REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VUKOVARU

VUKOVAR, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-253/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marina kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja KČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB: 87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, a odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6642/24-10 od 19. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja uvažava se osnovanom, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-

6642/24-10 od 19. veljače 2025.:

a) potvrđuje u pobijanim točkama I., II. i IV. izreke presude;

b) preinačuje u točki III. izreke presude te se sudi:

Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4 tužitelju ĐČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknaditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 9. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4 tužitelju ĐČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknaditi trošak žalbenog postupka u iznosu od 78,13 eura, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 16,59 eura tužitelj odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 763435 od 12. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja KČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, a koja glasi: „6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva 4, platiti tužitelju KČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 137,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2006. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. veljače 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 14. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.“

2. Presudu suda prvog stupnja u točkama I., II. i IV. pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba (čl. 6.1. Ugovora o kreditu), protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, pa da je stoga ništetna. Ističe da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, a niti uporišta u sudskoj praksi, da nije dopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tako da se ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Navodi i to da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristao na uvjete tuženika za davanje kredita, kao i da je sud pogrešno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru, kao i da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

3. Tužitelj pobija presudu suda prvog stupnja samo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka iz razloga jer mu nisu priznati svi troškovi zatraženi troškovnikom prilikom zaključenja glavne rasprave i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se u tom dijelu pobijana presuda preinači i tužitelju dosude i daljnji troškovi parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR kao i trošak žalbenog postupka.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ali je utvrđeno da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka zbog čega je u tom dijelu žalba tužitelja ocijenjena osnovanom.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 763435 koji je zaključen između prednika tuženika i tužitelja 12. travnja 2006., a koja regulira naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,10% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatom iznosa od 137,61 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koji je plaćen na temelju iste ugovorne odredbe.

8. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita u visini od 1.036,81 kunu, koje plaćanje je izvršeno 13. travnja 2006..

9. Odlučujući o ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe sud prvog stupnja ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da se utvrdi da je takva odredba ugovora ništetna, a nakon što je u provedenom postupku utvrdio sljedeće činjenice:

- da je sklopljenim Ugovorom o kreditu broj 763435, koji je zaključen između prednika tuženika i tužitelja 12. travnja 2006., tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.252,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.;

- da je čl. 6.1. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna, a naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj;

- da je tužitelju naplaćena navedena naknada 13. travnja 2006. u visini od 1.036,81 kunu;

- da je saslušanjem tužitelja, kao stranke, utvrđeno da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi već je ona bila sastavni dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane prednika tuženika kao kreditora i to na način da tužitelj niti na koji način nije mogao utjecati na sadržaj iste ugovorne odredbe, kao i da je ista ugovorena na način "uzmi ili ostavi";

- da je predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na odredbe članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03), na članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., kao i članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO) sud prvog stupnja utvrđuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena ugovorna odredba, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega ista ne proizvodi nikakve pravne učinke.

11. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom, zauzimajući stav da tužitelju pripada pravo na povrat plaćenog iznosa izvršenog temeljem ništetne odredbe i to u iznosu od 137,61 eura za visinu kojeg je utvrđeno da nije niti sporan među strankama.

12. Pobijana presuda je jasna u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za utvrđenjem ništetnosti točno određene ugovorne odredbe, za što je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i međusobno neproturječne razloge za sve važne činjenice na temelju kojih izvodi zaključak o ništetnosti odredbe ugovora koje regulira pitanje naplate ulazne naknade, te na temelju kojih izvodi zaključak o osnovanosti zahtjeva za isplatu.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja, te stipulacije sporne odredbe (čl. 6.1. Ugovora) koja je standardna, pravilno zaključio da se o sadržaju spornih odredbi nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, niti je obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi, niti su mu protumačene navedene odredbe. Pri tome tuženik, na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornim odredbama pregovaralo, niti je upravo na tu okolnost predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju, pa se stoga u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i koje stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja, koji ima svojstvo potrošača, a kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud u svojoj odluci.

14. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14.1. S obzirom da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da se s njim nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, da je kredit mogao uzeti samo pod uvjetima koji su mu ponuđeni ili odustati od istoga, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati suprotno, to je utvrđeno da vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavak 2. ZZP/03.

15. Sud prvog stupnja nadalje smatra, da okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo je u sveukupnosti prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03, te ovakva utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

16. Naime, prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog ugovora o kreditu pa je stoga takva odredba ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te je bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom, suprotnom načelu savjesnosti i poštenja.

17. Mogu se prihvatiti navodi žalbe kako naknada za obradu kredita nije imala zakonsko ograničenje u pogledu ugovaranja iste u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama. Međutim, ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom odobrenja kredita u navedenim okolnostima na unaprijed formuliranom obrascu gdje nije objašnjen sadržaj, struktura i svrha takve naknade, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužitelja te da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Pri tome valja reći da ne samo da u ugovoru nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedene naknade, već se ta naknada određuje u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri odobravanju kredita.

18. Dakle, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti primjenom naprijed navedenih odredbi članka 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

19. Osim naprijed navedenog, za ocjenu je li predmetna ugovorna odredba ništetna nužno je uzeti u obzir i odredbu članka 83. ZZP/03 koja regulira da prilikom ocjene poštenosti odnosno nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe, te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023 od 13. veljače 2014.).

20. Upravo u pogledu naprijed navedenog potrebno je navesti da i ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, odnosno odredbe o načinu ugovaranja promjene kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule.

21. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 323. stavak 1. u vezi s člankom 1111. i 1115. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na troškove naknade i obvezao tuženika da isplati tužitelju utuženog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO), a na pravilnost koje odluke ne utječu žalbeni navodi tuženika.

22. Neosnovano tuženik prigovara visini dosuđenih troškova parničnog postupka. U tom dosuđujućem dijelu (točka II. izreke) presuda suda prvog stupnja je valjano obrazložena i dosuđena visina troškova je u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa). Sve radnje za koje su tužitelju priznati troškovi, bile su potrebne i nužne za vođenje parnice u skladu s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP.

23. U odnosu na točku III. izreke presude ocjenjena je osnovanom žalba tužitelja da mu pripada naknada za trošak pristupa na ročište za objavu presude prema Tbr. 9. točka 3. Tarife.

23.1. Naime, po ocjeni ovog suda, pogrešan je stav prvostupanjskog suda da se tužitelju ne dosuđuje nagrada za pristup na ročište za objavu presude koje je održano 19. veljače 2025. iz razloga koje je prvostupanjski sud naveo. Ovo stoga što prema odredbi članka 335. ZPP-a ovisno o pristupu na ročište za objavu presude, ako su strane bile pravovremeno obavještene o održavanju istog, teku i rokovi za žalbu, pa se stoga taj trošak ima smatrati potrebnim u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a, a o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud republike Hrvatske u sada već ustaljenoj praksi primjerice u odluci poslovni broj Rev 1121/2022-2 od 12. rujna 2023. gdje se jasno navodi kako stranci koja je zastupana po punomoćniku - odvjetniku i pristupila je na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude.

23.2. Dakle, tužitelju prema Tbr. 9. točka 3. Tarife, za ročište na kojem se objavljuje presuda, pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Zbog navedenog je uvažena žalba tužitelja i preinačena odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadom troškova, pa je tužitelju dosuđen trošak u vrijednosti od 50 bodova, odnosno 100,00 eura, na što je obračunat i PDV, te ukupno priznati trošak tužitelju iznosi 125,00 eura. Na navedeni iznos dosuđena je i zakonska zatezna kamata od donošenja ove odluke do isplate.

24. S obzirom da je tužitelj uspio sa žalbom to mu je na ime troška sastava žalbe priznat iznos od 78,13 eura sukladno članku 166. stavak 2., a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a uzimajući u obzir vrijednost pobijanog dijela kao i Tbr. 10. točka 1. a u vezi s Tbr. 7. točka 1. Tarife, a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troškova žalbenog postupka, koji se odnosi na trošak pristojbe za žalbu tužitelj je odbijen, obzirom da prema stanju spisa isti nije niti nastao, odnosno nije plaćen.

25. Tuženiku nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, jer sa istom nije uspio (članak 166. stavak 1. ZPP u vezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP).

26. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbi članka 368. stavak 1. i članak 373. točka 3. ZPP.

U Vukovaru, 9. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Marin