REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyjev trg 11

P-2459/23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Romini Markovinović, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE, OIB 38922958547, Martićeva ulica 71, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u OD MAĐARIĆ & LUI d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Mihanovićeva ulica 3, 10000 Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 22. travnja 2025.g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 07. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„ 1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 6.545,97 kn / 868,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 13.8.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku 15 dana.“

Obrazloženje

Tužitelj tužbom i tijekom postupka navodi da je tužitelj kao ovrhovoditelj vodio ovršni postupak pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, posl.br. Pu Ovr-120/2019 (ranije: Ovr-811/10) protiv ovršenika DJ temeljem rješenja o ovrsi na mirovini posl.br. Ovr.811/10. Rješenjem o ovrsi posl.br. Ovr.810/10 koje je doneseno radi naplate tražbine utvrđene presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-3709/07, naloženo je DJ, platiti ovrhovoditelju tražbinu u iznosu od 12.211,52 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 20.6.2002. do isplate, iznos od 1.970,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 18.3.2008. do isplate, kao i platiti ovrhovoditelju trošak postupka u iznosu od 2.037,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 8.11.2010. do isplate. Ovršni postupak posl.br. Pu Ovr-120/2019 dovršen je rješenjem od dana 27.5.2020. jer je tuženik dopisom od 28.2.2020., klase: 140-01/20-01/2848, Urbroj: 341-025-08/7-20- 1, obavijestio sud kako je ovrha u cijelosti otplaćena. Predmetnim dopisom je navedeno kako je temeljem osnove naplaćeno ukupno 32.498,50 kn te kako su sredstva doznačena ovrhovoditelju. Sud je obavijestio tužitelja o navedenom zaključkom od dana 16.3.2020., na koji se ovrhovoditelj očitovao podneskom od dana 20.5.2020. kojim je naveo kako prema njegovom obračunu dugovanje i nadalje egzistira i to u sveukupnom iznosu od 9.917,78 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sud je rješenjem od dana 27.5.2020. utvrdio postupak posl.br. Pu Ovr- 120/2019 dovršenim te obrazložio kako se sukladno čl. 180.a st. 5. Ovršnog zakona spor o tome je li ovrhovoditelju u cijelosti namiren rješavati u parničnom postupku. Slijedom navedenog kako tuženik nije u cijelosti proveo rješenje o ovrsi posl.br. Ovr.811/10 tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika isplatu preostalog iznosa od 6.545,97 kn / 868,80 EUR sa pripadajućom zakonskom kamatom.

Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev kako po osnovi tako po visini navodeći, u bitnom, da nije korišten pravni put na koji je stavkom 2. članka 177. OZ-a iz 1996. bio obvezan ovrhovoditelj te ističe prigovor zastare jer je ovršni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, stalna služba u Samoboru pod brojem Pu Ovr-120/19 (ranije: Ovr-811/2010) dovršen rješenjem tog suda dana 27.05.2020., navedeno rješenje je postalo pravomoćno dana 29.06.2020., a tužba je u ovom predmetu podnesena 26.08.2023., pa je prema tome protekao trogodišnji zastarni rok za naknadu štete, odnosno od saznanja za štetu i štetnika.

Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja prileži spisu i to: Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-3709/07 OD 18.03.20028. ( list 5-6 spisa), Prijedlog za ovrhu broj Ovr-811/10 od 22.03.2010.( list 7-9 spisa), Rješenje o ovrsi na mirovini ovršenika, posl.br. Ovr.811/10 od 8.11.2010. ( list 10 spisa), Zaključci Općinskog suda u Zagrebu- Stalne službe u Samoboru ( list 11-13 spisa), Dopis HZMO-a od dana 28.2.2020. ( list 14 spisa), Rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu- Stalna služba u Samoboru posl.br. Pu Ovr- 120/2019 od 27.05.2020. ( list 27-28 spisa).

Ocjenom izvedenih dokaza, te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete u iznosu od 6.545,97 kn/868,80 eur jer je poslodavac, ovdje tuženik propustio isplatiti u cijelosti dospjele obroke po rješenju o ovrsi broj Ovr-120/19 (prije Ovr-811/2010) Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru čime je umanjena tužiteljeva imovina.

Između stranaka nisu sporne isprave u spisu i utvrđenja koja iz njih proizlaze.

Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva odnosno sporno je li potraživanje tužitelja u zastari te da li je tužitelj bio dužan koristiti pravni put propisan člankom 177.st.2. OZ/96.

Prigovor zastare je osnovan.

Iz spisa je razvidno da je Općinski sud u Samoboru donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-811/10 od 08.11.2010. na temelju ovršne isprave –pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br.Pn-3709/07 od 18.03.2008., a koje rješenje o ovrsi je postalo pravomoćno dana 16.12.2010. (nesporno među strankama).

Naime, pravomoćno rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave koje donosi općinski sud smatra se pravomoćnom sudskom odlukom, a pravomoćno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje donosi javni bilježnik smatra se javnobilježničkim aktom.

Prema odredbi članka 233. stavka 1. ZOO-a sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Međutim, prema stavku 2. članka 233. ZOO-a sva povremena potraživanja koja proizlaze iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja (npr. zatezne kamate koje dospijevaju nakon donošenja odluke).

Dakle, protekom roka od 10 godina od pravomoćnosti, odnosno roka za dobrovoljno ispunjenje, nastupa apsolutna zastara ovrhe za tražbine utvrđene pravomoćnim rješenjem o ovrsi na temelju ovršne i vjerodostojne isprave. Imajući u vidu izneseno, zastarjelost potraživanja o kojem je riječ teče od prvog dana poslije dana koji je dužniku ostavljen za dobrovoljno ispunjenje obveze, odnosno rok počinje teći prvog sljedećeg dana nakon ovršnosti odnosno od 14.05.2008., budući da je sud istaknuo klauzulu ovršnosti s danom 13.05.2008., a koju potvrdu nitko nije pobijao.

Po ocjeni ovog suda, radi se o roku koji ima prekluzivni karakter, dakle, protekom navedenog roka prestaje i samo pravo, radi čega, uz činjenicu kada je zastara (prvi puta) počela teći, odlučna činjenica je i protek 10 godina od dana početka zastare, neovisno na vođenje parničnog ili ovršnog postupka u vezi naplate, što proizlazi iz zakonskog određenja da se radi o apsolutnom roku zastare, koji se ostvaruje neovisno o pokretanju (po ocjeni ovog suda, i vođenju) postupka prisilne naplate.

Posljedica apsolutne zastare je da se neko pravo uz prigovor zastare ne može prisilno naplatiti.

Slijedom navedenog kako je tužba podnesena 21.07.2023. istekao je zastarni rok od 10 godina. Valja reći da iako sud uzme u obzir da je početak tijek zastare pravomoćnost rješenja o ovrsi dana 16.12.2010. to je potraživanje svejedno u zastari.

Kako je tužitelj naveo kao osnovu tužbe zahtjev za naknadu štete to je sud razmotrio zastaru tražbine po čl. 230. ZOO kojim je propisano da tražbine naknade štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Člankom 215.st.1. ZOO određeno je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a čl.216. ZOO propisuje da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Dakle, kada je osnova potraživanja naknada štete, subjektivni zastarni rok iz čl. 230. ZOO-a je tri godine od dana saznanja za štetu. U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (čl.230.st.2.ZOO). Objektivni rok iznosi dakle pet godina od nastanka štete. Subjektivni rok od tri godine počinje teći od dana kad je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Ako oštećeni u roku od pet godina od nastanka štete nije saznao za njezin opseg i visinu ili osobu koja je odgovorna za štetu i u tom roku nije ustao s tužbom, zastara je nastupila neovisno o tome je li on mogao ili nije saznati za te okolnosti. Dakle, objektivni zastarni rok primjenjuje se samo onda kada oštećenik nije mogao doznati štetu i za osobu koja ju je uzrokovala. Objektivni rok zastare tražbine naknade štete od pet godina, računajući od dana nastanka štete, primjenjuju se kad subjektivni rok od tri godine nakon doznavanje za štetu počinitelja istječe izvan petogodišnjeg roka.

Slijedom citiranih odredbi zastarni rok za utuženu tražbinu tužitelja počeo je teći kad je oštećeni doznao za štetu i počinitelja.

Dakle, u konkretnom slučaju potrebno je utvrditi kad je vjerovnik mogao podnijeti tužbu.

Iz činjeničnih navoda tužitelja kao i iz samih isprava u spisu proizlazi da je ovršni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, stalna služba u Samoboru pod brojem Pu Ovr-120/19 (ranije: Ovr-811/2010) dovršen rješenjem tog suda dana 27.05.2020. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno dana 29.06.2020. Tužitelj je podneskom koji je upućen sudu dana 20.05.2020. naveo kako prema njegovom obračunu dugovanje i nadalje egzistira u sveukupnom iznosu od 9.917,78 kn.

Prema mišljenju ovoga suda tužitelju su već tada dakle 20.05.2020., a najkasnije dana 29.06.2020. kada je rješenje o dovršetku ovrhe postalo pravomoćno bili dostupni sve potrebni elementi za saznanje za štetu, a saznanje za štetu znači saznanje o postojanju i opsegu štete, odnosno tužitelj je najkasnije 29.06.2020. saznao za opseg i visinu štete, kao i za osobu koja je štetu počinila, a kako je tužba podnesena 21.07.2023. istekao je zastarni rok od tri godine.

Dakle i po jednoj i po drugoj odredbi ZOO-a, potraživanje tužitelja je u zastari.

U konkretnom slučaju se ne radi o regresnom potraživanju jer je regres u smislu odredbe čl.1119.ZOO., kada tko drugi učini kakav izdatak ili nešto drugo, što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti. Regresno pravo je pravo, koje na temelju isplate određenog iznosa umjesto druge osobe, koja je taj iznos trebala platiti na temelju određenog pravnog posla, stiče treća osoba koja može na tom osnovu potraživati od osobe za koju je platila da joj naknadi iznos koji je platila, zajedno sa svim ostalim štetama ,gubicima i kamatama koje je snosila. Iz naprijed navedenih definicija može se uočiti da je osnovna karakteristika koja razlikuje regresno pravo kao pojam, od prava na naknadu štete oštećenika ili izvršenje obveze, njegov derivativni karakter. Tužitelj međutim nije učinio izdatak za drugog, a kako mu je taj izdatak uzrokovan štetnom radnjom tuženika, takav izdatak predstavlja štetu za koju mu pripada naknada prema odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stoga, sud nalazi da su u konkretnom slučaju ne primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl.225. ZOO jer se ne radi o potraživanju s osnova regresiranja troškova.

Dalje, u odnosu na navode tuženika da je tužitelj bio obvezna postupiti po čl.177. OZ (NN 57/96) sud ga smatra neodlučujućim za predmet spora . Dalje, prema čl.177. st.1. OZ ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi.(2) Prijedlog iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj može podnijeti do završetka ovršnoga postupka(st.2.).

Slijedom navedenog iz citiranih odredbi proizlazi da tužitelj nije obvezan postupiti po čl.177.OZ i njegovo nepostupanje po citiranom članku ne utječe na njegovo pravo pokrenuti parnični postupak radi naknade štete.

S obzirom da je sud odlučne činjenice mogao utvrditi na temelju izvedenih dokaza i s obzirom na zauzeta pravna shvaćanja dana u obrazloženju, sud je izvođenje daljnjih dokaza ocijenio nepotrebnim, te je odbio daljnje dokazne prijedloge, a s obzirom da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan ostali prigovori tuženika nisu posebno cijenjeni. Pri tome se ukazuje da je prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja bio usmjeren na utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva pa isti nije trebalo provoditi obzirom da sud smatra da nema osnove za isplatu.

Slijedom navedenog s obzirom da je prigovor zastare osnovan sud je odbio tužbeni zahtjev te odlučio kao pod točkom I izreke presude.

U Zagrebu, 07. svibnja 2025.

SUDAC

Romina Markovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nego se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA

1.tužitelju po odvjet.

2.tuženiku po odvj.

3. kal. 30 dana