Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-686/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mateu Barbiru, odvjetniku u Vrgorcu, protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-332/2023 od 17. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-332/2023 od 17. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Republike Hrvatske za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 200,00 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik dijela č. zem [katastarska čestica], zk tijelo III, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u površini od 3971 m2, i to baš onog dijela koji je prikazan u skici TD Progea d.o.o. od 01.08.2023. godine likom 1-40, 1, koja skica se proglašava sastavnim dijelom ove presude, što mu je tužena dužna priznati.

II. Tužitelj je ovlašten temeljem ove Presude i prijavnog lista zatražiti uknjižbu prava vlasništva na nekretnini iz toč. I izreke na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tužene Republike Hrvatske, što je tužena dužna trpjeti.

III. Tužena je dužna naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 890,00 EUR-a, a sve ovo u roku od 15 dana.

2. Navedenu presudu pobija tuženik Republika Hrvatska zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). U žalbi ističe kako je prvostupanjski sud trebao odbaciti tužbu jer nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe čl. 186.a st. 1. ZPP jer tužitelj nije dopunio podneseni zahtjev za mirno rješenje spora sukladno traženoj dopuni tuženika. Osporava osnovanost zahtjeva tužitelja smatrajući kako iz dokaza izvedenih u postupku ne proizlazi njegova osnovanost tvrdeći da tužitelj nije dokazao pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću kako njegovih predaka tako i njega osobno. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da ovaj sud odbaci tužbu, podredno odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan ili ukine pobijanu presudu i predmet vratiti sudu na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troška sastava žalbe od 200,00 eur.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika za utvrđenje prava vlasništva dijela nekretnine pobliže opisanih kao u točci I. izreke presude za koje tvrdi da je pravo vlasništva stekao dosjelošću, jer su i njegovi pravni prednici bili u kontinuiranom mirnom posjedu putem svojih pravnih prednika.

5. Tuženik u svojoj žalbi ističe kako tužitelj nije postupio sukladno odredbi čl. 186.a st. 1. i 10. ZPP, jer da tužitelj nije ispravio svoj zahtjev jer nije dostavio zatražene isprave i jer nisu izvedeni dokazi koje je u svom očitovanju na zahtjev za mirno rješenje spora podnesen od strane tužitelja predložio tuženik, čime tuženik nije odbio zahtjev za mirno rješenje spora, pa da je u konkretnom slučaju tužbu trebalo odbaciti, budući nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186.a ZPP.

5.1. Neosnovano tuženik ističe kako tužitelj po njegovu traženju za dopunu zahtjeva kojim mu se obratio za mirno rješenje spora prije podnošenja tužbe nije dostavio tražene isprave, jer iz stanja spisa jasno proizlazi kako je na taj dopis tuženika (od 31. kolovoza 2023.) tužitelj odgovorio dopunom od 20. rujna 2023. i dostavio preslike ručno vođenih zemljišnih knjiga, čime je tuženik imao sve podatke na temelju kojih je mogao utvrđivati osnovanost činjeničnih navoda tužitelja i sam vršiti daljnje provjere upisa, kako u zemljišnim knjigama tako i upisa u katastru.

5.2. Nadalje, odredbom čl. 186.a st. 10. ZPP propisano je da Republika Hrvatska i podnositelj zahtjeva mogu nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje spora zatražiti od suda da primjenjujući na odgovarajući način odredbe ZPP za osiguranje dokaza izvede dokaze za koje smatra da su nužni radi utvrđivanja činjenica o kojima će ovisiti zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva stranke za mirno rješenje spora.

5.3. Dakle, ne samo iz gramatičkog tumačenja ove odredbe, već i iz njenog smisla, proizlazi da Republika Hrvatska i podnositelj zahtjeva samo zajednički mogu od suda zatražiti izvođenje dokaza za koje smatraju da su nužni radi utvrđivanja činjenica o kojima će ovisiti zauzimanje stava državnog odvjetništva o osnovanosti zahtjeva. Zakonodavac može propisati podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora kao procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe. Međutim, Zakon ne propisuje način na koji je stranka dužna sudjelovati u takvom postupku, ne traži aktivno sudjelovanje u postupku mirnog rješavanja spora niti propisuje sankciju za pasivnost. U postupcima mirenja kao što je u širem smislu i postupak propisan odredbom čl. 186.a st. 10. ZPP, koji postupci su, osim u dijelu koji propisuje obvezu pristupanja mirenju, dobrovoljni, ne može se strankama naložiti kako će postupati u tim postupcima, niti zaključiti da svojim postupanjem ili nepostupanjem snose sankcije, posebno ne u vidu odbacivanja tužbe. Protivan zaključak bi pretjerano teško onemogućavao tužitelju pristup sudu jer bi radi svog zahtjeva morao praktično voditi dva kontradiktorna postupka, slijedom čega su njegovi žalbeni navodi i u navedenom dijelu odbijeni kao neosnovani, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako se tužitelj u skladu s odredbom čl. 186.a ZPP obratio tuženiku prije podnošenja tužbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

7. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te iako je na iste prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, utvrđujući da je tužitelj dokazao da je spornu nekretninu stekao na temelju zakona, dosjelošću.

9. Prvostupanjski sud u postupku pravilno utvrđuje:

- da je prema izvatku iz zemljišne knjige na zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], upisano vlasništvo Republike Hrvatske;

- da je predmetna nekretnina bila u posjedu pradjeda i prabake tužitelja P i FH

FH još i prije 1900.;

- da je istu u dotu (poklon prilikom udaje) dobila baka tužitelja DH rođ. FH koja je bila 1921. godište, a udala se početkom 1940-ih;

- da je predmetnu nekretninu iza smrti ABC. naslijedio njen sin RH;

- da su obiteljski odnosi među nasljednicima pok. DH dobri, te da nitko od nasljednika ne polaže nikakva stvarna prava na predmetnoj nekretnini,

- da je predmetnu nekretninu RH darovao svojoj supruzi ZH 2023., a ona zatim svome sinu PH (tužitelju u ovome postupku);

- da je predmetna nekretnina cijelo vrijeme bila održavana, da na istoj kroz period posjedovanja tužiteljevih predaka nikada nije bilo šume, da je ista obrađivana te da su još za vrijeme života bake DH rođ. FH tu bili vrtovi na kojima se sadio kupus, krumpir, blitva te trajniji nasadi tipa vinograd i voćke, najviše trešnje i smokve,

- da je predmetna nekretnina bila ograđena suhozidima, a koji su dijelom iskorišteni za gradnju kuće, te da tužitelj i njegovi predci nemaju stvarnopravnih sporova sa susjedima,

- da su tužiteljeva baka DH i djed PH na predmetnoj nekretnini sagradili obiteljsku kuću 1963.;

- da na predmetnoj čestici nikada nije bilo šume niti je isto bilo šumsko zemljište, niti je istu ikada obilazio lugar odnosno šumar;

- da se sporna nekretnina ne nalazi u bilo kakvom vlasničkom pojasu bilo kojeg od upravitelja cesta sukladno Zakonu o cestama, pa niti kao nerazvrstana cesta;

- da je predmet spora točno opisana sporna površina od 3971 m2, za koju su svjedoci detaljno iskazivali da su prednici tužitelja zaista istu posjedovali i iskorištavali u cijelom obimu, a što je utvrđeno i provedenim očevidom i geodetskim vještačenjem.

10. Slijedom navedenog u cijelosti su neosnovani žalbeni navodi tuženika kako je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te su ostale neutvrđene odlučne činjenice u pogledu utvrđena vremena i tijeka posjedovanja spornog dijela predmetne nekretnine, a razlozi koje iznosi predstavljaju samo njegovo viđenje izvedenih dokaza i kao takvi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica u ovome postupku potrebnih za donošenje zakonite odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja.

11. Na žalbene navode tuženika kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nisu ispunjenje pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću niti po odredbama OGZ-a, ZOVO-a il ZVDSP-a, valja odgovoriti kako navedeno nije točno.

12. Iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi kako prvostupanjski sud polazeći od odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – u daljnjem tekstu: ZVDSP), pravilno primijenio odredbe Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) koji se primjenjivao kao pravno pravilo temeljem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list SFRJ" broj 86/46) te pravilno utvrdio kako je protekao rok od 40 godina propisan paragrafom 1472 OGZ-a, a što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

12.1. Odredbom čl. 388. st. 2. ZVDSP propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu navedenog zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

13. Iz iskaza saslušanog svjedoka LH (rođen 1941.) jasno proizlazi kako ima neposredna saznanja o posjedovanju predmetne nekretnine jer živio u susjedstvu od svog rođenja do 1964., u kojem razdoblju su pradjed i prabaka tužitelja F i FH dali predmetnu nekretninu svojoj kćeri DH da na istoj može sagraditi kuću, koja je i sagrađena poslije potresa koji je bio 1962., kada su tužiteljeva baka DH i djed PH po tom osnovu na predmetnoj nekretnini sagradili obiteljsku kuću 1963., kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

13.1. Posljedično navedenom, pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda kako su prednici tužitelja bili u posjedu sporne nekretnine ako ne prije 1941. onda svakako od 1945. kada je predmetna nekretnina postala i društveno vlasništvo. Prema iskazu svjedoka LH radilo se o nekretnini koja je već tada u naravi bila jasno omeđena od susjednih suhozidom, obrađivana u poljoprivredne svrhe i prije izgradnje kuće te je i nakon izgradnje kuće zemljište obrađivano te se nalazilo u poštenom i mirnom posjedu dugi niz godina po pravnim prednicima tužitelja, odnosno duže od 40 godina, slijedom čega su se ispunili zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.

14. S obzirom na činjenicu utvrđenog početka vremena dosjedanja u ovome postupku (neutvrđenog dana 1945. godine) cijeneći i zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske od 27. veljače 1984. kojim je utvrđeno da se odredbe ZOVO primjenjuju na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegova stupanja na snagu, odnosno 1. rujna 1980. (čl. 90. ZOVO), ako do tog trenutka nisu istekli, s time da se, kada je odredbama ZOVO propisan kraći rok, a nakon stupanja na snagu zakona je preostalo vrijeme kraće od zakonom propisanog, rok istječe nakon proteka vremena određenog ranijim zakonom, dok u slučaju da je od roka određenog ranijim zakonom preostalo vrijeme duže od onog predviđenog u novom zakonu, rok istječe istekom vremena propisanog u novom zakonu.

14.1. Kako je rok od 40 godina koji je bio propisan za dosjedanje paragrafom 1472. OGZ-a protekao u vrijeme primjene Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (stupio na snagu 1. rujna 1980.) - neutvrđenog dana 1985. godine, s obzirom na ranije navedeni stav Vrhovnog suda Hrvatske od 27. veljače 1984. prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je dosjedanje dovršeno protekom roka od 40 godina propisanog paragrafom 1472 OGZ-a.

15. Slijedom navedenog, tužitelj u smislu odredbe čl. 159. st. 4. ZVDSP i uz primjenu odredbe paragrafom 1472. OGZ-a stekao vlasništvu točno određenog dijela predmetne nekretnine, dosjelošću što žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju.

16. U pogledu žalbenih navoda kojima tuženik osporava pravilnu primjenu materijalnog prava s obzirom na navode prvostupanjskog sud u pogledu primjene odredbe čl. čl. 388. st. 4. ZVDSP, valja odgovoriti kao isti nisu osnovani.

16.1. Republika Hrvatska kao potpisnica Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i kao članica Europske unije dužna primjenjivati Europsko pravo, a time i Konvenciju i protokole koji su sastavnica te Konvencije te je dužna primjenjivati odluke Europskog suda za ljudska prava (koji je već odlučivao u predmetima protiv Republike Hrvatske koji se tiču stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu). Stoga se prvostupanjski sud pravilno poziva na presude donesene u predmetima D protiv [adresa] i R i dr. protiv Republike Hrvatske, u kojima je sud u gotovo identičnom činjeničnom supstratu kakav je onaj u ovom predmetu stao na stajalištu da ukoliko treće osobe ne polažu pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini (a u konkretnom slučaju takvih osoba osim tužitelja nema kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud), tužitelj ne može snositi posljedice koje su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi izvan snage odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a koja je do odluke toga suda 17. studenog 1999. omogućavala stjecanje vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su nekoć bile u društvenom vlasništvu protekom rokova i uz dokazivanje kvaliteta i kontinuiteta posjedovanja.

17. I odluka o trošku pravilna je i zakonita u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP što paušalnim žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju.

18. Ostali žalbeni navodi nisu cijenjeni temeljem odredbe čl. 375. st. 1. ZPP, jer nisu od odlučnog značenja.

19. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kako je i odlučeno pod točkom I. izreke ove presude.

20. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to je temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP i čl. 154. st. 1. ZPP odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

U Velikoj Gorici 8. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat