98. P-3225/23

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., [adresa], OIB: 61238079664, zastupan po punomoćniku Marinu Domjanoviću, odvjetniku u Zagrebu, III Pile 23, protiv tuženika GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi isplate 52.671,13 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Marina Domjanovića, odvjetnika i u nazočnosti punomoćnice tuženika, PT, zaposlenice, donio je i objavio 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 013749, klasa: 940-01/06- 01/2329, urbroj: 251-13-31/4-06-2, od 10.7.2006., zaključen između tužitelja, kao korisnika i tuženika, kao Grada, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 6.990,66 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 3.521,93 € od 15.08.2014.,

- na iznos od 3.468,73 € od 09.12.2017.,

do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7% godišnje, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25 % godišnje, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15 % godišnje, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev u dijelu stope zatezne kamate i to u dijelu kojim je tužitelj potraživao zatezne kamate na iznos od 6.990,66 €, preko dosuđene stope koja se odnosi na ostale odnose pa do tražene stope koja se odnosi na trgovačke ugovore.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.607,72 €

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 902,94 €

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu za iznos od 45.680,47 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su tužitelj kao korisnik i tuženik zaključili Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 013749, klasa: 940-01/06- 01/2329, urbroj: 251-13-31/4-06-2, od 10.7.2006. Tim ugovorom ugovoreno je tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje reklamnog panoa, reklamne površine 17,5 m2, na krov objekta u privatnom vlasništvu – zgrade u [adresa], sagrađene na z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška]/A, k. o. [katastarska općina], u iznosu od 1.155,00 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno a temeljem članka 14., stavka 1 tada važeće Odluke o komunalnom redu (,,Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 20/05 i dr., od 5.12.2005.). Nakon sklapanja ugovora tuženik je donio Rješenje klasa: UP/I-363-02/05-01/0042, urbroj: 251- 13-31/200-06-6 LRV, od 20.8.2006., kojim je odobreno postavljanje reklamnog panoa. Ukazuje da predmetni čl. 14. Odluke ne razlikuje situaciju kad se reklama postavlja na privatnoj nekretnini (u vlasništvu fizičke ili pravne osobe) od situacije kad se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da su nerazlikovani, plaća se naknada tuženiku koja se regulira ugovorom (u konkretnom slučaju ugovorom opisanim u točki I ove tužbe), a taj je ugovor preduvjet za izdavanje rješenja tuženika o odobrenju postavljanja reklame. Ističe da je tuženik ovlašten donijeti podzakonski propis kojim će regulirati, među inim, i uređenje naselja, u što svakako spada i postavljanje reklama te da je ovlašten i propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada , m eđutim smatra da naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatne nekretnine nikako ne može ući u djelokrug komunalnog reda budući da to ne proizlazi iz odredaba Zakona o komunalnom gospodarstvu niti odredaba Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave a niti odredaba Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te je stoga navedena odredba u nesuglasju s navedenim zakonima. Nadalje ukazuje da je Visoki upravni sud ukinuo istovjetnu odredbu opće akta Grada Velike Gorice te navodi da je navedena odredba i neustavna jer ograničava tržišne slobode poduzetnika zaštićene odredbama 49. i 50. Ustava RH budući da tužitelj za postavljanje reklame već plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku), ali to ograničenje nije propisano zakonom (kako traži članak 50., stavak 2 Ustava), već podzakonskim aktom (OKR 2005.), a nije opravdano ni zaštitom interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, ni zaštitom prirode, a niti ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Slijedom toga, takvo je ograničenje apsolutno protuustavno. Stoga smatra da je navedena odredba ništetna jer je protuzakonita i protuustavna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti i ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da tužitelj nije dokazao da je u odnosu na sporni članak tada važeće Odluke o komunalnom redu ikada bio pokrenut zakonom propisani postupak za ocjenu zakonitosti i ustavnosti ove odredbe niti da je dokazao da bi u za to propisanom postupku bila donesena odluka Visokog upravnog suda RH ili Ustavnog suda RH kojim se ovaj članak utvrđuje nezakonitim ili neustavnim. Ističe da je predmetni Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame tužitelj je sa tuženikom sklopio svojevoljno i dobrovoljno, čime je iskazao volju za postupanje po istom u smislu korištenja reklame i prihvaćanje obveze na plaćanje naknade za istu sve dok se reklama nalazi na zemljištu. Ukazuje na odredbu čl. 115. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 3/14) kojom je određeno da su vlasnici postavljenih reklama i reklamnih panoa na krovnim površinama, pročeljima zgrada i fasadama skelama na [adresa] i [adresa] dužni iste ukloniti do 1. ožujka 2014. i da je predmetna reklama uklonjena od strane vlasnika te je Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 013749, Klasa: 940-01/06-01/2329, Urbroj: 251-13-31/4-06-2 od 10.07.2006. raskinut s danom 28.2.2014. te smatra da stoga tužitelj nema pravni interes za utvrđenje predmetnog ugovora ništetnim. Zaključno navodi da je tuženikovo ovlaštenje za naplatu utužene naknade proizlazilo i proizlazi iz važećih pravnih propisa, odredbe kojih do danas nisu ukinute niti poništene ni odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao niti odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u čijoj su nadležnosti ocjena zakonitosti i ustavnosti općeg akta jedinice lokalne iž područne (regionalne) samouprave te ukazuje da ovaj sud nije ovlašten ispitivati ni utvrđivati ustavnost i zakonitost Odluke o komunalnom redu niti pojedinih odredaba iste.

