REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3318/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja MIRAMARMI S.R.L. iz Republike Italije, 36070 San Pietro Mussolino, Via del Molto 10, OIB: 91071245589, kojeg zastupa punomoćnik Željko Vrdoljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ljubičić-Vrdoljak & Partneri d.o.o. u Splitu, Sukoišanska 4, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, Podružnica Split, iz Splita, Varaždinska 54, kojeg zastupa punomoćnik Rinaldo Mešin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Splitu, Varaždinska 54, radi isplate iznosa od 5.222,32 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-623/2023-5 od 28. lipnja 2024., 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-623/2023-5 od 28. lipnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-623/2023-5 od 28. lipnja 2024. u točki III. izreke i sudi:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 816,80 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 16. lipnja 2017. pa do isplate i to prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je traženo da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.405,52 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od 16. lipnja 2017. do isplate (točka II. izreke presude) te je rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi naložio tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.116,70 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od 28. lipnja 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude i odbio je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 633,30 EUR s pripadajućim kamatama (točke III. i IV. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da je vozač vozila osiguranog kod tuženika ŠV upravljajući motornim vozilom u skladištu tužitelja oštetio kamene ploče koje su bile složene u palete te je tom prilikom došlo do oštećenja kamenih ploča. Nadalje, budući da je tužitelj u tužbi potraživao naknadu za kamen-kamene ploče Lastre licide di Tigrado dimenzija 280 x 140 cm (dva komada) i Lastre lucide di Botticino clasico extra dimenzija 290 x 160 cm (dva komada), a sama cijena tog kamena od 45,00 EUR/m² (za kamen Lastre licide di Tigrado) odnosno 50 EUR/m² (za kamen Lastre lucide di Botticino clasico extra) između stranaka nije sporna, to je sud prvog stupnja dosudio tužitelju naknadu štete u iznosu od 816,80 EUR. Međutim, budući da je tužitelj potraživao tu štetu u iznosu od 5.222,32 EUR, prvostupanjski sud je preostali tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu su podnijele obje stranke. Tuženik žalbom pobija točku I. izreke presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbeni razlog žalitelj u žalbi u bitnom navodi da se štetni događaj dogodio na području Republike Italije, da je tužitelj-oštećenik strana pravna osoba čije je vozilo registrirano u [adresa] te da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti materijalno pravo Republike Italije prema Uredbi Rim II o ujednačenim pravilima o pravu mjerodavnom za izvanugovorne odnose. S obzirom na to, žalitelj ističe da je odredbama Zakona o osiguranju Republike Italije isključena odgovornost osiguratelja za nastalu štetu na području privatnih posjeda-područja (skladišta, garaža i slično), a temeljem police automobilske odgovornosti. Žalitelj predlaže preinačiti točku I. izreke presude i pravilnom primjenom materijalnog prava odbiti zahtjev tužitelja; žalitelj potražuje trošak sastava žalbe i sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 274,18 EUR.

2.1. Tužitelj žalbom pobija točke II. i III. izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i manjkavo utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članaka 8., 354. stavka 2. točke 11. i članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj ističe da u ovom predmetu nije bila sporna aktivna i pasivna legitimacija stranaka, nije bio sporan nastanak štetnog događaja od 19. travnja 2016. već je bio sporan osnov odgovornosti i visina tužbenog zahtjeva; pri tome, sam nastanak štete i odgovornost vozača ŠV, a time i odgovornost tuženika za nastanak predmetne nezgode odnosno štete nije sporan. Žalitelj ističe da je sud odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je tužitelj izvršio preinaku tužbenog zahtjeva nakon što je zaključen prethodni postupak, no tužba je podnesena 16. lipnja 2017. te je tužitelj u tužbi tražio iz istog osnova iznos od 5.222,32 EUR. Dakle, tužbeni zahtjev je od podnošenja tužbe isti, a ako je tužba preinačena, onda je sud zbog toga eventualno mogao odbiti preinačeni dio tužbe (tužbenog zahtjeva) za razliku između iznosa od 5.556,04 EUR i 5.222,32 EUR. Tužitelj ističe da je postupajući po nalogu suda s ročišta održanog 11. travnja 2018. po prijedlogu tuženika, a ne tužitelja dostavio ulazne fakture za potrebe vještačenja te ističe da je još u tužbi predložio (osim uvida u fotografije, uvid u dopis tužitelja tuženiku i uvid u spis tuženika) da se provede vještačenje po vještaku građevinske struke, a sud ne navodi je li barem pregledao ili pročitao dopis tužitelja upućen štetniku (društvu Kusanović d.o.o.) od 22. travnja 2016. Žalitelj pobija i odluku o troškovima postupka smatrajući da je sud te troškove trebao dosuditi tužitelju jer je u cijelosti uspio u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva. Tužitelj predlaže drugostupanjskom sudu da prihvati njegovu žalbu i da u pobijanom dijelu preinači prvostupanjsku odluku te dosudi tužitelju parnični trošak uvećan za trošak žalbe u iznosu od 575,00 EUR, a podredno da je u pobijanim dijelu ukine i predmet vrati na ponovan postupak pred drugim sucem pojedincem.

2.2. Odgovori na obje žalbe nisu podneseni.

3. Tuženikova žalba nije osnovana dok je tužiteljeva žalba osnovana samo u dijelu odluke o trošku.

3.1. Ispitavši pobijane točke I., II. i III. izreke presude temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku u dijelu u kojem je odlučio o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima postupka sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj jer je on u odnosu na osnovu zahtjeva u cijelosti uspio u sporu.

4. Iz spisa proizlazi nesporno da se 19. travnja 2016. dogodio štetni događaj jer je ŠV upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika i to u hali tužitelja stražnjim dijelom tog vozila udario u složene palete kamenih ploča te je tom prilikom došlo do oštećenja tih kamenih ploča s time da je tužitelj u tužbi tvrdio da je „vozilo štetnika” (zapravo, vozač ŠV koji je upravljao vozilom osiguranim kod tuženika) tom prilikom uništio kamen Lastre lucide di Tigrado dimenzija 280 x 140 dva komada i Lastre lucide di Botticino clasico extra dimenzija 290 x 160 dva komada te je u tužbi potraživao naknadu štete (za ta četiri uništena kamena-kamene ploče) u iznosu od 5.222,32 EUR; na pripremnom ročištu održanom 28. veljače 2018. na kojem je zaključen prethodni postupak tuženik je izjavio da ne spori vrstu i broj oštećenih ploča (str. 19. spisa). Nadalje, iz spisa proizlazi da je na ročištu od 25. svibnja 2018. (dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka) tužitelj predao sudu podnesak (str. 54. -56. spisa) kojim je preinačio tužbu tako da je potraživao naknadu štete u iznosu od 5.556,04 EUR i to na ime oštećenja ukupno 56,84 m² kamenih ploča marke Lastre lucide di Tigrado (iznos od 2.842,00 EUR) i na ime oštećenja 60,32 m² kamenih ploča marke Lastre lucide di Botticino clasico extra (iznos od 2.714,40 EUR).

5. Prema tome, tužitelj je tim podneskom preinačio tužbu jer je (i) preinačio činjeničnu osnovu tužbe na način da je umjesto naknade štete za dva komada kamena (kamenih ploča) Lastre lucide di Tigrado dimenzija 280 x 140 (čija ukupna površina iznosi 7,84 m²; 2,8 m x 1,4 m x 2 kom) i za dva komada kamena (kamenih ploča) Lastre lucide di Botticino clasico extra dimenzija 290 x 160 (čija ukupna površina iznosi 9,28 m²; 2,9 m x 1,6 m x 2 kom) potraživao štetu nastalu na kamenu (kamenim pločama) znatno veće površine (56,84 m² + 60,32 m²). Prema tome, tužitelj u podnesku predanom sudu na ročištu za glavnu raspravu od 25. svibnja 2018. nije samo preinačio tužbu na način da je povećao postojeći tužbeni zahtjev potražujući na ime naknade štete iznos od 5.556,04 EUR (umjesto iznosa od 5.222,32 EUR koliko je potraživao u tužbi), nego je tužitelj potraživao od tuženika naknadu daljnje štete koja mu je nastala na kamenu-kamenim pločama i to na površini oštećenog kamena od 49 m² (koliko iznosi razlika između površine oštećenog kamena Lastre lucide di Tigrado dimenzija prema tužiteljevu podnesku od 25. svibnja 2025. od 56,84 m² i površine tog kamena 7,84 m² iz tužbe) i 51,04 m² (koliko iznosi razlika površine oštećenog kamena Lastre lucide di Botticino clasico extra prema tužiteljevu podnesku od 25. svibnja 2025. od 60,32 m² i površine tog kamena 9,28 m² iz tužbe).

5.1. S obzirom na to da se tuženik na ročištu na kojem je tužitelj preinačio tužbu nije upustio u raspravljanje nego je zamolio rok za očitovanja na taj podnesak tužitelja (str. 53. spisa), a u podnesku od 4. lipnja 2018. tuženik se protivio preinaci tužbe pravilno navodeći da je tužitelj, između ostalog, promijenio činjeničnu osnovu tužbe (str. 61. spisa), prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 4. srpnja 2018. nije dopustio preinaku tužbe budući da je tužitelj „uredio tužbeni zahtjev sukladno fakturama nakon zaključenja prethodnog postupka” (str. 74. spisa), a to je rješenje (dakle, rješenjem kojim nije dopuštena preinaka tužbe) postalo pravomoćno jer ga tužitelj nije pobijao posebnom žalbom. Upravo zbog navedenog, neosnovani su svi tužiteljevi žalbeni navodi kojima on pobija točku II. izreke prvostupanjske presude smatrajući da je iz istog osnova u tužbi potraživao iznos (štete) od 5.222,32 EUR te da je tužbeni zahtjev od podnošenja tužbe isti pa je zato sud eventualno mogao odbiti preinačeni dio tužbe (tužbenog zahtjeva) za razliku između iznosa od 5.556,04 EUR i 5.222,32 EUR. Naprotiv, iako se radi o šteti koja proizlazi iz istog štetnog događaja, tužitelj je u podnesku predanom na ročištu od 25. svibnja 2018. naveo da potražuje daljnju štetu nastalu na kamenu (kamenim pločama) u znatno većoj površini od onoj iz tužbe pa to predstavlja promjenu činjenične osnove tužbe.

