Poslovni broj: Usž-3081/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hudek – Trgotrans d.o.o., OIB: 66718146008, zastupanog po opunomoćenici, Zdenki Koharić i Suzani Budišćak-Kupčinec, odvjetnicama u Odvjetničkom društvu Koharić & Budišćak-Kupčinec d.o.o., Zagreb, Nova Ves 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, zastupanog po opunomoćeniku LC, diplomiranom pravniku i zaposleniku, radi naplate trošarine na energente, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3211/2023-12 od 5. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3211/2023-12 od 5. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-01/22- 01/402, urbroj: 513-04-23-2 od 24. ožujka 2023. i rješenja Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin, klasa: UP/I-471- 01/20-18/649, urbroj: 513-02-3031/22-22-30 od 16. studenoga 2022., a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 24. ožujka 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog carinskog rješenja od 16. prosinca 2022. kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja trošarine na energente – plinsko ulje za pogon u iznosima pobliže označenim prvostupanjskim rješenjem te se utvrđuju i pripadajuće kamate. Prvostupanjskim rješenjem nadalje se utvrđuje da je predmetni dug naplaćen 8. siječnja 2021. prisilnim putem temeljem rješenja o ovrsi Područnog carinskog ureda Zagreb, klasa: UP/I-415-02/20-14/27, urbroj: 513-02-3010/19-20-4 od 31. prosinca 2020.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ističe da prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku nije postupilo prema uputi danoj u pravomoćnoj presudi Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 18 Us I-1476/21-7 od 21. srpnja 2022. Navodi da je prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku bilo dužno sastaviti zapisnik u vezi utvrđenog činjeničnog stanja u ponovnom postupku i to prema odredbi članka 126. stavka 5. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. – dalje: OPZ) pa je takvim ne postupanjem tužitelju povrijeđeno pravo na podnošenje prigovora na zapisnik, što predstavlja bitnu povredu pravila postupka. Ističe da je i Ustavni sud u odluci broj: U-III-6070/2010. zauzeo pravno shvaćanje da se ponovni postupak poreznog nadzora provodi prema istim pravilima postupka koja su propisana i za prvi prvostupanjski postupak poreznog nadzora. Tužitelj se, kao dokaz da je prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku ponovno utvrđivalo činjenično stanje u vezi zlouporabe prava u kretanju i raspolaganju energentima, poziva na zaključak prvostupanjskog tijela od 5. rujna 2022. kojim se tužitelju nalaže dostava dokumentacije u vezi isporuke robe.
3.1. Tužitelj ističe da je sud nezakonito ignorirao i tužbeni navod da ponovni postupak nije proveden primjenom članka 20.a. Zakona o trošarinama („Narodne novine“, 22/13., 32/13., 81/13.,100/15.,120/15. i 115/16. – dalje ZoT.) kojim je izričito propisano da se u postupku utvrđivanja zlouporabe prava u kretanju trošarinskih proizvoda na odgovarajući način primjenjuju odredbe OPZ-a, a posebne odredbe o postupku utvrđivanja zlouporabe prava propisane su u člancima 127.- 177. OPZ-a. Nadalje navodi kako suprotno članku 60. stavku 4. ZUS-a, osporena presuda ne sadrži ocjenu dokazne snage bitnih dokaza i to zapisnika o poreznom nadzoru Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor od 28. lipnja 2023. i zapisnika Područnog carinskog ureda od 31. siječnja 2019. sastavljenog u postupku poreznog nadzora poreznog obveznika TG OIL d.o.o. Ujedno ističe da, suprotno stavu suda, izreka poreznog rješenja mora sadržavati utvrđenje porezne obveze za svako pojedinačno razdoblje tj. za 2017. i 2018. kako je propisano člankom 94. stavkom 2. OPZ-a i člankom 14. stavkom 2. ZOT-a, te uz zapisnik o poreznom nadzoru mora biti dostavljen i obračun kamata kao sastavni dio zapisnika, kako bi tužitelj mogao znati od kada je kamata obračunata.
