P-1696/23

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, Zagreb, Maksimirska 25 , radi utvrđenja i isplate 3.373,38 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Mire Marinovića i u nazočnosti punomoćnika tuženika Zvonimira Hrgića, odvjetnika, donio je i objavio 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 5140030250-63000126839/2007 sklopljenog dana 04.10.2007. godine između HŽ, [adresa], Bana H 10, Markovo, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Slavonska banka d.d. Osijek, Kapucinska Ulica 29, OIB: 23501189286 kao kreditora s druge strane, i to čl. 3.4. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „…a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 3.346,80 € sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 2,31 EUR od 15.11.2007.,

- na iznos od 0,46 EUR od 19.12.2007.,

- na iznos od 4,52 EUR od 16.1.2008.,

- na iznos od 3,44 EUR od 15.2.2008.,

- na iznos od 7,57 EUR od 14.3.2008.,

- na iznos od 6,54 EUR od 15.4.2008.,

- na iznos od 1,42 EUR od 16.5.2008.,

- na iznos od 3,61 EUR od 13.6.2008.,

- na iznos od 0,81 EUR od 1.8.2008.,

- na iznos od 1,27 EUR od 1.9.2008.,

- na iznos od 3,40 EUR od 1.10.2008.,

- na iznos od 15,94 EUR od 1.11.2008.,

- na iznos od 6,73 EUR od 1.12.2008.,

- na iznos od 17,44 EUR od 1.1.2009.

- na iznos od 18,87 EUR od 1.2.2009.,

- na iznos od 19,58 EUR od 1.3.2009.,

- na iznos od 17,88 EUR od 1.4.2009.,

- na iznos od 17,63 EUR od 1.5.2009.,

- na iznos od 14,95 EUR od 1.6.2009.,

- na iznos od 12,60 EUR od 1.7.2009.,

- na iznos od 13,42 EUR od 1.8.2009.,

- na iznos od 15,17 EUR od 1.9.2009.,

- na iznos od 14,17 EUR od 1.10.2009.,

- na iznos od 13,20 EUR od 1.11.2009.,

- na iznos od 15,43 EUR od 1.12.2009.,

- na iznos od 17,54 EUR od 1.1.2010.,

- na iznos od 19,76 EUR od 1.2.2010.,

- na iznos od 19,18 EUR od 1.3.2010.,

- na iznos od 22,92 EUR od 1.4.2010.,

- na iznos od 21,96 EUR od 1.5.2010.,

- na iznos od 23,85 EUR od 1.6.2010.,

- na iznos od 34,44 EUR od 1.7.2010.,

- na iznos od 32,03 EUR od 1.8.2010.,

- na iznos od 41,08 EUR od 1.9.2010.,

- na iznos od 36,30 EUR od 1.10.2010.,

- na iznos od 32,71 EUR od 1.11.2010.,

- na iznos od 43,63 EUR od 1.12.2010.,

- na iznos od 50,14 EUR od 1.1.2011.,

- na iznos od 45,27 EUR od 1.2.2011.,

- na iznos od 45,98 EUR od 1.3.2011.,

- na iznos od 42,48 EUR od 1.4.2011.,

- na iznos od 43,56 EUR od 1.5.2011.,

- na iznos od 55,46 EUR od 1.6.2011.,

- na iznos od 57,13 EUR od 1.7.2011.,

- na iznos od 70,30 EUR od 1.8.2011.,

- na iznos od 65,52 EUR od 1.9.2011.,

- na iznos od 58,07 EUR od 1.10.2011.,

- na iznos od 57,43 EUR od 1.11.2011.,

- na iznos od 56,62 EUR od 1.12.2011.,

- na iznos od 59,31 EUR od 1.1.2012.,

- na iznos od 62,26 EUR od 1.2.2012.,

- na iznos od 62,35 EUR od 1.3.2012.,

- na iznos od 60,49 EUR od 1.4.2012.,

- na iznos od 61,25 EUR od 1.5.2012.,

- na iznos od 62,35 EUR od 1.6.2012.,

- na iznos od 61,16 EUR od 2.7.2012.,

- na iznos od 61,26 EUR od 1.8.2012.,

- na iznos od 60,16 EUR od 1.9.2012.,

- na iznos od 58,12 EUR od 1.10.2012.,

- na iznos od 60,61 EUR od 2.11.2012.,

- na iznos od 61,51 EUR od 1.12.2012.,

- na iznos od 61,15 EUR od 2.1.2013.,

- na iznos od 57,52 EUR od 1.2.2013.,

- na iznos od 60,04 EUR od 1.3.2013.,

- na iznos od 60,61 EUR od 2.4.2013.,

- na iznos od 59,48 EUR od 2.5.2013.,

- na iznos od 56,14 EUR od 1.6.2013.,

- na iznos od 54,06 EUR od 1.7.2013.,

- na iznos od 55,90 EUR od 1.8.2013.,

- na iznos od 57,17 EUR od 2.9.2013.,

- na iznos od 60,41 EUR od 1.10.2013.,

- na iznos od 58,63 EUR od 2.11.2013.,

- na iznos od 59,42 EUR od 2.12.2013.,

- na iznos od 60,08 EUR od 2.1.2014.,

- na iznos od 60,66 EUR od 1.2.2014.,

- na iznos od 61,95 EUR od 1.3.2014.,

- na iznos od 61,29 EUR od 1.4.2014.,

- na iznos od 60,00 EUR od 2.5.2014.,

- na iznos od 59,42 EUR od 2.6.2014.,

- na iznos od 59,68 EUR od 1.7.2014.,

- na iznos od 61,30 EUR od 1.8.2014.,

- na iznos od 62,95 EUR od 1.9.2014.,

- na iznos od 62,81 EUR od 1.10.2014.,

- na iznos od 63,58 EUR od 3.11.2014.,

do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za iznos od 26,58 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 2.000,00 €.

V. Tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.000,00 €, odbija se kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.515,86 €.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 753,58 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su HŽ i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d., dana 4. listopada 2007., sklopili Ugovor o kreditu, broj: 5140030250-63000126839/2007, i to pravni prednik tuženika kao kreditor, a HŽ kao korisnik kredita, kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 17.000,00 CHF. Navodi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica ništetne jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu niti se o navedenim ugovornim odredbama pregovaralo. Ukazuje da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07), tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR-a) i da je po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu. Ukazuje da su Korisnik kredita, kao Ustupitelj i tužitelj, kao Primatelj, sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, kojim je Korisnik kredita kao Ustupitelj prenio svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa na temelju Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, na tužitelja, kao Primatelja. Ističe da je o prijenosu opisanih tražbina i prava s Korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem. Predmetnim podneskom tužitelj je postavio stupnjevitu tužbu tražeći da se tuženiku naloži dostavu isprava pobliže opisanih u manifestacijskom zahtjevu te da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kako bi mogao postaviti određen tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, te osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovoranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. Nadalje, ističe da nisu ispunjenje pretpostavke za stupnjevitu tužbu budući da je tuženik korisniku kredita predao svu traženu dokumentaciju. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer smatra da je riječ o tražbini koja se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga te da stoga sklopljeni Ugovor o cesiji ne proizvodi pravne učinke. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe i prigovor zastare smatrajući da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 13.06.2018. nastupila zastara. Tuženik smatra kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku budući da je se, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, dopušteno pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Tuženik osporava status potrošača korisnika kredita te ističe da je na tužitelju teret dokaza statusa potrošača korisnika kredita. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i da su sva prava korisnika kredita kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti i da je tuženik u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Također ističe da je navedeni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika te ukazuje da nisu ispunjeni uvjeti da se radi o nedopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli te ukazuje na odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je tuženik upozoravao potrošače na rizike vezane uz rast švicarskog franka te da je u oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Zaključno osporava visinu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata

3. Sud nije odobrio očitovanje tužitelja na navode tuženika iz podneska od 9. studenog 2023. kako se već očitovao podneskom od 24. studenog 2023., te očitovanje tuženika na podnesak od 24. studenog 2023. , kako se već očitovao podneskom od 19. veljače 2024., kao i očitovanje tužitelja na navode tuženika iz podneska od 19. veljače 2024. kako se već očitovao podneskom od 27. veljače 2024. , jer u njima stranke ponavljaju navode iz tužbe odnosno odgovora na tužbu.

