u cijelom utuženom razdoblju, a posebno prigovara utuženim iznosima za razdoblje nakon 12. svibnja 2023. U odnosu na iznose razlike plaće koje potražuje tužiteljica, tuženik čini nespornim da ti iznosi predstavljaju 10% osnovne plaće radnika, zbog čega nije potrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Ovo tuženik navodi kako se ne bi stvarali nepotrebni troškovi vještačenja i to ne predstavlja priznanje tužbenog zahtjeva jer tuženik ustraje kod prigovora da je tužbeni zahtjev pravno neosnovan. Sukladno svemu navedenom tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev tužiteljice odbije.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvod iz trgovačkog registra za tuženika (stranica 8-9 spisa), potvrdu HZMO-a (stranica 10-13 spisa), platne liste tužiteljice (stranica 14-55 spisa), Odluku Ministarstva zdravstva o proglašenju epidemije bolesti COVID-19, uzrokovana virusom SARS-CoV-2 (stranica 56 spisa), Odluku Vlade Republike Hrvatske o proglašenju prestanka epidemije bolesti COVID- 19, uzrokovana virusom SARS-CoV-2 (stranica 57 spisa), Odluku Vlade Republike Hrvatske o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva, koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 (stranica 58 spisa), Odluku Vlade Republike Hrvatske o posebnoj nagradi pripadnicima oružanih snaga Republike Hrvatske – Zdravstvene službe koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 (stranica 60 spisa), Odluku Vlade Republike Hrvatske o posebnoj nagradi radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja ili organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID- 19 (stranica 61 spisa), Odluku Vlade Republike Hrvatske o stavljanju izvan snage odluke o posebnoj nagradi za obavljanje poslova pružanja skrbi pacijentima oboljelima od COVID-19 (stranica 62 spisa), dopis Ministarstva zdravstva zdravstvenim ustanovama od 21. prosinca 2020. (stranica 63-64 spisa), smjernice za otvaranje ordinacija dentalne medicine i dentalnih laboratorija (stranica 72-97 spisa), obavijest Doma zdravlja Sisak (prednik tuženika) od 20. ožujka 2020. (stranica 98-101 spisa), platne liste za osobu kojoj je isplaćivana posebna naknada za rad sa oboljelima od bolesti COVID-19 (stranica 107-111, 132-138, 140-147, 156-161 spisa), članci vezani uz COVID-19 (stranica 112-116 spisa), obavijest Hrvatskog liječničkog sindikata (stranica 162-166 spisa), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dragani Bubalo, saslušani su svjedoci UI, PI, KI, ŠI, ĐI, tužiteljica kao stranka.

5. Brižljivom analizom provedenih dokaza sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

6. Između stranaka nije sporno da je tuženik Dom zdravlja Sisačko-moslavačke županije pravni slijednik Doma zdravlja Sisak, te da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika, odnosno njegovog prednika na odjelu dentalne medicine, na radnom mjestu liječnika dentalne medicine u utuženom razdoblju. Također nije sporno razdoblje trajanja epidemije COVID-19, a kako je to utvrđeno i iz priloženih Odluka Vlade Republike Hrvatske (Ministarstvo zdravstva) o proglašenju epidemije bolesti COVID- 19, uzrokovana virusom SARS-CoV-2, te Odlukom Vlade Republike Hrvatske o proglašenju prestanka epidemije bolesti COVID-19, uzrokovana virusom SARS-CoV- 2.

7. Između stranka je prije svega prijeporno da li tužiteljica kao liječnik dentalne medicine ima pravo na posebnu nagradu radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 te za koje razdoblje, budući da je Odluka Vlade o proglašenju prestanka epidemije bolesti COVID-19, uzrokovana virusom SARS-CoV-2, donesena 11. svibnja 2023. pa tuženik smatra da u tom trenutku u svakom slučaju prestaje pravo na nakandu, dok s druge strane tužitelj smatra da mu pripada pravo na nakandu sve do donošenja odluke o stavljanju izvan snage odluke o posebnoj nagradi za obavljanje poslova pružanja skrbi pacijentima oboljelima od COVID-19, koja je donesena 22. kolovoza 2024., odnosno tužitelj potražuje naknadu do veljače 2024. pa je sud sve navedene dokaze cijenio u tom pravcu.

8. Iz priloženih Odluka Vlade Republike Hrvatske, utvrđeno je:

- da je epidemija bolesti COVID-19 proglašena 11. ožujka 2020. Odlukom Ministarstva zdravstva, dok je prestanak epidemije proglašen Odlukom Predsjednika Vlade RH, koja je objavljena u Narodnim novinama broj 51/23 12. svibnja 2023.,

- da je Vlada Republike Hrvatske 7. prosinca 2020. donijela Odluku Vlade Republike Hrvatske o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva, koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19, Odluku Vlade Republike Hrvatske o posebnoj nagradi pripadnicima oružanih snaga Republike Hrvatske – Zdravstvene službe koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19, Odluku Vlade Republike Hrvatske o posebnoj nagradi radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja ili organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID-19, koje su objavljena u Narodnim novinama broj 136/20 od 9. prosinca 2020., s tim da je odluka stupila na snagu prvog dana od dana objave, odnosno 10. prosinca 2020.

