P-3282/23

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku Zagrebu, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri, Zagreb, savska cesta 32., radi isplate 2.223,26 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Mire Marinovića, odvjetnika i u nazočnosti punomoćnika tuženika, Ive Šućura, odvjetnika, donio je i objavio 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 782437 sklopljenog dana 07.12.2005. godine između SĆ, S, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, i to čl. 4. u dijelu koji glasi:

„4. Valutna klauzula

Kredit se ugovara u valuti , a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti“

i čl. 8. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„…u iznosu CHF…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“.

II. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 782437 sklopljenog dana 07.12.2005. godine između SĆ, BRDOVEC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, i to čl. 2.1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos 2.223,26 € sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 4,92 EUR od 2.4.2008.,

- 4,78 EUR od 5.5.2008.,

- 4,73 EUR od 2.6.2008.,

- 4,79 EUR od 2.7.2008.,

- 4,69 EUR od 6.8.2008.,

- 4,71 EUR od 1.9.2008.,

- 4,78 EUR od 14.10.2008.,

- 9,50 EUR od 5.11.2008.,

- 4,88 EUR od 5.12.2008.,

- 13,94 EUR od 2.1.2009.,

- 16,11 EUR od 2.2.2009.,

- 17,20 EUR od 3.3.2009.,

- 14,62 EUR od 31.3.2009.,

- 14,23 EUR od 4.5.2009.,

- 10,17 EUR od 1.6.2009.,

- 7,86 EUR od 1.7.2009.,

- 7,90 EUR od 15.7.2009.,

- 10,50 EUR od 2.9.2009.,

- 11,73 EUR od 1.10.2009.,

- 10,63 EUR od 2.11.2009.,

- 13,67 EUR od 2.12.2009.,

- 16,91 EUR od 4.1.2010.,

- 20,31 EUR od 1.2.2010.,

- 19,43 EUR od 6.4.2010.,

- 25,16 EUR od 3.5.2010.,

- 23,69 EUR od 1.6.2010.,

- 26,58 EUR od 1.7.2010.,

- 42,84 EUR od 9.8.2010.,

- 39,14 EUR od 1.9.2010.,

- 53,03 EUR od 1.10.2010.,

- 45,71 EUR od 2.11.2010.,

- 40,20 EUR od 2.12.2010.,

- 56,95 EUR od 28.12.2010.,

- 67,31 EUR od 17.1.2011.,

- 59,81 EUR od 16.3.2011.,

- 60,90 EUR od 14.4.2011.,

- 55,50 EUR od 14.4.2011.,

- 57,17 EUR od 13.5.2011.,

- 75,52 EUR od 4.7.2011.,

- 78,09 EUR od 4.7.2011.,

- 1.162,66 EUR od 6.7.2011.,

do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.256,12 € zajedno s zateznim kamatama tekućim od 8. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 664,82 € zajedno s zateznim kamatama tekućim od 8. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su SĆ, kao korisnik kredita i tuženik dana 7. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 782437, kojim je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 25.993,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu. Ukazuje da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03,), tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena. S obzirom da je navedenim presudama utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni / zaključeni u razdoblju između 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u svezi i s odredbom čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Nadalje ukazuje na odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku te odredbu čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača te ukazuje da su Korisnik kredita, kao Ustupitelj, i tužitelj, kao Primatelj, su sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je Korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu te je izričito ugovoreno kako Korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa na temelju Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na tužitelja, kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s Korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem. Predmetnim podneskom tužitelj je postavio stupnjevitu tužbu tražeći da se tuženiku naloži dostavu isprava pobliže opisanih u manifestacijskom zahtjevu te da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kako bi mogao postaviti određen tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe budući da smatra da nisu ispunjenje pretpostavke za stupnjevitu tužbu budući da tužitelj nije stranka ugovora. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije smatrajući da tužitelj nije potrošač i da se stoga odluke suda donesene u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač mogu primijeniti samo u postupcima koje pokrene sam potrošač, a ne i treće osobe koje nemaju status potrošača. Ukazuje i da je odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi 2012. u vrijeme pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa jasno propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje „potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“, dok predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo. Ističe i prigovor zastare te nadalje navodi da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene. Ističe da je predmetni ugovor o kreditu zaključen radi kupnje skutera. Također navodi da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je korisnik kredita bio dužan sam se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obveze te da je potpisom ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule (11.2.). Nadalje ukazuje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Prigovara i visini tužbenog zahtjeva te ukazuje i na negativne razlike između stvarno plaćenih anuiteta i i anuiteta prema otplatnom planu koji su tijekom određenog perioda bili u nižem iznosu od onih predviđenih otplatnim planom.

