Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-797/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja i to Sanje Prosenice, kao predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Marine Tante, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Ivani Šuti, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ABC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima- odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, Radnička cesta 22, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-258/2023-32 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalba tužiteljice CE i žalba tuženika ABC te potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-258/2023-32 od 25. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

„ I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206758708 od 29. svibnja 2006., ovjeren kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OU-88/2006, 30. svibnja 2006., koji glasi: „a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“

II Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7.točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206758708 od 29. svibnja 2006., ovjeren kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OU-88/2006 30. svibnja 2006., koji glasi: „ Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

III Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206758708 od 29. svibnja 2006., ovjeren kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OU-88/2006 30. svibnja 2006., koji glasi: „ uz valutnu klauzulu“.

IV Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206758708 od 29. svibnja 2006., ovjeren kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OU-88/2006 30. svibnja 2006., koji glasi: „iznos od 93.000,00 CHF (slovima: devedesettritisuće chf)“, te „sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

V Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206758708 od 29. svibnja 2006., ovjeren kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OU-88/2006 30. svibnja 2006., koji glasi: „ obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

VI Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 23. točki P. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206758708 od 29. svibnja 2006., ovjeren kod javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OU-88/2006. 30. svibnja 2006., koji glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“

VII Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici CE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.540,95 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1.10.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VIII Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici CE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.345,50 € (na ime zatezne kamate na razlike anuiteta zbog promjene tečaja) u roku od 15 dana.

IX O d b i j a s e tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata koje na iznos od 2.345,50 € teku od 1.10.2015. do isplate.

X O d b i j a s e tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.186,13 € i 1.909,14 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. do isplate kao neosnovanim.

XI Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici CE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 1.615,45 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. srpnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„Dopušta se preinaka tužbe.“

2. Protiv uvodno označene presude u dijelu pod toč. IX, X i XI žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Posebno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Naglašava se da je tužiteljica predmetnom tužbom i tužbenim zahtjevom prvenstveno tražila utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, a tek po utvrđenoj ništetnosti isplatu. Neosnovan je navod obrazloženja kako se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivne tužbe. Tužiteljica je pokrenula ovu parnicu kako bi utvrdila da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne. Ukoliko je sud smatrao da je navedeno već utvrđeno ništetnim u kolektivnoj parnici tada je trebao i odbaciti dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi. Slijedom navedenog donio je i pogrešnu odluku o troškovima parničnog postupka koji su tužiteljici samo djelomično priznati. Predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti odnosno podredno ukinuti te predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja uz obvezu naknade troška sastava žalbe.

