REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10000 Zagreb

Posl.br. P-629/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužiteljice FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa pun. Lucija Car-Pavlic. odvj. u OD Križanec, Car – Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa pun. Mateja Vidaković, odvj. u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice u tuženice osobno te punomoćnika tuženika, 07. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 069- 50-6088365, potpisanog/sklopljenog dana 03. kolovoza 2012. godine od strane tuženika, kao kreditora, tužiteljice, kao korisnika kredita, ČA i SIGMA STAN D.O.O., kao sudužnika te SIGMA STAN D.O.O., kao založnog dužnika, potvrđenog/solemniziranog dana 28. kolovoza 2012. godine od strane javnog bilježnika Duška Sudara, pod brojem: OV-6322/2012, kojom je određeno da se (tužiteljici) naplaćuje naknada za obradu kredita od 0,25 % (nula zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 72,89 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 31. kolovoza 2012. godine do isplate, do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 125,00 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od 07. svibnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su 03. kolovoza 2012. godine tuženik, kao kreditor, tužiteljica, kao korisnik kredita, ČA i SIGMA STAN D.O.O., kao sudužnici te SIGMA STAN D.O.O., kao založni dužnik, sklopili su Ugovor o kreditu, broj: 069-50- 6088365, koji je solemniziran dana 28. kolovoza 2012. godine od strane javnog bilježnika Duška Sudara, pod brojem: OV-6322/2012. Prema odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu određeno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 0,25 % od iznosa kredita te je 30. kolovoza 2012. godine naplaćena, sukladno gornjoj odredbi Ugovora o kreditu, navedena jednokratna naknada u iznosu od 549,22 kn, ustegom od iznosa odobrenog kredita.

1.1. Tužiteljica navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.2. Navodi kako su takve ugovorne odredbe ništetne jer su neodređene, nepoštene te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu između stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnim navedene ugovorne odredbe kao i naloži tuženiku naknaditi mu iznos plaćene naknade za obradu kredita te troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, kao i da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi i da je tužitelj kao svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tuženik ističe i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano i tuženikovim općim aktima, a čija primjena je ugovorena čl. 9. ugovora o kreditu. Isto tako, navodi i da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra i da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ističe i da se radi o zabrani manjeg značaja te da je ugovor u cijelosti ispunjen, pa da se ništetnost ne može isticati. Tuženik ističe i prigovor zastare te navodi da ne prigovora visini tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te da se naloži tužitelju da mu naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetnu ugovor o kreditu (list 6-12), otplatni plan (list 13-16), prijepis knjigovodstvene kartice tuženika (list 1723), e-mail prepisku između tužiteljice i tuženika (list 24), potvrdu tuženika (list 26), promotivne uvjete tuženika važeće za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu (list 33- 36), te saslušao tužiteljicu i svjedokinju DA.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu, broj ugovora: 069-50-6088365 u dijelu koji glasi: „naknada za obradu kredita od 0,25 % (nula zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 11720/03., 55/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022., dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 069-50-6088365. te da je u odredbi čl. 3. Ugovora navedeno: "naknada za obradu kredita od 0,25 % (nula zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“". Jednako tako, nije sporna niti visina postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 72,89 EUR.

8. Sporno je da li je navedena odredba čl. 3 Ugovora u navedenom dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita ništetna, te posljedično je li potraživanje isplate navedenog iznosa u zastari.

9. Na ročištu od 25. ožujka 2025. svjedokinja ČA i tužiteljica navele su da je kredit bio iskorišten za kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja za ČA, da se ugovorne odredbe ugovora i uvjeti kredita nisu mogli mijenjati. Također navele su da je trebalo platiti naknadu za obradu kredita.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaze tužiteljice i svjedokinje, koje su iskazivale u bitnome identično, te je njihove iskaze ocijenio kao uvjerljive, logične i iskrene. Na temelju iskaza tužiteljice i svjedokinje proizlazi da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 30. kolovoza 2012. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 0,25% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž- 2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari.

17. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

19. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 03. kolovoza 2012. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 72,89 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

20. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužiteljici prilikom isplate kredita ustegnuta navedena naknada za obradu kredita, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, odnosno od 31. prosinca 2012. do isplate.

21. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

22.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (72,89 eura) tužiteljici je određen trošak jednokratne nagrade (Tbr. 7/9 Tarife) u iznosu od 50 bodova, odnosno 100,00 eura, što zajedno s PDV-om iznosi 125,00 eura zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 07. svibnja 2025.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

tužiteljica po pun.

tuženik po pun.