3. Sud nije odobrio očitovanje tužitelja na navode tuženika iz podneska od 21. rujna 2023. kako se već očitovao podneskom od 18. listopada 2023.

4. U nastavku postupka tužitelj je u podnesku od 26. kolovoza 2024., a nakon provedenog vještačenja, postavio određen tužbeni zahtjev na način da je potraživao iznos od 2.223,26 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice pobliže opisane u podnesku te je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 8.873,26 € i to 6.650,00 € u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i 2.223,26 € u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva). Tuženik nije prigovarao vrijednosti predmeta spora kako ju je odredio tužitelj.

5. Ukazuje se da je rješenjem ovog suda od 25. listopada 2023., sukladno odredbi čl. 212. st. 1. t. 4. ZPP-a utvrdio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari budući da je tuženik Nova hrvatska banka d.d., OIB 78427478595, Varšavska ulica 9, Zagreb, pripojen društvu preuzimatelju HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217., te je potom istim rješenjem i odredio nastavak postupka s pravnim sljednikom tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZPP-a.

6. Podneskom od 14. siječnja 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u pogledu točke 1. i 2. izreke te je podneskom od 20. siječnja 2025. konačno uredio isti. Pri tome se ukazuje da navedenim dispozicijama tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev već je isti uredio sukladno zahtjevu suda.

7. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u: Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 8.-12. spisa), izvadci iz sudskog registra (list 14.-122. spisa), otplatna tablica za izračun efektvne kamatne stope za kredit (list 123.-125. spisa) Ugovor o kreditu br: 782437 od 7. prosinca 2015., (list 126.- 129. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije (list 202. spisa), izjava svjedoka (odgovori na pitanja) (list 234. spisa).

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 2.223,26 € koji je tuženik naplatio od prednika tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu (1.680,68 €) i na promjenjivu kamatnu stopu (542,58 €) u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. dalje: ZOO).

10. Među strankama nije sporno da su tuženik i SĆ zaključili 7. prosinca 2005. Ugovor o kreditu broj 782437, (dalje u tekstu – Ugovor), a kojim je korisniku kredita odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak) te koji kredit je otplaćen u cijelosti. Jednako tako nije sporno da je SĆ sklopio 10. lipnja 2023. sklopio sa tužiteljem Ugovor o ustupu tražbine kojim je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu broj 782437.

11. No, među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, sporno je jesu li odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, sporno je da li je utuženo potraživanje u zastari kao što je sporna i visina tužbenog zahtjeva i status potrošača korisnika kredita.

12. U odnosu na tuženikov prigovor kojim je osporavao svojstvo potrošača, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

13. Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje: ZZP) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Pri tome se ukazuje da je nije odlučno je li tužitelj ima svojstvo potrošača jer ga naravno nema, već je odlučno je li korisnik kredita koji je svoje potraživanje prenio na tužitelja, ima svojstvo potrošača.

15. Osim što iz samog Ugovora u točku 3. Ugovora je izrijekom navedeno da se kredit odobrava za kupnju vozila te da je ugovor sklopila fizička osoba, ovaj sud je i iz iskaza svjedoka SĆ utvrdio da je kredit korišten upravo za kupnju osobnog vozila koje je koristio za svoje osobne potrebe. Slijedom navedenog, ispunjeni su svi uvjeti iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

16. Uvidom u točku 1. Ugovora ovaj sud je utvrdio da je iznos kredita kunska protuvrijednost 25.993,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate.

17. Točkom 2. Ugovora ugovoreno je da je redovna kamata 5,10 % godišnja, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

18. Točkom 8. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 368,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća.

19. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su SĆ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023., te je člankom 2. ugovoreno da SĆ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između SĆ i tuženika, i to ugovora o kreditu broj 782437, a s osnova valute, kamate i plaćenih naknada.

20. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

21. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

22. Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. (tako i VTS, Pž-4749/2020-7 od 13. travnja 2022., Pž-2203/2021-3 od 1. kolovoza 2022.)

23. I Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

24. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – dalje ZZP/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. – dalje ZZP/07.). Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu tuženik.

25. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Tužitelj se tijekom cijelog postupka izrijekom poziva na navedene odluke iz kolektivnog spora.

27. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna i u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

28. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. Temeljem čl. 502. c. ZPP-a prvostupanjski sud je vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi.

30. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, a što je i ovdje slučaj, treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi.

31. Kao što je ranije navedeno i odredbom čl. 126. ZZP-22 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe je propisivao da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

32. Slijedom gore navedenog, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili SĆ i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 7. prosinca 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

33. Nadalje, u odnosu na pozivanje tuženika na odredbu čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 i 78/12 – dalje: ZZP-12) koji je bio na snazi u trenutku pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa, a kojom odredbom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, odnosno na pozivanje tuženika da ovaj postupak nije pokrenuo potrošač, treba navesti da pogrešno smatra tuženik da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u ovom postupku. Pri tome se također ukazuje da ZZP-03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije sadržavao ovakvu odredbu, već je ona unesena tek izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača koji je objavljen u Narodnim novina br. 79/2007 i koji je bio na snazi u trenutku pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. S druge strane niti u trenutku podnošenja tužbe koja je podnesena 13. lipnja 2023. tada važeći Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22 – dalje: ZZP-22) nije sadržavao identičnu odredbu već je navedenim Zakonom bilo propisano u čl. 126. da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate, odnosno i taj Zakona je propisivao da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji pokrene ne samo potrošač, već i osoba koja ima pravni interes. Stoga nije osnovano pozivanje tuženika na odredbu Zakona o zaštiti potrošača koji nije bio na snazi ne samo u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, već niti u trenutku podnošenja tužbe, već koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, a koji trenutak prema stavu ovog suda ne može biti odlučan glede primjene sporne odredbe, budući da je prema stavu ovog suda odlučan trenutak podnošenja tužbe. No, sve kada bi se navedena odredba čl. 138.a. ZZP-12 i mogla primijeniti u ovom postupku ukazuje se da ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik SĆ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

34. Iz odredaba čl. 2., 4. i 8. Ugovora o kreditu razvidno je da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao s potrošačima – korisnicima kredita. Iz sadržaja spornih odredaba ni na koji način ne proizlazi da je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj, a i na sastavljanje ugovora u cjelini, a tuženik ni ne tvrdi da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

35. Da u individualnim parnicama u kojima se stranka pozove na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti odredaba Ugovora zaključenog između konkretnih stranaka koje su istovjetne odredbama kakve su u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim zauzeo je stav i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudama Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019, Rev-2868/18-2 od 19. veljače 2019. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.

36. Naravno da navedeno u prethodnoj točki ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

37. Slijedom navedenog, sud je na okolnosti da je predmetna odredba korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja te da su korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao, zatim da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu i da je korisnik kredita mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te da su korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao, sud izveo dokaz saslušanjem korisnika kredita SĆ.

38. Svjedok SĆ u svom iskazu je u bitnome naveo da mu odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta u CHF bila jasna i razumljiva ali da nije mogao razumjeti i shvatiti posljedice koje će nastati nakon promjene tečaja jer da je to mogao znati tada nikada ne bi sklapao navedeni ugovor. Također je naveo kako mu nitko od djelatnika banke nije obrazložio posljedice i rizike vezanje kredita uz tečaj CHF te da nije pregovarao o odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o valutnoj klauzuli kao i da misli da mu nitko nije nudio mogućnost sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u EUR-u. Jednako tako je iskazao da mu nitko nije objasnio na koji način i po kojoj formuli će se mijenjati kamatna stopa i da nije primao obavijesti banke o promjeni kamatnih stopa.

39. Svjedok LĆ u svom iskazu je u bitnome navela da je kredi podignut za kupnju osobnog vozila i da ga je otplaćivao njen suprug, SĆ.

40. Slijedom navedenog, imajući u vidu isprave koje prileže spisu i iskaz svjedoka SĆ, ovaj sud je ocijenio da tuženik nije dokazao da su predniku tužitelja pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi.

41. Da predniku tužitelja sporne odredbe nisu učinjene razumljivima na način da su mu objašnjeni parametri koji će utjecati na promjenu stope kamate ili da su mu objašnjeni rizici vezani za valutnu klauzulu kod kredita u CHF u odnosu na kredite u ostalim valutama, osim što je sud utvrdio temeljem iskaza svjedoka SĆ

– korisnika kredita, treba ukazati da sama formulacija ugovorne odredbe da je redovna kamatna stopa "...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora..." ne ukazuje da su ugovorne strane pregovarale o okolnostima buduće promjene kamatne stope. Nije sporno da je ugovornim stranama bila poznata visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora određena po banci, ali nisu bili poznati kriteriji za kasniju izmjenu kamatne stope, već je davatelj kredita uzeo pravo kamatnu stopu jednostrano mijenjati ne navodeći niti dajući naslutiti što bi mogao biti razlog budućih promjena zbog čega buduća promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva u vrijeme zaključenja ugovora, a pristanak korisnika na promjene potpisom unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kreditu ne može se smatrati valjanim.

42. Ugovorna odredba ugovora o kreditu u CHF kojom se određuje da je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke nije razumljiva jer ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te takva formulacija ne daje temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveza. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke. Odredbe ugovora o kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su nepoštene i te ugovorne odredbe su ništetne. Formulacija ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne omogućava potrošaču da već u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu može znati koliko će ta kamatna stopa iznositi tijekom trajanja ugovorenog vremena kredita. Stoga je ocjena ovog suda da je čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetna jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka pa je time narušeno temeljno načelo obveznog prava

- načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu.

43. Što se tiče sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vidljivo je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača u okviru kojeg je utvrđeno da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Zbog navedenog sporna ugovorna odredba nije razumljiva, jer u njoj nisu navedeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega je navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Osim toga valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno da tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

44. Slijedom svega gore navedenog zaključno valja reći da sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate jednostranom odlukom davatelja kredita (čl. 2. Ugovora) te odredbe o valutnoj klauzuli (čl. 4. i 8. Ugovora) nisu razumljive, jer u njima nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorne kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužiteljici kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za nju mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca.

45. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ovaj sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

46. Vještak je svom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznose 2.223,26 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 542,58 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 1.680,68 EUR te da iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 435,58 EUR. Slijedom navedenog, zaključuje da ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 542,58 EUR a da ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 1.245,10 EUR.

47. Tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok je tužitelj podneskom od 26. kolovoza 2024. naveo također da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je postavio određen tužbeni zahtjev na načni da je potraživao iznos od 2.223,26 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice.

48. U odnosu na izračun razlike koja je nastala uslijed primjene valutne klauzule u CHF, ovaj sud je uzeo o obzir onu varijantu koju je izradio vještak a u kojoj nisu uzete u obzir i pozitivne i negativne razlike, već samo pozivne razlike.

49. Naime, potrebno je ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. kojom je izraženo shvaćanje prema kojemu: „da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu“.

50. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije istaknuo ni prigovor prijeboja niti prigovor radi prebijanja, a niti protutužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na „negativne razlike“, to o navedenom ovaj sud nije ni odlučivao pa stoga nije bilo moguće iznos koji je tužitelj potraživao umanjiti za navedene „negativne razlike“, kada nije postojao odgovarajući zahtjev tuženika u vidu prigovora prijeboja, prigovora radi prebijanja ili protutužbe.

51. Pri tome se ukazuje da se tuženik na pripremnom ročištu održanom 10. travnja 2024. pozvao na sudsku praksu Vrhovnog suda prema kojoj se prigovor radi prebijanja može istaknuti do zaključenja glavne rasprave, ali ga nije istaknuo već je predložio da se kod vještačenja uzmu u obzir i negativne razlike.

52. Kako je utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio na temelju takvog ugovora temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kako je odlučeno u točki III. izreke.

53. O tijeku zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos sud je odlučivao primjenom čl. 1115. st. 1. ZOO-a na način da na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana kada su izvršene pojedinačne uplate, jer je iz gore istaknutih razloga tuženik primio utuženi iznos kao nepošteni stjecatelj.

54. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da se na potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina propisan čl. 225. ZOO-a.

55. Najprije valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

56. Dalje se ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

57. Imajući u vidu navedeno pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta je zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. To znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći od 14. lipnja 2014., a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018.

58. Međutim, tom presudom Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., potvrđena je prvostupanjska presuda u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za tuženike Zagrebačku banku d.d., Privrednu banku Zagreb d.d., Erste & Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d. i Societe Generale – Splitska banka d.d., ali ne i u odnosu na pravnog prednika tuženika Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.).

59. Naime, predmetnom presudom Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. preinačena je presuda P-1401/12 u odnosu na tuženika Sberbank d.d. u cijelosti te je odbijen tužbeni zahtjev prema Sberbank d.d. i u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu (točka 2. izreke presude Pž- 7129/13). Tek presudom Visokog trovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na pravnog prednika tuženika Sberbank d.d.

60. Slijedom navedenog u odnosu na ovdje tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Sberbank d.d., odnosno ranije Volksbank d.d.), zastara i u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, odnosno od 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

61. Stoga, budući da se predmetna tužba, odnosi na potraživanje tužitelja s osnova ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF, kao i s osnova ništetne odredbe o promjenjivom kamatnoj stopi a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to proizlazi da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

62. S obzirom da tužitelj u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti djelomično uspio u ovom sporu, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP- a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) i to sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine radnje, odnosno za pristup na ročišta održana 10. travnja 2024., 6. lipnja 2024., 22. studenog 2024. i 24. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 €, za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 13. lipnja 2023. (tužba) i podneska od 26. kolovoza 2024. (očitovanje na nalaz i mišljenje) u iznosu od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife), kao i za sastav podnesaka od 19. lipnja 2024.,14. siječnja 2025. i 20. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 4. Tarife), što sve skupa uvećano za PDV iznosi 1.687,50 €. Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 56,48 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 135,18 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP). Jednako tako tužitelj ima pravo i na naknadu troška provedenog vještačenja u iznosu od 350,00 € i trošak pristupa svjedoka na ročište u iznosu od 8,00 € te trošak ovjere pisanih iskaza svjedoka u iznosu od 18,96 €. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.256,12 €. (točka IV. izreke)

63. Ovdje se napominje da je tužitelj prvotno odredio vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 186. b. st. 5. ZPP-a u iznosu od 6.650,00 €, te je potom također pravilno sukladno navedenoj odredbi, a nakon provedenog vještačenja postavio konačan određene tužbeni zahtjev te slijedom toga vrijednost predmeta spora nakon podneska od 25. rujna 2024. iznosi 8.873,26 €. Sukladno navedenom, sud je vrijednost pojedine radnje ocjenjivao sukladno vrijednosti predmeta spora koja je bila u tom trenutku a koja je u konkretnom slučaju jednak.

64. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podnesaka od 18. listopada 2024., u iznosu od 200,00 €, budući da sud raspravnim rješenjem od nije dopustio tužitelju predmetno očitovanje na navode tuženika iz odgovora na tužbu jer je smatrao da to nije bilo potrebno već da bi dovelo samo do odugovlačenja postupka, slijedom čega ga je sud sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, smatrao nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Jednako tako sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 16. srpnja 2024. u iznosu od 50,00 €, budući je sud smatrao da navedeni trošak sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, nije bio potreban te je također odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za sastav podneska od 14. siječnja 2025. preko dosuđenog iznosa od 50,00 € pa do traženog iznosa od 200,00 € budući se radi o podnesku iz Tbr. 8. t. 4. Tarife, a ne o podnesku iz 8. t. 1. Tarife. Nadalje, sud je odbio i tužiteljev zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa, budući da sukladno vrijednosti predmeta spora, navedene pristojba iznose od 135,18 € a ne 300,00 € koliko je tužitelj potraživao. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 664,82 € (točka V. izreke).

65. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – ZOO) i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

Zagreb, 8. svibnja 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 68,69 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana