Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj:Gž-456/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Melite Novoselac, kao predsjednika vijeća, Jelene Bušić, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Tolj, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri iz Rijeke, protiv tuženika IUE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Vesna Matoković, odvjetnica u Rijeci, radi predaje u posjed, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci – Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 1995/2023-7 od 28. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci – Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1995/2023-7 od 28. prosinca 2023.

II. Tužitelju i tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava žalbe i trošak sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku IUE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preda u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu upisanu u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, u [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] – Sušak, koji se nalazi u stambenoj i poslovnoj zgradi u [adresa] u [adresa] ( u zemljišnim knjigama upisan stari naziv ulice: [adresa], I [adresa]), sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], koja je u naravi dvosobni stan sa nusprostorijama na prvom katu sa desne strane južnog lijevog stubišta,ukupne površine 84,60m2, sve u roku 15 dana."

2. Nalaže se tužitelju, da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1300,00Eur- a/9.789,00 kn u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu izjavio je tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja. Zahtjeva i trošak sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivio svim žalbenim navodima tužitelja.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, postupak koji joj je prethodio, žalbene navode tužitelja i navode tuženika iz odgovora na žalbu, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je na tako utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja, nakon provođenja testa razmjernosti sukladno čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 19/97., 6/99., 8/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje Konvencija), pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iseljenjem tuženika.

7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja kao vlasnika stana upisanog u [broj poduloška]. zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – Sušak koji se nalazi u stameno-poslovnoj zgradi u [adresa], u [adresa] što u naravi čini dvosobni stan sa nusprostorijama ukupne površine 84,60 m2, da mu tuženik, za kojeg tvrdi da predmetni stan koristi bez pravne osnove, preda isti stan u posjed slobodan od osoba i stvari.

8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj vlasnik stana upisanog u [broj poduloška]. zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – Sušak koji se nalazi u stameno-poslovnoj zgradi u [adresa], u [adresa] što u naravi čini dvosobni stan sa nusprostorijama ukupne površine 84,60 m2;

- da tuženik koristi predmetni stan od 1986. ili 1987. godine kada je zajedno sa majkom CU i sestrom uselio u isti stan na kojem je njegova majka bila nositelj stanarskog prava;

- da je u vrijeme kada je njegovoj majci dodijeljen isti stan, on bio u derutnom stanju, te da je on, koji je u to vrijeme već bio stariji i zaposlen zajedno sa majkom ulagao u uređenje stana kako bi se mogao koristiti za normalno stanovanje, te da su u to uložili negdje oko sadašnjih 75.000,00 EUR;

- da je njegova majka 1995. podnijela zahtjev za otkupom predmetnog stana jer je bila nositelj stanarskog prava, ali da isti zahtjev nije riješen sve do 1997. godine kada je na snagu stupio Zakon o najmu stanova nakon čega je do njih došla NU i predstavila se kao vlasnik stana, da je nakon toga 3. lipnja 1997. zaključen Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom u kojem je kao član obiteljskog domaćinstva bio naveden i on;

- da je majka tužitelja kao vlasnica stana 11. lipnja 1997. potpisala izjavu kojom priznaje da su majka tuženik i tuženik uložili velika financijska sredstva u uređenje stana koja im ona ne može vratiti niti im osigurati drugi odgovarajući smještaj, pa je stoga dogovoreno da joj ne plaćaju ugovoreni iznos zaštićene najamnine, već da nastave plaćati sve troškove vezane uz stan pa tako i pričuvu koju je obvezu imala plaćati vlasnica stana;

- da nakon toga majka tužitelja više nikada nije dolazila do njih, da je i njegova majka preminula 2004., da nije smatrao da se nakon majčine smrti treba ponovno obraćati vlasniku stana s obzirom da je bio evidentiran kao član obiteljskog domaćinstva; da on nije znao za tužitelja sve do podnošenja tužbe niti je bio upoznat da je vlasnica stana preminula;

- da se nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, dopisom od 27. prosinca 2017. tužitelj obraćao tuženiku i zahtijevao od njega plaćanje dospjelih iznosa najamnine u ukupnom iznosu od 22.134,24 kuna uz prijetnju da u protivnom otkazuje Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 3. lipnja 1997.;

- da istom traženju tužitelja, tuženik nije udovoljio;

- da se tuženik obraćao dopisom upućenim u svibnju 2018. punomoćnicima tužitelja i tužitelju osobno, radi sklapanja Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom za nekretninu koja je predmet ovoga spora; da je tužitelj odbio takav zahtjev tuženika.

9. Na temelju ovako utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja, uvažavajući uputu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-814/20-2 od 21. ožujka 2023., te provodeći test razmjernosti, zaključuje da je osnovan istaknuti prigovor tuženika u pogledu prava na dom koji preteže pred interesom tužitelja za ostvarivanjem vlasničkih ovlaštenja iz čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,153/09., 143/12. i 152/14., 81/15. i 94/17. u daljnjem tekstu: ZV), te odbija zahtjev tužitelja da mu tuženik preda u posjed predmetni stan.

9.1. Pri tome zaključuje da nakon smrti NU, tužitelj nije postupio prema odredbi čl. 24. st. 1 Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18. i 105/20. – dalje ZN), odnosno da iz toga razloga tuženik nije imao saznanja o smrti vlasnice stana i novom vlasniku nekretnine sve dok nije zaprimio tužbu u ovom predmetu. Također, zaključuje da iz istih razloga, niti tuženik nije mogao obavijestiti vlasnika stana o smrti svoje majke koja je bila stranka Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, da zaštićeni iznos najamnine nije plaćao pozivajući se na Izjavu Smiljane NU od 11. lipnja 1997., da je htio naknadno zaključiti sa tužiteljem Ugovor o najmu što je tužitelj odbio.

9.2. Slijedom svega navedenog, a kako smatra da tužitelj nije dokazao da postoje iznimke iz čl. 8. st. 2. Konvencije koje bi opravdavala miješanje javne vlasti u pravo na dom tuženika, odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Ovakav stav suda prvog stupnja kao pravilan i zakonit prihvaća i ovaj sud.

11. Odredbom čl. 8. st. 1. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. U st. 2. istog članka propisano je da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

11.1. Pravo na dom zajamčeno je i čl. 34. st. 1 Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. – dalje Ustav RH), prema kojem je dom nepovrediv a kojeg treba sagledati i u smislu odredbe čl. 16. st. 2. Ustava RH, kojom je određeno da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, odlučujući o prigovoru prava na dom tuženika, sud prvog stupnja je uvažavajući okolnosti konkretnog slučaja, pravilno proveo test razmjernosti zbog sukoba dvaju ustavnih i konvencijskih prava – prava vlasništva i prava na dom, te primjenom eliminacijskih pitanja, zaključio da u konkretnom slučaju miješanje tužitelja u pravo na dom tuženika nije nužno u demokratskom društvu.

13. Prama pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, izraženom u brojnim predmetnima (npr. predmetu ABC protiv Hrvatske, presuda od 15. siječnja 2009., [broj], predmetu ABC protiv Hrvatske, presuda od 29. svibnja 2012, [broj] i drugima) te pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u nizu odluka (primjerice odluci broj U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010., broj U-III-405/2008 od 21. veljače 2012., U-III-1422/2006 od 6. lipnja 2012), svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom načelno treba biti omogućeno da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na relevantna načela prema čl. 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema na temelju danog prava, pravo na stanovanje u stanu.

13.1. Dakle, u svakom takvom slučaju, treba ispitati i provesti test razmjernosti da bi se dobio odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. Konvencije, odnosno je li zahtjev za iseljenje neovlaštenog korisnika predstavlja neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, pri čemu je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. To znači da sud i onda, kad je miješanje opravdano i cilj legitiman, mora utvrditi je li u okolnostima svakog pojedinog slučaja isti cilj moguće postići blažom mjerom, odnosno u ovom slučaju ispitati je li miješanje (iseljenje) razmjerno potrebi tužitelja.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tuženik, nakon smrti svoje majke koja je bila stranka Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, nastavio stanovati u istom stanu smatrajući da mu to pravo pripada jer je u ranijem Ugovoru o najmu naveden kao član obitelji zaštićenog najmoprimca, a da zaštićeni iznos najamnine nije platio pozivajući se na Izjavu majke tužitelja od 11. lipnja 1987., da je naknadno želio zaključiti Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom na što tužitelj nije želio pristati.

14.1. U odnosu na žalbene navode tužitelja da je obrazloženje suda prvog stupnja da tuženik do podnošenja tužbe nije znao za promjenu vlasništva nad stanom, proturječno stanju spisa i provedenim dokazima, potrebno je navesti da je u tom dijelu sud prvog stupnja pravilno zaključio da tuženik do podnošenja tužbe nije znao da je došlo do promjene vlasnika stana, a isto proizlazi i iz navoda samog tužitelja koji ističe da je 15. studenog 2017. uputio tuženiku opomenu pred otkaz, dakle ista opomena je upućena tijekom trajanja ovoga postupka koji je započeo podnošenjem tužbe 16. prosinca 2015.

14.4. Osim toga, potrebno je navesti da tužitelj od tuženika nije nikada zahtijevao zaključenje ugovora o najmu već samo plaćanje dospjelih iznosa najamnine, dok je izričito odbio zahtjev tuženika za sklapanjem ugovora o najmu.

14.5. Stoga neosnovano u žalbi tužitelj ukazuje da tuženik niti na koji način nije pokušao dokazati da je imao namjeru zaključiti Ugovor o najmu s obzirom da drugačije proizlazi iz dopisa tuženika iz svibnja 2018.

14.6. Nadalje, unatoč tome što tuženik nije podmirio dužne iznose najamnine, za isto je sud prvog stupnja pravilno cijenio da je imao opravdane razloge posebno uzimajući obzir izjavu majke tužitelja NU od 11. lipnja 1997.

15. Uzimajući u obzir sve navedeno, proizlazi da je miješanje tužitelja utemeljeno na zakonu i da tužitelj kao vlasnik stana ima legitiman cilj ostvariti korist od najma ili prodaje predmetnog stana.

16. Međutim, u okolnostima ovog slučaja, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da mjera iseljenja tuženika iz istog stana nije nužna u demokratskom društvu niti je razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići. Pri tome je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je teret dokaza o istome na tužitelju i tužitelj je trebao navesti činjenice i predložiti dokaze na okolnost razmjernosti i nužnosti iseljenja, tj. koja se svrha ima ostvariti iseljenjem tuženika, a koja je tako važna da je zbog nje prijeko potrebno ostaviti tuženika bez smještaja.

17. Dakle, kada se provodi test razmjernosti, samo jedan negativan odgovor na neko od tri eliminacijska pitanja je dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. U ovom slučaju, odgovor na treće eliminacijsko pitanje, je li mjera iseljenja tuženika, razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno je li nužna u demokratskom društvu, je negativan jer se svrha može postići i primjenom blaže mjere, pri čemu je posebno potrebno cijeniti okolnost da je tuženik cijelo vrijeme plaća sve troškove vezane uz predmetni stan, da je voljan zaključiti sa tužiteljem Ugovor o najmu a što tužitelj odbija.

18. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita te u skladu s čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a vodeći pri tome računa da je tužitelj pobija samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari.

19. S obzirom na navedeno, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

20. Tužitelju na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak sastava žalbe s obzirom da sa žalbom nije uspio. Također niti tuženiku nije dosuđen sastava odgovora na žalbu i to primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je ocijenjeno da isti trošak nije bio nužan za donošenje odluke o izjavljenoj žalbi.

21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

Osijek, 8. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Melita Novoselac