- 1 -              Rev 811/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 811/2020-2

 

 

 

R e p u b l i k a H r v a t s k a

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Doma zdravlja V., V., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici S. Z. i N. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu iz V., protiv tuženika A. M., iz V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. P., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-718/2018-6 od 3. listopada 2019. kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1658/11-27 od 17. srpnja 2012., u sjednici održanoj 21. studenoga 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-718/2018-6 od 3. listopada 2019. i točka I. presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1658/11-27 od 17. srpnja 2012. te se predmet vraća sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od po 22.275,21 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 12. svibnja 2003. do isplate te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 26.963,19 kuna u roku od 15 dana, a pod točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan.

 

2.              Drugostupanjskom presudom prihvaćene su žalbe stranaka i naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 294.828,15 kuna sa zateznim kamatama od 6. srpnja 2006. do isplate i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 58.273,35 kuna sve u roku 15 dana.

 

3.              Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-94/2020-2 od 4. veljače 2020., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-718/2018-6 od 3. listopada 2019. zbog sljedećeg pravnog pitanja:

 

              „Kada je zbog pogrešnog obračuna zateznih kamata učinjenog od strane javnopravnog tijela koje je provodilo ovršni postupak, od ovršenika naplaćen veći od stvarno dugovanog iznosa na ime zatezne kamate, a koji iznos sada tužitelj kao bivši ovršenik potražuje od tuženika kao bivšeg ovrhovoditelja, je li se njegovom zahtjevu za povrat preplaćenog iznosa, a koji se temelji na stjecanju bez osnove, može s uspjehom suprotstaviti pravo tuženika kao stjecatelja bez osnove na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda?“.

 

4.              Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženik je pozivom na čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku podnio reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

5.              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6.              Revizija je osnovana.

 

7.              U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8.              Predmet spora je zahtjev tužitelja na povrat iznosa koje je platio u ovršnom postupku na temelju pogrešnog obračuna kamata koje je izvršila Financijska agencija na temelju pravomoćne sudske presude primjenom pravila o stjecanju bez osnove.

 

9.              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: P-71/1995-13 od 10. prosinca 1998. potvrđenom presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj: Gž-499/1999. od 3. lipnja 1999., ovdje tužitelju (u tom predmetu tuženiku) naloženo isplatiti ovdje tuženiku (u tom predmetu tužitelju) iznos od 241.147,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po dospijeću svakog pojedinog računa i uz naknadu parničnog troška,

 

- da je nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2363/1999. od 20 studenog 2002. u odnosu na isplatu iznosa od 19.078,00 kuna donesena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: P-2075/20025-69 od 27. ožujka 2007. kojom je tužitelju naloženo tuženiku isplatiti navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 21. siječnja 1995. do isplate uz naknadu parničnog troška, dok je odbijen protutužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 338.577,89 kuna po protutužbi od 6. srpnja 2006.,

 

- da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj: Gž-2037/2007-3 od 11. veljače 2008. potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojem je naloženo tužitelju platiti tuženiku iznos od 19.078,00 kuna, dok je ukinuta u dijelu parničnog troška i u odluci o protutužbenom zahtjevu,

 

- da je tuženik na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: P-71/1995 pokrenuo ovršni postupak te je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: Ovr-195/2000-15 od 15. svibnja 2000. koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj: Gž-846/2000-3 od 31. kolovoza 2000. određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika koja se vode na računu kod tadašnjeg ZAP-a podružnica V. radi naplate iznosa od 241.147,60 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to na način da se svakih 30 dana s računa tužitelja na račun tuženika isplaćuje iznos od 10.000,00 kuna,

 

- da je vršena naplata od 6. rujna 2000. do 12. svibnja 2003., a da je 31. listopada 2002. H. (dalje: H.) na račun tuženika isplatio iznos od 258.031,00 kuna, a tužitelj Dom zdravlja V. je 9. travnja 2003. uplatio iznos od 293.499,88 kuna nakon čega je po prijedlogu ovrhovoditelja postupak obustavljen, a da je tuženik 24. svibnja 2003. nakon donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske vratio tužitelju iznos od 20.000,00 kuna,

 

- da je tužitelj sporni iznos od 293.499,88 kuna platio tužitelju na temelju obračuna kamata koje je izvršila Financijska agencija (dalje: FINA),

 

- da je FINA pogrešno obračunala kamate koristeći konformnu metodu obračuna umjesto proporcionalne metode.

 

10.              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su primjenom čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) prihvatili tužbeni zahtjev s time da je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 22.275,21 kuna prihvaćajući obračun kamata bez uzimanja u obzir uplate H.-a smatrajući da H. ima pravo na povrat tog iznosa, a ne tužitelj, dok je drugostupanjski sud prihvatio obračun kamata uzimajući u obzir i uplatu H.-a.

 

10.1.              Iz obrazloženja drugostupanjskog suda proizlazi njegov zaključak da je tuženik bio savjesni stjecatelj jer nije imao razloga sumnjati da mu ne pripada obračunati iznos s obzirom na to da je podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave- pravomoćne sudske presude te da tuženik nije unaprijed sam obračunao kamatu već ju je obračunala FINA pa je zatezne kamate na dosuđeni iznos dosudio primjenom čl. 214. ZOO od podnošenja zahtjeva tj. od 7. srpnja 2006.

 

11. U predmetu Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev br. 48921/13) Europski sud za ljudska prava (ESLJP) je 26. travnja 2018. donio presudu u kojoj je utvrdio da je podnositeljici zahtjeva povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U tom predmetu podnositeljica je bila korisnica naknade zbog nezaposlenosti koja joj je rješenjem H. (H.) u srpnju 1997. produljena na neodređeni rok. Temeljem tog rješenja naknada je podnositeljici isplaćivana do 27. ožujka 2001. kada je H. donio rješenje kojim je utvrđen prestanak prava podnositeljice na naknadu, retroaktivno s danom 9. lipnja 1998. U parničnom postupku koji se vodio zbog stjecanja bez osnove podnositeljici je naloženo vratiti sporne naknade.

 

11.1. ESLJP je u citiranoj odluci u bitnom istaknuo da su isplate naknade izvršavane na temelju konačnog rješenja nadležnog upravnog tijela te da je stoga očekivanje podnositeljice da joj isplaćeni iznosi doista i pripadaju bilo opravdano, odnosno isplaćeni iznosi predstavljali su njenu imovinu koja uživa konvencijsku zaštitu. Odluke domaćih tijela kojima je podnositeljica obvezana vratiti iznose primljene u spornom razdoblju predstavljaju miješanje u njeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Iako je to miješanje bilo pravno utemeljeno (jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima) i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u podnositeljičino pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići.

 

11.2. Nadalje, ESLJP navodi da podnositeljica svojim ponašanjem nije ni na koji način doprinijela tome da joj budu priznata prava koja joj po domaćim propisima ne pripadaju. S druge strane, protivno načelu „dobrog upravljanja“ (good governance), nadležna domaća tijela nisu postupila primjereno, konzistentno i pravovremeno. Pogreška koja je nastala kada je podnositeljici priznato pravo na naknadu bez određivanja roka trajanja tog prava nastavljena je kroz tri godine nakon isteka zakonom propisanog roka, kroz koje je vrijeme nastavljena isplata naknade.

 

11.3. U nastavku navedene odluke ESLJP se navodi da iako je sporna situacija bila rezultat pogreške domaćih tijela, od podnositeljice je traženo vraćanje cjelokupnog isplaćenog iznosa zajedno sa zateznim kamatama, što pokazuje da država nije priznala svoju pogrešku, niti je snosila bilo kakve posljedice iste. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, kao i zdravstvenu i materijalnu situaciju podnositeljice (od 1993. pati od mentalne bolesti i nesposobna je za rad, a od 1995. je nezaposlena, nema bankovne račune, nikakav dohodak ili značajnu imovinu), ESLJP je u konačnici zaključio kako nalaganje podnositeljici da vrati isplaćene iznose naknade predstavlja prekomjeran individualan teret za nju što je dovelo do povrede njezinog prava na mirno uživanje vlasništva.

 

12.              Prema shvaćanju ovog revizijskog suda u konkretnoj situaciji potrebno je primijeniti pravno shvaćanje izraženo u odluci ESLJP u predmetu Čakarević protiv Republike Hrvatske.

 

13.              Tuženik je javnopravno tijelo budući da prema čl. 70. st. 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", broj: 100/18, 125/19, 133/20, 147/2020, 136/21, 119/22, 156/22, 33/23, dalje: ZZZ) dom zdravlja, zavod za hitnu medicinu i zavod za javno zdravstvo osniva jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno G. Z., a prema čl. 2. st. 2. Statuta Doma zdravlja V. od 30. rujna 2020. proizlazi da je vlasnik tuženika Vukovarsko-srijemska županija. Naime, jedinice lokalne samouprave su nositelji javne vlasti na lokalnoj razini kakvo shvaćanje je izraženo i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/462/2010 od 10. rujna 2013., U-III/1734/2017 od 10. listopada 2019. Nadalje, i FINA koja je provodila ovršni postupak i na temelju čijeg obračuna je tuženiku isplaćen sporni iznos kamata je javnopravno tijelo budući da je prema čl. 1. st. 2. Zakona o financijskoj agenciji ("Narodne novine", broj: 117/01, 60/04, 42/05), a isto proizlazi i iz čl. 2. st. 2. Statuta FINE, osnivač FINA-e Republika Hrvatska. Stoga je prema shvaćanju ovog suda pravno shvaćanje iz odluke ESLJP u predmetu Čakarević protiv Republike Hrvatske primjenjivo i na ovaj konkretan slučaj.

 

14.              Vezano za utvrđenje nižestupanjskih suda da je obračun FINA-e koji je uslijedio tijekom 2003. (budući da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužitelj platio preostali iznos duga 9. travnja 2003. na temelju obračuna FINA-e) pogrešan, valja reći da je ovaj sud vezan za činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

15.              Stoga je obvezu tuženika u ovom konkretnom sporu valjalo razmotriti i s aspekta primjene odluke ESLJP u predmetu Čakarević protiv Republike Hrvatske.

 

16.              Odgovor na postavljeno pitanje glasi: Kada je zbog pogrešnog obračuna zateznih kamata učinjenog od strane javnopravnog tijela koje je provodilo ovršni postupak, od ovršenika naplaćen veći od stvarno dugovanog iznosa na ime zatezne kamate, a koji iznos sada tužitelj kao bivši ovršenik potražuje od tuženika kao bivšeg ovrhovoditelja, njegovom zahtjevu za povrat preplaćenog iznosa, koji se temelji na stjecanju bez osnove, može se suprotstaviti pravo tuženika kao stjecatelja bez osnove na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

17.              Budući da nižestupanjski sudovi nisu obvezu tuženika za povrat isplaćenog iznosa koji se temelji na stjecanju bez osnove ocijenili s aspekta primjene Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori- broj: 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10) kojom se štiti mirno uživanje vlasništva niti su u tom smislu raspravili sve relevantne činjenice, valjalo je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

18.              U ponovnom postupku sudovi će, vodeći računa o izloženom shvaćanju ESLJP provesti test razmjernosti prema činjenicama na kojima stranke temelje svoje zahtjeve nakon čega će donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku.

 

19.              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 21. studenoga 2023.