Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-628/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik mr. Nikola Vaić, odvjetnik iz Rijeke, protiv 1.tuženika UŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2.tužene AŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Pero Orlić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Orlić i suradnici d.o.o. iz Rijeke, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-327/2021-32 od 6. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-327/2021-32 od 6. prosinca 2022.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I-Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1/ Tuženici dužni su solidarno u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 12.940.284,31 kunu sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 9,144.642,00 kuna od 25. listopada 2013.g. do isplate.

2/ Tuženici dužni su solidarno naknaditi tužiteljici parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II-Tužiteljica je dužna tuženima naknaditi parnični trošak u iznosu od 415.143,75 kn/55.099,04 eur, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

Rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

„Odbija se prijedlog za određivanje privremene mjere zabranom tuženima otuđivanja i opterećivanja kuće na adresi [adresa] koja je sagrađena na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] livada površine 483 m2, kao i gospodarske zgrade koja se nalazi na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] površine 185 m2, koja se zabrana ima dostaviti zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, radi provedbe u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i koja ima trajati do pravomoćnog okončanja ove parnice."

2. Ovu presudu i rješenje prvostupanjskog suda pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužiteljica, zbog svih zakonskih razloga za žalbu iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), s prijedlogom da prvostupanjski sud pobijanu presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem te da uvaži žalbu protiv rješenja o odbijanju zahtjeva za određivanje privremene mjere, a podredno da pobijanu presudu i rješenje preinači u smislu žalbenih navoda, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška tužiteljici. Traži trošak žalbenog postupka.

2.1. U žalbi tužiteljica u bitnom navodi da su pobijana presuda i rješenje protupravni, jer da prvostupanjski sud nije poštivao čl. 141. Ustava Republike Hrvatske („Narodne Novine“ br. 85/2010., pročišćeni tekst), kojim je propisano da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske te su po svojoj pravnoj snazi iznad zakona. Tužiteljica smatra da je u ovoj parnici prilikom primjene materijalnog prava sud trebao suditi prema institutu legitimnog očekivanja kakvo se razvilo u praksi Europskog suda za ljudska prava. Naime, tužiteljica navodi da je, upuštajući se u izgradnju stambenih nizova [adresa] i [adresa] na nekretninama koje su njezina starina, imala legitimno očekivanje da će gledajući ukupno tužiteljica ispuniti ekonomsku i pravnu svrhu zbog koje je započela s gradnjom navedenih stambenih nizova prije izbijanja Domovinskog rata pa je onda to prekinuto, da bi naknadno osnivanjem vlastitog poduzeća u tu svrhu (Capitis gradnja d.o.o.) dovršiti tu započetu investiciju i ostvariti dobit, što je svrha svakog investicijskog pokušaja u građevinarstvu, da bi se u konačnici zaradilo prodajom stanova na tržištu. Ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke razmatrao samo primjenu prava strogo s aspekta domaćeg prava, ne uzimajući u obzir da treba najprije primijeniti čl. 1. protokola 1. uz Europsku konvenciju o temeljnim ljudskim pravima. Dakle, sadržajno se tužiteljica žali zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tuženici su u odgovoru na žalbu osporili žalbene navode tužiteljice te ističu da je žalba tužiteljice, ne samo neosnovana, nego i nedopuštena, jer je protivna čl. 352. st. 1. ZPP-a, obzirom da se temelji prvenstveno na tvrdnji da je prvostupanjski sud propustio zaštititi njezino navodno „legitimno očekivanje“ da će građenjem ostvariti dobit, a tvrdnju o navodno osujećenom „legitimnom očekivanju“ dobiti tužiteljica prvi put iznosi u žalbi. Predlažu da drugostupanjski sud odbije žalbu tužiteljice kao neosnovanu, uz obvezu naknade troška odgovora na žalbu tuženiku.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru žalbenih navoda te navoda iz odgovora na žalbu, kao i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade neimovinske i imovinske štete, za koju tvrdi da su je uzrokovali tuženici svojim ponašanjem te tzv. „bjesomučnim parničenjem“ i zabilježbom spora, radi čega je tužiteljica bila liječena po psihijatru te joj je Erste&Steiermärkische Banka obustavila daljnje financiranje iz kreditne partije temeljem koje je tužiteljica financirala projekt izgradnje [adresa] i [adresa] u [adresa].