3. Protiv uvodno označene presude u dijelu pod toč. I - VIII i XI, kao i rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je utvrdio status potrošača tužiteljice. Nadalje, naglašava se činjenica da je zaključen Dodatak ugovora o kreditu 14. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR. Tužiteljica je slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom slijedom čega tuženik smatra u cijelosti promašenim navode prvostupanjskog suda kada smatra kako odnosi između stranaka nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu. Konverzija kredita tužiteljice iz CHF u EUR odraz je zakonskih odredbi i isključena je od ispitivanja poštenosti te da su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca. Također ukazuje na pravno shvaćanje navedenog suda sa sjednice od 20. prosinca 2022, kao i odluke suda Europske unije broj C-81/19, C-243/20 i C-567/20 u kojima je sud Europske unije zauzeo pravno stajalište da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, isključene iz primjene Direktive. U nalazu i mišljenju vještak je potvrdio da su sve uplate uzete prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR te da je tuženik sve uplate koje su izvršene na partiju kredita uvrstio u izračun konverzije, a koja je u cijelosti provedena prema zakonu. Pogrešan je stav suda prvog stupnja u svezi razumljivosti odredbi o promjeni kamatne stope. Naime, sporna odredba u cijelosti je razumljiva, a tijekom postupka nije dokazano suprotno. U pogledu valutne klauzule upućuje na pravno shvaćanje suda Europske unije u odlukama C-81/19 i C-243/20 prema kojima je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima pa je utoliko sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Nije se dovoljno pozvati na utvrđenja iz kolektivnih odluka već je potrebno i provesti kontradiktoran postupak u kojem će se utvrditi je li tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužiteljicu na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njezine kreditne obveze, a što je naslovni sud odbijajući izvesti predložene personalne dokaze propustio utvrditi. Osim što je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, također je počinio i bitnu povredu iz odredbe čl. 338. Zakona o parničnom postupku, kao i čl. 8. istog Zakona. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prigovor zastare i pogrešno dosudio zakonsku zateznu kamatu smatrajući da ista počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti pobijane presude. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih iznosa anuiteta. Tužiteljici bi pripadale kamate od dana podnošenja zahtjeva pri čemu se poziva na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima. Također, ističe da je sud nezakonito i nepravilno tužiteljici dosudio zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti i Odluke o produženja roka trajanja posebnih okolnosti. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prigovor da je potraživanje tužiteljice potrebno umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Što se tiče pobijanog rješenja naglašava kako se pravovremeno usprotivio preinaci tužbe i u odnosu na taj dio zahtjeva istakao prigovor zastare. Osim toga, preinaka tužbe nije dopuštena, a tužbeni zahtjev je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je tuženik tužiteljici dostavio svu potrebnu dokumentaciju. Sve i kada bi se prihvatilo stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi novopostavljeno potraživanje tužiteljice opet bilo u zastari. Za zastarni rok kao ključan trenutak uzima se kada je tužba podnesena, a ne kada je preinačen tužbeni zahtjev tužiteljice. Kako je prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice trebao je trošak dosuditi tuženiku u cijelosti. Predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje ZPP), te je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pri odlučivanju o tužiteljičinom zahtjevu izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi.

6.1. Suprotno navodima žalbe, po ocjeni ovog suda, nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP, a kojom je propisano što treba sadržavati obrazloženje pisano izrađene presude, a što u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda i sadrži.

6.2. Također po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik budući da je sud prvog stupnja svakoj strani u postupku dao mogućnost iznošenja svojih razloga te tuženik nije stavljen u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na tužiteljicu odnosno tuženiku je dana mogućnost da raspravlja pred sudom o čemu će niže biti riječi.

6.3. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja pri donošenju odluke nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuju i tužiteljica i tuženik, budući da je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6.4. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu od 29. svibnja 2006. sklopljen između tužiteljice, kao korisnice kredita, i tuženika, kao kreditora (dalje: Ugovor) i to u dijelu odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao i isplata iznosa od 12.981,72 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

7.1. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 93.000,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na vrijeme vraćanja od 14. siječnja 2016. godina, te da su stranke 14. siječnja 2016. sklopile Dodatak navedenog Ugovora kojim je izvršena konverzija iz CHF u EUR (dalje Dodatak).

7.2. I u ovoj fazi postupka ostalo je sporno da li tužiteljica ima status potrošača, da li je provedenom konverzijom nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, da li su sporne ugovorne odredbe ništetne, da li je tuženik temeljem ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada, da li je nastupila zastara, početak tijeka zakonske zatezne kamate, tzv. negativna razlika te visina zahtjeva.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i na isto primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao pod toč. I-X izreke.

9. U pogledu pitanja da li je tužiteljica potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., 46/07. i 79/07.; dalje ZZP/03) odnosno da li se na istog primjenjuju odredbe o zaštiti potrošača navesti je da je pojam potrošača definiran odredbom čl. 4. st. 1. toč. 21. ZZP/03, a prema toj odredbi "potrošač" je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju iz sadržaja Ugovora proizlazi da je korisnik kredita tužiteljica kao fizička osoba te da je kredit odobren kao stambeni kredit za dovršetak obiteljske kuće, pa kako je teret dokaza prigovora da bi tužiteljica sklopila ugovor u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti na tuženiku, a što ovaj nije dokazao, to žalbeni navodi izneseni u svezi s tim nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, suprotno žalbi, teret dokaza činjenice da je tužitelj trgovac je na banci kao kreditoru (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik iz ovog spora u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13. i 41/14., dalje ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Kako je, dakle, način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je prihvaćena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužiteljice utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

10.2. Slijedom navedenog žalbeni navodi tužiteljice kako se tužiteljica nije pozivala na utvrđenja iz kolektivne tužbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost odluke u pogledu promjenjive kamatne stope budući da upravo suprotno proizlazi iz sadržaja tužbe tj. toč. V obrazloženja iste.

11. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno se prvostupanjski sud u pogledu valutne klauzule pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

12. Nastavno gornjim utvrđenjima, žalbenim navodima kako sud prvog stupnja nije proveo kontradiktorni postupak i proveo dokaze na okolnosti da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo odnosno da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, budući da je sud prvog stupnja polazeći od činjenica koje su stranke iznijele pravilno protumačio direktni učinak presuda iz kolektivnog spora na konkretni slučaj. Naime, u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno su utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako odluka Ustavnog suda broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

12.1. Osim toga tuženiku je odgovoriti da u prilog svojih navoda nije predložio saslušanje svog zaposlenika, pa kako je sud vezan za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, te dalje kako iz iskaza tužiteljice ne slijedi zaključak da bi se u svezi spornih odredbi Ugovora prije samog sklapanja pojedinačno pregovaralo o svakoj od spornih ugovornih odredaba odnosno da je tužiteljica prije sklapanja ugovora bila upozorena s rizicima intervalutarnih promjena to se neutemeljenima nalaze suprotni žalbeni navodi odnosno neosnovanim se nalazi žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u svezi iznesene sporne činjenice.

13. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to žalbeni navodi tuženika, ali i tužiteljice, koji dovode u pitanje učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na konkretni slučaj ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

14. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji žalitelj upire ukazujući na odredbu čl. 22. ZOO ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane odluke, a u svezi s čime je u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 2749/2022-2 na pitanje: "Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, na način kako je ista ugovorena odredbom članka 6. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO-a?" - odgovoreno: "….predlagatelj problematizira pitanje ispitivanja nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o čemu je već odlučeno presudama povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji imaju direktan učinak i na konkretan predmet (tako i ovaj sud u Revd 911/2022-2 od 16.ožujka 2022.)".

15. U odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno.

15.1. Točno je da Direktive vijeća EU 93/13 od 5. travnja 1993. nije mjerodavno pravo u ovom slučaju jer je Ugovor na koji se odnosi tužbeni zahtjev sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske (1. srpnja 2013.) Europskoj uniji (presuda suda EU u predmetu C-567/20), međutim, navodi žalbe koji se odnose na tumačenje i primjenu te Direktive nisu od utjecaja na donošenje ove odluke budući da je sud prvog stupnja predmet spora prvenstveno raspravio primjenom nacionalnog prava, a pozivanje na praksu Suda EU ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu pod toč. I izreke.

15.2. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

15.3. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača, nije osnovan.

15.4. U svezi žalbenih navoda tuženika kojima ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukazati je i na stav, koji prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, istog suda u odluci broj Rev 1096/2022 od 8. studenoga 2022. da su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveze proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba koje shvaćanje prihvaća i ovaj sud, a prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela stog od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu.

15.5. Dakle, iako tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/15 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužiteljice utvrđena preplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/15 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, zbog čega tuženik neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka ugovoru sporne odredbe osnovnog ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužiteljice na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.

16. U odnosu na žalbene navode u svezi prigovora zastare navesti je da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. Su-IV-33/2022-2 zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a koje shvaćanje je obvezno po čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22. i 60/22.).

16.1. Prema tome, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. – potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014 i Revt-2221/2018 te presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. - potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu ništetan glede tečajnog rizika odnosno promjenjive kamatne stope).

17. Dakle, kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 6. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO u pogledu valutnog rizika, koji rok je pak protekao u pogledu promjenjive kamatne stope radi čega je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos po toj osnovi slijedom čega žalbeni navodi tužiteljice s tim u svezi nisu osnovani.

18. Visina anuiteta utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno- financijskog vještačenja, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, pa kako stranke nisu osporile izračun vještaka Darka Prpića, iz društva Darfin d.o.o. to nalaz i mišljenje, kao objektivne i dane u skladu s pravilima struke, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tako da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta u iznosu 5.540,95 eura odnosno zakonsku zateznu kamatu obračunatu do 30. rujna 2015. u iznosu od 2.345,50 eura.

18.1. Navesti je da je prema Dodatku ugovorena konverzija te je iz istog vidljivo da utvrđeni iskorišteni iznos preplate u provedbi konverzije po čl. 19.c. ZPK iznosi 1.980,08 eura koja se koristi na način da se umanjuje 50 % svakomjesečnog anuiteta u EUR do iscrpljenja.

18.2. Tužiteljica je u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu uzela u obzir utvrđenje sudskog vještaka prema kojem je utvrđena preplata po tečajnoj razlici i redovnoj kamati u iznosu od 10.707,16 eura, te je taj iznos umanjila za utvrđeni iskorišteni iznos preplate u provedbi konverzije u visini 1.980,08 eura i sud prvog stupnja pravilno je umanjio konačno potraživanje za navedeni iznos koji predstavlja iznos koji je nakon umanjenja za iznos priznat prilikom konverzije, tužiteljica preplatila tuženiku u odnosu na početni otplatni plan. Prema tome suprotni žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

18.3. Kako je to već naprijed obrazloženo za iznos od 3.186,13 eura na ime kamatnog rizika i zateznih kamata zahtjev je, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno odbijen zbog zastare.

19. Nadalje, ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća žalbene navode u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate ovo s obzirom da prema odredbi čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, suprotno žalbenim navodima, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Međutim, kako je pravomoćno utvrđeno u navedenom kolektivnom sporu da tuženik nije postupio u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja kredita sa potrošačima to su neosnovane žalbene tvrdnje koje dovode u pitanje tijek zakonske zatezne kamate.

20. Žalbeni navodi u pogledu tzv. negativne razlike također nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na pitanje može li sud u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. preplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita – izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., pa kako tuženik ni u ovom postupku nije postavio materijalno pravni prigovor njegovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

21. Što se tiče pobijanog rješenja kojim je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe reći je da je podneskom zaprimljenim kod prvostupanjskog suda 12. travnja 2024. tužiteljica nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja tvrtke Darfin d.o.o. precizirala tužbeni zahtjev, te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe s time što je navesti da se utvrđivanje osnovanosti odnosno visine zahtjeva po preinačenoj tužbi i zahtjeva po osnovi razlike po tečajnom riziku utvrđuje upravo financijskim vještačenjem, pa je, po ocjeni ovog suda preinaka tužbe u konkretnom slučaju bila i svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, radi čega se neosnovanim ocjenjuju žalbeni navodi tuženika koji dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Osim toga ukazati je na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenoga 2021., koji prihvaća i ovaj sud, a koji glasi: "u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem".

22. U pogledu sporne činjenice utjecaja preinake tužbe na osnovanost prigovora zastare u pogledu kamatnog rizika navesti je da kada se ima u vidu pravno shvaćanje sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. (Su-IV-123/2024-5) u kojem je zaključeno da se u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (što je u konkretnom slučaj) zastara prekida već podnošenjem tužbe slijedi da suprotni žalbeni navodi nisu s uspjehom doveli u pitanje pravilnost i zakonitost zaključka suda prvog stupnja.

23. Žalbeni navodi tuženika nisu doveli u pitanje ni pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama budući da je ista odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 5. ZPP u svezi čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.).

24. Slijedom svega iznesenog valjalo je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odnosno čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zadru 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica