REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] O 5

Poslovni broj: Us I-1132/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljica: 1. OK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici EK i IK, oboje odvjetnici u Rijeci, Uljarska 1/IV i 2. NK iz [adresa], kao slijednice iza ranijeg tužitelja AK iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije (ranije: Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo), Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska 2a, OIB: 93993757343, radi naknade za oduzetu imovinu, 5. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev 1. tužiteljice OK radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Ministarstva pravosuđa, KLASA: UP/II-942-01/21-01/341, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 26. travnja 2024. i rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943-01/20-01/293, URBROJ: 2163/1-24-02/2-21-22 od 20. rujna 2021.

II. Odbija se zahtjev 1. tužiteljice OK za naknadu troškova upravnog spora.

r i j e š i o  j e

Upravni spor se obustavlja u odnosu na 2. tužiteljicu NK iz [adresa].

Obrazloženje

1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko- pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I- 943-01/20-01/293, URBROJ: 2163/1-24-02/2-21-22 od 20. rujna 2021., odbijen je zahtjev prednika tužiteljica AK za naknadu imovine (nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina], pojedinačno navedenih u izreci tog rješenja), uz utvrđenje da isti nema pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (točka 1.), te je određeno da svaka strana snosi svoje troškove (točka 2.).

2. Rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije

Ministarstva pravosuđa, KLASA: UP/II-942-01/21-01/341, URBROJ: 514-04-02-01- 01/08-24-02 od 26. travnja 2024., odbijena je žalba prednika tužiteljica izjavljena protiv navedenog rješenja kao neosnovana.

3. Tužiteljice, kao zakonske nasljednice iza pok. ĐK, pravovremeno su podnijele tužbu ovom Sudu, te u bitom navode da je osnov za nacionalizaciju predmetnih nekretnina bio Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1948. prema kojemu je po sili zakona nacionalizirana predmetna imovina i prešla u društveno vlasništvo. Vlasnikom predmetnih nekretnina u trenutku nacionalizacije da je bio UK rođ. **.**.1901., a umro 1970. u [adresa] kao državljanin SFRJ. Njegovim sunasljednikom da je proglašen sin AK, podnositelj zahtjeva za naknadu, koji da je u vrijeme nasljeđivanja bio talijanski državljanin, koji da je u međuvremenu preminuo i koji postupak da su preuzele njegove kćeri OK i NK. Tijekom do sada vođenog postupka prvostupanjski i drugostupanjski organi da su postupili suprotno mišljenju / uputi Upravnog suda RH koji da je u obrazloženju svoje presude (po istom ovom predmetu) pod poslovnim br. Us-8958/2008-5 od 13. srpnja 2011. utvrdio da «ukoliko je otac tužitelja (ovdje predlagatelj) u trenutku oduzimanja predmetnih nekretnina bio državljanin SFRJ, kako to tvrdi tužitelj u tužbi, to prema ocjeni ovog Suda, tužitelju pripada pravo na navedenu naknadu». Isto tako prvostupanjski i drugostupanjski organi da su postupili suprotno mišljenju / uputi Upravnog suda u Rijeci koji da je u obrazloženju svoje presude (po istom ovom predmetu) pod poslovnim br. Usl-184/16 od 29. lipnja 2018. utvrdio da «Razmatrajući sporna pitanja ovog spora, Sud smatra da su upravna tijela, na temelju ovako izloženog pravilnog utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno, i suprotno uputi izraženoj u citiranoj presudi Upravnog suda RH, primijenila materijalno pravo, te pogrešno utvrdila da je pitanje naknade za predmetnu imovinu oduzetu predniku tužiteljica riješeno međunarodnim sporazumima sklopljenim između SFRJ i Republike Italije“. Prema tome prvostupanjski i drugostupanjski organi da su se dva puta oglušili na pravni stav, mišljenje / uputu Upravnih sudova glede istog pravnog pitanja. U konkretnom postupku tužitelji da su dostavili podneskom od 27. prosinca 2012. u predmetni spis dokaz da je pok. GK bio državljanin SFRJ što da je razvidno iz Rješenja o nasljeđivanju iza pok. FK posl. br. O-59/70 od 30. svibnja 1970. Obzirom da prema ondašnjim pravnim propisima nije bilo moguće ostvariti dvojno državljanstvo, nedvojbeno je i da je GK ima državljanstvo SFRJ u trenutku oduzimanja nekretnina po osnovu Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1948. Tužiteljice opetovano ističu da iz iznesenog činjeničnog stanja proizlazi da su nekretnine koje su predmetom zahtjeva za povrat /naknadu nalazile na području „ustupljenog teritorija“ te sve do 8. siječnja 1970. da su bile u vlasništvo državljanina SFRJ, oca podnositelja zahtjeva UK, te da su tek danom njegove smrti 8. siječnja 1970. prenijete u vlasništvo između ostalog i BK, talijanskog državljanina, pa prema tome predmetne nekretnine da nisu predstavljale tzv. „optantsku imovinu“ a niti po drugoj osnovi imovinu talijanskog državljanina. Shodno navedenome i Presudom Upravnog suda u Rijeci posl. br. 6 Usl-184/16 od 29. lipnja 2018. da je utvrđeno da sud smatra da su pogrešno upravna tijela zaključila da u konkretnom slučaju pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima, odnosno da tužiteljicama ne pripada pravo na naknadu na temelju članka 10. stavak 1. Zakona o naknadi. Podredno, tužiteljice ujedno ističu da je pravno shvaćanja prvostupanjskih i drugostupanjskih organa u predmetnom postupku predstavlja izravno kršenje (Europske) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to: članak 1. Dopunskog Protokola iz Pariza o zaštiti privatnog vlasništva; članak 8. glede zaštite poštivanja privatnog života i obitelji; članak 9. glede slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti te članak 14. glede zabrane diskriminacije. Punomoćnici tužiteljica po izričitoj uputi klijentica još dodatno naglašavaju da Ugovorom o miru koji je zaključen u Parizu 10/02/1947. te naknadnim sporazumima, da je dogovoreno da imovina optanata pređe u društveno vlasništvo kao kompenzacija za ratne štete koje je Italija prouzrokovala bivšoj Jugoslaviji te da će imovina optanata biti namirena od strane Italije. To da se nije odnosilo na bivšu zonu B obzirom da Memorandum iz Londona iz 1954. je odredio granice između zone A i B, dodjeljujući upravljanje zone B vladi bivše Jugoslavije. De facto memorandum nije priznavao suverenost već je isključivo dodijelio upravljanje nad teritorijem. Priznavanje teritorijalne suverenosti (za zonu A i B) da se dogodilo tek Osimskim sporazumima iz 1975. Očigledno je da bivša Jugoslavija nije mogla nacionalizirati nekretnine Trenta Bruna (naslijeđeni od oca FK – državljanina bivše Jugoslavije) obzirom da nije postojala suverenost, pa samim time i nedostatak pravnog osnova. Iz tog razloga provedena nacionalizacija je ništava u odnosu i na međunarodne zakone glede materije nasljeđivanja (priznate i od strane bivše Jugoslavije) koje su iznad nacionalnih zakona pojedinih država. To što je PK bio talijanski državljanin u tom ili u slijedećim momentima nije bio razlog da mu se negira pravo na vlasništvo. Nadalje tužiteljice smatraju da svaka deposedacija imovine mora podredno biti popraćena adekvatno i pravičnom novčanom naknadom, uzimajući u obzir i činjenicu da bilateralnih sporazuma u odnosu na zonu B nije bilo. Italija prema tome da nije imala osnov za naknadu takve imovine već da je ta obveza bila isključivo na strani bivše Jugoslavije odnosno preuzimateljice prava i obveze – Hrvatske. Nepravedno da je negirati pravo na naknadu pozivajući se na obrazloženja i diskriminirajuće zakone koji su po sadržaju izvan svake međunarodne norme koja se odnosi na prava osoba na nasljeđivanje. Stoga predlažu da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

5. Županijsko državno odvjetništvo u Puli, koje u ovome sporu ima status zainteresirane osobe, u dostavljenom odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući da je pobijano rješenje donijeto pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava, te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

6. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 28. travnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika 1. tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresirane osobe, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

7. Opunomoćenik tužiteljice OK ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te napominje kako je ovo već treći put da se vodi spor pred Upravnim sudom, a kojim odlukama da je bilo rečeno da se najprije mora utvrditi državljanstvo prednika tužiteljice i potom odlučiti o zahtjevu.

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem su donesena osporavana rješenja tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Upravna tijela utemeljila su svoja rješenja na utvrđenju da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 10. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne Novine“ broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 98/19, dalje: Zakon o naknadi), budući da se radi o imovini talijanskog državljanina za koju je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima, i to Sporazumom između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Republike Italije zaključenim u Osimu 10. studenog 1975. kojim je definitivno riješeno pitanje granica između dviju država i Sporazumom zaključenim 18. veljače 1983. u Rimu između Republike Italije i SFRJ o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza koje proistječu iz članka 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenoga 1975.

11. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je prednik tužiteljica, AK, dana 5. veljače 2002., kao talijanski državljanin, podnio zahtjev za naknadu za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (detaljnije opisanu u prvostupanjskom rješenju), a oduzete njegovom ocu E [adresa] na temelju rješenja o nacionalizaciji Općine Buje, Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove i upravni nadzor, Broj: UP/I-01/B-1819/1974 od 12. kolovoza 1974. i rješenja o nacionalizaciji Općine Buje, Općinskog sekretarijata za upravne i inspekcijske poslove Broj: UP/I-02/1-1819/1974 od 21. veljače 1977.

12. Ovdje se radi o ponovljenom postupku nakon presude ovog Suda pod poslovnim brojem: 6 Us I-184/16-17 od 29. lipnja 2018., kojom je poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/13-01/484, URBROJ: 514-04/01-15-02 od 22. prosinca 2015. i rješenje Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Buje, KLASA: UP/I-943-01/12-01/04, URBROJ: 2163-06-07-02/4-13-12 od 3. svibnja 2013., te se predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

13. Iz citirane presude proizlazi da je nesporno:

- da je prednik tužiteljica AK rođen u [adresa] **.**.1923.,

- da se rješenjem o nacionalizaciji Općine Buje, Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove i upravni nadzor, Broj: UP/I-01/B-1819/1974 od 12. kolovoza 1974. i rješenjem o nacionalizaciji Općine Buje, Općinskog sekretarijata za upravne i inspekcijske poslove Broj: UP/I-02/1-1819/1974 od 21. veljače 1977. utvrđuje da su prešle u društveno vlasništvo nacionalizacijom po sili zakona nekretnine koje su upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Bujama kao vlasništvo LK. FK (a na koje se nekretnine odnosio zahtjev za naknadu/povrat),

- da se u obrazloženju citiranih rješenja o nacionalizaciji navodi da iz akta Općinskog sekretarijata javne sigurnosti Općine Buje broj 38/1249 od 30. srpnja 1974. proizlazi da je AK iselio iz države (SFRJ) prije 5. srpnja 1957. i da je strani državljanin.,

- da je raniji tužitelj AK predmetne nekretnine koje su bile navedene u rješenjima o nacionalizaciji i tužiteljevom zahtjevu za povrat, stekao na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bujama poslovni broj O-59/70-6 od 30. svibnja 1970., (su)nasljeđivanjem iza pok. oca FK,

- da je otac tužitelja pok. UK, rođen **.**.1901., umro **.**.1970. u [adresa] kao državljanin SFRJ.

14. Sporno je da li je pitanje naknade za predmetnu oduzetu imovinu riješeno međudržavnim sporazumima između SFRJ i Republike Italije, odnosno da li su upravna tijela pravilno odbila podnijeti zahtjev za naknadu pozivom na odredbu članka 10. stavak 1. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

15. Odredbom članka 10. stavak 1. Zakona o naknadi, propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

16. Odredbom članka 1. stavak 1. Zakona o naknadi propisano je da se ovim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima a na način naveden u ovom Zakonu.

17. Odredbom članka 2. stavka 1. točke 8. Zakona o naknadi propisano je između ostalog da se prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu za imovinu oduzetu na temelju Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list FNRJ", br. 98/46 i 35/48).

18. Odredbom članka 9. stavak 1. Zakona o naknadi propisano je da se prava iz ovog Zakona priznaju fizičkoj osobi — prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda (prijašnji vlasnik).

19. Odredbom članka 65. stavak 3. Zakona o naknadi, odnosno člankom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona propisano je da je prijašnji vlasnik dužan podnijeti zahtjev u roku od šest mjeseci od dana stupnja na snagu ovog Zakona, odnosno izmjena i dopuna istog.

20. Odredbom članka 10. stavak 1. Zakona o naknadi propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno medudržavnim sporazumima.

21. Predmetni zahtjev podnosi prijašnji vlasnik OKI, kao talijanski državljanin koji na dan donošenja Zakona o naknadi nije posjedovao hrvatsko državljanstvo, niti ga je kasnije stekao.

22. U ponovnom postupku prvostupanjsko je tijelo upotpunilo postupak, iz čega nedvojbeno proizlazi da su Osimski sporazumi, potpisani 10. studenoga 1975. u Osimu kraj Ancone, a stupili na snagu 1977. nakon ratifikacije, bili ključni za rješavanje graničnih i imovinsko-pravnih pitanja između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i Republike Italije. Talijanski državljani koji su iselili prije 5. srpnja 1957. ne mogu pojedinačno tražiti povrat imovine jer su njihova potraživanja riješena na međudržavnoj razini između SFRJ i Italije. Kako se u rješenju o nacionalizaciji navodi da je AK iselio prije 5. srpnja 1957., to znači da su njegova imovinska prava obuhvaćena Osimskim sporazumima, što isključuje individualna potraživanja njegovih pravnih slijednika.

23. Budući da je Osimskim sporazumima pitanje imovine talijanskih državljana riješeno, 1. tužiteljica nema pravo na naknadu/povrat jer je AK bio talijanski državljanin u trenutku nacionalizacije, što znači da Osimski sporazumi isključuju pravo na naknadu.

24. Predmetne nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina], nalazile su se na području bivše Zone B Slobodnog teritorija Trsta (STT). Slobodni teritorij Trsta (STT) osnovan je Mirovnim ugovorom s Italijom iz 1947. i podijeljen je na Zonu A (pod savezničkom upravom) i Zonu B (pod jugoslavenskom upravom). Londonski memorandum iz 1954. faktički je podijelio STT između Italije (Zona A) i Jugoslavije (Zona B), iako STT nikada nije formalno priznat kao država. Osimski sporazumi iz 1975. konačno su formalizirali granicu između Italije i Jugoslavije, pri čemu je Zona B trajno pripala Jugoslaviji, odnosno kasnije Hrvatskoj i Sloveniji. Stoga, talijanski državljani koji su izgubili imovinu u Zoni B nisu mogli tražiti individualnu naknadu, jer je Italija pristala da će to pitanje riješiti na državnoj razini, što je isključivalo pravo talijanskih državljana na povrat ili naknadu za imovinu u Zoni B.

25. Budući da su se nekretnine nalazile u bivšoj Zoni B, iste su obuhvaćene Osimskim sporazumima i talijanski državljani koji su iselili prije 1957. nemaju pravo na individualnu naknadu ili povrat, jer su imovinska potraživanja riješena između Italije i Jugoslavije, a obzirom da je AK bio talijanski državljanin koji je iselio prije 5. srpnja 1957., to znači da se njegov zahtjev (ili zahtjev njegovih nasljednika) ne može ostvariti. Ovakav pravni stav proizlazi i iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3937/23-2 od 5. veljače 2024.

26. Stoga, ovaj Sud zaključuje da su javnopravna tijela u potpunosti postupila po primjedbama i uputama Suda, pa ostali navodi 1. tužiteljice nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu, budući da su osporena rješenja donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu mjerodavnih zakonskih, pri čemu nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na drugačije odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari.

27. Slijedom navedenog, budući da 1. tužiteljica svojim navodima nije dovela u sumnju zakonitost pobijanog rješenja tuženika, to je na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci ove presude.

28. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS- a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

29. Upravni spor je obustavljen u odnosu na 2. tužiteljicu NK. Podneskom od 20. veljače 2025. odvjetnik EK, izvješćuje Sud da tužiteljica NK nije dostavila odvjetnicima punomoć za zastupanje i da nastavljaju isključivo u zastupanju OK, a NK da je izvijestila odvjetnike da nije zainteresirana za vođenje ovog postupka.

30. Obzirom na navedeno, iz cjelokupnog stanja spora može se zaključiti da je tužiteljica NK odustala od tužbenog zahtjeva, pa je Sud je sukladno članku 106. stavak 1. točka 3. ZUS-a obustavio upravni spor u odnosu na tužiteljicu NK.

31. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, za 2. tužiteljicu NK nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi članka 22. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18, 51/23).

U Rijeci 5. svibnja 2025.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude i rješenja (čl. 126., čl. 127. i čl. 128. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćenicima 1. tužiteljice EK i IK, oboje odvjetnici u Rijeci, Uljarska 1/IV

- 2. tužiteljici NK iz [adresa]

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49,

- zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Pula, Rovinjska 2a