4. U nastavku postupka tužitelj je u podnesku od 26. kolovoza 2024., a nakon provedenog vještačenja, postavio određen tužbeni zahtjev na način da je potraživao iznos od 3.373,38 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice pobliže opisane u podnesku.

5. Nakon što je po prigovoru tuženika vještak ispravio nalaz i mišljenje, tužitelj je podneskom od 11. listopada 2024. potraživao iznos od 3.346,80 €.

6. Dodatno je tužitelj podneskom od 14. siječnja 2025., uredio tužbeni zahtjev glede točke I. tužbenog zahtjeva, da bi potom podneskom od 20. siječnja 2025. i u tom pogledu postavio konačno uređeni tužbeni zahtjev.

7. S druge strane, tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe u dijelu za iznos od 26,58 € te je potraživao „opreza radi“ parnične troškove za povučeni dio tužbenog zahtjeva te se jednako tako protivio povišenju tužbenog zahtjeva s navedenog iznosa u tužbi s naznačenom vrijednosti spora na iznos od 9.996,80 €, smatrajući da povećanje tužbenog zahtjeva predstava kršenje načela ekonomičnosti.

8. Budući se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva odlučivao o zahtjevu za isplatu iznosa od 3.373,38 €.

9. Na ročištu održanom 10. travnja 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.000,00 € s osnove tražbine na ime tzv. negativnih razlika na ime anuiteta za koje je tečaj bio niži od početnog tečaja CHF, te je na tom ročištu odustao od saslušanja djelatnika banke. Tužitelj je u odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare.

10. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u Izvadci iz sudskog registra ( list 9-361 spisa), Ugovori o ustupu kredita ( list 362- 614 spisa), Ugovor o kreditu broj 5140030250-63000126839/2007 od 4. listopada 2007. godine (list 616-622 spisa),otplatni plan ( list 626-628 spisa), sudska praksa ( list 653-827, 846-857, 885-888, 1087-1051 spisa), mišljenje vještaka Zrinka Ručevića od 13. studenog 2015. ( list 884 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja-nalaz i mišljenje vještaka od 31. srpnja 2024. ( list 973-980 spisa), očitovanje vještaka od 7. listopada 2024. ( list 996-1013 spisa).

11. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan a da prigovor radi prebijanja nije osnovan.

12. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 3.373,38 € koji je tuženik naplatio od prednika tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. dalje: ZOO), te tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.000,00 €.

13. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tuženika i HŽ zaključili 4. listopada 2007. Ugovor o kreditu broj 5140030250-63000126839/2007, (dalje u tekstu – Ugovor), a kojim je korisniku kredita odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak). Jednako tako nije sporno da je HŽ sklopila 10. lipnja 2023. sa tužiteljem Ugovor o ustupu tražbine kojim je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu broj 5140030250-63000126839/2007.

14. No, među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, pasivna legitimacija tuženika, sporno je može li se tužitelj pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz presuda Visokog trgovačkog suda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. koja je pravni prednik tuženika, nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, zatim je sporno je jesu li odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari kao što je sporna i visina tužbenog zahtjeva te status potrošača korisnika kredita.

15. Uvidom u Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP-) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

16. Uvidom u članak 2. Ugovora ovaj sud je utvrdio da je iznos kredita kunska protuvrijednost 17.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i da je namjena kredita stambeni kredit za dovršenje kuće.

17. Člankom 3. Ugovora ugovorena je otplata kredita u kroz 7 godina te je stavkom 4. članka 3. ugovorena valutna klauzula odnosno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, a podmiruje se kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne bake na dan plaćanja.

18. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine (list 477 spisa) ovaj sud je utvrdio da su HŽ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023., te je člankom 1. utvrđeno da ustupitelj ima tražbinu prema tuženiku s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada te je člankom 2. ugovora ustupitelj i prenio te svoje tražbine na tužitelja.

19. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

20. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

21. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP-07, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. (tako i VTS, Pž-4749/2020-7 od 13. travnja 2022., Pž-2203/2021-3 od 1. kolovoza 2022.)

22. I Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

23. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – dalje ZZP/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. – dalje ZZP/07.). Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio tuženik i u tom predmetu.

24. U odnosu na prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz presuda Visokog trgovačkog suda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. koja je pravni prednik tuženika, nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, treba navesti da iako je predmetni ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik, da je Slavonska banka d.d. pripojena Hypo Alpe Adria bank, temeljem Ugovora o pripajanju (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisala je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko banka d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. Pri tome se ukazuje da je Kolektivnom presudom obuhvaćeno razdoblje u kojem je doista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, ali u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijeg presuđenja Slavonska banka d.d. nije više postojala jer je pripojena tuženiku te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema presudama to nije tako. Stoga se učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovore zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi (tako i Ustavni sud RH-U-III- 7002/2021 i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1135/2023 od 3. siječnja 2024.).

25. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Tužitelj se tijekom cijelog postupka izrijekom poziva na navedene odluke iz kolektivnog spora.

27. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna i u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

28. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. Temeljem čl. 502. c. ZPP-a prvostupanjski sud je vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi.

30. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, a što je i ovdje slučaj, treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi.

31. Kao što je ranije navedeno i odredbom čl. 126. ZZP-22 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe je propisivao da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

32. Slijedom gore navedenog, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili HŽ i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 4. listopada 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

33. Iz odredaba čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu razvidno je da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao s potrošačima – korisnicima kredita. Iz sadržaja spornih odredaba ni na koji način ne proizlazi da je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj, a i na sastavljanje ugovora u cjelini, a tuženik samo paušalno navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ali ne argumentira detalje tih pregovora.

34. Da u individualnim parnicama u kojima se stranka pozove na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti odredaba Ugovora zaključenog između konkretnih stranaka koje su istovjetne odredbama kakve su u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim zauzeo je stav i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudama Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019, Rev-2868/18-2 od 19. veljače 2019. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.

35. Naravno da navedeno u prethodnoj točki ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

36. Slijedom navedenog, sud je na okolnosti da je predmetna odredba korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja te da su korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao, zatim da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu i da je korisnik kredita mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te da su korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao, sud izveo dokaz saslušanjem korisnika kredita HŽ i MŽ.

37. Svjedok HŽ u svom iskazu je u bitnome navela da joj nije bilo jasna i razumljiva predmetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta u CHF i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njene obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja te da je nitko nije upozorio na moguće obveze u budućnosti. Nadalje je navela da joj nitko nije posljedice i rizike vezanje kredita uz tečaj CHF te da se nije moglo pregovarati o valutnoj klauzuli uz CHF. Navela je da nije mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u EUR, te da je ona i tražila ugovor uz valutu u EUR i to u iznosu od 10 000 EUR, da bi kod potpisa ugovora uočila da se radi o 17.000 CHF, te da joj je od strane djelatnika banke kada je ona upozorila da želi kredit od 10.000 EUR,a ne 17.000 EUR, rečeno da se radi o kreditu u CHF i da je iznos od 17.000, iznos u CHF, te s toga nije uopće bila u mogućnosti birati valutnu klauzulu predmetnog kredita. Također je navela da je navedeni kredit podignut u svrhu dovršenja kuće u kojoj živi i da je ona osobno otplaćivala kredit. Također je navela da se ne sjeća jeli ona tražila pojašnjenje od djelatnika banke same valutne klauzule u CHF te da nije tražila promjenu ugovornih odredbi prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

38. Svjedok RŽ u svom iskazu je u bitnome naveo da je on osobno zajedno za HŽ nazočio samom sklapanju ugovora o kreditu te da se ne sjeća da bi netko od djelatnika banke obrazložio posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, njegovoj supruzi te kako nije bilo moguće pregovarati o valutnoj klauzuli i da se nije pregovarano o valutnoj klauzuli već da im je rečeno da kredit njegove supruge može ići jedino u CHF, te da im nije bilo niti ponuđeno sklapanje ugovora u valuti EUR. Zaključno je naveo da je predmetni kredit korišten u svrhu dovršenja obiteljske kuće, te da je kredit vraćala njegova supruga.

39. Slijedom navedenog, imajući u vidu isprave koje prileže spisu i iskaz svjedoka HŽ i MŽ, ovaj sud je ocijenio da tuženik nije dokazao da su predniku tužitelja pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi te je utvrdio da tuženik i korisnik kredita nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj kaluzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu.

40. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem javnog bilježnika, koja je vršio solemnizaciju predmetnog ugovora, jer javni bilježnik sigurno nije sudjelovao u ugovaranju uvjeta predmetnog ugovora niti je objašnjavao tužiteljici pojedine ugovorne odredbe u smislu njihove suštinske razumljivosti i cjelovite informiranosti, jer to i nije bila njegova obveza već je imao samo dužnost ispitati dopustivost ugovora kao cjeline i njegovih pojedinih odredbi i da ukaže strankama na njihovo pravno značenje, slijedom čega se izvođenjem navedenog dokaznog prijedloga ne bi utvrdila sporna činjenica da je sporna ugovorna odredba korisniku kredita bila razumljiva, ali ne na formalnoj i jezičnoj razini, već da mu je tuženik pružio precizne i razumljive kriterije temeljem kojih je on kao potrošač mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze stupanjem u predmetni pravni odnos. Sud je odbio i tuženikov prijedlog za provođenje financijskog vještačenja uzimajući u obzir izračun za HRK kredite uz pripadajuću kamatnu stopu za predmetno razdoblje, budući je smatrao da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno te da nema osnove za izračun na navedeni način. Također se ukazuje da je tuženik sam odustao od saslušanja svog djelatnika TŽ.

41. Što se tiče sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vidljivo je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača u okviru kojeg je utvrđeno da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Zbog navedenog sporna ugovorna odredba nije razumljiva, jer u njoj nisu navedeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF niti je prilikom sklapanja ugovora korisniku kredita kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega je navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Osim toga valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno da tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

42. Slijedom svega gore navedenog zaključno valja reći da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora korisniku kredita kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao i predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca.

43. U odnosu na tuženikov prigovor kojim je osporavao svojstvo potrošača korisnika kredita, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

44. Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

45. Pri tome se ukazuje da je nije odlučno je li tužitelj ima svojstvo potrošača jer ga naravno nema, već je odlučno je li korisnik kredita koji je svoje potraživanje prenio na tužitelja, ima svojstvo potrošača.

46. Osim što iz samog Ugovora u članku 2. Ugovora je izrijekom navedeno da se kredit odobrava kao stambeni kredit za dovršenje kuće te da je ugovor sklopila fizička osoba, ovaj sud je i iz iskaza svjedoka HŽ i MŽ utvrdio da je kredit korišten upravo za dovršetak kuće za stanovanje te da ga je HŽ osobno otplaćivala. Slijedom navedenog, ispunjeni su svi uvjeti iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

47. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ovaj sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

48. Vještak je svom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate pa do dana otkaza kredita radi neurednosti i otplati nije mogao mijenjati tečaj za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit da ukupan iznos pretplate uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 3.373,38 €. Također je navela kako tijekom otplate kredita tečaj nije bio niži od tečaja na dan isplate kredita, slijedom čega nema negativnih razlika.

49. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje na način da je naveo da smatra da je isti neodređen jer vještak ne obrazlaže način izračuna u istome te općenito prigovora što je vještak nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem.

50. Vještak se očitovao na prigovore tuženika navodeći u bitnome da je vještak postupio po zadatku koji mu je dan od strane suda, te je u odnosu na navod tuženika kako je vještak pri izračunu primijenio pogrešan datum isplate kredita pa samim time i pogrešan tečaj, naveo kako je kao datum isplate kredita koristio datum 01.11.2007. godine koji je razvidan u dokumentu Otplatni plan, odnosno stvarnom otplatnom planu po kreditu, a koji je tuženik na zahtjev vještaka dostavio na e-mail dana 28. srpnja 2024. godine (dostavlja se kao Prilog 1 očitovanja) te je stoga uzevši u obzir dokument Isplatni nalog, dao ispravak nalaza i mišljenja uzevši u obzir ispravan datum isplate kredita. Stoga je u očitovanju od 7. listopada 2024. naveo da potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u utuženom razdoblju, iznosi ukupno 3.346,80 EUR te da tijekom otplate kredita tečaj nije bio niži od tečaja na dan isplate kredita slijedom čega nema negativnih razlika.

51. Tužitelj je nakon očitovanja vještaka uredio tužbeni zahtjev na način da je potraživao iznos od 3.346,80 €.

52. Na ročištu održanom 22. studenog 2024. vještak je ostao kod nalaza i mišljenja od 1. kolovoza 2024. i očitovanja od 7. listopada 2024., te je navela da je vezano za očitovanje od 7. listopada 2024. glede primjene tečaja kojeg je vještakinja primijenila, da je primijenjen tečaj 4.392737 i da je datume uplata preuzela iz dokumenta tuženika pod nazivom pregled prometa za klijenta, a radi se o dokumentu koji predstavlja izvod iz poslovnih knjiga tuženika, znači upravo su korišteni oni datumi koje je tuženik evidentirao u svojim poslovnim knjigama.

53. Nakon što je vještak dao usmeno nalaz i mišljenje, stranke nisu imale primjedbi na isti.

54. Kako je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju takvog ugovora temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, i to u ukupnom iznosu od 3.346,80 €, kako je odlučeno u točki I. i II. izreke.

55. Međutim, u dijelu za iznos od 26,58 €, ovaj sud je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan budući da je vještak utvrdio da predmetni preplaćeni iznos iznosi 3.346,80 €, a ne 3.373,38 €, slijedom čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka III. izreke)

56. O tijeku zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos sud je odlučivao primjenom čl. 1115. st. 1. ZOO-a na način da na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana kada su izvršene pojedinačne uplate, jer je iz gore istaknutih razloga tuženik primio utuženi iznos kao nepošteni stjecatelj.

57. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da se na potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina propisan čl. 225. ZOO-a.

58. Najprije valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

59. Dalje se ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

60. Imajući u vidu navedeno pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta je zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. To znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći od 14. lipnja 2014., a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018.

61. Predmetna tužba, se odnosi na potraživanje tužitelja s osnova ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF, pa imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to proizlazi da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, slijedom čega je prigovor zastare neosnovan.

62. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.000,00 €, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

63. Naime, tuženik je svoj prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.000,00 € temeljio na tome da su postojale tzv. negativne razlike odnosno da su za vrijeme otplate kredita postojala razdoblja kada je tečaj bio niži nego je bio tečaj na dan isplate kredita. No, kako je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da tijekom otplate kredita tečaj nije bio niži od tečaja na dan isplate kredita te da stoga nema negativnih razlika, to je time i tuženikov prigovor radi prebijanja neosnovan. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama IV. i V. izreke.

