Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-1907/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Baran predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Grbavac, odvjetnici iz Zagreba, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6106/2019-35 od 30. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
i
r i j e š i o j e
I Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6106/2019-35 od 30. rujna 2024.:
- potvrđuje u točki I. i toč. II. izreke
- potvrđuje u toč. III. izreke u dosuđujućem dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.524,56 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama
- preinačuje u toč. III. izreke u pobijanom dosuđujućem dijelu preko iznosa od 1.524,56 eura do iznosa od 1.538,43 eura i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku Zagrebačkoj banki d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 13,87 eura (trinaest eura osamdeset sedam centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
II Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana te se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6106/2019-35 od 30. rujna 2024.:
- potvrđuje u toč. I. izreke
- potvrđuje u odluci o troškovima postupka (toč. II. izreke) u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati na ime troškova postupka iznos od 2.099,08 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama
- preinačuje u odluci o troškovima postupka (toč. II. izreke) u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak preko iznosa 2.099,08 eura do iznosa od 2.449,08 eura i rješava:
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 350,00 eura (tri stotine pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
III Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
" I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.2. točki 1. Ugovora o namjenskom [broj kredita] od dana 13. lipnja 2007. godine, a koji glasi: “a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“.
II Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.6. točki 2. Ugovora o namjenskom [broj kredita] od dana 13. lipnja 2007. godine, a koji glasi: ”Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”
III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.538,43 EUR/11.591,32 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskoga dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog preplaćenoga iznosa pa do isplate, i to:
na iznos od 9,06 eur/68,30 kuna od 30.10.2007 g. pa do isplate
na iznos od 9,15 eur/68,97 kuna od 03.12.2007 g. pa do isplate
na iznos od 9,18 eur/69,20 kuna od 03.01.2008 g. pa do isplate
na iznos od 9,26 eur/69,77 kuna od 05.03.2008 g. pa do isplate
na iznos od 14,20 eur/106,99 kuna od 05.03.2008 g. pa do isplate
na iznos od 14,36 eur/108,19 kuna od 25.03.2008 g. pa do isplate
na iznos od 13,82 eur/104,11 kuna od 28.04.2008 g. pa do isplate
na iznos od 13,79 eur/103,90 kuna od 27.06.2008 g. pa do isplate
na iznos od 13,67 eur/103,02 kuna od 07.08.2008 g. pa do isplate
na iznos od 13,63 eur/102,72 kuna od 26.08.2008 g. pa do isplate
na iznos od 13,87 eur/104,50 kuna od 02.10.2008 g. pa do isplate
na iznos od 15,14 eur/114,07 kuna od 30.10.2008 g. pa do isplate
na iznos od 14,43 eur/108,70 kuna od 05.12.2008 g. pa do isplate
na iznos od 15,26 eur/115,00 kuna od 05.01.2009 g. pa do isplate
na iznos od 15,26 eur/114,99 kuna od 05.02.2009 g. pa do isplate
na iznos od 15,58 eur/117,36 kuna od 07.03.2009 g. pa do isplate
na iznos od 15,03 eur/113,27 kuna od 07.04.2009 g. pa do isplate
na iznos od 15,15 eur/114,15 kuna od 05.05.2009 g. pa do isplate
na iznos od 14,92 eur/112,38 kuna od 05.06.2009 g. pa do isplate
na iznos od 14,89 eur/112,17 kuna od 08.07.2009 g. pa do isplate
na iznos od 24,38 eur/183,71 kuna od 07.08.2009 g. pa do isplate
na iznos od 24,60 eur/185,38 kuna od 07.09.2009 g. pa do isplate
na iznos od 24,42 eur/184,00 kuna od 06.10.2009 g. pa do isplate
na iznos od 24,50 eur/184,61 kuna od 14.11.2009 g. pa do isplate
na iznos od 24,47 eur/184,36 kuna od 15.12.2009 g. pa do isplate
na iznos od 25,02 eur/188,51 kuna od 15.01.2010 g. pa do isplate
na iznos od 25,31 eur/190,72 kuna od 16.02.2010 g. pa do isplate
na iznos od 25,38 eur/191,22 kuna od 17.03.2010 g. pa do isplate
na iznos od 25,77 eur/194,20 kuna od 08.04.2010 g. pa do isplate
na iznos od 26,29 eur/198,09 kuna od 15.05.2010 g. pa do isplate
na iznos od 26,68 eur/201,04 kuna od 09.06.2010 g. pa do isplate
na iznos od 27,18 eur/204,82 kuna od 15.07.2010 g. pa do isplate
na iznos od 27,04 eur/203,71 kuna od 13.08.2010 g. pa do isplate
na iznos od 28,53 eur/214,99 kuna od 14.09.2010 g. pa do isplate
na iznos od 27,49 eur/207,12 kuna od 27.10.2010 g. pa do isplate
na iznos od 27,69 eur/208,66 kuna od 22.11.2010 g. pa do isplate
na iznos od 29,24 eur/220,34 kuna od 17.12.2010 g. pa do isplate
na iznos od 29,98 eur/225,88 kuna od 12.01.2011 g. pa do isplate
na iznos od 28,61 eur/215,54 kuna od 14.02.2011 g. pa do isplate
na iznos od 29,35 eur/221,12 kuna od 17.03.2011 g. pa do isplate
na iznos od 29,23 eur/220,21 kuna od 05.05.2011 g. pa do isplate
na iznos od 29,84 eur/224,85 kuna od 13.05.2011 g. pa do isplate
na iznos od 30,47 eur/229,60 kuna od 05.07.2011 g. pa do isplate
na iznos od 34,25 eur/258,09 kuna od 08.08.2011 g. pa do isplate
na iznos od 34,10 eur/256,94 kuna od 06.09.2011 g. pa do isplate
na iznos od 31,16 eur/234,74 kuna od 28.09.2011 g. pa do isplate
na iznos od 30,87 eur/232,57 kuna od 07.10.2011 g. pa do isplate
na iznos od 31,09 eur/234,28 kuna od 02.12.2011 g. pa do isplate
na iznos od 30,87 eur/232,57 kuna od 15.12.2011 g. pa do isplate
na iznos od 31,70 eur/238,84 kuna od 18.01.2012 g. pa do isplate
na iznos od 31,95 eur/240,72 kuna od 24.02.2012 g. pa do isplate
na iznos od 31,65 eur/238,45 kuna od 31.03.2012 g. pa do isplate
na iznos od 31,84 eur/239,91 kuna od 28.04.2012 g. pa do isplate
na iznos od 31,72 eur/239,01 kuna od 16.05.2012 g. pa do isplate
na iznos od 282,24 eur/2.126,51 kuna od 17.05.2012 g. pa do isplate
u roku od 15 dana.
2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:
"I Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 7. listopada 2022.
II Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove postupka u iznosu od 2.449,08 eura eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana."
3. Ovu presudu i rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1., toč. 2. i toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se pobijana presuda i rješenje ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba je djelomično osnovana.
6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).
8. Ispitujući pobijanu odluku u okviru istaknutih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i čl. 191. ZPP-a utvrđeno je da iste nisu ostvarene. Naime, tužitelj je podnio tužbu 10. lipnja 2019. sa zahtjevom za isplatu iznosa od 11.104,15 Kn, a nakon provedenog financijskog vještačenja je podneskom od 7. listopada 2022. povisio tužbeni zahtjev na iznos od 1.538,43 eura/11.591,32 Kn, a kojoj preinaci tužbe se tuženik protivio. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem dopustio preinaku tužbe pozivajući se na čl. 190. ZPP-a, zaključivši da je svrsishodno dopustiti preinaku jer tužitelj do provedenog vještačenja nije bio u mogućnosti konkretizirati svoj zahtjev, a što je sukladno i zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. Dakle, prvostupanjski sud je, suprotno tvrdnjama tuženika, dao razloge za dopuštanje preinake, a što prihvaća i ovaj sud imajući u vidu da tužitelj (kao ni sud) ne posjeduje stručno znanje za izračun predmetne tražbine, zbog čega se i koriste usluge stalnih sudskih vještaka, a tako glasi i spomenuti zaključak prema kojem je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima. Kako je tužitelj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka i na taj način preinačio tužbu, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je takva preinaka dopuštena u smislu čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a, a što prihvaća i ovaj sud pa taj žalbeni razlog nije osnovan.
9. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 30.778,87 CHF, s rokom otplate od 85 mjeseci, te uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % (čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu). Isto tako, nije sporno niti da se Ugovorom o kreditu tužitelj obvezao platiti kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika koje su promjenjive, kao i da su stranke ugovorile da će tužitelj otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatom po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te da je u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora tužitelj pristao da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta i obvezao se plaćati tako izmijenjene anuitete. Također nije sporno da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima
10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 2. i čl. 6. Ugovora o [broj kredita] od dana 13. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i isplate preplaćenog iznosa s tog osnova.
11. Prvostupanjski sud odluku o ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu temelji na pravnim stavovima i utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te nalazi utvrđenim da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene, a time i ništetne i kao takve ne proizvode pravne učinke, to stoga jer u njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na promjenu visine kamatne stope redovne kamate, unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik objasnio tužitelju parametre za promjenu stope redovne kamate, nije upozorio tužitelja na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.
13. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07., 125/07., 75/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP/07) koji Zakon odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.
14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 13. lipnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u ovom postupku nije dokazao.
14.1. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
15. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a tužitelj se u tužbi pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude.
16. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Prema sadržaju navedene zakonske odredbe iz čl. 502.c ZPP-a proizlazi da ona nije suprotna pravnoj normi iz čl. 118. ZZP/14, a ni onoj iz čl. 138.a ZZP-a, tako da prihvaćanjem utvrđenja iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, na koju sadržajno upire tuženik u žalbi.
17. Stoga sve navedeno, a polazeći:
- od odredaba čl. 81. ZZP/03 i čl. 96. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.) i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.),
- od odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,
- od odredbe čl. 4., odredbe čl. 322. i odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.
18. Polazeći od navedenog, a vezano uz žalbene navode tuženika, ističe se tužiteljevo pravo na pozivanje na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već da je na njemu, na tuženiku (ne na tužitelju), kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg su donesene pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu s time na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.
18.1. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivim, i to ne samo formalno i gramatički već razumljivima i suštinski kako ih poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa.
19. Cijeneći navedeno, te polazeći od odredbe čl. 96. ZZP-a i odredbi čl. 4., čl. 322., čl. 323. i čl. 324. ZOO/05, i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamatne jednostranom odlukom kreditora, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate. Osim toga, tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi.
20. Glede žalbenih navoda tuženika, koji su neosnovani i ne dovode u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda, valja reći da kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio spornu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (tužena niti ne tvrdi drugačije), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
20.1. Također, uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom kreditu, te ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi (za koje je u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne), može se zaključiti da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
21. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da se Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ) ne primjenjuje na konkretni Ugovor o kreditu jer je isti sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji pa sud nije ovlašten provoditi test nepoštenosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.
22. Naime, pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije regulirano uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ, a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. Pri tome valja istaknuti, u odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, da u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.
23. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, valja reći da je protivno navodima tužene tijekom postupka proveden dokaz saslušanjem tužitelja upravo na okolnost jesu li tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno jesu li mu te odredbe učinili razumljivim.
24. Ocjenom iskaza tužitelja te dokumentacije i isprava, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj prosječan potrošač kojemu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile dovoljno jasne i razumljive, a time mu nisu bile poznate niti posljedice sklopljenog Ugovora o kreditu, a suprotno navodima žalbe nije mu omogućeno niti pojedinačno pregovaranje o unaprijed formuliranim tipskim odredbama Ugovora, a što potvrđuje činjenica da je ugovor tužitelju predočen kod javnog bilježnika, dakle je tužitelj takav ugovor mogao samo prihvatiti ili ne. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Drugim riječima, neravnotežu su prouzrokovale ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer tužitelj, a što navodi u stranačkom iskazu, je znao kolika mu je visina anuiteta prema početnom planu otplate i na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg otplatnog razdoblja kretati visina glavnice, a što je bio razlog da se nakon porasta mjesečnog anuiteta obraćao u poslovnicu tuženika gdje mu nisu objašnjeni razlozi uslijed kojih do toga dolazi.
25. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbe čl. 2. toč. 1. i čl. 6. toč. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to pobliže navedeno u toč. I. i II. izreke pobijane presude pa je u tom dijelu valjalo presudu suda prvog stupnja potvrditi.
26. Vezano uz žalbene navode da je prvostupanjski sud propustio utvrditi je li tužitelj potrošač valja istaći da je odredbom čl. 3. st. 1. ZZP-a, propisano da je potrošač svaka osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Imajući u vidu naprijed navedeno, te sadržaj Ugovora o kreditu, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj naprijed citirani ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da je tužitelj potrošač a tužena trgovac te da se radi o potrošačkom ugovoru.
27. Vezano uz žalbeni prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja zahtijevati isplatu, a polazeći od činjenice da je izvjesno da su sva sredstva uplaćena tuženiku u ime i za račun tužitelja irelevantno je tko je tehnički izvršio plaćanje budući je tužitelj bio nositelj obveze, a u protivnom da tome nije tako tuženik bi odbio primiti uplatu, a što nije niti to tvrdi.
28. Nadalje, sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 1111. (koja sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s čl. 1115. ZOO-a, zaključuje da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope redovne kamate.
29. Međutim, osnovan je žalbeni navod tuženika kojim ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je izreka presude u protivnosti sa sadržajem obrazloženja. To iz razloga što je toč. III. izreke presude naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.538,43 eura sa zateznom kamatom dok zbroj pojedinačnih iznosa daje ukupan zbroj od 1.524,56 eura, a iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tužitelju dosudio iznos sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a što nadalje znači da između izreke i obrazloženja postoji proturječje koje presudu čini nerazumljivom.
29.1. No unatoč počinjenoj bitnoj povredi ovaj sud je na temelju stanja u spisu u mogućnosti odlučiti o žalbi tuženika na temelju čl. 373.a st. 1. toč. 2., st. 2. i 3. ZPP-a. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Petre Blašković od 26. kolovoza 2022. utvrđeno je da razlika u iznosima koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa cijelo vrijeme bila 5,20% iznosi 11.591,32 Kn/1.538,43 eura. Obzirom da je tužitelj podneskom od 7. listopada 2022. uređujući tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja u istom pogrešno naveo ukupni iznos, a to obzirom da zbroj pojedinačnih anuiteta navedenih u spomenutom podnesku tužitelja iznosi 1.524,56 eura a ne kako je navedeno 1.538,43 eura (podneskom tužitelja nije obuhvaćen iznos od 104,25 Kn prikazan u tabličnom prikazu vještaka pod red. brojem 11), to je slijedom tog utvrđenja valjalo uvažiti žalbu tuženika u tom dijelu, preinačiti odluku suda prvog stupnja u toč. III. izreke presude te odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom za isplatu u iznosu od 13,87 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovanim.
30. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
30.1. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) te je pravilno utvrdio da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., da glede valutne klauzule zastara počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da je zastara tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na više plaćeno s osnove promjenjive kamatne stope počela teći od pravomoćnosti presude u tom sporu, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kako je tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019. slijedom čega je istaknuti prigovor zastare neosnovan za potraživanja tužitelja za preplaćenu razliku po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
31. Neosnovan je žalbeni prigovor tuženika da je nastupila zastara tužiteljeve tražbine u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud, a što prihvaća i ovaj sud, smatra da je podnošenjem tužbe, koja je podnesena unutar zastarnog roka (10. lipnja 2019.), radi isplate iznosa na ime povrata plaćene razlike po osnovi ništetnosti dijela ugovorne odredbe, visina koje se utvrđuje tijekom postupka, tužitelj poduzeo radnju radi utvrđivanja tog potraživanja i radi njegovog ostvarenja te time prekinuo zastarijevanje i u odnosu na povećani zahtjev iz iste činjenične osnove nakon provedenog financijskog vještačenja, tako da smatra kako nije nastupila zastara ni za isplatu iznosa za koji je povećan zahtjev. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara potraživanja u odnosu na iznos za koji je preinačena tužba povećanjem zahtjeva na temelju iste činjenične osnove nakon provedenog financijskog vještačenja, u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024., a koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Dakle, polazeći od iznesenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, kada je povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva proizašlo iz iste činjenične osnove, a radi se o zahtjevu za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije nastupila zastara ukoliko je tužba preinačena nakon 13. lipnja 2019. na način da je povećan tužbeni zahtjev, kao što je u konkretnom slučaju.
32. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljenih i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od dana dospijeća svakog anuiteta po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate nisu osnovani. To iz razloga jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih odredbi dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda izraženog u odluci Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021., savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a što je u ovome postupku utvrđeno.
33. Tuženik se žali i protiv odluke o trošku postupka navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda od 2,00 eura, da se radi o postupku koji je započeo 2019., da je vrijednost boda od 2,00 eura na snazi od 5. studenog 2022. Stoga, uvažavajući ustavno načelo zabrane retroaktivnosti sud prvog stupnja da je pogrešno na radnje poduzete prije 5. studenog 2022. primijenio vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. - dalje: Tarifa) nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedinih radnji, a čime je povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti.
33.1. Prvostupanjski je sud, pri odmjeravanja troška postupka pravilno primijenio Odvjetničku tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, odnosno primijenio je vrijednost boda od 2,00 eura (15,00 kuna).
33.2. Obzirom da je u Tbr. 52.3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te obzirom da je prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donio 30. rujna 2024., dakle u vrijeme kada je u Tbr. 54. Tarife bilo propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura. U tom pravcu Vrhovni sud Republike Hrvatske je već izrazio svoje shvaćanje u odlukama poslovni broj Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/72021 od 13. veljače 2024.
33.3. U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost odluke prvostupanjskog suda pri odlučivanju o troškovima postupka u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena nagrada za sastav podnesaka od 5. listopada 2021., osnovan je žalbeni razlog tuženika da isti podnesak ne može ići na teret tuženika obzirom da se radi o prigovoru protiv rješenja o pristojbi. Nadalje, troškovi daljnjih podnesaka od 19. kolovoza 2019. i 23. svibnja 2022. nisu bili potrebni za vođenje parnice obzirom da je njihov sadržaj dostava potvrde o statusu tužitelja a vezano uz oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi (str. 30-31 spisa) a koju potvrdu je tužitelj trebao dostaviti uz tužbu, odnosno dostava potvrde o uplati predujma za vještačenje (str.145-146) obzirom da se isto može utvrditi uvidom kroz knjigovodstvenu karticu predmeta, dakle u sva tri slučaja radi se o podnescima koje je prvostupanjski sud neosnovano priznao, a koji u smislu odredbe čl. 155.ZPP-a nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka.
33.4. Osnovano je prvostupanjski sud priznao trošak sastava podneska od 12. prosinca 2023., no ovaj sud drži da tužitelju za sastav tog podneska ne pripada nagrada temeljem Tbr.8/1 Tarife, već sukladno Tbr. 8/4 Tarife nagrada od 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova, dakle za sastav navedenog podnesak tužitelju pripada iznos od 50,00 Eura.
33.5. Pri tome je osnovano prvostupanjski sud, protivno žalbenim prigovorima tuženika, za sastav podnesak od 7. studenog 2019. i 7. listopada 2022. priznao trošak sukladno odredbi Tbr.8/1 Tarife, obzirom da se radi o obrazloženim podnescima. Osnovano je sud prvog stupnja i uz pravilnu primjenu Tbr. 9/1 Tarife dosudio trošak tužitelju za ročišta 13. svibnja 2022. i 17. rujna 2024., a što žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u pitanje.
33.6. Protivno navodima žalbe, tužitelju pripada trošak zastupanja na ročištu za objavu presude budući je ročište za objavu presude predviđeno kao procesna radnja na koju se pozivaju stranke i na kojoj se prisutnim strankama uručuje presuda sukladno čl. 335. st. 8. ZPP-a, pa se u tom smislu ukazuju neosnovanim žalbeni navodi o nepotrebnosti takvog troška za koji je Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika predviđena nagrada odvjetniku u visini od 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. O pravu stranke na trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude svoje pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Rev- 1121/2022 od 12. rujna 2023.
33.7. Shodno navedenom, valjalo je preinačiti odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka te odbiti zahtjev tužitelja sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška za iznos od 350,00 eura kao neosnovanim. U ostalom dijelu odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka je pravilna i utemeljena na zakonu.
34. Stoga je slijedom navedenih razloga, valjalo odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I. i II. izreke u cijelosti, u toč. III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.524,56 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te toč. I. izreke pobijanog rješenja u cijelosti, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u toč. II. izreke pobijanog rješenja u dijelu i za iznos od 2.099,08 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama primjenom odredbe čl. 368. st. 1. u vezi s odredbom čl. 380. st. 2. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu presudu u toč. III. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u toč. II. izreke rješenja u preostalom dosuđujućem dijelu, primjenom odredbe čl. 370.a. st. 1. do st. 3. ZPP-a, te u stavku II. izreke rješenja primjenom odredbe čl. 380. st. 3. ZPP-a.
35. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je u smislu odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, obzirom da je tuženik sa svojom žalbom uspio u neznatnom dijelu.
Osijek, 8. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
mr. sc. Krunoslav Baran