9. Navedene Odluke iz točke 8. obrazloženja stavljene su izvan snage Odlukom Vlade od 22. kolovoza 2024., s tim da je ista objavljena u Narodnim novinama broj 99/24 i stupila je na snagu 23. kolovoza 2024.

10. Uvidom u Odluku Ministarstva zdravstva, Klasa: 011-02/20-01/701, Ur. broj:

534-01/8-20-01 od 21. prosinca 2020., utvrđeno je da je svim zdravstvenim ustanovama poslana uputa vezana uz Odluku o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19, kojom ih se obavještava da će se u COP aplikaciji za potrebe evidentiranja rada zaposlenika koji pružaju skrb oboljelima od bolesti COVID- 19 implementirati element 11064 posebna nagrada za rad s oboljelima te da će se obračunavati u iznosu od 10% od osnovne plaće radnika, a prilikom unosa u aplikaciju potrebno je evidentirati broj sati te će se prema broju sati automatski izračunati iznos nagrade.

11. Uvidom u platne liste tužiteljice jasno je vidljivo da joj nije isplaćivana nikakva nagrada sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva, koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19. Tužitelj je također dostavio i obračunske liste iz kojih je vidljivo da se navedeni dodatak isplaćivao i nakon donošenja odluke o prestanku epidemije bolesti COVID-19, te da je isplaćivan zdravstvenim djelatnicima u Dom zdravlja Primorsko-goranske županije, Opće bolnice dr. Ivo Pedišić Sisak, KBC Merkur, KBC Dubrava, Zavod za hitnu medicinu SMŽ. Tuženik smatra da je iz navedenih lista vidljivo da je navedenom medicinskom osoblju isplaćivana nagrada za onoliko sati koliko se stvarno radilo sa pacijentima. Sud je stajališta da je ovaj stav tuženika neprihvatljiv, jer tužiteljica ne zna koliko je od ukupnog broja njenih pacijenata bilo COVID pozitivnih (nisu se vodile evidencije), a na ovo upravo upućuje i utvrđena činjenica da kada joj se dva dana nakon dolaska u ordinaciju javila pacijentica da se testirala i da je COVID pozitivna i od koje se zarazila. Liječnici dentalne medicine su izloženi riziku više od ostalih zdravstvenih radnika, a ne mogu znati da li je pacijent zaražen sa COVID-om upućuje na to da su u nepovoljnijem položaju od svih ostalih. Imajući u vidu provedene dokaze nesporno je da je tužiteljica kroz cijelo utuženo razdoblje radila na kao liječnik dentalne medicine i cijelo vrijeme je bila izložena svim vrstama izlučevina koja nastaju kod brušenja i popravaka zuba, kako od svojih pacijenata, tako i od pacijenata drugih liječnika, nije mogla znati da li su oni zaraženi COVID-om kada često i osobe koje je liječila to nisu znale ili toga nisu bile svjesne, pa sukladno tome sud je stajališta da se ova nagrada ne može tumačiti u smislu da bilo tko ima pravo na nagradu samo u onim satima kada je doista radio sa ovakvim pacijentima, već ima pravo na nagradu u punom radnom vremenu koje je tužiteljica radila, neovisno o različitim tumačenjima različitih medicinskih ustanova i načina na koje su oni i kome isplaćivali ovu naknadu.

12. Tuženik je u svojim navodima prigovarao i tome što je tužitelj dostavio u spis Odluku Vlade Republike Hrvatske o posebnoj nagradi pripadnicima oružanih snaga Republike Hrvatske – Zdravstvene službe koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19, Odluku Vlade Republike Hrvatske o posebnoj nagradi radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja ili organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID-19 navodeći da iste nisu mjerodavne za tužiteljicu i njen tužbeni zahtjev što ovaj sud smatra neosnovanim prigovorom. Naime upravo iz navedenih Odluka pružena je zaštita i nagrada zdravstvenim radnicima i izvan medicinskih ustanova, pa ne pružanjem iste takve nagrade i zaštite liječnicima dentalne medicine koji se doista izloženi velikom riziku od zaraze uslijed prirode svog posla istu su dovedeni u bitno nepovoljniji položaj od onih djelatnika kojima se ova nagrada isplaćuje. Naime radi se o liječnicima koji su u vrlo bliskom kontaktu s pacijentima, kod rada dolazi do vrlo širokog raspršivanja tragova sline, vode, tkiva, zuba, pa su u svakom slučaju itekako izloženi riziku od zaraze, barem kao i svaki drugi medicinski radnik koji je dobivao ovu nagradu.

