REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] E 5
Poslovni broj: Us I-1236/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja EK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Vedran Jurašić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Ogulinu, Stara cesta 42, protiv tuženika Ministarstva obrane (OIB: 66486182714), Vojnostegovnog suda, Zagreb, Ilica 256b, kojeg zastupa službena osoba ĆK, radi stegovne kazne, 7. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva obrane, Vojnostegovnog suda, KLASA: UP/I-815-01/23-01/175, URBROJ: 512-21-24-21 od 5. srpnja 2024. godine.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-815-01/23-01/175, URBROJ: 512-21- 24-21 od 5. srpnja 2024., utvrđeno je da je tužitelj, u svojstvu djelatne vojne osobe u činu desetnika, raspoređen na dužnosti dočasnika za KIS, u Zapovjednom vodu 2. Grupe specijalnih snaga Zapovjedništva specijalnih snaga, odgovoran što je dana 23. lipnja 2020. prijavio boravište na adresi [adresa], koje je još jednom produžio dana 5. srpnja 2021., a sve kako bi udovoljio uvjetima iz članka 133. stavka 1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske za priznavanje prava na naknadu za stanovanje iako na toj adresi nije nikada stanovao niti imao povećane troškove života zbog najma stambenog prostora, nego je svakodnevno s adrese prebivališta u [adresa], putovao na posao u [adresa] te se vraćao s posla, temeljem čega je 23. lipnja 2020. u Zapovjedništvu specijalnih snaga podnio zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje, kojem je priložio potvrdu o prijavi boravišta na navedenoj adresi, nakon čega mu je Središnjica za upravljanje osobljem Odlukom, KLASA: 370-01/20-01/1665, URBROJ: 3522-0503-20-2 od 9. srpnja 2020. priznala pravo na naknadu za stanovanje, u mjesečnim iznosima od po 172,54 eura (1.300,00 kuna) počevši od 30. lipnja 2020. pa sve dok za to postoje uvjeti, a koja mu je isplaćivana do 30. travnja 2022. te je tako u navedenom razdoblju ostvario nepripadnu isplatu novčanih sredstava iz Državnog proračuna Republike Hrvatske u ukupnom iznosu od 28.600,00 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 3.795,87 eura, dakle postupao suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 45. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske pa mu je temeljem članka 42. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti i članka 181. stavka 1. točke 2. Zakona izrečena stegovna kazna zaustavljanja u promaknuću u činu u trajanju od dvije godine. Stegovna prijava podnesena je 12. prosinca 2023.
2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke te u tužbi i u nastavku spora u bitnom navodi da je tuženik značajno izmijenio i proširio činjenični opis djela iz stegovne prijave, da je tužitelja proglasio stegovnom odgovornim za drugi stegovni prijestup jer da je stegovno prijavljen da je počinio prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 43. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, s kojom izmjenom je upoznat tek po primitku tuženikove odluke pa je takvim postupanjem tuženika počinjena povreda članka 30. Zakona o općem upravnom postupku. Smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tvrdi da stegovna prijava nije uredna i razumljiva, da ne sadrži sve podatke propisane člankom 30. stavkom 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti odnosno činjenični opis stegovnog prijestupa i sve ostale okolnosti i opis radnji iz kojih proistječu zakonska obilježja stegovnog prijestupa, te da tuženik nije pozvao podnositelja prijave na dopunu prijave u skladu s člankom 31. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti. Nadalje ističe prigovor zastare vođenja stegovnog postupka, o čemu je tuženik bio dužan voditi računa po službenoj dužnosti te s tim u vezi pojašnjava da iz izreke osporenog rješenja proizlazi da je tužitelj počinio stegovni prijestup dana 23. lipnja 2020. i eventualno dana 5. srpnja 2021., a da je stegovna prijava podnesena 5. prosinca 2023. Zbog toga smatra da je u konkretnom slučaju nastupila zastara vođenja stegovnog postupka u skladu s člankom 186. stavkom 2. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske. Vezano uz primjenu članka 186. stavka 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske navodi da se privilegirani zastarni rok primjenjuje u slučaju da je tijekom dvogodišnjeg zastarnog roka pokrenut postupak pred državnim odvjetništvom ili sudom, a što ovdje nije slučaj jer je kaznena prijava protiv tužitelja podnesena 3. kolovoza 2023. odnosno nakon proteka zastarnog roka za pokretanje i vođenje stegovnog postupka. Ističe da kada je jednom nastupila zastara prava na vođenje stegovnog postupka da postupak više nije dopušteno voditi jer se zastarni rokovi ne mogu primjenjivati retroaktivno, a bilo kakvo drugačije stajalište bi značio da bi si podnositelj stegovne prijave podnošenjem kaznene prijave nakon što je zastara nastupila mogao osigurati značajno duže zastarne rokove propisane kaznenim zakonodavstvom. Nadalje, navodi da je predmet ovoga spora je li tužitelj kao djelatna vojna osoba počinio stegovni prijestup zbog činjenice da mu je u spornom razdoblju isplaćivana naknada za stanovanje propisana Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske i Pravilnikom o stanovanju čineći spornim podvođenje činjeničnog opisa djela pod članak 175. stavak 3. točku 45. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske. Tvrdi da je u postupku trebalo utvrditi koje poslove tužitelj nije obavio točno, potpuno i pravodobno, odnosno koja načela ponašanja u vojnoj službi ili izvan nje nije poštovao odnosno koje je to drugo postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, da je člankom 9. spomenutog zakona pobrojano koja su opća i posebna pravila postupanja u Oružanim snagama, ali da u izreci osporenog rješenja nije navedeno koje je opće ili posebno pravilo tužitelj povrijedio da bi ga se moglo proglasiti odgovornim za predmetni stegovni prijestup, a Pravilnik o stanovanju ne sadrži pravila o postupanju djelatne vojne osobe. Nadalje navodi da je kod nadležnog tijela u zakonom propisanoj proceduri uredno prijavio boravište u [adresa], te je uz zahtjev priložio potvrdu o boravištu odnosno javnu ispravu, a ne krivotvorinu te da protiv njega nije pokrenut prekršajni postupak u vezi prijavljenog boravišta. Ističe da nije noćio na adresi [adresa], ali je navedenu adresu obilazio radi preuzimanja pošte koja mu je dolazila na tu adresu, dok da činjenica noćenja na navedenoj adresi nije odlučna činjenica za donošenje odluke o stegovnom prijestupu. Navodi da pravna priroda sporne naknade iz članka 133. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske nije jasno propisana i definirana, te da se pravne praznine nikada ne mogu popunjavati na štetu optužene/prijavljene osobe. Tužitelj dalje ističe da nikoga nije doveo u zabludu jer je nesporna činjenica da ima prebivalište u [adresa], da je raspoređen u mjesto službe koje je udaljeno preko 50 km od mjesta prebivališta, da nema riješeno stambeno pitanje u [adresa], da u predmetnom periodu nije ostvarivao naknadu za troškove prijevoza, da nije koristio vojno linijski prijevoz i da je isključivo o vlastitom trošku putovao na relaciji [adresa] – [adresa] i obratno. Tvrdi da stegovna prijava počiva na pogrešnim pretpostavkama jer da bi netko postupao s ciljem da stekne nepripadnu korist ili u cilju da Republici Hrvatskoj prouzroči štetu treba se raditi o situaciji da ta osoba zapravo nema nikakav trošak povezan s radom izvan mjesta svog prebivališta, o čemu bi bila riječ da je primjerice tužitelj prikrio činjenicu da ima stan u [adresa]. Ističe da je tužitelj imao trošak svakodnevnog putovanja na relaciji [adresa], koji trošak da je veći od naknade koju je tužitelj primao. Smatra da je isplata predmetne naknade povezana s povećanim troškovima života zbog činjenice da mu je prebivalište u [adresa], a mjesto rada u [adresa]. Tužitelj predlaže poništenje osporavane odluke tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura (PDV uključen).
