REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4191/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužitelja KN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupano po generalnim punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, na temelju generalne punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 14. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice njezinog punomoćnika JN, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika FN, odvjetničkog vježbenika, 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 320-50-3896141 od 29. siječnja 2007. zaključenog između tužitelja KN, SN, CN 22, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju KN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 295,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3.2.2007. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015., pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju KN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. svibnja 2025. pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 320-50-3896141 od 29. siječnja 2007., kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.808,05 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 60 mjeseci. Člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 295,35 EUR (3,30% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita.

1.1. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru, koji je otisnut na tipskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

1.2. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada, koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba, koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

1.3. Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Slijedom svega navedenog predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu čl. 3. te kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 295,35 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i uz naknadu troškova parničnog postupka, a sve kako je pobliže navedeno u izreci presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava navode iz tužbe, a prvenstveno ističe prigovor zastare. Ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik naglašava da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije.

2.1. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Zbog svega navedenog tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom, a što potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019., koju tuženik citira, a upućuje i na presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018.

2.2. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, a u tom smislu upućuje na odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti te ističe prigovor zastare. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi parnične troškove uz zateznu kamatu.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj: 320-50-3896141 s otplatnom tablicom (list 5-13 spisa), presliku Potvrde od 12.1.2024. (list 14 spisa), saslušan je tužitelj (list 43-44 spisa), a pročitana je i priložena sudska praksa (list 16- 20, 26-35 spisa). Tužitelj je na ročištu 12.2.2025. odustao od prijedloga da se izvodi financijsko vještačenje, a na ročištu 14.4.2025. stranke nisu imale dokaza, pa je glavna rasprava zaključena.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu plaćene naknade, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

5. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 29.1.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 320-50-3896141 za iznos 14.808,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora), ugovoreni rok otplate je 60 mjeseci (članak 4. Ugovora);

- da je čl. 3. ugovorena naplata jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je tužitelju, prilikom isplate /korištenja kredita 2.2.2007. naplaćena naknada za obradu kredita u visini 2.225,34 kn (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to jasno stoji u Potvrdi na listu 14 spisa;

6. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 3. Ugovora o ugovorenoj naknadi za obradu kredita, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.

7. Tužitelj u ovom predmetu tvrdi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da na tu naknadu nije moao utjecati i morao ju je podmiriti.

8. Čitanjem Potvrde na listu 14 spisa utvrđeno je da je tužitelju, prilikom isplate/korištenja kredita i to 2.2.2007., naplaćena naknada za obradu kredita u visini 2.225,34 kn (3,30% od iznosa kredita), sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista je naplaćena / ustegnuta od iznosa dobivenog kreditom. Navedena odlučna činjenica među strankama nije sporna.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko jednokratne naknade, sud je saslušao tužitelja, koji je na ročištu 14.4.2025. (list 44 spisa) naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju osobnog auta za osobne potrebe i da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Naveo je da je o informacije o kreditu dobio u auto salonu gdje su ga uputili u banku i nije se sjećao da li je ugovor tamo već bio pripremljen. Naveo je da je ugovor, prije potpisivanja, pročitao i da je pitao zašto se plaća predmetna naknada, međutim, rečeno mu je da bez toga ne može i da se odnosi na obradu kredita. Sud je prihvatio tužiteljev iskaz u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te tuženik sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveo u sumnju, a ni sud nije uočio u njegovom držanju tijekom iskazivanja postojanje ikakvih naznaka o tome da bi nešto lagao ili prešućivao, pa mu i zato vjeruje.

10. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu jednokratne naknade, već je morao prihvatiti ponudu banke kakva mu je dana, a bio je informiran o visini anuiteta koje treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o spornoj naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati.

11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o jednokratnoj naknadi i visini te naknade, koju utvrđuje banka. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužitelj uopće nije bio informiran o naknadi i da će jednokratna naknada biti naplaćena iz iznosa kredita. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, prema kojoj se tužitelj obvezuje, prilikom isplate, kredita platiti banci jednokratnu naknadu, prilikom prvog korištenja kredita, u visini 3.30% iznosa kredita.

14. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 3. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba, kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita, odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se jednokratna naknada kod prvog korištenja kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu, koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij, koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu, koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o jednokratnoj naknadi ne tiče odnosa između iznosa jednokratne naknade te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

15. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos jednokratne naknade tužitelju umanjen iznos kredita, koji mu je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova, koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade kod prvog korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi kod prvog korištenja kredita nepovoljno je utjecala na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u jednokratnu naknadu. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom, koja ovisi o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

20. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl.59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 3,30% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

23. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno (jednokratnu naknadu ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita), to je očito da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

24. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetne navedene odredbe, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

25. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

26. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj, koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade, koju je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

27. Slijedom navedenog, kako nije sporno da je tužitelj s osnova jednokratne naknade isplatio 2.2.2007. iznos od 2.225,34 kn / sada: 295,35 €, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da je jednokratna naknada naplaćena 2007., dok je tužba podnesena 2024., dakle, nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Iako među strankama nije sporno, a proizlazi i iz izvedenih dokaza, da je navedena naknada naplaćena 2007. te je tužba nesporno podnesena 2024., međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne odredbe, tako predmetno potraživanje tužitelja za isplatu iznosa od 295,35 € s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a nije zastarjelo.

28. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma nakon datuma plaćanja iznosa naknade 3.2.2007. do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja jednokratne naknade utvrđen iz Potvrde na listu 14 spisa, a tuženik nije osporio datum navedenog plaćanja. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31.12.2007., po stopi, koja se obračunava u skladu s čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, do 31. srpnja 2015. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. i čl. 151. ZPP i isti je suđen tužitelju, a budući da je u cijelosti uspio u sporu. Trošak postupka tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti postavljenog zahtjeva, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 28.11.2024. 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 12.2.2025. i 14.4.2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 400 bodova što primjenom Tbr. 54. Tarife iznosi ukupno 800,00 €, a uz uvećanje za 25% PDV (200,00 €) te uz trošak pristojbe na tužbu 53,09 € te uz pristojbu na presudu od 53,09 €, sveukupno iznosi 1.106,18 €. Tužitelju nije dosuđen kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer je to ročište prezakazano, u skladu s ovlastima suda glede upravljanja postupkom i održano, unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke, sukladno odredbi čl. 335.st.6. ZPP-a, pa tako taj trošak nije ni nastao.

30. Tuženiku nije priznat trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP budući da u sporu nije uspio.

31. Odluka o zateznoj kamati na troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Sudac

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz pristojbu na presudu

- pun. tuženika