13. Svjedok UI u svom iskazu navodi da je u dijelu utuženog razdoblja od ožujka 2022. do rujna 2022. bila ravnatelj Doma zdravlja Sisak, prednika tuženika. To je bilo vrijeme u kojem su još vladali uvjeti koji su propisani vezano uz COVID-19 i sve vezano uz navedenu epidemiju u Domu zdravlja Sisak obavljali su sukladno pozitivno pravnim propisima i napucima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Odluke o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva sukladno odluci Vlade isplaćivala se djelatnicima koji su bili u kontaktu sa osobama potencijalno zaraženima COVID-19, ali to je uglavnom bila obiteljska medicina sukladno evidenciji koju su Domu zdravlja vodili temeljem obavljene trijaže. Ne zna da li u ovom razdoblju je ijedan pacijent koji je trebao stomatologa, bio zaražen sa COVID-19, odnosno da mu je na trijaži utvrđen COVID- 19. Svi pacijenti koji su ulazili u zgradu Doma zdravlja kao pacijenti i zaposlenici Doma zdravlja su svaki dan prolazili trijažu, odnosno vršilo se testiranje na COVID-19. Nakon 11. ožujka 2020., kada je službeno proglašena epidemija COVID-19, neka dva mjeseca stomatolozi uopće nisu dolazili na posao već su se javljali na telefon po potrebi. U kontaktima sa pacijentima stomatolozi su imali svu propisanu opremu, dakle odijela, rukavice, vizir, nazuvke, maske. Poslije potresa u [adresa] (29. prosinca 2020.) tužiteljica je radila u prostoru izvan glavne zgrade Doma zdravlja, od tog prostora su napravljene dvije ambulante i osim tužiteljice, tu je radila još i jedna specijalistička ambulanta za protetiku i još jedan liječnik stomatolog. Oni su tamo organizirali rad u dvije smjene. Moguće je da je jedno vrijeme u tom prostoru radilo dvoje liječnika. Šator za trijažu bio ispred zgrade Doma zdravlja, jednako udaljen od zgrade gdje je bila i ambulanta tužiteljice, kao i od Doma zdravlja i svaki liječnik stomatolog je mogao odbiti pacijenta dok ne donese ili potvrdu da je COVID negativan ili da prođe trijažu na kojoj će se testom utvrditi da li je pozitivan ili ne. COVID dodatak isplaćivao liječnicima obiteljske medicine, a kako sam rekla sukladno evidenciji. Maska FFP2 dijelila onim djelatnicima koji su to tražili kada bi imali pacijente za koje su sumnjali da su COVID pozitivni, a s time da smo su zaštitnu opremu dobivali putem Ministarstva i nisu određivali što će i koliko dobiti od opreme. Šator za trijažu je prestao biti ispred Doma zdravlja nešto prije nego je ona otišla u mirovinu jer je u tom dijelu proradio sustav CEZIH vezan uz podatke za COVID i više nije bilo potrebe za ovom trijažom. U sustavu CEZIH su bili upisani svi pacijenti koji su bili cijepljeni, te koji su se javili liječniku vezano uz simptome COVID-a. Sud je djelomično poklonio vjeru iskazu svjedoka jer svjedokinja navodi kako je tužiteljica imala svu propisanu zaštitnu opremu, no tijekom iskaza navodi da nisu oni odlučivali što će od zaštitne opreme dobiti, pa nije logično da je baš tužiteljica imala svu propisanu i potrebnu zaštitnu opremu, a sam tuženik nije predlagao niti dostavljao u spis podatke kojom je opremom zadužio tužiteljicu, odnosno što joj je dao kao zaštitnu opremu vezanu uz zaštitu od COVID. Isto tako sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka da je tužiteljica mogla odbiti svakog pacijenta oboljelog od COVID-a jer isto ne proizlazi iz provedenih dokaza. Sud također nije poklonio vjeru iskazu svjedoka vezanu uz trijažu pacijenata, jer iz njenog iskaza je jasno utvrđeno da se ordinacija tužiteljice nalazila izvan zgrade doma zdravlja, pa su pacijenti mogli ući i bez trijaže, no da su i prolazili trijažu opće je poznata činjenica da brzi testovi koji su se provodili na trijaži nisu 100% sigurni, te da isto ne znači nužno da osoba koja je prošla trijažu ne može biti zaražena COVID-om. Isto tako i kada je uveden CEZIH sustav nisu sve osobe uvedene u taj sustav, mnogo ljudi nije ni znalo da je zaraženo pa nije moglo ih se niti uvesti u sustav, pa neovisno o svemu i svim poduzetim mjerama nitko tko je izložen kapljičnim izlučevinama zaražene osobe (a to su svakako liječnici dentalne medicine) ne može biti siguran od zaraze. Isto tako, ista je svjedokinja u suprotnosti sa iskazima ostalih svjedoka iz kojih iskaza je utvrđeno da trijaža koja se odvijala u šatorima, odnosno kasnije kontejneru, nije bila u nikakvoj vezi sa kontrolom po ulazu u Dom zdravlja, već se odnosila na generalno utvrđivanje COVID pozitivnih osoba za Sisačko-moslavačku županiju.

14. Svjedok PI u svom iskazu navodi da je u utuženom razdoblju jedno vrijeme radila sa tužiteljicom kao njen asistent te su joj poznati uvjeti u kojima je ista radila. U startu kada je počeo lock-down oni su dobili nešto zaštitne opreme, masku i nešto odijela, ali ne za sve, koliko su dobili toliko su i rasporedili. Nakon potresa u [adresa], ispred Doma zdravlja više nije bio šator za trijažu i jedina njihova provjera pacijenata da li su pozitivni ili ne, odvijala se na način da su oni pisali izjave, telefonski su to provjeravali ili su sustavu provjeravali da li su u izolaciji: Ukoliko nisu bili evidentirani kao COVID pozitivni kod svog liječnika, oni su radili sa njima na njihovu riječ da nisu COVID pozitivni. Nakon potresa (prosinac 2020.) one su raseljene iz Doma zdravlja. Ona i tužiteljica su radile paralelno sa još jednom liječnicom koja je bila izvan sustava Doma zdravlja, odnosno bila je u koncesiji i nekada je radila u istoj smjeni sa njima u tom prostoru. Između dvije radne jedinice na kojima su radile bila je samo jedna pregrada. Isto tako je u drugoj smjeni radio drugi liječnik. Tužiteljica je nosila masku, naočale i vizir kada je radila sa pacijentima, međutim kod njihovog posla dolazi do prskanja širih razmjera tekućina iz usta i jednostavno se ne može spriječiti da osobu koja radi sa pacijentom, a to je liječnik to ne poprska. Ona je osobno kada je god mogla, izašla van iz prostora da ne bude izložena navedenom, međutim liječnica kao osoba koja vrši te radove nije u mogućnosti se izmaknuti tim prskanjima. Ordinacija se nalazila na trećem katu stambene zgrade, vani je bio jedan mali hodnik iz kojeg se ulazilo u ordinaciju u kojoj su bile dvije radne jedinice između kojih je bio zid a koji nije bio cijelom dužinom i s njihove strane je bio i toalet za osoblje, te tko je išao na taj toalet, je prolazio kroz njihov dio ordinacije. Isto tako je bio i zajednički ulaz u ordinaciju i njihovi pacijenti skreću s tog ulaza prema njihovoj stolici, a pacijenti drugog liječnika prema stolici druge liječnice. Te dvije stolice na kojima se radi nisu odvojene fizički da bi se moglo izbjeći miješanje zraka, već svi u toj prostoriji dišu isti zrak. Ponekad su znale dobiti FFP2 masku, ali nije bilo dovoljno za svaki dan. Nisu nikada odbile niti jednog hitnog pacijenta. Ona je u utuženom razdoblju radila na pola radnog vremena od 1. lipnja 2023. do 31. siječnja 2024. i u tom razdoblju tužiteljica je možda imala zamjenu jedno mjesec do mjesec i pol, a ostatak vremena je sve radila sama. U utuženom razdoblju u jednom trenutku i četvrti liječnik ušao u tu ordinaciju i radio u suprotnoj smjeni od njihove odnosno kasnije je on radio u njihovoj smjeni. On je bio koncesionar, nije bio zaposlenik. Ona je vodila administraciju ordinacije i jedno vrijeme kada je nosila račune i izvješća u upravu, stavljali su izvješća i račune u kutiju koja je bila ispred vrata uprave. Sjeća se da je tužiteljica bila zaražena COVID-om u utuženom razdoblju. Oni su imali toplomjer koji se prislanjao na čelo, te su mjerili temperaturu pacijentima, međutim u ljeti su ljudi bili vrući, a u zimi hladni, pa ne zna da li je to bilo mjerodavno. Sud je iskazu ove svjedokinje u cijelosti poklonio vjeru jer se radi o osobi koja je neposredno radila sa tužiteljicom i koja ima neposredne informacije o načinu i uvjetima rada tužiteljice, te se radi o objektivnom i nepristranom svjedoku koja nije zainteresirana za ishod ovog postupka.

15. Svjedokinja KI u svom iskazu navodi da je zaposlena u Domu zdravlja te je u utuženom razdoblju radila dijelom kao patronažna sestra kasnije kao pomoćnik ravnatelja za kontrolu kvalitete i radila je na organizaciji vezanoj uz COVID. Na ulazu u Dom zdravlja prvo je postojao šator a kasnije i kontejner u kojem su se radile provjere da li je netko zaražen COVID-om, ali se to nije odnosilo na pacijente koji su ulazili u Dom zdravlja, odnosno pacijente ovdje tužiteljice koja je radila na izdvojenoj adresi u kojoj je Dom zdravlja bio u zakupu. Za pacijente, konkretno tužiteljice i ostalih stomatologa ii liječnika obiteljske medicine provjera se vršila tako da im se mjerila temperatura, ispitivalo ih se da li su bili u kontaktu sa zaraženom osobom i temeljem toga su se propuštali ili su se konzultirali sa liječnikom. Tužiteljica je radila sa tri liječnika u toj ordinaciji u kojoj su bili u najmu. Radili su u dvije smjene, dakle dva liječnika u jednoj smjeni i to je bila ordinacija u kojoj je tužiteljica radila do odlaska iz Doma zdravlja. Ta ordinacija u kojoj je radila tužiteljica i još jedan liječnik je bila pregrađena u dijelu u kojem su postavljene stolice. Ispred je bila čekaonica u kojoj su kojoj su se nalazili svi pacijenti. Oni su od stožera dobivali opremu zaštite protiv COVID-a, odijela, maske, ogrtače i sl., međutim to su nepropusna odijela te bi se poslije svakog pacijenta oprema trebala mijenjati. COVID naknadu su imali samo RTG tehničari u Petrinji koji su bili u direktnom kontaktu sa COVID pozitivnim osobama, čak ni obiteljski liječnici nisu primali osobe već su ih ranije slali na rendgen i obavezno PCR test, a tek onda bi ih primali. Niti ti liječnici obiteljske medicine nisu dobivali naknadu za COVID. Rendgenski tehničari prema tzv. DTP postupku dostavljali izvješće da su bili u direktnom kontaktu sa oboljelim od COVID-a i temelje toga im se isplaćivala naknada. Tužiteljica nije nikada dostavila izvješće da je radila sa COVID zaraženim osobama. Šator, a kasnije kontejner je bilo mjesto gdje su se uzimali uzorci potencijalnih COVID bolesnih osoba ili osoba koje su htjele negdje putovati, tko god je tražio PCR i to nije imalo veze sa uvjetom da se temeljem toga može ići u zgradu doma zdravlja. U zgradu se ulazilo temeljem mjerenja temperature i razgovora sa pacijentom i razgovora sa liječnikom da li se pacijent smije pustiti ili ne.

16. Svjedok ŠI je zaposlen kod tuženika kao stomatolog i za vrijeme potresa je bio u Capragu (Željezara), to je udaljeno od Doma zdravlja cca 5-6 km i konkretno ne zna kakva je bila situacija u ordinaciji ovdje tužiteljice. Zna da u početku kada je počeo COVID-19, da su imali organiziran način rada tako da je bio jedan liječnik na hitnoj koji je preuzimao sve pacijente od svih stomatologa s područja njihovog Doma zdravlja , a koji su se javljali svom primarnom liječniku telefonski i on ih je upućivao dalje. To je trajalo nekih mjesec dana i nakon toga su počeli raditi u njihovim ordinacijama sa pacijentima na način da bi primili poziv od pacijenta i ispitali ga vezano uz koronu. Potom ukoliko su smatrali da ne postoji opasnost od COVID-a, tog bi pacijenta i primili, s time da bi mu se prije toga mjerila temperatura i morao je ispuniti formular da li je bio u kontaktu sa zaraženima od COVID-a i da li je imao bilo kakve simptome. U to vrijeme su primali ljude koji su imali ozbiljne probleme upravo radi velikog raspršivanja Aerosol, kako bi se spriječila zaraza, ostalima je po potrebi davao analgetike, antibiotike i predlagao da se jave ako situacija bude ozbiljna. U početku dok nije bilo dosta opreme oni su radili u tim dežurstvima dok kasnije kada su počeli normalno raditi on je zaduživao opremu u dostatnoj količini i to maske, vizir, zaštitna odijela. Sud je iskazu ovog svjedoka poklonio vjeru u dijelu u kojem je sukladan iskazu svjedokinje KI jer svjedok nema neposrednih saznanja kako se radilo u ordinaciji tužiteljice, on je bio dislociran od Doma zdravlja i može govoriti samo o tome kako je on radio i o načnu na koji se on osobno štitio, jer ne rade svi liječnici na isti način, netko prima pacijente neovisno o tome da li se time izlaže COVID-u, a netko propisuje analgetike i antibiotike, ovisno o načinu i pristupu radu svakog liječnika.

17. Svjedok ĐI je radila u Domu zdravlja Sisak do kraja 2022., prije ulaska pacijenta u Dom zdravlja telefonski dogovaralo sa ordinacijom da li se može doći i provjeravalo se kroz sustav da li je ta osoba zaražena, da li je bila u kontaktu sa zaraženom osobom, ispunjavala se izjava. Znam daje poslije s potresa tužiteljica preselila na Trg Hrvatskih branitelja i da je tamo radila sa više liječnika u kombinaciji, između dviju stolica je tamo bila pregrada. Ispred zgrade u kojoj je bila ovdje tužiteljica, nije bilo posebno kontrole već su liječnici sami vršili trijažu.

18. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je bila zaposlena u Domu zdravlja, [adresa], te nakon potresa i nakon porodiljinog, bila je smještena sa svojom ordinacijom u stambenu zgradu u kojoj je tuženik bio u najmu prostora. Tu ordinaciju je dijelila sa dvoje, a nakon nekog vremena, sa troje kolega, na način da su radili u dvije smjene. Ordinacija se sastoji od jedne sobe u kojoj postoje dvije radne jedinice koje su podijeljene sa pregradnim zidom koji se samo dijelom nalazi u sobi, odnosno svi pacijenti jednog i drugog liječnika ulaze kroz jedna vrata i odlaze do radnih jedinica. Kroz utuženo razdoblje, kada se vratila sa porodiljinog u ormaru ju je čekalo jedno zaštitno odijelo. Nisu imali dovoljno zaštitnih odijela, dobila je kapicu za kosu i troslojnu masku te si je sama kupila vizir i peteroslojne maske i unatoč tome, u 2023. je dva puta dobila koronu, jednom u svibnju, a jednom u prosincu, s time da u svibnju zna točno tko ju je zarazio. To je bila jedna pacijentica koja joj je dva dana nakon što je bila kod nje javila da se testirala i da ima koronu. Nije žena bila kriva, u trenutku kada je bila kod nje nije znala da je bila zaražena, a u prosincu ne zna tko ju je zarazio. Ona je kroz ovo razdoblje imala sestru na pola radnog vremena, a ostatak vremena radila je sama što znači da sama i čistila stolicu i sterilizirala instrumente i obavljala druge poslove. Niti liječnik u kontra smjeni nije čistio prostor jer ni on nije imao asistenta pa ju je sve to čekalo ako je željela da njeni pacijenti imaju sterilan prostor. Nadalje iskazuje da kod posla ona kao zubar je izložena većoj količini tekućina iz organizma pacijenata nego li je to ijedan drugi liječnik te iz tog razloga njena medicinska sestra u vrijeme kada je ona radila sa pacijentom je izlazila iz prostorije kada bi brusila ili radila druge poslove tog tipa s pacijentima kako se ne bi zarazila, dok ona si to nije mogla priuštiti. Tužiteljica još navodi da ona ima dva pozitivna HIV pacijenta te nikada nije odbila raditi s njima niti bilo kojeg hitnog pacijenta neovisno o njegovom zdravstvenom stanju. Jednom prilikom je imala pacijenta za kojeg je znala da je COVID pozitivan međutim nisu mu pomagali antibiotici, bilo je potrebno fizički pristupiti pacijentu i probušiti zub kako bi tekućina izašla van i to je i napravila, ali to nije mogla nikome prijaviti jer za stomatologe ne postoji takav obrazac. Radi kapljičnog prijenosa su liječnici dentalne medicine više izloženi mogućnosti zaraze od bilo kojeg liječnika opće medicine ili tehničara na rendgenu. Pacijent kojeg je liječila i koji je bio COVID zaražen, je bio u utuženom razdoblju ali koliko zna, od njega nije dobila koronu. Postupala je sukladno smjernicama Komore dentalne medicine. Iskaz tužiteljice dan je logično, u skladu sa ostalim provedenim dokazima i sud mu u cijelosti poklanja vjeru. Iz iskaza tužiteljice je jasno vidljivo da je ozbiljno i savjesno pristupala svom poslu i da su joj pacijenti bili ispred nje i njene sigurnosti, no imajući u vidu sve utvrđeno tužiteljica je u konkretnom slučaju bila izložena ne samo uobičajenim rizicima svakog liječnika dentalne medicine (velika raspršna površina tekućina i tkiva i zuba pacijenta kod brušenja, ispiranja, velika blizina pacijenta i liječnika), već je bila izložena potencijalno većoj zarazi uslijed organizacije rada kod tuženika gdje su dva liječnika radila paralelno u istom prostoru a njihove jedinice su bile odvojene tek pregradnim zidom koji nije fizički u cijelosti zatvarao njihove prostore, s time da jedan od liječnika i nije bio zaposlenik Doma zdravlja već koncesionar koji se nije morao pridržavati uputa Doma zdravlja, niti je odgovarao Domu zdravlja. Iz iskaza tužiteljice, kao i njene medicinske sestre jasno je vidljivo da je tužiteljica bila stalno izložena kapljičnim izlučevinama pacijenta dok se sestra od toga nastojala barem ponekad odmaknuti. Isto tako utvrđeno je da je tužiteljica dva puta u utuženom razdoblju bila oboljela od COVID-a a što govori i o tome da definitivno nije bila u dostatnoj mjeri zaštićena od istog. Nadalje iz iskaza tužiteljice razvidno je da je jednom i svjesno radila sa pacijentom koji je bio obolio od COVID-a te da se nije razboljela od istog. Sud smatra da upravo isto govori o tome da konkretno upravo liječnici i sve drugo osoblje su bili u većoj opasnosti od onih osoba kojima nije detektirana bolest, jer takve osobe se ponašaju puno slobodnije i sa manje pažnje jer nisu niti svjesni da su zarazni i da mogu prenijeti bolest. Osobe koje su bolesne su samim time i opreznije i nastoje postupati tako da ne zaraze druge osobe.

19. Člankom 8. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17, 98/19; 151/22, 64/23, dalje ZR) propisano je da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Člankom 9. ZR-a, određeno je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno, ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenim između Radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim Ugovorom ili Zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Iz točke II. Odluke o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti Covid-19 (Narodne novine broj: 136/20, dalje u tekstu Odluka o posebnoj nagradi) proizlazi da se ista isplaćuje radniku za vrijeme koje je sukladno rasporedu poslodavca/ravnatelja doma zdravlja proveo na obavljanju poslova u ustrojstvenim jedinicama/djelatnostima koje pružaju skrb oboljelima od bolesti Covid-19, iz točke I. stavka 2. iste Odluke proizlazi da se posebna nagrada utvrđuje u iznosu od 10% od osnovne plaće radnika te se isplaćuje uz plaću, s tim da se sredstva za provedbu osiguravaju prema točki IV. u financijskom planu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a za provedbu same odluke prema točki VI. zadužen je ministar zdravstva.

20. Člankom 90. ZR-a određeno je da Plaća, u smislu ovoga Zakona, je primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu. Poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću iz stavka 1. ovoga članka, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Plaća iz stavka 1. ovoga članka može se sastojati od:1. osnovne odnosno ugovorene plaće, 2. dodataka,3. ostalih primitaka.) Dodaci iz stavka 3. točke 2. ovoga članka, u smislu ovoga Zakona, su novčani primici radnika koje radnik ostvaruje na temelju posebnog propisa, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu razmjerno odrađenim radnim satima pod određenim uvjetima (otežani uvjeti rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, rad blagdanom i sl.) i koje ostvaruje neovisno o efektivnom radu (uvećanje za navršene godine radnoga staža i sl.), odnosno koje u skladu s propisanim, utvrđenim ili ugovorenim kriterijima i visini ostvaruje ovisno o ostvarenim rezultatima poslovanja i radnoj uspješnosti (stimulacija i sl.).(5) Poslodavac je dužan dodatke iz stavka 3. točke 2. ovoga članka obračunati u iznosu i na način koji je utvrđen posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje plaće iz članka 94. stavka 1. ovoga Zakona ne smije obračunati na iznos manji od iznosa minimalne plaće u skladu s posebnim propisima. Ostali primici radnika iz stavka 3. točke 3. ovoga članka, u smislu ovoga Zakona, su primici radnika koje poslodavac radniku isplaćuje u novcu ili naravi na temelju kolektivnog ugovora, pravilnika o radu, akta poslodavca ili ugovora o radu.

21. Dakle, Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva, koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19. Iz točke II. Odluke o posebnoj nagradi jasno proizlazi da se ista isplaćuje radniku za vrijeme koje je sukladno rasporedu poslodavca/ravnatelja doma zdravlja proveo na obavljanju poslova u ustrojstvenim jedinicama koje pružaju skrb oboljelima od bolesti Covid-19. Iz provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da je tužiteljica kao liječnica dentalne medicine bila itekako izložena riziku oboljenja od COVID-19, da je nesebično, savjesno, pružala liječničku pomoć svim pacijentima koji nisu bili provjeravani da li su zaraženi do provjerom kroz sustav i pisanjem njihove izjave, pa sukladno tome, a što je vidljivo i iz provedenih dokaza, da je tužiteljica kao liječnica dentalne medicine pružala skrb oboljelima od bolesti COVID-19, a da pri tome tuženik kao poslodavac nije vodio evidenciju, odnosno nije postojao niti formular temeljem kojeg bi tužiteljica mogla obavijestiti tuženika o tome, a često nije niti znala da radi sa takvim pacijentima. Sukladno navedenom, a temeljem provedenih dokaza, sud smatra da su različiti poslodavci (medicinske ustanove) različito tumačile kome i za koje razdoblje pripada pravo na nagradu sukladno navedenoj odluci i pri tome jasno i nedvojbeno u ovom postupku je utvrđeno da unatoč brojnim rizicima kojima su tijekom epidemije bili izloženi upravo liječnici dentalne medicine, postupanjem poslodavaca su dovađani u diskriminatorni položaj, odnosno njihov rad, doprinos i rizik koji su snosili uslijed uvjeta u kojima su radili, a konkretno u odnosu na tužiteljicu to je bilo još naglašenije zajedničkim radom sa više osoba i ne imanje medicinske sestre cijelo vrijeme. Sud je stajališta da Odluka Vlade kojom je utvrđena navedena nagrada, odnosi se i na ovdje tužiteljicu, te da tužiteljica nije ostvarila ovu nagradu radi pogrešnog tumačenja nižih instanci Odluka Vlade.

