REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-198/2021-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Aleksandra Simić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 24. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice odvjetnice Aleksandre Simić i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Sanje Borovnica, 7. svibnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici GĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.623,70 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 3,06 eura od 18. ožujka 2009.

- na iznos od 14,34 eura od 15. travnja 2009.

- na iznos od 14,89 eura od 17. svibnja 2009.

- na iznos od 13,35 eura od 7. lipnja 2009.

- na iznos od 12,15 eura od 24. lipnja 2009.

- na iznos od 11,98 eura od 22. srpnja 2009.

- na iznos od 11,55 eura od 19. kolovoza 2009.

- na iznos od 10,27 eura od 20. listopada 2009.

- na iznos od 12,20 eura od 15. studenog 2009.

- na iznos od 16,13 eura od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 19,44 eura od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 18,62 eura od 23. veljače 2010.

- na iznos od 23,28 eura od 30. ožujka 2010.

- na iznos od 21,82 eura od 29. travnja 2010.

- na iznos od 23,93 eura od 30. svibnja 2010.

- na iznos od 32,79 eura od 29. lipnja 2010.

- na iznos od 35,56 eura od 27. srpnja 2010.

- na iznos od 36,38 eura od 19. kolovoza 2010.

- na iznos od 39,80 eura od 21. rujna 2010.

- na iznos od 37,79 eura od 26. listopada 2010.

- na iznos od 44,51 eura od 28. studenog 2010.

- na iznos od 59,92 eura od 1. siječnja 2011.

- na iznos od 51,35 eura od 18. siječnja 2011.

- na iznos od 46,90 eura od 15. veljače 2011.

- na iznos od 53,79 eura od 20. ožujka 2011.

- na iznos od 48,94 eura od 22. travnja 2011.

- na iznos od 55,65 eura od 15. svibnja 2011.

- na iznos od 55,65 eura od 17. svibnja 2011.

- na iznos od 69,55 eura od 18. lipnja 2011.

- na iznos od 95,09 eura od 14. kolovoza 2011.

- na iznos od 68,22 eura od 23. rujna 2011.

- na iznos od 65,66 eura od 15. listopada 2011.

- na iznos od 65,02 eura od 16. studenog 2011.

- na iznos od 68,43 eura od 18. prosinca 2011.

- na iznos od 73,09 eura od 19. siječnja 2012.

- na iznos od 74,86 eura od 17. veljače 2012.

- na iznos od 72,43 eura od 18. ožujka 2012.

- na iznos od 72,22 eura od 17. travnja 2012.

- na iznos od 73,09 eura od 5. svibnja 2012.

a koje zatezne kamate teku do 31. srpnja 2015. po stopi koja je promjenjiva i određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je promjenjiva i određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja je promjenjiva i određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici GĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.489,35 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 7. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom (tada pod tvrtkom Hypo Alpe Adria Bank d.d.) 4. travnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 326-38/2007 kojim Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.983,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorom o kreditu ugovoren je način otplate kredita na način da je tužiteljica isti trebala otplatiti u 60 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 322,44 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja koji su dospijevali na naplatu uzastopno svakog zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta koji je dospio na naplatu zadnjeg dana u mjesecu koji je uslijedio iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, a tužiteljica je predmetni kredit u cijelosti otplatila. Ugovor o kreditu sadržavao je nepoštenu i ništetnu odredbu - valutnu klauzulu u švicarskim francima, odnosno odredbu kojom je ugovoreno da se glavnica kredita vezuje za tečaj švicarskog franka (čl. 2. -4.). Predmetna valutna klauzula predstavlja nepoštenu odredbu iz razloga što je tuženik pri sklapanju Ugovora o kreditu protivno načelu savjesnosti i poštenja prikazivao tužiteljici samo pozitivnu stranu takvog kredita (nižu kamatnu stopu) i čak uvjeravao tužiteljicu kako je švicarski franak sigurna i stabilna valuta bez da je ukazao tužiteljici na mogućnosti rizika takvog ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju. Naime, priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i tužiteljici kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa kako ju tuženik kao profesionalac o tome ni na koji način nije informirao, to tužiteljici predmetna odredba nije bila razumljiva, te ona nije bila niti mogla biti svjesna rizika koji preuzima, a čime je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik je tako po osnovi valutne klauzule od samog početka otplate predmetnog kredita od tužiteljice zahtijevao uplatu većih iznosa anuiteta od početno ugovorenih, i to čak u određenom periodu i do 50% veće anuitete od početno ugovorenih. Ukazuje na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača te koja je obvezujuća u svim pojedinačnim sudskim postupcima koje pojedini korisnik kredita pokrene protiv banaka obuhvaćenih navedenom presudom. Ističe da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je primila na temelju ništetne odredbe. Tuženik je temeljem ništetne valutne klauzule od tužiteljice zahtijevao uplatu povećanih iznosa anuiteta koje je ona uredno i plaćala pa je na taj način neosnovano od nje naplatio iznos od otprilike 20.000,00 kuna, a koji potražuje u ovom postupku te koji iznos će se moći točno specificirati tek nakon provođenja vještačenja u ovoj pravnoj stvari. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužiteljica se obratila tuženiku sa zahtjevom za izdavanje dokumentacije po kreditu koja je potrebna radi postavljanja tužbenog zahtjeva no tuženik traženu dokumentaciju nije dostavio, pa predlaže da sud tuženiku naloži dostavu iste, te će tužiteljica sukladno odredbi čl. 186.b st. 4. Zakona o parničnom postupku postaviti određeni tužbeni zahtjev po pribavi dokumentacije i nakon provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja. Potražuje i parnični trošak.

1.1. Tužiteljica je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja u skladu s obračunom vještaka, uredila svoj tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje iznos od 1.623,70 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljice, te osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U cijelosti se protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužiteljice, s obzirom da smatra da se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog vještaka kojeg odredi sud. Tuženik prvenstveno ističe kako je predmetni kredit otplaćen u lipnju 2012. te ukazuje na čl. 305. st. 8. Zakona o kreditnim institucijama. Kako je tužba podnesena 18. ožujka 2021., tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 18. ožujka 2016. nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku. Nadalje, navodi kako tuženik nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka te ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Na pravna utvrđenja iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužiteljica potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužiteljice za podnošenjem ove tužbe. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Apstraktno pozivanje na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik smatra da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužiteljica mogla birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica je donijela odluku da je za nju prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tužiteljica se prije sklapanja ugovora o kreditu obratila tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučila zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, a tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF, te je ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužiteljica po vlastitom izboru prihvatila, iako je imala mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ukazuje kako je tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Nadalje ističe da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena, te da je takva ugovorna odredba u skladu s prisilnim propisom, Zakonom o obveznim odnosima te pritom ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Tuženik se protivi predloženom financijskom vještačenju te osporava zatraženi tijek kamata. Predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, otplatni plan, specifikacija uplata, obavijesti tuženika, metodologija promjene kamatnih stopa, promotivni materijal tuženika, preslik glasila tuženika, izračun efektivne kamatne stope, pregled prometa za klijenta, iskazi svjedoka HĐ, VĐ, GĐŽ, iskaz tužiteljice, nalaz i mišljenje vještaka od 17. svibnja 2023., dopuna nalaza i mišljenja od 26. rujna 2023., simulirani otplatni plan i iskaz vještaka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23

– dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. U ovom predmetu između parničnih stranaka nije sporno da je tužiteljica s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj: 326-38/2007, koji je solemniziran 5. travnja 2007. kod javnog bilježnika Denisa Krajara iz [adresa] pod brojem OV-5663/07, i to u kunskoj protuvrijednosti od 16.983,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu), te da je namjena kredita bila kupnja motornog vozila. Nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora o kreditu). Nesporno je da je predmetni kredit tužiteljica u cijelosti otplatila.

6. Između parničnih stranaka je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno i je li tuženik obvezan (i u kojem iznosu) isplatiti tužiteljici novčane iznose koje tužiteljica potražuje. S time u vezi sporno je može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je, između ostalog, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

7.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji u čl. 2. i 4. sadrži upravo spornu odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

7.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

7.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

7.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, sud je navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužiteljica pozvala, utvrdio ništetnima.

7.7. Pri tome valja ukazati kako su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

8. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule.

8.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

8.2. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužiteljica iskazivala detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da su tužiteljici u banci valutu CHF prikazali kao najpovoljniju s najnižom kamatnom stopom te da su joj rekli da je valuta CHF stabilna na tržištu, da im je vjerovala i da joj nitko u niti jednom trenutku nije spominjao rizik ugovaranja niti joj je predočena razlika u kreditu u CHF od one u EUR, a iz kojeg je utvrđeno da tužiteljica prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF. Takve navode tužiteljice potvrdio je i svjedok VĐ, zaposlenik tuženika, koji je u svom iskazu i sam naveo da su klijentima govorili da je CHF stabilna valuta, dok svjedoci ŽĐ i HĐŽ nisu imali posebnih saznanja o okolnostima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

9. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

9.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od strane tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

9.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

10. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli), s obzirom da tužiteljica ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazila da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određeno a time i pošteno.

10.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je korisnik kredita trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 16.983,00 CHF te da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu bio 1 CHF = 4,540000 HRK.

10.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 1.623,70 eura (Tablica 2 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 268-269 spisa).

10.3. U dopuni nalaza i mišljenja od 26. rujna 2023. vještak je povodom primjedbi tuženika pojasnio da je u osnovnom nalazu i mišljenju u Tablici 2. omaškom prikazao dio negativnih razlika te je iste sada iskazao u posebnoj tablici, te objasnio kako pozitivna preplata iznosi 1.687,87 eura (Tablica 1. dopune nalaza i mišljenja – list 284- 285 spisa), dok su tzv. negativne razlike utvrđene u iznosu od 64,17 eura (Tablica 2. dopune nalaza i mišljenja – list 286 spisa).

10.4. Vještak je u svom usmenom iskazu naveo kako je razlika u odnosu na u postupku dostavljeni izračun tuženika (list 299-300 spisa), a radi se o razlici od 0,02 eura kod negativnih razlika i 0,01 euro kod pozitivnih razlika, posljedica zaokruživanja i pretvaranja kuna u euro, jer je vještak pretvarao svaki pojedinačni iznos u eure dok je tuženik ukupan iznos dijelio s fiksnim tečajem konverzije.

10.5. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka i njegovu dopunu s obzirom da su sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a vještak je u postupku detaljno i jasno odgovorio na sva pitanja i primjedbe tuženika.

11. Slijedom navedenog, kako je tužiteljica uredila svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, potražujući i manji iznos (i to iznos od 1.623,70 eura) nego što je vještak utvrdio na ime preplate (u iznosu od 1.687,87 eura) jer je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev umanjila za utvrđene negativne razlike odnosno za iznos od 64,17 eura, istoga je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO odlučiti kao u točci I izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužiteljici isplati iznos od 1.623,70 eura na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužiteljici prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja, a tuženik u postupku nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu, ali kako je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev umanjila za negativne tečajne razlike, valjalo je prihvatiti tako postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 16. ožujka 2021., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

13. Tužiteljici su dosuđeni parnični troškovi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa), i to za zastupanje po punomoćniku u postupku i to za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7.1. Tarife, za zastupanje na ročištima 21. rujna 2022., 14. veljače 2023., 28. travnja 2023., 19. listopada 2023. i 24. veljače 2025. po 100 bodova za svako prema Tbr. 9.1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 21. siječnja 2025. 50 bodova prema Tbr. 9.2 Tarife, za sastav podnesaka od 7. travnja 2021. i 27. rujna 2023. po 100 bodova za svaki prema Tbr. 8.1. Tarife, za sastav podnesaka od 16. veljače 2023. 25 bodova prema Tbr. 8.4. Tarife, odnosno ukupno 875 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i pripadajući iznos PDV-a od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi ukupno 2.187,50 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 36,50 EUR te predujam za vještačenje u iznosu od 265,35 EUR, dok će ostatak neutrošenog predujma biti vraćen tužiteljici. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za priznanje parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen, a tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu jer joj navedeni trošak u skladu s odredbom čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) niti ne nastaje.

13.1. Tuženik nije uspio u sporu, pa je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

U Puli 7. svibnja 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.