64. S obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) i to za pristup na ročišta održana 10. travnja 2024., 11. lipnja 2024., 22. studenog 2024. i 24. ožujka 2025., u iznosu od 200,00 €, za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 13. lipnja 2023. (tužba), od 26. kolovoza 2024. (očitovanje na nalaz i mišljenje) od 11. listopada 2024. (očitovanje na dopunu nalaza i mišljenja) u iznosu od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife), kao i za sastav podnesaka od 8. travnja 2024., od 19. lipnja 2024., od 14. siječnja 2025., i od 20. siječnja 2025. u iznosu od 50 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 4. Tarife), što sve skupa iznosi 1.600,00 €. Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 56,48 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 146,42 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP). Jednako tako tužitelj ima pravo i na naknadu troška provedenog vještačenja u iznosu od 300,00 € i naknadu troška ovjere pisanih iskaza svjedoka u iznosu od 12,96 €. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.115,86 €. (točka VI. izreke) 65. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podnesaka od 24. studenog 2023. i od 27. veljače 2024. u iznosu od 200,00 € za svaki od tih podnesaka, budući da sud raspravnim rješenjem od 10. travnja 2024., nije dopustio tužitelju predmetna očitovanja na navode tuženika iz njegovih podnesaka budući da je sud smatrao da to nije bilo potrebno već da bi dovelo samo do odugovlačenja postupka, slijedom čega ga je sud sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, smatrao nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Nadalje, sud je odbio i tužiteljev zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa, budući da sukladno vrijednosti predmeta spora, navedena pristojba iznosi od 146,42 € a ne 300,00 € koliko je tužitelj potraživao. Nadalje, sud je odbio i tužiteljev zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 30. kolovoza 2024. u iznosu od 50,00 €, budući je sud smatrao da navedeni trošak sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Jednako tako sud je odbio i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova za sastav podneska od 14. siječnja 2025. preko dosuđenog iznosa od 50,00 € pa do traženog iznosa od 200,00 € budući da se radi o podnesku iz Tbr. 8. t. 4. Tarife a ne o podnesku iz Tbr. 8. t. 1. Tarife. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 753,58 € (točka VII. izreke).

66. Ovdje se napominje da je tužitelj prvotno odredio vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 186. b. st. 5. ZPP-a u iznosu od 6.650,00 €, te je potom također sukladno navedenoj odredbi, a nakon provedenog vještačenja postavio određen tužbeni zahtjev te slijedom toga vrijednost predmeta spora nakon podneska od 26. kolovoza 2024. iznosi 9.692,83 € i to 6.650,00 deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i 3.373,38 € kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (iako je tužitelj pogrešno zbrojio navedene iznose), odnosno nakon ispravka nalaza i mišljenja od strane vještaka, tužitelj je vrijednost predmeta spora označio u visini od 9.996,80 € i to 6.650,00 deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i 3.346,80 € kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, pri čemu tuženik nije prigovarao tako određenoj vrijednosti spora.

67. Također se ukazuje da se tuženik podneskom od 5. veljače 2025. protivio povišenju tužbenog zahtjeva, pogrešno smatrajući da je tužitelj time što je nakon provedenog vještačenja odredio vrijednost predmeta spora kako je gore navedeno, u biti povisio tužbeni zahtjev, slijedom čega je navedeni prigovor tuženika neosnovan, jer se ne radi o povišenju tužbenog zahtjeva već je tužitelj bio dužan nakon provedenog vještačenja postaviti određen tužbeni zahtjev.

68. Dodatno se navodi da čak i kada bi se navedeni prigovor tuženika smatrao prigovorom na visinu vrijednosti predmeta spora, da se ne bi radilo o situaciji iz odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a, jer tužitelj takvom dispozicijom nije očito suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, budući da ni prvotno označena vrijednost predmeta spora niti naknadno određena, ne utječe na navedene okolnosti pa niti na pravo na naknadu troškova postupka jer se primjenjuje isti iznos bodova za radnje stranaka po obje vrijednosti predmeta spora.

Zagreb, 8. svibnja 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 146,42 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana