- 1 -              Rev 57/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 57/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1244/2019-2 od 28. kolovoza 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-9458/15 od 5. travnja 2019., u sjednici održanoj 21. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 6.225.903,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 112.220,00 kn (toč. II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnio je, kako to navodi, reviziju „pozivom na odredbu čl. 117. Izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku (NN 70/19), čl. 382. Zakona o parničnom postupku (ZPP-a), a u vezi čl. 400. st. 3. ZPP-a)“, a zbog postupovnopravnog pitanja

 

„Ima li mjesta obveznoj primjeni pravila o teretu dokazivanja kod okolnosti da odlučnu činjenicu – da je sud svoju odluku temeljio na iskazu stranke u konkretnom slučaju tužitelja, a da pritom nije proveo ostale predložene dokaze te tako ne sagledavši činjenice koje su važne za donošenje dokaza i na taj način onemogućiti stranci da dokaže navode iz svog iskaza.“.

 

3.1. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. U ovoj pravnoj stvari s obzirom na vrijeme donošenja drugostupanjske presude i vrijednost predmeta spora dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a) te je ista kao takva i razmatrana.

 

5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

6. Sadržajno, s obzirom na naznačeno postupovnopravno pitanje tužitelj iznosi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, uz tvrdnju da su počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. i čl. 221.a ZPP-a, jer da je je prvostupanjski sud o nedokazanosti činjeničnih tvrdnji tužitelja o nastanku štete odlučio primjenom čl. 221.a ZPP-a, a prethodno da je neosnovano odbio izvesti sve po njemu predložene dokaze (čl. 220. st. 2. ZPP-a). Tužitelj sadržajno ističe i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

7. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazilo bi

- da je tužitelj bio jedini vlasnik i direktor M. d.o.o.;

- da je u društvo uložio dobitak na lotu u iznosu od 2.893.753,40 kn;

- da je tijekom 2003. i 2004. nadležna porezna upravo neprimjereno dugo kroz oko godinu dana provodila nadzor poslovanja tog društva;

- da je zbog obavljanja nadzora onemogućen rad društva zbog čega je bio prisiljen otpustiti sve radnike i otkazati ugovorene poslove, zbog čega se zadnjih deset godina postojanja društva svelo na zatvaranje dugova;

- da se takvo stanje odrazilo na njegovo zdravstveno stanje;

- da je nad M. d.o.o. otvoren stečaj u svibnju 2012.;

- da je zbog otkazanih ugovorenih poslova pretrpio štetu u iznosu od 3.332.149,90 kn, dakle, da je slijedom iznesenog on pretrpio imovinsku štetu u ukupnom iznosu od 6.225.903,30 kn (2.893.753,40 +3.332.149,90 kn).

 

8. Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete ocijenio je neosnovanim u bitnom uz obrazloženje

- da tužitelj u situaciji lošeg poslovanja M. d.o.o., društva u njegovom vlasništvu, nema ulogu oštećenika, jer bi šteta za koju tvrdi da mu je nastala nezakonitim i nepravilnim radom djelatnika Porezne uprave, Ispostava S., eventualno nastala tom društvu, a ne tužitelju;

- da kad bi i postojalo potraživanje tužitelja, ono bilo zastarjelo jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 4. kolovoza 2015., a loše poslovanje i gubici u poslovanju M. d.o.o. da datiraju iz 2002., 2003. i 2004.;

- da je stečaj nad M. d.o.o., nakon dugotrajne blokade, otvoren 2012.

 

9. Drugostupanjski sud u cijelosti je prihvatio izraženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o nedostatku aktivne legitimacije, pri čemu odlučivanje o istaknutom prigovoru zastare smatra neodlučnim.

 

9.1. Otklanjajući osnovanost žalbenih razloga o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. ZPP-a drugostupanjski sud je naveo da se činjeničnih navoda tužbe ne može zaključiti čime je porezni nadzor utjecao na nemogućnost obavljanja poslova iz djelatnosti M. d.o.o. (građevinarstva), da se ne može zaključiti u čemu se je nezakoniti i nepravilan rad djelatnika Porezne uprave očitovao, da je porezni nadzor okončan donošenjem rješenja kojim je tužitelju naloženo plaćanje poreza u iznosu od 300.000,00 kn, što upućuje na zaključak da je porezni nadzor bio opravdan.

 

9.2. Smatra drugostupanjski sud da prema izloženom stanju spisa u vrijeme odbijanja personalnih dokaznih prijedloga na okolnost trajanja i provođenja poreznog nadzora (izostanku činjeničnih tvrdnji o nepravilnom i nezakonitom radu, te o postojanju uzročno posljedične veze između obavljanja nadzora i lošeg poslovanja M. d.o.o.) pravilno odbio, jer da bi se eventualan nepravilan i nezakonit rad djelatnika porezne uprave prvenstveno trebao dokazivati uvidom u upravni predmet poreznog nadzora, koji dokaz tužitelj nije predložio.

 

10. Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

11. Suprotno tvrdnji revidenta pravilno je prvostupanjski sud, koji je u konačnici tužbeni zahtjev odbio zbog nedostataka aktivne legitimacije i nastupanja zastare, odbio izvesti personalne dokaze predložene po tuženiku, kad već iz činjeničnih navoda tužbe nije proizlazila jasna tvrdnja o tome u čemu bi se sastojao nezakonit i nepravilni rad djelatnika Porezne uprave. Ovo posebno zbog toga što je i sam tuženik saslušan kao stranka iskazao da nije tijekom nadzora iznosio pritužbe na rad djelatnika. Postupanje djelatnika Porezne uprave koji pristupajući poreznom nadzoru nisu imali u vidu činjenicu da je on svojevremeno (1996.) ostvario dobitak na lotu, koji da je postepeno unio u M. d.o.o., a koju činjenicu da su zbog plaćanja poreza na taj dobitak, morali imati u vidu, koje postupanje tuženik smatra nepravilnim radom, po ocjeni ovog suda to nikako nije. Kako to pravilno i navodi drugostupanjski sud, neopravdano dugo trajanje poreznog nadzora i njegovu općenitu neopravdanost, koje okolnosti bi se eventualno mogle podvesti pod nepravilan i nezakonit rad uprave, moglo bi se utvrditi uvidom u upravni predmet, a ne predloženim personalnim dokazima.

 

11.1. Pravilno je prvostupanjski sud, polazeći od zaključka o nedokazanosti nepravilnog i nezakonitog rada djelatnika upravnog tijela (kao jednog od elemenata odgovornosti za štetu), odbio dokazni prijedlog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost poslovanja M. d.o.o. u vrijeme vršenja nadzora. Naime, i po ocjeni ovog suda kad sud zaključi o nepostojanju jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu, zbog izostanka koje je tužbeni zahtjev već neosnovan, suvišno je izvoditi dokaze na okolnost postojanja drugih pretpostavki odgovornosti za štetu.

 

12. Nije stoga prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 220. st. 2. ZPP-a kada je odbio dokazne prijedloge po tuženiku niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP-a.

 

12.1. Kako je pravilno odbio izvođenje dokaza koje je ocijenio suvišnim, pravilno je prvostupanjski sud o postojanju odlučnih činjenica odlučio na temelju odredbe čl. 221.a ZPP.

 

12.2. Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

13. Polazeći od utvrđenih i nespornih činjenica, te na temelju stanja spisa, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj već prema činjeničnoj osnovi iznesenoj u tužbi nije oštećenik jer da je eventualnu štetu pretrpjelo M. d.o.o., a ne tužitelj osobno kao njezin vlasnik. Nadalje, na temelju činjenica iznesenih u tužbi prvostupanjski sud je zaključio da bi tražbina tužitelja kad bi i postojala bila zastarjela.

 

14. Tuženik u reviziji sadržajno ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), a koji Zakon se primjenjuje na obvezne odnose koji su nastali do 1. siječnja 2006., temeljem članka 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15 - dalje: ZOO/05). Smatra da je šteta nastala društvu u njegovom vlasništvu ujedno i šteta koja je njemu nastala, stoga da je on, suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, u konkretnoj situaciji, oštećenik.

 

15. Trgovačko društvo sukladno odredbama čl. 4. i 5. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11-proč. tekst, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19 - dalje: ZTD) između ostalog svojstvo pravne osobe stječe upisom u sudski registar i različito od je (konkretno) od njegovog vlasnika kao fizičke osobe. Stoga, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, prihvaćajući prigovor nedostatka aktivne legitimacije, šteta nastaje društvu, te je upravo društvo (koje društvo, kao društvo u stečaju, još egzistira), a ne njegov vlasnik, ovlašteno zahtijevati naknadu štete.

 

16. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. ZOO/91-a kada su zaključili da tužitelj nije oštećenik, slijedom čega da nedostaje jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu.

 

17. Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

18. Tužitelj je tijekom postupka iznosio tvrdnje o tome da se zbog provođenja nadzora i posljedično tome lošeg poslovanja M. d.o.o. razbolio i slijedom toga trpio nematerijalnu štetu. Predlagao je i dokaze na okolnost svojeg zdravstvenog stanja, međutim za naknadu neimovinske štete nije istaknuo određeni novčani zahtjev. Naime, tužitelj je u tužbi istaknuo zahtjev za naknadu štete u ukupnom iznosu od 6.225.903,30 kn koji se, kako to navodi, odnosi na povrat dobitka na L. u iznosu od 2.893.753,40 kn i na naknadu „za izgubljene poslove, izgubljenu dobit, plaćene kamate, izgubljene pozajmice, izgubljeni temeljni kapital društva“ u iznosu od 3.332.149,90 kn, i upravo o tom zahtjevu je odlučeno izrekom presude. Izrekom presude nije stoga odlučeno o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, pa su neodlučni navodi tuženika koji se odnose na nematerijalnu štetu, i kao takvi nisu ocjenjivani.

 

19. Slijedom iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 21. studenoga 2023.

 

                                                                      Predsjednik vijeća:

                                                                      Ivan Vučemil, v.r.