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku spora navodi da prema članku 34. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti nije vezan doslovnim navodima u činjeničnom opisu stegovnog prijestupa niti njegovom pravnom kvalifikacijom pojašnjavajući da se u odnosu na činjenični opis stegovnog prijestupa iz stegovne prijave kretao u granicama ovlasti iz navedene odredbe, te da je izostavio radnje i okolnosti koje ne predstavljaju obilježja stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 43. i 45. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, a to je upravo činjenica načina konzumiranja boravišta tužitelja i eventualne učestalosti dolaska na adresu boravišta te njegove istinitosti i zakonitosti. Nadalje, osporava tvrdnju tužitelja da stegovna prijava ne sadržava sve propisane elemente, budući da je sastavljena u skladu s člankom 30. stavkom 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti. Vezano uz prigovor zastare tuženik navodi da datum 23. lipnja 2020. predstavlja početak tijeka inkriminiranog razdoblja, dok 5. srpnja 2021. predstavlja vrijeme počinjanja radnje čiji je motiv bio zadržavanje predmetnog prava koje je i dalje trajalo sve do 30. travnja 2022., te da je stegovna prijava od 5. prosinca 2023. podnesena tuženiku 12. prosinca 2023., čime je pokrenut stegovni postupak. Navodi da je kaznena prijava nadležnom državnom odvjetništvu podnesena 2. kolovoza 2023. pa nije nastupila zastara u skladu s člankom 186. stavkom 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske niti se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni privilegiranog zastarnog roka. Nadalje tuženik ističe da bi djelatne vojne osobe ostvarile pravo na predmetnu naknadu nužno je da imaju troškove stanovanja zbog najma stambenog prostora, pod kojim troškovima se po prirodi stvari smatraju najamnina i režijski troškovi. Pojašnjava da je u provedenom stegovnom postupku dokazano da tužitelj nije plaćao nikakve troškove stanovanja u mjestu [adresa] koje je udaljeno do 50 km od mjesta služe u [adresa]. Navodi da zbog potonje navedenog tužitelj nije imao pravo na naknadu za stanovanje koja mu je isplaćena neosnovano, a kako je isplata vršena iz Državnog proračuna Republike Hrvatske, to stegovni prijestup ima obilježja postupanja na štetu novčanih sredstava kao oblika imovine Republike Hrvatske. Tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.
4. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovome sporu prethodio.
5. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 30. travnja 2024., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Člankom 133. stavkom 1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19, 155/23, 158/23 i 14/24, u nastavku teksta: ZSOS) propisano je da se naknada za stanovanje ostvaruje kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanim ili raspoređenim u mjesto službe koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta, ili ako je prebivalište ili mjesto službe na otoku bez obzira na udaljenost te ako nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smještene u vojnim lokacijama. Mjerodavne su i sljedeće pravne norme.
6.1. Prema članku 175. stavku 3. točki 45. ZSOS-a, stegovni prijestup je i drugo postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske.
6.2. Sukladno članku 179. stavku 2. ZSOS-a, opća svrha propisivanja, izricanja i primjene stegovnih sankcija jest da sve vojne osobe poštuju vojnu stegu i da nitko ne krši vojnu stegu te da se počinitelji kršenja vojne stege ubuduće tako ponašaju.
6.3. Prema stavku 3. navedenoga članka ZSOS-a, svrha izricanja stegovnih sankcija je da se, uvažavajući opću svrhu stegovnih sankcija, izrazi prijekor zbog počinjenog kršenja vojne stege, utječe na stranku da ubuduće ne krši vojnu stegu, utječe na sve ostale vojne osobe da ne krše vojnu stegu i da se primjenom propisanih sankcija utječe na svijest vojnih osoba o neprihvatljivosti kršenja vojne stege i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.
6.4. Sukladno članku 179. stavku 6. ZSOS-a, pri odabiru vrste i mjere stegovne sankcije uzima se u obzir vrsta kršenja vojne stege, posljedice kršenja vojne stege, stupanj krivnje osobe protiv koje se vodi postupak, pobude iz kojih je prekršena vojna stega, okolnosti u kojima je prekršena vojna stega, dotadašnji rad i ponašanje osobe protiv koje se vodi postupak, narav njezina posla, njezin odnos prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene kršenjem vojne stege te druge olakotne i otegotne okolnosti.
6.5. Člankom 181. stavkom 1. točkom 2. ZSOS-a propisano je da je stegovna kazna zaustavljanje u promaknuću u činu u trajanju od jedne do pet godina.
6.6. Prema članku 186. stavku 3. ZSOS-a, zastara pokretanja i vođenja stegovnog postupka zbog stegovnog prijestupa koji ima obilježja kaznenog djela za koje se postupak vodi po službenoj dužnosti te je u povodu toga kaznenog djela u tijeku postupak pred nadležnim državnim odvjetništvom ili sudom ili je kazneni postupak već okončan pravomoćnom osuđujućom presudom nastupa istodobno kada i zastara progona zbog kaznenog djela.
7. Nadalje, člankom 18. Pravilnika o stanovanju ("Narodne novine" broj: 49/20, u nastavku teksta: Pravilnik) propisano je da se naknada za stanovanje ostvaruje kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanima ili raspoređenima u mjesto službe koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta ili ako je prebivalište ili mjesto službe na otoku, bez obzira na udaljenost te nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smještene u vojnim lokacijama.
8. Prema članku 30. stavku 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti ("Narodne novine" broj: 122/15, u nastavku teksta: Pravilnik o stegovnoj odgovornosti), stegovna prijava sadržava:
1. oznaku naslova kojem se stegovna prijava dostavlja
2. podatke o podnositelju stegovne prijave (naziv i sjedište ustrojstvene jedinice te čin, ime, prezime i dužnost ovlaštene osobe)
3. osobne podatke stranke, odnosno osobni čin, ime i prezime, djevojačko prezime, nadimak, ime i prezime roditelja, dan, mjesec i godinu rođenja, mjesto rođenja, prebivalište odnosno boravište stranke, državljanstvo, stanje u službi, dužnost, podatke o pristupu u Oružane snage, podatke o ustrojstvenoj jedinici Ministarstva obrane kod koje se stranka vodi u službenoj evidenciji vojnih obveznika, podatke o odlikovanjima i priznanjima, posljednjoj službenoj ocjeni i ranijoj stegovnoj kažnjavanosti
4. činjenični opis stegovnog prijestupa kojim treba obuhvatiti vrijeme i mjesto počinjenja stegovnog prijestupa te sve ostale okolnosti i opis radnji iz kojih proistječu zakonska obilježja stegovnog prijestupa
5. naziv stegovnog prijestupa s navođenjem odredbe Zakona kojom je taj prijestup propisan
6. prijedlog o dokazima koje treba izvesti na usmenoj raspravi (imena i ostale osobne podatke svjedoka, dokumentacija i predmeti koji se odnose na točno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja)
7. potpis podnositelja prijave i otisak službenog pečata.
9. K tomu, člankom 34. stavkom 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti propisano je da vojnostegovni sud prilikom odlučivanja o stegovnoj prijavi nije vezan doslovnim navodima u činjeničnom opisu stegovnog prijestupa niti njegovom pravnom kvalifikacijom.
10. Sud, prije svega otklanja istaknuti prigovor zastare vođenja stegovnog postupka. Naime, citiranim člankom 186. stavkom 3. ZSOS-a propisan je izuzetak od općeg zastarnog roka u svezi pokretanja i vođenja stegovnog postupka zbog stegovnog prijestupa koji ima obilježja kaznenog djela za koje se postupak vodi po službenoj dužnosti i za koji prijestup je podnesena kaznena prijava povodom koje je u tijeku postupak pred nadležnim državnim odvjetništvom ili sudom ili je već okončan pravomoćnom osuđujućom presudom. Prema citiranom članku zastara pokretanja i vođenja stegovnog postupka nastupa istodobno kada i zastara progona zbog kaznenog djela, što znači da se stegovna prijava može podnijeti sve dok ne nastupi zastara progona zbog kaznenog djela (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-1014/18-2 od 5. srpnja 2018.). Stoga je, suprotno tužbenim navodima, stegovna prijava iz predmeta ovoga spora podnesena unutar zastarnog roka i nije nastupila zastara pokretanja i vođenja stegovnog postupka niti se u konkretnom slučaju primjenjuju opći zastarni rokovi (subjektivni jedna godina, objektivni dvije godine) propisani člankom 186. stavkom 2. ZSOS-a.
11. Nadalje, tužitelj tvrdi da je u postupku pogrešno utvrđeno da je odgovoran za stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 45. ZSOS-a jer je u inkriminiranom razdoblju imao povećane troškove života zbog troškova prijevoza koje je imao na relaciji [adresa] i da je iznos naknade za troškove prijevoza veći od iznosa naknade za stanovanje, koja mu je isplaćena u predmetnom razdoblju.
12. Odredbama ZSOS-a, između ostalog, uređeno je pravo djelatnih vojnih osoba na naknadu za stanovanje i pravo na naknadu troškova prijevoza. Riječ je o dva različita materijalna prava, koja se ostvaruju pod različitim uvjetima propisanim odredbama ZSOS-a.
12.1. U konkretnom slučaju, naknada za stanovanje, za koje pravo je tužitelj i podnio zahtjev, koje pravo mu je priznato i po kojoj osnovi mu je isplaćena predmetna naknada, je strogo namjensko materijalno pravo, čija je svrha nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora. Svrha tog prava nije nadoknada povećanih troškova života zbog troškova prijevoza koje je tužitelj u predmetnom razdoblju imao. Tužitelj je pravo na naknadu troškova prijevoza mogao ostvariti podnošenjem zahtjeva za priznanjem navedenog prava, čija je svrha i smisao upravo priznanje troškova prijevoza iz mjesta prebivališta u mjesto službe.
12.2. Tužitelj ni ne spori da na adresi prijavljenog boravišta nije imao troškove najma stambenog prostora budući da na toj adresi nije boravio ni noćio niti je plaćao najamninu, već se isključivo svojim tužbenim navodima referira na stvarne troškove prijevoza koje je imao u predmetnom razdoblju i za koje smatra da predstavljaju povećane troškove života u smislu citiranog članka 133. stavka 1. ZSOS-a.
12.3. Međutim, kako je tužitelj podnošenjem zahtjeva za naknadu troškova stanovanja, kojih nije imao u predmetnom razdoblju, postupio protivno odredbama ZSOS-a, to je pravilno tuženik u stegovnom postupku utvrdio da je tužitelj opisanim postupanjem suprotno propisima iz područja obrane (ZSOS) nanio štetu imovini Republike Hrvatske budući da se sredstva po osnovi naknade za stanovanje isplaćuju iz Državnog proračuna Republike Hrvatske i jedan su od oblika imovine Republike Hrvatske.
12.4. Stoga je pravilno u provedenom stegovnom postupku tužitelj oglašen odgovornim za počinjenje stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 45. ZSOS- a.
12.5. Tuženik je pri odabiru vrste i mjere stegovne sankcije, vodeći računa o općoj svrsi propisivanja, izricanja i primjeni stegovnih sankcija u smislu članka 179. stavka 2., 3. i 6. ZSOS-a, tužitelju izrekao stegovnu kaznu zaustavljanja u promaknuću u činu u trajanju od dvije godine u skladu s člankom 181. stavkom 1. točkom 2. ZSOS- a. Što se tiče izbora stegovne kazne u predmetnom slučaju, Sud naglašava da to podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih (stegovnih) tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (čl. 5. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS). Ovdje je nesporno da je izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti. Imajući na umu karakter dotičnog stegovnog prijestupa, u svjetlu kriterija za odmjeravanje kazne iz članka 179. stavka 6. ZSOS-a, Sud ne nalazi da bi kazna izrečena tužitelju za ponašanje opisano u izreci osporavanog rješenja bila protivna svrsi radi koje je ta ovlast dana, koja svrha je normativno definirana prethodno citiranim odredbama članka 179. stavaka 2. i 3. ZSOS-a.
13. Dalje, konkretna stegovna prijava sadržava sve propisane dijelove odnosno oznaku naslova kojem se stegovna prijava dostavlja, podatke o podnositelju stegovne prijave, osobne podatke tužitelja (osobni čin, ime i prezime, ime i prezime roditelja, dan, mjesec i godinu rođenja, mjesto rođenja, prebivalište državljanstvo, stanje u službi, dužnost, podatak o pristupu u Oružane snage, podatak o ustrojstvenoj jedinici Ministarstva obrane kod koje se tužitelj vodi u službenoj evidenciji vojnih obveznika, podatak o odlikovanjima i priznanjima, posljednjoj službenoj ocjeni i ranijoj stegovnoj kažnjavanosti), činjenični opis stegovnog prijestupa, kojim su obuhvaćeni vrijeme i mjesto počinjenja stegovnog prijestupa, ostale okolnosti, kao i opis radnji iz kojih proistječu zakonska obilježja stegovnog prijestupa, naziv stegovnog prijestupa s navođenjem odredbe Zakona kojom je taj prijestup propisan, prijedlog o dokazima koje treba izvesti na usmenoj raspravi (imena i ostale osobne podatke svjedoka, dokumentacija i predmeti koji se odnose na točno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja) te potpis podnositelja prijave i otisak službenog pečata. Stoga je stegovna prijava iz predmeta ovoga spora, suprotno tužbenim navodima, sastavljena u skladu s citiranim člankom 31. stavkom 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti.
14. Zatim, vezano uz izmjenu činjeničnog opisa i pravne kvalifikacije stegovnog prijestupa valja ukazati da je tuženik u konkretnom slučaju sukladno citiranom članku 34. stavku 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti imao uporište za svoju odluku kojom je tužitelja, nakon provedene rasprave i utvrđenja svih činjenica, oglasio odgovornim za stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 45. ZSOS-a, iako je stegovna prijava izvorno bila podnesena zbog stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 43. ZSOS-a. Pritom, prema ocjeni ovog Suda, tuženik nije bio u obvezi vraćanja stegovne prijave na dopunu podnositelju prijave u smislu članka 31. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, budući da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sukladno svom ovlaštenju iz citirane odredbe članka 34. stavka 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti mogao izmijeniti činjenični opis i pravnu kvalifikaciju stegovnog prijestupa te potom donijeti ovdje osporenu odluku.
15. Iz sadržaja spisa predmeta slijedi da je tužitelj bio osobno prisutan na raspravi provedenoj 2. srpnja 2024., na kojoj raspravi mu je dana mogućnost očitovanja o svim bitnim činjenicama za rješenje ove stvari i na kojoj je tužitelj dao izjavu u vezi predmetnog stegovnog prijestupa.
16. Stoga, iz navedenog slijedi da u postupku koji je prethodio ovom sporu nije počinjena povreda članka 30. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), niti je s tim u svezi počinjena povreda članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Pri tome je tuženik za svoju odluku o stegovnom prijestupu, nakon provedene rasprave i utvrđenja odlučnih činjenica, dao jasne, valjane, dostatne i argumentirane razloge, te odluka tuženika nije rezultat arbitrarnog postupanja, već je utemeljena na odlučnim činjenicama i mjerodavnim zakonskim odredbama. Sud utvrđuje da se odluka tuženika temelji na zakonito provedenom postupku. Za odluku tuženika postojala je valjana pravna osnova, kao i legitiman cilj. Tuženik nije učinio očitu pogrešku u prosudbi, nije pogrešno procijenio postojanje nekoga važnog čimbenika, niti je propustio razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno nije propustio uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, te je u obzir uzeo sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku tuženika.
17. Slijedom svega navedenog, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, stoga je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
18. Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova ovoga spora. Međutim, kako tužitelj nije uspio u ovom sporu, to tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova spora u skladu sa člankom 147. stavkom 1. ZUS-a, pa je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.
19. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 4., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).
U Rijeci 7. svibnja 2025.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- Odvjetniku Vedranu Jurašiću, Ogulin, Stara cesta 42
- Ministarstvu obrane, Vojnostegovnom sudu, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV/1