3.2. Tužitelj nadalje ističe da u provedenom postupku nije dokazano da su zapisnici o preuzimanju goriva krivotvorene isprave jer tuženik niti sud ne raspolažu stručnim znanjem u vezi takve ocjene, a niti je sud u cilju pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja proveo dokazivanje grafološkim vještačenjem potpisa vozača. Nadalje navodi da se radi o dokazivanju primitka isporuke goriva od strane tužitelja i s tim u vezi tužitelj se pozivao na konkretne dokaze, zapisnike o preuzimanju goriva potpisane od strane vozača i izjave svjedoka te je na tuženiku teret dokaza da se radi o krivotvorenim ispravama odnosno sud je bio dužan u postupku to utvrditi. Navodi da sud u obrazloženju presude nije ocijenio značaj kontradiktornih utvrđenja u odnosu na izjave CC i UC. Tužitelj nadalje ističe kako nije sporno da u trenutku započinjanja poreznog nadzora nije raspolagao teretnim listovima, a predmet dokazivanja je to da tužitelj uopće nije morao raspolagati teretnim listovima niti ih je trebao sudu dostavljati. Pojašnjava da je naknadno, po zahtjevu prvostupanjskog tijela, zatražio tovarne listove od svojih dobavljača koje je svojim potpisima naknadno ovjerio da je upravo tu vrstu robe i tu količinu koja je označena na tovarnom listu stvarno i zaprimio pa je nejasan razlog suda na kojem temelji svoje uvjerenje da tužitelj nije primio predmetne energente. Smatra da je prvostupanjsko tijelo pozivom na odredbe članka 668., 669., 679. i 680. Zakona o obveznim odnosima i članka 479. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu izvelo pogrešan zaključak da je tužitelj kao primatelj robe morao raspolagati tovarnim listovima jer tužitelj nije pošiljatelj robe, niti je prijevoznik nego je primatelj i krajnji korisnik goriva kojeg dalje ne distribuira te ni na koji način nije mogao sudjelovati niti izravno niti neizravno u krivotvorenju dokumentacije u vezi kretanja robe. Tužitelj zaključno ističe da sud nije odgovorio i ni na tužbeni navod zašto sam broj naveden na teretnom listu umanjuje njegovu dokaznu snagu do te mjere da je nevjerodostojan, nasuprot sadržaju teretnog lista koji sadrži egzaktne podatke o zaprimljenoj količini, datumu početaka i završetka istakanja i reg.broj cisterne te ujedno ističe da bi to pitanje bilo upućeno UC (vozaču) zaposleniku LOIDDA da je tužitelju omogućeno ispitivanje svjedoka. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu, poništi presudu Upravnog suda u Splitu te rješenja javnopravnih tijela i predmet vrati na ponovni postupak.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.- dalje ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Prvostupanjski je sud proveo raspravu čime je u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a omogućio strankama da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stanaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Sud sukladno odredbi članka 33. ZUS-a slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenično stanje, dok stranke mogu slobodno predlagati činjenice koje treba utvrditi i dokaze kojima se one utvrđuju, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Ne nalazi se osnovanim navod tužitelja da osporena presuda ne sadrži ocjenu predloženih dokaza jer iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je prvostupanjski sud ocjenom svakog pojedinog dokaza i svih zasebno, a na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, dok činjenični opisi iz zapisnika sastavljenih u drugim postupcima, vođenim odvojeno i samostalno od ovog postupka nisu utjecali na drukčiju odluku.
8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da su ovdje osporena rješenja javnopravnih tijela donesena u ponovnom postupku jer je presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1476/21-7 od 21. srpnja 2020. poništeno ranije rješenje tuženika od 12. ožujka 2021. kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje od 9. prosinca 2020. kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja trošarine na energente.
9. U navedenoj presudi sud je izrazio stajalište da su javnopravna tijela povrijedila pravila postupka na štetu tužitelja. Naime, prvostupanjski sud nije prihvatio navod tuženika da predmetni postupak nije trebalo provesti primjenom odredbi članka 172. – 177. OPZ-a koje se primjenjuju na postupak utvrđivanja zlouporabe prava i koji porezno tijelo provodi po službenoj dužnosti nad osobama koje u skladu odredbom članka 32 OPZ-a odgovaraju kao porezni jamci. Ujedno je našao i povredu odredbe članka 52. ZUP-a, navodeći da je prvostupanjsko tijelo odbilo saslušati predložene svjedoke od strane tužitelja, dok je poreznu obvezu temeljilo na iskazima CC i UC, iako njihove izjave nije doveo u korelaciju s dostavljenim materijalnim dokazima.
10. Prije svega valja istaknuti da je ovaj Sud u više svojih presuda primjerice, presuda, poslovni broj: Usž-2013/21-2 od 23. rujna 2021. i Usž-4013/18 od 29. listopada 2019. zauzeo pravno stajalište da je zlouporaba prava u kretanju trošarinskih proizvoda regulirana odredbama ZoT-a, kojima je propisana obveza obračunavanja i plaćanja trošarine kada se utvrde nepravilnosti vezane uz kretanje trošarinskih proizvoda koje prema tom Zakonu predstavljaju zlouporabu prava u kretanju trošarinskih proizvoda. Dakle, ZOT-om je drukčije uređen institut zlouporabe prava u kretanju trošarinskih proizvoda u odnosu na institut zlouporabe prava prema odredbama OPZ-a, pa je u konkretnom slučaju, suprotno navodima tužitelja, predmetni postupak proveden uz pravilnu primjenu materijalno pravne odredbe članka 20.a ZOT-a.
11. U takvoj situaciji i zapisnik o poreznom nadzoru od 4. studenoga 2020. kojim je tužitelju omogućeno izjavljivanje prigovora sastavljen je uz pravilnu primjenu članka 126. OPZ-a, odnosno u formalnom smislu sadrži sve obvezatne elemente koji su propisani odredbom stavka 2. članka 126. OPZ-a, kako to i pravilno navodi prvostupanjski sud.
12. U odnosu na navod žalbe da je prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku propustilo sastaviti novi zapisnik o poreznom nadzoru, ističe se da ponovljeni upravni postupak nakon upravnog spora ne predstavlja novi zasebni postupak, odnosno riječ je o nastavku ranije započetog postupka pa je u pravu prvostupanjski sud kada navodi da prvostupanjsko tijelo nije ni bilo u obvezi donijeti novi zapisnik te s tim u vezi treba napomenuti kako nema zapreke da se odlučivanje javnopravnog tijela temelji i na procesnim radnjama provedenim u postupku koji je prethodio donošenju poništenog rješenja.
13. Iz podataka spisa predmeta nadalje proizlazi da je prvostupanjsko tijelo sukladno uputi iz ranije prvostupanjske presude dana 22. rujna 2022. saslušalo svjedoke RC, TC i KC na okolnost zaprimanja goriva u poslovnom prostoru tužitelja, čiji su iskazi, kao i razlozi za njihovo neprihvaćanje iscrpno obrazloženi u prvostupanjskom rješenju. Točno je, da u ponovnom postupku nisu saslušani svjedoci CC i UC, međutim, prvostupanjski je sud u svijetlu okolnosti provedenog postupka poreznog nadzora zaključio da time nije povrijeđeno načelo procesne ravnopravnosti stranaka (načelo jednakosti oružja), koji zaključak prihvaća i ovaj Sud. Naime, prvostupanjski je sud utemeljeno pošao od činjenice da je riječ o iskazima svjedoka danim na zapisnik 13. travnja 2018. i 2. svibnja 2018. koji su dostavljeni tužitelju i na koje se iskaze tužitelj očitovao. Polazeći od toga da su navedeni zapisnici javne isprave te dovodeći njihove izjave u vezu s iskazima saslušanih svjedoka u ponovljenom postupku te ostalim pisanim dokazima, otpremnicama, teretnim listovima, tovarnim listovima, ručno vođenim evidencijama goriva, izjavama o sukladnosti, očitovanjima tužitelja, ne nalazi se osnovanim navod tužitelja da prvostupanjski sud nije ocijenio značaj njihovih izjava i doveo ih u vezi s ostalim izvedenim dokazima.
14. U odnosu na navedeno valja istaknuti i to da javnopravno tijelo u carinskom postupku samostalno i slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, a koje činjenice i okolnosti će uzeti kao dokazane utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbama članka 6. stavka 1. i 2. OPZ-a i članka 9. ZUP-a, kako je u konkretnom slučaju i postupljeno.
15. Polazeći od navedenog, ocjenjuje se pravilnim i zaključak prvostupanjskog suda da je ocjenom svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata provedenog postupka u ponovljenom postupku pravilno zaključeno da je tužitelj zlouporabio pravo u kretanju trošarinskih proizvoda, skrivajući stvarnu namjeru, cilj i osnovu raspolaganja trošarinskim proizvodima, energentima, čime je postupio protivno odredbi članka 20.a ZOT-a, zbog čega su se stekli uvjeti za utvrđivanje obveze plaćanja trošarine.
16. Tijekom ponovljenog postupka nadzora dokazana je zlouporaba prava u kretanju trošarinskim proizvodima u svim opisanim slučajevima vezanim za kupovinu goriva od tvrtki Kursan-Promet d.o.o. i Ora-Form Zagreb d.o.o. te dobavljača Drago Benz j.d.o.o. Tužitelj u žalbi posebno ne osporava činjenična utvrđenja iz provedenog poreznog nadzora, ali i u žalbi ponavlja da prema zakonu nije uopće trebao raspolagati teretnim listovima na koji prigovor mu je dostatno obrazloženo kako od strane javnopravnih tijela, tako i prvostupanjskog suda. Dakle, tužitelj nije osporio da tijekom carinskog nadzora nije raspolagao teretnim listovima, ni u trenutku zaprimanja robe već ih je zatražio po zahtjevu carinskog tijela i naknadno ovjerio svojim potpisom. Prvostupanjsko je tijelo iscrpno obrazložilo zašto se dostavljena dokumentacija ocjenjuje nevjerodostojnom, odnosno da je korištena s ciljem i namjerom prikazivanja poslovnog događaja primitka eurodizela vjerodostojnim, a koje obrazloženje je prihvatio tuženik, a potom i prvostupanjski sud.
17. Stoga je prvostupanjski sud na temelju cjelokupno provedenog dokaznog postupka, pravilno zaključio da je tužitelj nezakonito postupao s trošarinskim proizvodima, a znao je ili je prema okolnostima predmetnog slučaja morao znati da izravno ili neizravno sudjeluje u organiziranju fiktivnih isporuka euro dizela te da energente nije zaprimio, koja utvrđenja su rezultat upravo ponašanja tužitelja u odnosu na kupovinu goriva od navedenih tvrtki. Tužitelj i u žalbi ponavlja navod iz tužbe da carinsko tijelo nije nadležno za utvrđivanje kaznene odgovornosti svjedoka, što je točno, međutim, kako to i pravilno navodi prvostupanjski sud, navedena ocjena javnopravnih tijela u svijetlu svih navedenih okolnosti nije od utjecaja na drukčiju ocjenu u ovom predmetu, budući da su odlučne činjenice utvrđene u ponovnom postupku uz izvođenje svih prikladnih dokaza koje predviđa ZUP.
18. Nadalje, prvostupanjski je sud dostatno otklonio i općeniti prigovor tužitelja da su osporena rješenja nezakonita jer je obveza trošarine utvrđena odvojeno za 2017., a odvojeno za 2018. te da uz prvostupanjsko rješenje nije dostavljen obračun kamata jer u tom smislu nije naveo konkretne razloge.
19. Slijedom svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud imao osnove ocijeniti zakonitim rješenja carinskih tijela koja su dostatno obrazložena te je suprotno navodima tužitelja za svoje zaključke naveo dostatne i relevantne razloge. Dakle, osporena presuda utemeljena je na pravilnoj primjeni materijalnog prava i bez povrede pravila sudskog postupka te se ne može ocijeniti osnovanim navod tužitelja da je osporena presuda donesena protivno odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a.
20. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove stvari zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a posebno jer je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se, kako je već navedeno, prvostupanjski sud očitovao i s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud.
21. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1.
ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 7. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