6. Nadalje, tuženik u žalbi neosnovano osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja smatrajući da je prema odredbama Zakona o osiguranju Republike Italije isključena odgovornost osiguratelja temeljem polica automobilske odgovornosti za nastale štete na području privatnih posjeda-područja poput skladišta, garaža i slično. Naime, s obzirom na to da je i Republika Italija članica Europske unije (što je nesporna činjenica), to se i u Republici Italiji primjenjuje pravo Europske unije pa tako i odredba članka 3. stavka 1. Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. (na koju odredbu se pozvao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1117/2022-2 od 28. rujna 2023.; str. 143. spisa) u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveza osiguranja od takve odgovornosti prema kojoj svaka država članica mora poduzeti sve prikladne mjere kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem, a opseg pokrivene odgovornosti i uvjeti osiguravateljnog pokrića trebaju biti određeni na temelju tih mjera. Slijedom navedenog, a kao što je to i Sud Europske unije naveo u odluci poslovni broj C-334/16 od 2017. (koju navodi i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1117/2022-2 od 28. rujna 2023. na str. 144. spisa) pojam „upotreba vozila” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. obuhvaća svaku upotrebu vozila kao prijevoznog sredstva te opseg tog pojma ne ovisi o značajkama terena na kojem se motorno vozilo upotrebljava. Slijedom navedenog, neovisno od toga što se štetni događaj nesporno dogodio u hali tužitelja koja je predviđena za prolaz kamiona i drugih vozila (što uostalom proizlazi i iz iskaza svjedoka ŠV sa str. 51. spisa), tuženik odgovara tužitelju za štetu nastalu upotrebom vozila osiguranog kod tuženika.

6.1. Nadalje, premda je građevinski vještak EV u svom nalazu i mišljenju na str. 213. spisa naveo da ukupna šteta nastala oštećenjem dviju kamenih ploča Lastre lucide di Tigrato (iznos od 314,04 EUR) te dviju kamenih ploča Lastre lucide di Botticino classico extra (iznos od 436,16 EUR) ukupno iznosi 777,20 EUR, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da šteta nastala tužitelju oštećenjem tih (ukupno) četiriju kamenih ploča iznosi 816,80 EUR. Naime, sudski vještak je za cijenu površine kamene ploče (m²) kamena Lastre lucide di Tigrato u svom mišljenju naveo iznos od 42,00 EUR, a za cijenu m² kamena Lastre lucide di Botticino classico extra iznos od 47,00 EUR, premda je tuženik u podnesku od 4. lipnja 2018. na str. 61. spisa učinio nespornom činjenicu da je cijena m² tog kamena 45,00 EUR odnosno iznos od 50,00 EUR, a upravo sukladno tim cijenama prvostupanjski je sud izračunao visinu štete nastale tužitelju.

7. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu kojom osporava točku I. izreke prvostupanjske presude i tužiteljevu žalbu u dijelu u kojem osporava točku II. izreke te presude je valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi tu presudu u navedenim dijelovima izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Međutim, u dijelu u kojem je prvostupanjski sud obvezao tužitelja da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, ovaj sud nalazi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj. Naime, prema toj zakonskoj odredbi omjer uspjeha u parnici se, između ostalog, određuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

8.1. U ovom parničnom postupku je bila sporna i osnova odgovornosti tuženika (njegova osiguranika) za nastalu štetu tužitelju, a o čemu je odlučeno tek rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1117/2022-2 od 28. rujna 2023. Naime, upravo zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o (ne)postojanju osnove tuženikove odgovornosti u postupku koji je prethodio toj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužbeni zahtjev tužitelja je bio odbijen, a tek je u ponovljenom postupku (nakon navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske) ispitivana visina štete. Upravo zbog toga je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda da je tuženikov uspjeh u sporu 84,36% odnosno da je tužiteljev uspjeh u sporu samo 15,64%, koji je uspjeh stranaka u sporu sud odmjerio isključivo prema visini tužbenog zahtjeva.

8.2. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj uspio u pogledu osnove odgovornosti tuženika (njegova osiguranika) za nastalu štetu, a tuženik je u većem dijelu uspio u sporu u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, to ovaj sud (uzimajući u obzir i činjenicu da je tužitelj u žalbenom postupku uspio samo u odnosu na sporedno potraživanje troškova postupka) smatra da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa stoga primjenom odredbe članka 154. stavka 4. Zakona o parničnom postupku svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Upravo zbog navedenog, tužiteljevu žalbu u dijelu u kojem pobija točku III. izreke prvostupanjske presude je valjalo uvažiti i preinačiti taj dio izreke te presude, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 9. svibnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran