Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1170/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku po sucu mr. sc. Krunoslavu Baranu, u pravnoj stvari tužitelja FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Čačiću, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steienmarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici od 7. ožujka 2024. poslovni broj:P-538/2023-9, 9. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja se uvažava kao osnovana te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici od 7. ožujka 2024. poslovni broj:P-538/2023-9 i rješava:

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem se sud prvog stupnja proglasio mjesno nenadležnim (toč. I. izreke), te je odlučio nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci (toč. II. izreke).

2. Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj sadržajno zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 1551/23, dalje: ZPP), te predlaže da se pobijano rješenje preinači.

3. Žalba je osnovana.

4. Uvažavajući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda, a to je u konkretnom slučaju Općinski sud u Rijeci kao i činjenicu da je ugovor sklopljen u Umagu, jer je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj tamo imao prebivalište, kada se 2013. preselio na područje Garešnice, na temelju odredbe čl. 70. st.1. i 3 ZPP-a sud prvog stupnja donosi odluku kao u izreci pobijanog rješenja.

5. Zaključak suda prvog stupnja nije pravilan obzirom da je pobijani dio rješenja donesen uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

6. Prema odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je stavkom 3. istoga članka ZPP-a propisano da sporazum o mjesnoj nadležnosti važi ako je pisano sastavljeno i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

7. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da stranke mogu ugovoriti mesnu nadležnost određenog suda i to ako je sud za kojeg su stranke odredile da im sudi u prvom stupnju stvarno nadležan te ako se radi o sporu za kojeg nije propisana isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Međutim, osim ovih pretpostavki za prorogaciju nadležnosti, da bi sud prema sporazumu stranaka mogao suditi u prvom stupnju sam sporazum o mjesnoj nadležnosti mora biti valjan. To ne znači samo da sporazum mora biti sačinjen u pisanoj formi i da se tiče određenog pravnog odnosa, što je propisano odredbom čl. 70. st. 3. ZPP-a, već i da je on valjan prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, u konkretnom slučaju da postoji suglasnost volje obiju ugovornih stranaka da im u prvom stupnju sudi određeni sud koji nije mjesno nadležan.

8. U odnosu na prigovor tuženika kako u ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja nije mjesno nadležan budući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda sjedišta kreditora, valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje: ZZP) u kojem je, između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.

9. Odredbom čl. 49. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

10. Odredbom čl. 51. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 55. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

12. Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. S druge strane uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala znatne troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesno-pravnom položaju ugovornih stranaka.

13. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. -4. ZPP-a, kao što pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.

14. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. je naveo pravno shvaćanje, prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

15. U konkretnom slučaju tužitelj ima prebivalište u [adresa], dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici slijedom čega je prihvaćanjem žalbe tužitelja rješenje suda prvog stupnja valjalo preinačiti, na način kako je odlučeno u izreci ovog rješenja suda drugog stupnja pozivom na odredbu čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

Osijek, 9. svibnja 2025.

Sudac

mr. sc. Krunoslav Baran