22. Nadovezujući se na sve navedeno, ovaj sud smatra da treba imati na umu odredbe članka 7. stavak 3 i 4. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; 151/22, 64/23, dalje ZR), kojim je propisano da je poslodavac dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima. Zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima. Na navedene odredbe potrebno je u predmetu ovog spora razmotriti u smislu načelne odredbe članka 54. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14), prema kojem svako ima pravo na rad i slobodu rada, te svatko slobodno bira poziv i zaposlenje te članak 55. stavak 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske, prema kojemu svaki zaposleni radnik ima pravo na zaradu koju sebi i obitelji osigurava slobodan i dostojan život. Osnovna intencija Ustava Republike Hrvatske i ZR-a je da se svim radnicima jamči pravo na jednako postupanje i to na način da osnovni uvjeti rada budu jednaki za sve radnike na istoj razini. Dakle, u konkretnoj situaciji, tužiteljica kao liječnica dentalne medicine stavljena je u nepovoljniji položaj od drugih radnika unutar ustanove tuženika koji su za svoj rad i pod istim uvjetima kao i tužiteljica, dobivali ovu nagradu. Svako drugo tumačenje do ovog ovaj sud smatra da bi bilo suprotno članku 7. stavak 3. i 4. ZR-a, kao i članku 54. i 55. stavak 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske. Isto tako, člankom 56. Ustava Republike Hrvatske, određeno je pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje, a u konkretnom slučaju ukoliko je tužiteljica stalno izložena riziku od COVID-a, dva puta se i zarazila, svaki puta mora odlaziti na bolovanje, čime se smanjuje njena plaća i pravo njoj i njenoj obitelji na socijalnu sigurnost. Temeljem navedenog sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljica osnovan u cijelosti i to ne samo do 11. svibnja 2023., kada je Vlada proglasila Odluku o prestanku epidemije, već do kolovoza 2024., kada je Vlada ukinula Odluke o posebnoj nagradi, odnosno konkretno u odnosu na tužiteljicu, do veljače 2024., kako to potražuje.

23. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dragani Bubalo, na čiji nalaz i mišljenje, koji je dostavljen u ovaj spis 26. veljače 2025., stranke nisu imale prigovora. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je, a što je prikazano u nalazu vještaka i u tablici 1., da za razdoblje od 1. veljače 2022. do 31. siječnja 2024., tužiteljici nije obračunavana ni isplaćivana nagrada propisana Odlukom o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva, koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19, te pod pretpostavkom da joj pripada, ukupan iznos koji bi tužiteljici pripadao iznosi 3.638,86 €, u mjesečnim iznosima, kako je to pobliže označeno u izreci.

24. Podneskom od 4. ožujka 2025., tužitelj je povukao tužbeni zahtjev za iznos od 445,45 €, međutim u odnosu na osnov, tužitelj je cijelo vrijeme uspijevao u cijelosti sa tužbenim zahtjevom, dok u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, isti je smanjio tužbeni zahtjev, no smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe i ti troškovi kao takvi prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva ne bi bili veći od sadašnjih troškova, pa sukladno navedenom kako ovo smanjenje nije od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka, neovisno o tome što je povučen dio tužbenog zahtjeva, isto nije utjecalo na odluku o trošku, pa sukladno navedenom, temeljem članka 154. ZPP-a, sud je tužitelju dosudio parnični trošak zastupanja po odvjetniku i to: sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR, zastupanje na ročištima od 29. siječnja 2025. i 2. travnja 2025., svako u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 15. studenog 2024., 14. siječnja 2025., 4. veljače 2025., 4. ožujka 2025., svaki u iznosu od 250,00 EUR, zatim trošak podneska od 19. ožujka 2025. u iznosu od 125,00 EUR, trošak ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, što ukupno iznosi 2.400,00 EUR.

25. Radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 9. svibnja 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda e- komunikacijom.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici iz Siska

2. Tuženiku po punomoćniku Bojanu Graheku, odvjetniku iz Kutine