3. U nastavku postupka tužitelj je predlagao prekid ovog postupka do donošenja odluke Visokog upravnog suda RH povodom prijedloga za pokretanje postupka ocjene zakonitosti općeg akta, Odluke o komunalnom redu i to čl. 61. iste, u sporu MT, a čemu se tuženik protivio te je konačno tužitelj podneskom od 10. rujna 2024. povukao prijedlog za prekidom postupka.

4. Predmetnim podneskom tužitelj je djelomično povukao tužbeni zahtjev te je potraživao iznos od 6.990,66 € budući je omaškom zatražene iznose naznačio da su plaćeni u eurima, iako su stvarno plaćeni u kunama. Dodatno je naveo da utvrđenje ništetnosti ugovora koji je predmet spora temelji ne samo na tome da je utemeljen na odredbi OKR koja je protivna najmanje trima zakonima, već je i sam taj ugovor protivan istim tim trima zakonima.

5. Budući da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je sukladno odredbi čl. 193. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Podneskom od 28. veljače 2024. tuženik je naveo da dostavlja dokaz na okolnost da je predmetni Ugovor raskinut, dok je tužitelj podneskom od 22. listopada 2024. osporio da bi sporni ugovor bio raskinut.

7. Podneskom od 5. studenog 2024. tuženik je naveo da ne osporava više visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava tijek zateznih kamata jer nije u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama od 10. srpnja 2006. ( list 6-7 spisa) ,Rješenje Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 20. kolovoza 2008. ( list 8-11 spisa), izvadak iz zemljišne knjige ( list 12-13 spisa), sudska praksa ( list 14-30, 47-80, 107-126, 132-149, 154-200 , 226-336, 425-472, 475-489, 492-517 spisa), analitička kartica ( list 31-32 spisa), raskid ugovora od 6. ožujka 2014. ( list 81 spisa), e- mail od 3. ožujka 2014. ( list 85 spisa), dopis Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 6. ožujka 2014. ( list 86 spisa), Prijedlozi za pokretanje postupka ocjene zakonitosti općeg akta i za donošenje rješenja o obustavi izvršenja ( list 90-101 spisa), pravno mišljenje prof. dr. sc. BT ( list 337-410 spisa).

9. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Predmet spora je, nakon djelomičnog povlačenja tužbe, zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 013749, klasa: 940-01/06- 01/2329, urbroj: 251-13-31/4-06-2, od 10.7.2006., zaključenog između tužitelja kao korisnika i tuženika te za isplatu iznosu od 6.990,66 € zajedno sa zateznim kamatama koje je tužitelj platio tuženiku temeljem tog Ugovora.

11. Iz dokumentacije u spisu proizlazi, a koja činjenica među strankama nije sporna, da su stranke 10. srpnja 2006., sklopile Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklamnog panoa, reklamne površine 17,5 m2, na krov objekta u privatnom vlasništvu – zgrade u [adresa], sagrađene na z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška]/A, k. o. [katastarska općina] (dalje u tekstu Ugovor) kojim su ugovorile plaćanje naknade za postavljanje reklame u ukupnom iznosu od 1.155,00 kuna mjesečno (sada 153,29 €). Nesporno je da je reklama postavljena na nekretnini u privatnom vlasništvu te nije sporno niti da je tužitelj isplatio tuženiku utuženi iznos na temelju predmetnog ugovora.

12. No, Između stranaka je sporno je li predmetni Ugovor ništetan, odnosno da li je isti sklopljen sukladno zakonu i tada važećim propisima te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari.

13. Uvidom u Ugovor o plaćanju naknade za postavljenje reklame na listu 6-7 spisa, utvrđeno je kako su stranke člankom 1. Ugovora, utvrdile da će korisnik, ovdje tužitelj postaviti veliki reklamni pano površine 17,5 m2, na krovu građevine [adresa] te da je za njegovo postavljenja korisnik dužan temeljem čl. 14. Odluke o komunalnom redu, plaćati naknadu tuženiku. Odredbom čl. 2. ugovboran je naknada u visini od 1.115,00 kn mjesečno dok je odredbom čl. 3. ugovoreno da je korisnik, ovdje tužitelj dužan ugovorenu naknadu plaćati Gradu mjesečno unaprijed, sve dok je reklama na nekretnini i postavljena.

14. Predmetni Ugovor, stranke su zaključile na temelju odredbe čl. 14. (čl. 1. Ugovora) tada važeće Odluke o komunalnom redu koju je donijela Gradska skupština Grada Zagreba („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 20/05) koja je bila važeća u vrijeme sklapanja Ugovora i prema kojoj je tužitelj za postavljanje reklama dužan tuženiku plaćati naknadu, a radi čega je predmetni Ugovor i zaključen.

15. Odredbom čl. 14 Odluke o komunalnom redu bilo je propisano ako se natpisi i reklame postavljaju na zgrade, zemljište i druge prostore, za njihovo postavljanje plaća se naknada koju određuje Gradsko poglavarstvo. Stavkom 2. bilo je propisano kako podnositelj zahtjeva i gradonačelnik odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade, a što su stranke nesporno i učinile, odnosno sklopile predmetni ugovor sukladno važećim propisima.

16. Kao što je navedeno, zgrada na kojoj je postavljena predmetna reklama nije u vlasništvu tuženika, već je u privatnom vlasništvu, a što među strankama nije bilo sporno.

17. Prema podacima iz analitičke kartice za ugovor 013749 (list 31-32 spisa), tužitelj je na ime naknade za postavljene reklame na lokaciji [adresa], tuženiku platio ukupan iznos od 52.671,13 kn. Navedeno plaćanje, koje je tužitelj izvršio 14. kolovoza 2014., i 8. prosinca 2017., među strankama nije sporno.

18. Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem U-II-5157/2005 i dr. od 5. ožujka 2012., "Narodne novine" broj 41/2012.). Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim je propisano da predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom. Prije nego što stupi na snagu opći akt obavezno se objavljuje u službenom glasilu jedinice. Ako općina i grad nema svoje službeno glasilo, opći akt općine i grada objavljuje se u službenom glasilu županije. Opći akt stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave. Iznimno, općim se aktom može iz osobito opravdanih razloga odrediti da stupa na snagu prvog dana od dana objave. Opći akt ne može imati povratno djelovanje.

19. Prema odredbi čl. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10., 143/12., 152/14.) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu. O Zakonitosti općih akata, u skladu čl. 12. navedenog Zakona, odlučuje Visoki upravni sud, s time da, prema odredbi čl. 83. Zakona o upravnim sporovima postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda. Prema odredbi čl. 86. st. 3. i 4. ovog Zakona sud će presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u Narodnim novinama. Kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka, sud će isti rješenjem obustaviti (čl. 88. st. 2. navedenog Zakona).

20. Dakle, s obzirom na sadržaj zakonskih odredbi kojima je reguliran postupak ocjene zakonitosti općeg akta od strane Visokog upravnog suda, nedvojbeno je da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka u situaciji kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti. Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti u skladu s čl. 83. st. 3. i 4. Zakona o upravnim sporovima. Navedeno proizlazi i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-150/2012 od 30. lipnja 2014. kojom je obustavljen postupak za ocjenu zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji zahtjev je prvotno bio podnesen Ustavnom sudu Republike Hrvatske te je rješenjem pod brojem U-II-2493/2011 od 5. ožujka 2012. ustupljen na rješavanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

21. Suprotno tvrdnjama tuženika, ovaj sud ima ovlaštenje (i dužnost) preispitati zakonitost općeg akta u situaciji kad navedeni opći akt više nije na snazi, kako je to slučaj u ovoj konkretnoj situaciji, odnosno u situaciji kad se opći akt ne može preispitivati pred nadležnim Visokim upravnim sudom prema odredbama Zakona o upravnim sporovima iz razloga što isti više nije na snazi, ali on i dalje proizvodi pravne učinke među parničnim strankama. Naime, radi se o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinka na valjanost pravnog posla koji je temeljem njega sklopljen.

22. O ovom je pitanju stajalište izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023., Rev 2550/2019-3 od 29. kolovoza 2023., Rev 901/2022-2 od 19. listopada 2022., te u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019 od 14. srpnja 2021., kao i u odlukama Visokog trgovačkog suda, Pž- a na koje se poziva i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž-1736/2014 od 18. rujna 2024. i Pž-4343/24-1 od 12. ožujka 2025. Svako suprotno tumačenje dovelo bi do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu (čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.).

23. Spornom Odlukom o komunalnom redu propisan je komunalni red i mjere za njegovo provođenje radi uređenja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, skupljanja, odvoza i postupanja sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba (čl. 1. navedene Odluke).

24. Kao što je navedeno, tužitelj ne spori tuženiku pravo da svojim podzakonskim propisima pa tako i predmetnom Odlukom regulira i uređenje naselja, u što svakako spada i postavljanje reklama te da je ovlašten i propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada, ali je sporno je li tuženik ovlašten navedenom Odlukom urediti pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.

25. Prema ocjeni ovog suda, takov ovlaštenje ne pronalazi iz odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu, jednako kao što navedeno ne proizlazi niti iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

26. Naime, odredbom čl. 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“ br. 117/1993, 92/1994, 69/1997, 33/2000, 73/2000, 127/2000, 59/2001, 107/2001, 117/2001, 150/2002, 147/2003) je propisano da vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s ovim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.

27. Prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ br. 36/1995, 109/1995, 21/1996, 70/1997, 128/1999, 57/2000, 129/2000, 59/2001, 82/2004, 110/2004, 178/2004 – ZKG) komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.

28. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos.

29. Obzirom na navedeno, stav je ovog suda da je Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 14. Odluke kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom.

30. Navedeno utvrđenje nije suprotno niti utvrđenjima i ocjeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji je odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu (odluke broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/2020 od 25. travnja 2022.).

31. Dakle, ovaj je sud kao prethodno pitanje utvrdio da je nezakonita Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 14. Odluke, koja odredba, iako je prestala važiti, je proizvodila učinke u razdoblju za koje tužitelj traži isplatu naknade temeljem Ugovora koji su stranke sklopile temeljem te Odluke radi postavljanja reklamnog panoa na zemljištu u Zagrebu koje je u vlasništvu drugih. Stoga je neodlučno je li Ugovor raskinut 28. veljače 2014. ili ne (kako to tvrdi tuženik), budući da tužitelj potražuje povrat naknade za razdoblje koje je svakako prethodilo datumu raskida na koji se poziva tuženik pa stoga ima pravni interes na utvrđenje ništetnim predmetne odredbe.

32. S obzirom da je odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 – dalje: ZOO) određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a imajući u vidu naprijed navedene zaključke, ocijenjeno je da je Ugovor od 10. srpnja 2007. ništetan i da kao takav ne proizvodi pravne učinke. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude. (tako i VTS, Pž-4343/2024-4 od 12. ožujka 2025)

33. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).

34. Kako je predmetni ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). (točka II. izreke presude) Naime, tuženik je znao, odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

35. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, već o plaćanju s osnove stečenog bez osnove. Stoga je tužbeni zahtjev preko te stope zatezne kamate neosnovan (točka III. izreke presude)

36. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja koje se odnosi na vraćanje iznosa koji je tuženik stekao bez osnove, ukazuje se kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Stoga, a budući da tražbina po osnovi povrata onoga što je tuženik primio na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO), koji rok još nije počeo teći jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovora, razvidno je da nije nastupila zastara.

37. S obzirom na to da je tužitelj u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti uspio u ovom sporu, to u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova postupka.

38. Naime, tužitelj je u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev uspio u pretežitom dijelu, odnosno nije uspio samo u pogledu prekomjerno zatražene visine stope zatezne kamate, što predstavlja sporednu tražbinu, a zbog kojeg dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. Posebni troškovi nisu izazvani niti djelomičnim smanjenjem tužbenog zahtijeva jer je tužitelj naknadu troškova postupka zahtijevao prema vrijednosti predmeta spora prema konačno određenom zahtjevu (6.990,66 €).

39. Po ocjeni ovoga suda tužitelj ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Odvjetničkom tarifom („Narodne novine“ broj 138/23, nastavno: Tarifa) i to za pristup na ročišta održana 15. studenog 2024. i 26. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 € za svako od navedenih ročišta (Tbr. 9. t. 1. Tarife) kao i za pristup na ročište održano 18. rujna 2024. u iznosu od 50,00 € (Tbr. 9. t. 5. Tarife) te za sastav tužbe od 28. studenog 2023. za sastav podneska od 10. listopada 2024. (obrazloženi podnesak) i za sastav podneska od 19. veljače 2025. (obrazloženi podnesak) u iznosu od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife) kao i za sastav podneska od 22. listopada 2024. u iznosu od 50,00 € (Tbr. 8. t. 4. Tarife) što sve skupa uvećano za PDV iznosi 1.375,00 €. Nadalje, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 116,36 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 116,36 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: ZSP) Dakle, tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u sveukupnom iznosu od 1.607,72 € (točka IV. izreke presude).

40. S druge strane sud je odbio tužitelje zahtjev za naknadu troška sastava podnesaka od 5. prosinca 2023. i 22. veljače 2024. u iznosu od 50,00 € za svaki od navedenih podnesaka kao i trošak sastava podneska od 6. veljače 2025. u iznosu od 200,00 € budući je sud sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, smatrao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Jednako tako sud je odbio i tužiteljev zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu preko dosuđenog iznosa od 116,36 € za svaku od tih pristojbi pa do traženog iznosa od 286,58 € budući da je sam tužitelj naveo da je pogrešno u tužbi naveo iznos u eurima umjesto u kunama slijedom čega se radi o pogrešci tužitelja pa stoga ni nema pravo na naknadu troška u tom dijelu budući da ga je on izazvao svojim propustom. Jednako tako sud je odbio i tužiteljev zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 22. listopada 2024. preko dosuđenog iznosa od 50,00 € pa do traženog iznosa od 200,00 € budući da se ne radi o podnesku iz Tbr. 8. 1. već o podnesku iz 8. t. 4. Tarife. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 902,94 € (točka V. izreke presude)

Zagreb, 8. svibnja 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za pristojbu na presudu u iznosu od 286,58 €

- tuženiku

- kal. 30 dana