REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1877/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mario Vukelić, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja Splitsko-dalmatinska županija, Split, Domovinskog rata 2, OIB: 40781519492, kojeg zastupa punomoćnik Ante Alajbeg, odvjetnik u Splitu, protiv protivnika osiguranja Mladina d.o.o., Podstrana, Križnog puta 12, OIB: 93999783881, kojeg zastupa zastupnik po zakonu VF, a njega punomoćnica Ksenija Vržina, odvjetnica u Zagrebu, radi privremene mjere, odlučujući o žalbi protivnika osiguranja protiv rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj R1-126/2024-7 od 11. ožujka 2025., 7. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba protivnika osiguranja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj R1-126/2024-7 od 11. ožujka 2025. u točkama I. do V. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„I. Radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja i uspostave reda na pomorskom dobru određuje se protiv tuženika – protivnika osiguranja privremena mjera zabranom korištenja nekretnine - pomorskog dobra sa svim pripadnostima te se tuženiku oduzima i tužitelju povjerava na čuvanje, pomorsko dobro i to kopneni dio površine 7819 m² i pripadajući akvatorij površine 4262 m², a sve kako je nacrtano i označeno na grafičkom prilogu na kopiji katastarskog plana i na snimci stvarnog stanja u mjerilu 1:1000, izrađenoj u lipnju 2001. od strane geodetske tvrtke GEOING Split koja snimka je prilog Dodatka br.1 Ugovoru Klasa: 021-04/99-02/70 UG., Ur.broj: 2181/1-01-99-1 od 30. lipnja 1999. o koncesiji pomorskog dobra u svrhu korištenja plaže i izgradnje ugostiteljskog objekta na dijelu k. o. [katastarska općina], općina Dugi Rat, koji je Dodatak br.1 potvrđen od strane javnog bilježnika u Splitu Ivana Rajčića, 4. prosinca 2001. pod brojem OU-404/99-2, osim 24 m² montažnog ugostiteljskog objekta i štekata za koje je izdato koncesijsko odobrenje te 106 m2 koje koristi Ronilački klub Jadran.

II. Ova privremena mjera traje do proteka roka od 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu.

III. Radi osiguranja provedbe privremene mjere te ako se tuženik – protivnik osiguranja ne pokori gore opisanom nalogu suda, zaprječuje mu se novčanom Poslovni broj: Pž-1877/2025-2 2 kaznom tuženiku – protivniku osiguranja od 10.000,00 EUR-a, a odgovornoj osobi u tuženika – protivnika osiguranja kaznom zatvora u trajanju od mjesec dana. Bude li se tuženik – protivnik osiguranja i nakon donošenja ovog rješenja ponašao protivno nalogu suda, sud će na prijedlog tužitelja

– predlagatelja osiguranja izreći tuženiku – protivniku osiguranja novčanu kaznu kojom mu je zaprijetio, a odgovornoj osobi će izreći kaznu zatvora kojom mu je zaprijetio i istodobno im zaprijetiti novom novčanom kaznom i kaznom zatvora.

IV. Žalba ne odgađa provedbu privremene mjere.

V. Nalaže se tuženiku – protivniku osiguranja da tužitelju – predlagatelju osiguranja naknadi trošak postupka u iznosu od 500,00 EUR-a u roku od 8 (osam) dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja – predlagatelja osiguranja za naknadu više zatraženih troškova u iznosu od 500,00 EUR-a.“

2. Protiv rješenja protivnik osiguranja je podnio žalbu pobijajući ga u cijelosti iz svih žalbenih razloga.

U bitnome ističe da je pogrešno utvrđenje suda da je postupak produljenja roka koncesije obustavljen i da je Vlada Republike Hrvatske odbila dati suglasnost za produženje roka trajanja koncesije pa se predmetna koncesija ne može produljiti iz razloga što ne postoji suglasnost Vlade Republike Hrvatske. Ističe da je točno samo kako Vlada Republike Hrvatske još nije dala suglasnost.

Slijedom navedenog predlaže sukladno žalbi preinačiti podredno ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13., i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava u vezi s odredbom čl. 21. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.; dalje: OZ).

Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu s prijedlogom za određivanje naprijed navedene privremene mjere. Navodi kako su tužitelj kao davatelj koncesije i tuženik kao ovlaštenik koncesije 30. lipnja 1999. zaključili Ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja plaže i izgradnje ugostiteljskog objekta na dijelu k. o. [katastarska općina], Općina Dugi Rat. Koncesija da je istekla pa traži da mu tuženik vrati u posjed pomorsko dobro na kojem je imao koncesiju. Protivnik osiguranja je ustao protutužbom za isplatom naknade ulaganja.

Odredbom st. 1. čl. 347. OZ-a određeno je da se radi osiguranja nenovčanih tražbina može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takva osiguranja. Stavkom 2. istog članka određeno je između ostalog, da ako je iz drugih važnih razloga to potrebno radi osiguranja pravnoga reda, sud može odrediti mjeru kojom će privremeno urediti sporni odnos među strankama.

Stoga su u tim okolnostima pretpostavke za određivanje privremene mjere: 1) vjerojatnost postojanja tražbine predlagatelja osiguranja (za koju je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da postoji) kao objekta osiguranja, te između ostalog: 2) potreba za osiguranje pravnog reda iz drugih važnih razloga.

U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je prethodno već 30. rujna 2024. donio rješenje kojim je odbio kao neosnovan prijedlog tužitelja-predlagatelja osiguranja za određivanje privremene mjere koja je sada pobijanim rješenjem usvojena.

Povodom izjavljene žalbe tužitelja-predlagatelja osiguranja predmetno rješenje je ukinuto rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4374/2024-2 od 21. studenog 2024. te je predmet vraćen ovom sudu na ponovan postupak.

Iz navedenog rješenja u bitnom proizlazi kako je u konkretnom slučaju privremenu mjeru predloženo odrediti da bi se spriječilo pravno nasilje ili nastanak nenadoknadive štete jer Republika Hrvatska i tužitelj-predlagatelj osiguranja upravljaju pomorskim dobrom, a tuženik-protivnik osiguranja bez pravne osnove koristi pomorsko dobro.

Stoga je u ponovljenom postupku suprotno odlučnim žalbenim navodima pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere osnovan jer je predlagatelj učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine kao i da je pravni red narušen zbog načina na koji protivnik osiguranja koristi pomorsko dobro.

5. Po pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda, predlagatelj osiguranja je učinio vjerojatnim postojanje nenovčane tražbine prema protivniku osiguranja. Iz stanja spisa proizlazi da je koncesija dodijeljena na razdoblje od 1. srpnja 1999. do 30. lipnja 2009. a što žalitelj niti ne osporava.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio odlučnu činjenicu kako protivnik osiguranja od 1. srpnja 2009. nije ovlaštenik koncesije te bez pravne osnove koristi pomorsko dobro.

Žalitelj upire na to da je pogrešno utvrđenje suda kao postupak produljenja roka koncesije obustavljen, jer je Upravni sud u Splitu donio je presudu poslovni broj Us I-3473/2023 od 31. listopada 2024. kojom se poništava rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Zagreb, KLASA: UP/II-342-22/23-01/64, URBROJ: 530-03-2-1-2-23-2 od 3. studenog 2023., kao i rješenje Županijske skupštine

Splitsko-dalmatinske županije KLASA: 024-01/23-0002/0142, URBROJ: 2181/1-01-23-0001 od 31. srpnja 2023. i predmet je vratio na ponovno odlučivanje. Dakle, postupak produljenja roka koncesije je u tijeku.

Ovaj žalbeni sud ističe kako nije predmet ovog postupka, niti je odlučno utvrđenje je li postupak produljenja roka koncesije u tijeku ili je obustavljen te je li Vlada Republike Hrvatske odbila dati suglasnost za produženje roka trajanja koncesije ili kako Vlada još nije dala suglasnost.

Odlučno je da je koncesija dodijeljena na razdoblje od 1. srpnja 1999. do 30. lipnja 2009., a što žalitelj niti ne osporava.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio odlučnu činjenicu kako protivnik osiguranja od 1. srpnja 2009. nije ovlaštenik koncesije te bez pravne osnove koristi pomorsko dobro pa je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje nenovčane tražbine prema protivniku osiguranja.

Okolnost da se vodi postupak produljenja roka koncesije i da će Vlada Republike Hrvatske možda dati suglasnost za produženje roka trajanja koncesije (kako to u žalbi tvrdi protivnik osiguranja) u pravnom smislu ima značaj pregovora za sklapanje ugovora. Međutim, novi ugovor još nije sklopljen, a prethodni ugovor je prestao istekom vremena na koji je sklopljen, pa je neupitno da protivnik osiguranja nema valjanu pravnu osnovu koristiti pomorsko dobro.

Pravilno ističe prvostupanjski sud da je čl. 118. st. 6. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16., 98/19. i 83/23.; dalje: ZPDML) propisano da se koncesije dodijeljene na temelju Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 17/94., 74/94. i 43/96.) i Zakona o morskim lukama („Narodne novine“ broj 108/95. i 97/00.) ostaju na snazi do isteka razdoblja na koje su dane.

Stoga, žalbeni navodi o nedostacima u obrazloženju pobijanog rješenja u odnosu na mišljenje prvostupanjskog suda da se tuženiku-protivniku osiguranja koncesija neće moći produžiti ili da je Vlada Republike Hrvatske odbila dati suglasnost za produženje roka trajanja koncesije, nisu od odlučnog značaja za zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja jer je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo donijeti jednaku odluku.

U ovom konkretnom slučaju, korištenje pomorskog dobra značajne površine i u višegodišnjem vremenskom periodu, a bez pravne osnove, nesumnjivo predstavlja važan razlog i potrebu za osiguranje pravnog reda.

Stoga je prvostupanjski sud donio zakonitu i pravilnu odluku pa je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao izreci rješenja.

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Sudac

Mario Vukelić