REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1846/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja A.M.C. MEĐIMURJE d.o.o., OIB 82230527201, Čakovec, Športska 8, kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Župan, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate u iznosu od 461,25 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1797/2024 od 14. ožujka 2025., 8. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1797/2024 od 14. ožujka 2025., u točkama I. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom poslovni broj P-1797/2024 od 14. ožujka 2025., Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 461,25 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate po stopi za ostale odnose (točka I. izreke), odbio je tužiteljev zahtjev u dijelu zatezne kamate na dosuđeni iznos preko stope zatezne kamate za ostale odnose (točka II. izreke), naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 477,31 EUR uvećano za zatezne kamate po stopi za ostale odnose (točka III. izreke), te je odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 13,27 EUR (točka IV. izreke).
2. Protiv točaka I. i III. izreke navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio presudu u pobijanom dijelu preinačiti ili ukinuti uz naknadu troškova žalbenog postupka. U žalbi je, u bitnom, naveo da priznaje da je automobil registarske oznake [registarska oznaka] u vrijeme nastanka štetnog događaja bio osiguran kod tuženika, kao i nastanak štetnog događaja. Pojasnio je da je 23. veljače 2024. zaprimio zahtjev za isplatu osigurnine te je po obradi zahtjeva na ime naknade imovinske štete isplatio iznos od 545,59 EUR. Smatra da je isplatom navedenog iznosa u cijelosti ispunio svoju obvezu, da svako daljnje tužiteljevo potraživanje smatra neosnovanim i da je oštećeni otežao ispunjenje obveze odnosno pridonio da šteta bude veća time što je popravio vozilo u radionici čija cijena sata znatno odstupa od cijene radnog sata u ostalim radionicama. Osporava i dosuđene troškove parničnog postupka posebno trošak objave presude ukazujući da je taj trošak neopravdan.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na osnovi odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je ona pravilna i u skladu sa zakonom.
6. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud svoju ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva razumljivo obrazložio, pozvavši se na činjenice utvrđene u dokaznom postupku koje nisu u protivnosti s ispravama u spisu pri čemu nije povrijedio niti odredbu čl. 8. ZPP-a.
8. Tužitelj je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da se 19. veljače 2024. dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo EC, da je štetni događaj prijavio tuženiku kao osiguratelju nakon čega da su tuženikovi djelatnici izradili zapisnik o izvidu štete. Oštećenik se za popravak vozila obratio tužitelju, da je tužitelj izvršio popravak vozila prema pravilima struke te za izvršene radove ispostavio račun u iznosu od 1.006,84 EUR, da je tužitelj proslijedio račun tuženiku koji je račun likvidirao za iznos od 545,59 EUR, te da je ostao nepodmiren iznos od 461,25 EUR koji je predmet ove parnice. Istaknuo je da su tužitelj i oštećenik vozila sklopili Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja za iznos od 461,25 EUR o čemu je tuženik obaviješten te smatra da je tuženik u obvezi isplatiti navedeni iznos.
9. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, priznao je nastanak štetnog događaja i da je po obradi zahtjeva na ime štete na oštećenom vozilu platio iznos od 545,59 EUR i da je time u cijelosti izvršio svoju obvezu. Istaknuo je glede Ugovora o ustupu potraživana da se radi o ustupu tražbine radi ispunjenja, pa da tuženik kao dužnik može tražbinu ispuniti prema ustupitelju potraživanja čak i kad je obaviješten o ustupu. Stoga smatra da tužitelj neosnovano potražuje utuženi iznos odnosno da je ispunjenjem tražbine prema oštećeniku ispunio svoju obvezu naknade štete. Osporava tijek i stopu zateznih kamata.
10. Prvostupanjski je sud je nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da bez obzira na to što je tuženik osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tužiteljevo potraživanje je u naravi sporno samo zbog cijene radnog sata tužitelja zbog čega oštećeniku kao osiguraniku nije isplaćen cjelokupni iznos po popravku štete. Oštećenik je razliku potraživanja ustupio tužitelju, a takav prijenos prvostupanjski sud je ocijenio sukladnim odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), prema kojoj vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu. Kako je tužiteljev račun za popravak dospio 20. travnja 2024., slijedom čega da je tuženik u zakašnjenju s plaćanjem 21. travnja 2024. od kojeg dana tuženiku pripadaju zatezne kamate na utuženi iznos po stopi za ostale odnose.
11. Suprotno navodima tuženika kojima osporava osnovu i visinu potraživanja, iz isprava u spisu jasno proizlazi da je tuženik umanjio potraživanje za popravak automobila isključivo u odnosu na cijenu rada limara i lakirera.
12. Kako je to vidljivo iz Zapisnika o izvidu štete na vozilu (list 13. spisa), tuženik je za popravak vozila predvidio 4,00 sata rada limara te 4,20 sati rada lakirera, dakle ukupno 8,20 sat. Nadalje, prema tom istom Zapisniku, tuženik priznaje satnicu u iznosu od 43,75 EUR, potrošni materijal u iznosu od 186,84 EUR odnosno troškove popravka u iznosu od 546,59 EUR (kalkulacija visine štete).
13. Prema računu koji je tužitelj izdao tuženiku, za limarske radove utrošeno je 4,00 sata, a za lakirerske radova 4,00 sati, što je u potpunosti sukladno Zapisniku tuženika. Pri tome tuženik ne osporava da je tužitelj koji je izveo radove osoba ovlaštena za obavljanje poslova radova na lakiranju niti osporava potrošni materijal u iznosu od 149,47 EUR uvećano za PDV.
14. S obzirom na to da je satnica tužitelja 80,00 EUR po satu, ukupni trošak rada limara i lakirera prema računu na strani 9. spisa iznosio bi 820,00 EUR. S obzirom na to da je tuženik priznao i platio navedene radove u visini od 358,75 EUR proizlazi da je tuženik te radove osporio za iznos od 461,25 EUR.
15. Iznos koji je tuženik priznao oštećenom za izvršene limarske i lakirerske radove po svojoj visini odgovara satnici koju bi tuženik priznao za rad ovlaštenog servisera u iznosu od 43,75 EUR po satu, na izvidu štete nije naveo cijenu sata koju priznaje za navedeni rad.
16. Iz navedenog proizlazi da je tuženik potpuno proizvoljno umanjio račun tužitelja, neovisno o svojoj vlastitoj procjeni visine štete, u odnosu na broj potrebnih sati i satnicu servisera, te da takvo umanjenje nije utemeljeno niti na jednoj ispravi.
17. S obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja te dopis HANFA-e prema kojemu društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata treće osobe trebaju obavljati poslove popravka, te upućuje na slobodu osiguranika pri izboru servisera, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja. Naime, suprotno mišljenju žalitelja, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njenu visinu uvjetovati izborom servisera, a jedino što je bilo sporno u ovom predmetu bila je upravo cijena satnice tužitelja koja nesporno iznosi 80,00 EUR.
18. Drugim riječima, kada je tužitelj na okolnost visine štete, kada opseg štete nije sporan kao u ovom slučaju, dostavio račun o popravku iz kojeg jasno proizlazi da su izvršeni i plaćeni upravo oni popravci koje je bilo potrebno izvesti radi popravka štete, prema shvaćanju ovog suda on je ponudio dostatne dokaze na okolnost visine štete i time ispunio svoju obvezu sukladno odredbi čl. 219. ZPP-a.
19. Stoga je prvostupanjski sud na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije u protivnosti s ispravama u spisu, pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamata po stopi propisanoj za ostale odnose zbog zakašnjenja u plaćanju te naknade.
20. Odluka o naknadi parničnih troškova pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Pogrešno tuženik smatra da prvostupanjski sud tužitelju nije trebao priznati trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 50,00 EUR (uključujući i PDV). Ovo iz razloga jer je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu odluke pa mu je sud, sukladno odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a, morao uručiti presudu jer mu je od navedenog dana počeo teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Stoga je prvostupanjski sud pravilno priznao trošak pristupa tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23).
21. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu.
Zagreb, 8. svibnja 2025.
Sudac
Ružica Omazić