7. Ovaj sud je utvrdio prema stanju spisa i obrazloženju pobijane presude da je prvostupanjski sud tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te na temelju tako izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje (čl. 7. i 8. ZPP-a).

8. Tako je prvostupanjski sud na temelju iscrpno provedenog dokaznog postupka utvrdio sljedeće:

- da je tužiteljici kao investitoru izdana građevinska dozvola 22. srpnja 1991. za izgradnju stambenih objekata u nizu „[adresa]“, objekti 1-2, 3, 4 i 5, na z.č. 584/10, 584/11, 584/12 i 584/13, upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te za izgradnju stambenih objekata u nizu „[adresa]“, objekti 1,2,3 i 4 na z.č. 67/447, 67/608, 67/609 i 67/610, sve upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a o postupku izdavanja građevinske dozvole tuženici nisu bili obaviješteni, kao i da je ta građevinska dozvola izmjenom građevinske dozvole od 9. kolovoza 2007. izmijenjena na način da se odobrava izgradnja predmetnih stambenih objekata u nizu [adresa], Capitis gradnji d.o.o. Rijeka,

- da je tužiteljica osnovala trgovačko društvo Capitis gradnja d.o.o. sa sjedištem u [adresa], a njezin suprug je bio direktor, te je Capitis gradnja d.o.o. kao investitor krenulo s nastavkom gradnje stambenih nizova [adresa] i [adresa] u k.o. [adresa]. godine,

- da je rješenjem Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava u Opatiji, klasa : UP/I-361-03/08-03/34, Urbroj : 2170/1-03-06/3-12-10 od 7. prosinca 2012. (listovi 72-75 spisa), utvrđeno da se njime ostavlja na snazi konačna građevinska dozvola Sekretarijata za poslove uprave Općine Opatija, Klasa: UP/I- 361-03/90-01/384, Urbroj : 2156-05-03-91-4 od 22. srpnja 1991., kojom je investitoru VŠ dozvoljena izgradnja stambenih objekata u nizu "Niz [adresa]", objekti 1-2, 3, 4 i 5, na z.č. 584/10, 584/11, 584/12 i 584/13, upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da iz obrazloženja naprijed citiranog rješenja proizlazi da je građevinska dozvola od 22. srpnja 1991. postala konačna u upravnom postupku 12. kolovoza 1991. te da su tuženici podnijeli prijedlog za obnovu postupka 12. lipnja 2008. u kojem navode da kao vlasnici nekretnina koje su na međi s gradilištem imaju položaj stranke u tom postupku i da imaju pravo u njemu sudjelovati radi zaštite svojih prava i interesa,

- da je Zaključkom od 31. prosinca 2009. dozvoljena obnova postupka u kojem je Upravni odjel za graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava u Opatiji donio rješenje 7. prosinca 2012., kojim je utvrdio da su bili ispunjeni uvjeti iz članka 39. Zakona o izgradnji objekata („Narodne novine“ broj 54/86) koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja građevinske dozvole te da je investitor priložio svu dokumentaciju propisanu člankom 96. istog Zakona pa je izdana građevinska dozvola ostavljena na snazi,

- da su tuženici izjavili 31. prosinca 2012. žalbu protiv navedenog rješenja od 7. prosinca 2012., koja je odbijena rješenjem Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva od 13.listopada 2010.,

- da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-511/07 od 16. srpnja 2008. (listovi 49-54 spisa) u predmetu tužitelja AŠ i UŠ, protiv tuženika Capitis gradnja d.o.o., radi smetanja posjeda utvrđeno da je tuženik smetao tužitelje u posjedu na način da je za potrebe svog gradilišta dana 3. kolovoza 2007. buldožerom s nekretnina k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] odstranio međašnje stupiće, konop i žicu, raslinje, zemlju i kamenje čime je spuštena razina ovih nekretnina te je na međašnjim stupićima nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] presječena žica i konop, te je 13., 14. i 15. veljače 2008. uklanjanjem raslinja, zemlje i kamenja spuštena razina sjevernog dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u širini od oko 0,5 m i dužini oko 13 m i na toj poziciji izgrađen betonski zid duljine oko 13 m, visine oko 1,5 m, prosječne širine oko 0,25 m. Istim rješenjem tuženiku Capitis gradnja d.o.o. je naloženo da nasipavanjem kamenja i zemlje na ove čestice do razine njima susjedna k. č. [katastarska čestica] i preostalog dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te uklanjanjem osoba i stvari tuženika i njegovih izvođača s ovih nekretnina uspostavi ranije posjedovno stanje, kao i da su ubuduće kloni svakog takvog ili sličnog smetanja posjeda,

- da tužiteljica nije postupila kako joj je naloženo naprijed citiranim rješenjem Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-511/07 od 16. srpnja 2008.,

- da su tuženici 23. travnja 2009. podnijeli kaznenu prijavu protiv VŠ, FŠ, Capitis gradnje d.o.o. i KŠ zbog osnovane sumnje da vrše izgradnju stambenih objekata u nizu bez valjane građevinske dozvole, čime da su isti počinili kazneno djelo protupravne gradnje iz članka 252. a. stavak 1. Kaznenog zakona. Također su tuženici prijavili da su KŠ i VŠ krivotvorili prijavu početka radova na gradilištu, rješenje o imenovanju nadzornog inženjera te građevinski dnevnik, čime da su počinili kazneno djelo iz članka 311. Kaznenog zakona, povodom koje prijave je ODO u Opatiji rješenjem od 21. prosinca 2009. odbacio rečenu kaznenu prijavu (spis ODO-a u Rijeci posl.br. K.DO-87/09-II, KPO- DO-0/09 priložen spisu,

- da, unatoč tome što je navedena kaznena prijava bila odbačena, u upravnom postupku je utvrđeno da zgrade nisu bile legalizirane i da ih je trebalo ozakoniti, a također je u postupku građevinske inspekcije utvrđena nelegalnost gradnje zida te je naloženo Capitis gradnji d.o.o. rušenje zida, no unatoč tome, Capitis gradnja d.o.o. je nastavio s gradnjom ne poštujući rješenje Općinskog suda u Opatiji iz posjedovne parnice poslovni broj P-511/07 i unatoč rješenju građevinske inspekcije kojim mu se nalaže rušenje zida te gradio protivno onome što je bilo odobreno građevinskom dozvolom,

- da su tuženici protiv tužiteljice podnijeli tužbu 13. kolovoza 2007. Općinskom sudu u Opatiji, radi utvrđenja vlasništva i uknjižbe uzdržavanjem i dosjelošću na nekretninama k. č. br. [katastarska čestica], livada od 51 m2, k. č. [katastarska čestica], livada od 73 m2 i k. č. [katastarska čestica], livada od 5 m2, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te je u postupku koji je vođen pod brojem P-522/07 donijeta prvostupanjska presuda, a Županijski sud u Rijeci je donio presudu posl.br. Gž-2670/2017 od 16. siječnja 2019., kojom je potvrdio u točki I izreke prvostupanjsku presudu od 1.rujna 2017., kojom je tužbeni zahtjev odbijen, osim u odnosu na k. č. [katastarska čestica], livada od 5 m2 i dio k. č. [katastarska čestica] u površini od 11 m2, a koji dio je u nalazu geodetskog vještaka Branka Dešmana iz siječnja 2017., obojen crvenom bojom pa je u tom dijelu presuda preinačena i suđeno da su tužitelji UŠ i AŠ vlasnici nekretnina k. č. [katastarska čestica], livada od 5 m2 i dijela k. č. [katastarska čestica] u površini od 11 m2, a koji dio je u nalazu geodetskog vještaka Branka Dešmana iz siječnja 2017., obojen crvenom bojom, sve upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što im je tužena dužna priznati i trpjeti uknjižbu njihovog prava vlasništva na tim nekretninama. U navedenom predmetu je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio reviziju tužene VŠ kao neosnovanu, a utvrđeno je da je i Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio njezinu ustavnu tužbu,

- da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica od veljače 2008.g. pa do veljače 2012.g imala razvijene psihijatrijske poremećaje i to iskazane kroz slijedeće psihijatrijske dijagnoze: Dg. Poremećaj prilagodbe F43.2, Povratni depresivni poremećaj teški oblik F 33.2, koje su reaktivne prirode i povezane sa stresnim životnim okolnostima,

- da je između Erste banke d.d. kao vjerovnika i predlagatelja osiguranja, Capitis d.o.o. 29. siječnja 2007. zaključen Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-81/06-1 te ugovor o dugoročnom kreditu od 1. veljače 2007. i Aneks tom ugovoru od 7. travnja 2010. (listovi 80-90 spisa), a iz kojih proizlazi da je banka odobrila dužniku kredit do ukupnog iznosa od 1.450.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da tražbina banke dospijeva najkasnije 31. prosinca 2010. Također je ugovoreno da se upisuje zajedničko založno pravo na nekretninama u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pravo građenja na z.č. 67/447, 67/608, 67/609, 67/610 upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u z. k. ul. [broj ZK uloška], pravo građenja na z.č. 584/10, 584/11, 584/12, 584/13 upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] iste k.o., radi osiguranja tražbine banke u iznosu od 1.450.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je solemniziran,

- da je između Erste bank d.d. i Capitis gradnje d.o.o. kao korisnika kredita 1. veljače 2007. zaključen Ugovor o dugoročnom kreditu za iznos od 1.450.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te je odobren na rok vraćanja od 24 mjeseca. Stranke ugovora sklopile su aneks istom ugovoru 7. travnja 2010., kojim se mijenja rok vraćanja kredita do 28. veljače 2011.,

- da je Erste bank d.d. 6. studenog 2014. podnijela prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv ovršenika ZŠ (Ovr-927/14), radi isplate iznosa od 14.421.734,87 kn na temelju naprijed citiranih ugovora i aneksa te je javni bilježnik 17. studenog 2014. izdao rješenje o ovrsi, protiv kojeg je ovršenik izjavio prigovor, kao i da je ĆŠ **.**.2016. podnio protutužbu radi raskida predmetnih ugovora o dugoročnom kreditu od 1. veljače 2007., aneksa od 7. travnja 2010. te ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju od 29. siječnja 2007. , povodom koje je sud rješenjem od 18. ožujka 2016. na predmet Povrv-47/2015 spojio predmet Povrv-50/2015,

- da je u odnosu na činjenicu kreditiranja izgradnje, a za što je kod Erste banke d.d. podignut kredit u iznosu od 1.450.000 CHF, Erste banka d.d. vodila postupke protiv tužiteljice i ZŠ (spis Općinskog suda u Rijeci posl.br. Povrv-47/2015, u koji su priklopljeni spisi Općinskog suda u Opatiji, posl.br. Ovr-78/11 i Ovr-6/2013) te je Općinski sud u Rijeci donio presudu od 30.listopada 2018., djelomično preinačenu presudom Županijskog suda u Osijeku, posl.br. Gž279/2019 od 14.siječnja 2021., a kojom je naloženo tuženima – protutužiteljima ZŠ i VŠ da solidarno tužitelju – protutuženiku Erste banci d.d. namire tražbinu u iznosu od 14.421.734,87 kn s pripadajućim zakonskim kamatama,

- da su u predmetima Ovr-78/2011 i Ovr-6/2013 Erste banci d.d. dosuđene nekretnine k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] te su donijeta i pravomoćna rješenja o namirenju od 25.listopada 2013. i 12.studenog 2013, dakle ne radi se o nekretninama za koje su ovdje tuženici vodili postupak radi utvrđenja prava vlasništva pa stoga prvostupanjski sud nije našao na strani ovdje tuženika nikakve elemente protupravnosti i uzrokovanja štete tužiteljici, za koju ona tvrdi da joj je nastala gubitkom prava vlasništva na njenim nekretninama, te u vidu vrijednosti tih nekretnina,

- da iz rješenja o izvedenom stanju od 21.kolovoza 2014. (listovi 258-261 spisa), proizlazi da se tim rješenjem ozakonjuje nezavršena slobodnostojeća zahtjevna više stambena zgrada na k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina],

- da je u predmetu koji je započet pod brojem P-522/2007, a završen pod brojem P- 5122/2015 određena zabilježba spora u odnosu na nekretnine k. č. [katastarska čestica] u vlasništvu tužiteljice, odnosno prijedlog za zabilježbu spora je bio djelomično osnovan, radi čega ni u tom pogledu nema protupravnosti na strani tuženih, niti je utvrđeno da bi se radilo o objesnom parničenju,

- da je odbijen i prijedlog za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina u suvlasništvu tuženih, upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. [katastarska čestica], obzirom da iz svih navedenih razloga iz kojih je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje svoje tražbine i opasnost da će bez takve mjere tuženici spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati.

9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, zaključivši da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje ZOO) za postojanje odgovornosti tuženika za prouzročenje štete tužiteljici, a što je detaljno obrazloženo u toč. 184. do 201. te u toč. 204. obrazloženja pobijane presude.

10. U odnosu na predloženu privremenu mjeru, i po stavu ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 344 st.1 Ovršnog zakona („Narodne novine broj 112/12,25/13,93/14,55/16,73/17,131/20, 114/22, 06/24 - dalje OZ) te je osnovano odbio prijedlog tužiteljice za određivanje tražene privremene mjere.

11. Nadalje, neosnovano je tužiteljica podneskom od 8. studenog 2021. povisila tužbeni zahtjev tako da potražuje na ime glavnice kredita 9.144.642,00 kuna (koliko je potraživala Erste banka na dan 25. listopada 2013. od tužiteljice) te iznos od 240.000,00 kuna na ime naknade štete, koji je utužen u tužbi, odnosno ukupno 9.384.642,00 kuna, jer tuženici nisu odgovorni za štetu tužiteljici u smislu odredbe čl. 1045. ZOO-a niti je tužiteljica dokazala „obijesno parničenje“ tuženika.

12. Prvostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe kao u podnesku tužiteljice od 8. studenog 2021., iako su se tuženici protivili preinaci, jer je smatrao da je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka te su tuženici istakli prigovor zastare na iznos od 9.144.642,00 kn, a koji je prigovor prvostupanjski sud pravilno ocijenio osnovanim sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a, kako je obrazloženo pod toč. 208. obrazloženja pobijane presude.

13. Nadalje, iz stanja spisa i obrazloženja prvostupanjske presude utvrđeno je da je tužiteljica tijekom postupka još jednom preinačila tužbeni zahtjev podneskom od 10. veljače 2022., u kojem navodi kako je u tužbi na ime naknade štete zbog izgubljenog prava vlasništva na zemljištu na kome su izgrađeni stambeni nizovi [adresa] i [adresa] zatražila iznos od 130.000,00 kuna, a sada taj zahtjev povisuje navodeći da su cijene građevinskih parcela na kojima su izgrađene navedene zgrade puno više vrijednosti. Stoga s naslova naknade štete zbog izgubljene vrijednosti građevinskog zemljišta ovim podneskom potražuje iznos od 140.000,00 eura, odnosno 1.053.040,66 kn. Također, tužiteljica potražuje i izgubljenu dobit, jer da izgrađene stanove nije mogla prodati po tržišnoj cijeni kada bi njihova gradnja bila dovršena i tako ostvariti dobit između građevinske i prometne kupoprodajne cijene po kojoj bi bili prodani stanovi, a što smatra da nije ostvarila krivnjom tuženih koji su je spriječili u dovršetku navedenih nizova, zbog čega da je pretrpjela i štetu zbog izgubljene dobiti. Erste banka d.d. je stanove prodala za ukupnu cijenu od 320.000,00 eura. Kada se zbroji vrijednost gradilišta od 140.000,00 eura i vrijednost izgubljene dobiti od 320.000,00 eura, dobije se iznos od 560.000,00 eura, odnosno 4.212.162,64 kn po srednjem tečaju eura na dan 10.veljače 2022. Pored toga, navodi da je za ishođenje građevinskih dozvola utrošila 30.000,00 eura ili 225.651,57 kn. Stoga je tužiteljica za navedene iznose povisila tužbeni zahtjev na sveukupan iznos od 12.940.284,31 kn.

14. Tuženici su se usprotivili i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini te istakli prigovor zastare, a koji je prigovor prvostupanjski sud ocijenio osnovanim, za što je dao valjane i dostatne razloge u toč. 211. obrazloženja pobijane presude, pozivom na čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a, a ujedno je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u postupanju tuženih nije utvrđeno postojanje elemenata protupravnosti, što je jedan od zahtjeva koji trebaju biti kumulativno ispunjeni prilikom odlučivanja o prouzrokovanju i naknadi štete na temelju čl. 145. st. 1. ZOO-a.

15. Naime, iz podataka spisa proizlazi da je do prvog konflikta i spora među strankama došlo 2007. godine kada je tužiteljičino poduzeće Capitis gradnja smetalo tuženike u njihovom posjedu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Opatiji broj P-511/07 od 16. srpnja 2008. te da su tuženici, čim su primijetili da tužiteljica ove nekretnine smatra svojima, podnijeli tužbu radi utvrđenja da su oni vlasnici istih (postupak posl. br. P-522/07), kao i da su tuženici po saznanju za postojanje građevinske dozvole za građenje na nekretninama koje su susjedne njihovima 7. kolovoza 2007. podnijeli i prijedlog za obnovu postupka izdavanja građevinske dozvole (koji je na koncu odbačen kao nepravodoban). Dakle, prvostupanjski sud nije u ponašanju tuženih u predmetnom periodu utvrdio elemente protupravnosti, jer su samo nastojali zaštititi svoja prava za koja su smatrali da su im povrijeđena.

16. Za napomenuti je da u ostvarivanju prava na pristup sudu, svaka stranka ima pravo podnošenja tužbe, pravo na donošenje meritorne odluke i pravo na povoljnu meritornu odluku. Naime, pravo na pravnu zaštitu je temeljno ljudsko pravo te podrazumijeva pravnu sigurnost i vladavinu prava, što je sukladno Ustavu Republike Hrvatske (čl.3. i 29.), kao i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (čl.6). Stvarna prava su apsolutna i djeluju prema svima, pa kako ih svatko može ugroziti, potrebno je osigurati njihovim ovlaštenicima pravo na odgovarajuću zaštitu. Zlouporaba prava utvrđuje se od slučaja do slučaja te sud u sudskom postupku provjerava opravdanost tužbenog zahtjeva, a prethodno procesnu legitimaciju stranaka, pravni interes tužitelja te procesne pretpostavke za vođenje postupka. Kad sud prepozna „obijesno parničenje“, dužan je na isto reagirati kako ne bi došlo do zlouporabe prava.

17. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženici poduzimanjem pravnih radnji, kako u parničnim, a tako i u upravnom postupku, kao i podnošenjem kaznene prijave, nisu postupali protupravno, nego su se koristili dopuštenim pravnim sredstvima radi zaštite svojih prava i interesa, a štitili su prava i na nekretninama na kojima tužiteljica nije gradila, već na susjednim nekretninama, te da samo protupravna povreda prava može izazvati odgovornost za štetu.

17.1. Ovo stoga što niti u jednom od postupaka koje je tužiteljica navela, a pokrenuli su ih tuženici, sud, odnosno nadležna tijela nisu utvrdili zlouporabu prava, već je o svim zahtjevima tuženih meritorno odlučeno.

17.2. Također, po stavu ovog suda, građenje bez valjane građevne dozvole je vrlo rizično i ne može se zaključiti da bi se od takvog građenja opravdano očekivala dobit. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužiteljičino poduzeće gradilo nešto za što nije imalo valjanu dozvolu, jer to proizlazi iz zemljišno-knjižnog izvatka gdje se evidentira podatak da su građevine legalizirane (prema Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama), kao i iz rješenja o izvedenom stanju od 21.kolovoza 2014. (listovi 258-261 spisa) kojim je utvrđeno je da se istim ozakonjuje nezavršena slobodnostojeća zahtjevna više stambena zgrada na k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Pri tome treba istaći da je u vrijeme dovršetka izgradnje u Hrvatskoj došlo do snažne i dugotrajne ekonomske recesije, koja nije pogodovala investicijskom građenju, radi čega tužiteljica nije mogla imati legitimno očekivanje da će takvim svojim postupcima u građenju ostvariti dobit, već je gubitak bio sasvim izvjestan i neovisan o ponašanju tuženika.

18. Pojam „legitimnih očekivanja“ se prvenstveno javlja uz promjene propisa i zabranu povratnog djelovanja propisa na stečena prava i situacije koje su započele prije stupanja na snagu novog propisa, a koje nisu dovršene. Nadalje, primjenom načela legitimnih očekivanja može se ocijeniti dopuštenost izricanja određenih novih (kasnijih) pojedinačnih mjera javne vlasti na pravne odnose koji su konačni. To znači da se primjenom ovog načela može odgovoriti i na pitanje je li i u kojoj mjeri moguće kasnijom mjerom javnopravnog tijela (koju je ovlašteno poduzeti izričitom zakonskom normom) utjecati na odnose koji su ranije dovršeni pojedinačnim aktom. Sud Europske unije legitimna očekivanja svrstava u grupu općih pravnih načela kao izvora prava Europske unije s interpretativnom ulogom. Načelo legitimnih očekivanja u zaštiti subjektivnih prava danas je opće prihvaćeno interpretativno načelo u domaćoj i međunarodnoj sudskoj praksi čije se granice još razvijaju i u pravnoj teoriji i u sudskoj praksi. Suprotstavljeno mu je načelo zakonitosti, prema kojem sva postupanja tijela državne vlasti moraju biti utemeljena na pozitivnim propisima, važećim u trenutku poduzimanja postupanja. Zbog toga, načelo legitimnih očekivanja prvenstveno je razvijeno u domeni javnog prava, radi zaštite pravnih subjekata od mogućeg nezakonitog djelovanja javne vlasti. Dakle, zaštita "legitimnog očekivanja" prvenstveno se ostvaruje tamo gdje je nekakvim aktima vlasti došlo do nepredvidive promjene pravnog stanja koja je uzrokovala pogoršanje imovinskih prilika nositelja određenih prava, tako da ovo načelo nije primjenjivo na konkretan slučaj.

18.1. Naime, legitimna očekivanja mogu se zasnivati samo na pravomoćnim upravnim ili sudskim odlukama, odnosno zbog propusta u radu tijela javne vlasti i sudova. Kako se u konkretnom slučaju radi o sporu između privatnih osoba, ne može tužiteljica kao privatna osoba s uspjehom postaviti prigovor legitimnog očekivanja prema tuženicima kao privatnim osobama, koji također imaju legitimna očekivanja na temelju pravomoćnih sudskih odluka. U ocjeni podliježe li neko legitimno očekivanje zaštiti ili ne, potrebno je odmjeriti i interes pojedinca koji tu zaštitu traži i javni interes koji može biti povrijeđen donošenjem odluke u korist pojedinca, a iz čega proizlazi da će se privatni interes štititi samo kada se u konkretnom slučaju utvrdi njegova prednost pred javnim interesom.

18.2. Da bi neko očekivanje bilo legitimno, ono mora biti razumno i utemeljeno na zakonu pa stoga očekivanje koje nije razumno nije niti legitimno i ne podliježe zaštiti.

19. Po stavu ovog suda prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu naknade štete te odbio prijedlog za određivanje privremene mjere.

20. Pravilno tuženici u odgovoru na žalbu navode da je žalba tužiteljice protivna odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a, jer se temelji prvenstveno na tvrdnji da je prvostupanjski sud propustio zaštititi njeno navodno "legitimno očekivanje" da će građenjem ostvariti dobit, a koju tvrdnju o navodno osujećenom "legitimnom očekivanju" dobiti tužiteljica prvi put iznosi u žalbi.

21. Budući da tužiteljica, koja je dobila građevinsku dozvolu 1991. godine nije poduzela radnje sukladno toj dozvoli za vrijeme važenja iste, već je nastavila građevinske radove tek 2007., ne može se smatrati da je tužiteljica opravdano mogla očekivati dobit i da su je tuženici onemogućili u tome. Čak i podizanje naprijed navedenog kredita u Erste banci d.d. s vrlo kratkim rokom povrata kredita, iako se radi o izuzetno velikom iznosu, ukazuje na to da tuženici nisu odgovorni za to što tužiteljica nije ostvarila dobit koju je očekivala, kao i da nisu odgovorni za njezino zdravstveno stanje, jer je na to utjecao veći broj čimbenika (prezaduženost, prekoračeni rokovi za gradnju, bahato postupanje pri izvođenju radova, uslijed čega su tuženici podnijeli tužbu radi smetanja posjeda i dr., te prezaduženost prema Erste banci d.d., zbog čega je vođen ovršni postupak na predmetnim nekretninama). Treba naglasiti da kada je tužiteljica pristala da tražbinu Erste banke d.d. osigura zasnivanjem založnog prava na nekretninama, ista je itekako morala biti svjesna da u slučaju neplaćanja može ostati bez nekretnina na kojima je započela izgradnju stambenih nizova [adresa] i [adresa].

22. Žalbenim navodima tužiteljice nije dovedena u sumnju ni ispravnost i zakonitost odluke o troškovima parničnog postupka. Po stavu ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o troškovima parničnog postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa), a imajući u vidu vrijednost predmeta spora tijekom postupka te činjenicu da su tuženici u cijelosti uspjeli u ovoj pravnoj stvari.

23. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP- u vezi sa čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripada trošak žalbe, dok trošak odgovora na žalbu nije nužan trošak pa isti nije priznat tuženicima.

24. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2.

ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Osijek, 8. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac