Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru

Poslovni broj: P-1231/2023-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri, odvjetnicima u Zadru, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Marijana Peše odvjetnika u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri iz Zadra i zamjenici punomoćnika tužene OM, odvjetnice u [adresa], te nakon objave presude dana 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se Tuženiku: ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da Tužitelju: IM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13.887,88 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 26,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2008. do isplate,

- 74,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2008. do isplate,

- 74,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2009. do isplate,

- 74,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2009. do isplate,

- 74,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2009. do isplate,

- 74,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2009. do isplate,

- 74,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2009. do isplate,

- 74,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2009. do isplate,

- 74,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2009. do isplate,

- 74,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2009. do isplate,

- 74,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2009. do isplate,

- 74,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2009. do isplate,

- 100,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2009. do isplate,

- 100,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2009. do isplate

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2010. do isplate,

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2010. do isplate,

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2010. do isplate,

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2010. do isplate,

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2010. do isplate,

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2010. do isplate,

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2010. do isplate,

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2010. do isplate,

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2010. do isplate,

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2010. do isplate,

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2010. do isplate,

- 223,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2010. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2011. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.02.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2012. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2013. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2013. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2013. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2013. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2013. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2013. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2013. do isplate,

- 158,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2013. do isplate,

- 164,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2013. do isplate,

- 168,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2013. do isplate,

- 328,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2013. do isplate,

- 328,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2013. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2014. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2015. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2015. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2015. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2015. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2015. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2015. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2015. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2015. do isplate,

- 196,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2015. do isplate,

po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 236-141/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom: 6. lipnja 2006. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obradu kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita.

III. Nalaže se Tuženiku: ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da Tužitelju: IM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.316,94 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu: 20.06.2006. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se Tuženiku da Tužitelju naknadi trošak postupka od 3.592,74 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi prouzročeni parnični trošak preko iznosa od 3.592,74 EUR iz točke IV., a do zatraženog iznosa parničnog troška od 3.717,74 EUR, tj. za iznos od 125,00 EUR.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj IM u tužbi podnesenoj 31. svibnja 2023. navodi da je s tuženikom, koji je tada poslovao pod nazivom: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., sklopilo Ugovor o kreditu broj: 236-141/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom: 6. lipnja 2006. godine (dalje Ugovor), a koji Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj tvrdi da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pritom misleći na valutnu klauzulu koja da je stoga ništetna, a usprkos tome tuženik je teretio tužitelja s pozivom na valutnu klauzulu. Tužitelj nadalje navodi da mu je tuženik po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za troškove obrade kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita (dalje Naknada), a tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti Naknadu iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati Naknadu, odnosno Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor kojeg je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, a da se prilikom sklapanja Ugovora o Naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za Naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika, dok je pri tome sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Tužitelj upućuje na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Tužitelj smatra da mu je prethodno opisanim postupanjem tuženik pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove, pa je stoga tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja.

1.2. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom u spis 29. rujna 2023., a u kojem se očituje na navode tuženika iz odgovora na tužbu, između ostalog isticao da konverzija nije od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari jer se ista prema Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosi isključivo na ugovorne obveze, dok se tužbom traži ispunjenje samostalne izvanugovorne obveze tuženika prema tužitelju proistekle iz tuženikova stjecanja bez osnove. U odnosu na ništetnost valutne klauzule tužitelj u podnesku ističe da je ona pravomoćno utvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kolektivnoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a to da je potvrđen i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u revizijskoj odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., s tim da pravni učinci pravomoćnih utvrđenja u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuju stranke i u ovoj individualnoj stvari. Što se tiče dijela tužbe koji se tiče Naknade tužitelj u podnesku ističe da je tuženik u svojim izlaganjima učinio nespornim da se Naknada odnosi na trošak obavljanja poslovne djelatnosti tuženika kao financijske i kreditne institucije, ne i na kakve drugačije tuženiku nastale opravdane troškove. Tužitelj ističe da sav trošak ugovaranja kredita snosi tužitelj, a to da je protivno načelu savjesnosti i poštenja te se upućuje na pravna stajališta suda Europske unije zauzeta u javno dostupnim odlukama C-224/19 i C-259/19. Tužitelj nadalje ističe da se protiv prijedlogu tuženika da se u izračun vještaka uračunaju tzv. "manje plaćeni" anuiteti, tužitelj podsjeća da je predmet ovog postupka njegov tužbeni zahtjev za povratom iznosa koje je tuženik od tužitelja stekao bez osnove primjenom ništetnih odredbi Ugovora uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, naime, tzv. "manje plaćeno" uopće nije predmet spora, jer tuženik po toj osnovi nije istaknuo nikakav protuzahtjev prema tužitelju. Tužitelj nadalje ističe da tuženik neosnovano iskazuje da ne bi bio u obvezi tužitelju naknaditi zakonske zatezne kamate na stečeno bez osnove, pritom ističući da je nepoštenost postupanja tuženika pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu slijedom čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana svakog pojedinog neosnovanog stjecanja sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. U pogledu prigovora zastare tužitelj ističe da zastare u odnosu na istaknuti kondemnatorni zahtjev nema što je potvrđeno stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci U-III/2922/2018 od 20. veljače 2018., a to stoga što je zastara glede zahtjeva potrošača čija su prava i interesi obuhvaćeni tužbom za zaštitu kolektivnih interesa prekinuta podnošenjem te tužbe te zastara ponovno počela teći od dana kada je pravomoćno udovoljeno toj tužbi u pogledu istom spomenutih prava ili interesa.

1.3. Tužitelj je nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalne sudske vještakinje za bankarstvo, financije i računovodstvo Martine Maté u spis dana 3. prosinca 2024. dostavio podnesak u kojem je naveo da sukladno nalazu i mišljenju uređuje tužbeni zahtjev. Tužitelj je ujedno u spomenutom podnesku, a nastavno na podnesak tuženika od 2. prosinca 2024., naveo kako tuženik na nalaz i mišljenje sudskog vještaka ističe tek paušalne prigovore koji su poglavito pravne prirode, a odnose se na konverziju, s tim da će o tim pravnim pitanjima odluku donijeti sud.

2.1. Tuženik Addiko bank d.d. se u odgovoru na tužbu zaprimljenom 22. rujna 2023. u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, u bitnome ističući najprije prigovor zastare, a to budući tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta na što se primjenjuje zastarni rok sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Tuženik potom navodi da se tužitelj ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ima tužba u kolektivnom sporu "Potrošač" na tijek i prekid zastare jer da je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 Vrhovni sud pogrešno zaključio da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. U odnosu na pitanje zastare zahtjeva za isplatu na temelju navodne ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tuženik ukazuje da iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio tu naknadu 2006., dok je predmetnu tužbu podnio 2023., a iako tužitelj nije priložio niti jedan dokaz da je naknadu za obradu kredita uistinu platio, očigledno je nastupila zastara potraživanja sukladno općem zastarnom roku iz čl. 225. ZOO/05. Tuženik potom ističe da se tužitelj pogrešno smatra da bi se i na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice "Potrošač", s tim da tuženik smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u tome kolektivnom sporu. Tuženik nadalje ukazuje da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK/15) te je sklopio Aneks uz Ugovor kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu, odnosno kraj činjenice da je tužitelj sklopio prije spomenuti Aneks isti nema pravni interes za vođenje ovog postupka, odnosno zbog provedene konverzije nisu niti ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, tuženik ističe kako je ta odredba lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu i u kojoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan korištenja kredita, a tuženik osporava i navode tužitelja kako istome od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Stoga tuženik smatra kako on nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi, odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio je sve informacije tužitelju kojima je u tome trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. Tuženik se protivi provođenu financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stoga iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunavaju u kune po početnom tečaju za CHF, s tim da tuženik predlaže u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju da vještak uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te da ih oduzme od ukupnog zbroja. U odnosu na naknadu za troškove za obradu kredita, tuženik ističe kako ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža, kao niti načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz koji bi dokazao svoje navode, odnosno ugovaranjem te naknade nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, odnosno ta odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Naime, po tuženiku nesporno je kako tuženik ima troškove obrade kredita te su ti troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu i način na koji će tuženik naplatiti te troškove, odnosno ta odredba je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Tuženik ukazujući na odredbe čl. 59. st. 1. alineja 3. i čl. 61. st. 1. ZZP/03, kao i na odredbu iz čl. 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju izvodi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata te također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita). Tuženik ukazuje da troškovi obrade svakog pojedinog kredita čine troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama, potom da slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, nakon toga da slijedi postupak obrade kredita u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava i obrađuje, s tim da prije nego što se predmet uputi na odobrenje, pravno mišljenje daje zaposlenik pravne službe tuženika i koji nakon odobrenja kredita sastavlja ugovor o kreditu, potom da slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje kredita, a sve ovo prije navedenom treba dodati još i trošak odjela tuženika koji obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita. Tuženik smatra da i trenutno važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09 i dr.) ocjenjuje naknadu za obradu kredita kao ukupan trošak kredita, slijedom čega tuženik smatra da upravo ta naknada, uz kamate, predstavlja cijenu ugovora o kreditu. U odnosu na pozivanje tužitelja na institut stjecanja bez osnove tuženik ističe kako tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita, a tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO, a što nije točno. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva tuženik istu u cijelosti osporava te se protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti utvrđenja visine budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita.

2.2. Tuženik je nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalne sudske vještakinje za bankarstvo, financije i računovodstvo Martine Maté od dana 10. rujna 2024. dostavio u spis 2. prosinca 2024. podnesak u kojem je između ostalog istaknuo da prigovara metodi kojom je izvršen izračun razlike od 13.887,88 EUR za vremensko razdoblje od 31. srpnja 2006. do 30. rujna 2015. te da se prigovara i samom provedenom izračunu. Tuženik ukazuje da je izračun sastavljen primjenom početne ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, odnosno sastavljen je sa takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu s nepromjenjivom kamatnom stopom zbog čega su nalaz i mišljenje u suprotnosti sa sadržajem i smislom Ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su tužitelj i prednik tuženika ugovorili potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 170.600,00 CHF s anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u CHF.

2.3. Tuženik je na ročištu održanom 29. siječnja 2025. između ostalog isticao kako je u nalazu i mišljenju vještaka financijske struke suviše nisko određen trošak koji nastane banci radi obrade kredita.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 236-141/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. lipnja 2006. (ls 5-18), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 236-141/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen 24. veljače 2016. (ls 19-28), specifikaciju uplata (ls 29-34), pregled prometa za klijenta IM (ls 35-66), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima (ls 67-70), popis uplata za namirenje obveza po kreditu u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (ls 71-74), obavijest od 13. veljače 2023. (ls 75), financijsko vještačenje stalne sudske vještakinje za financije, bankarstvo i računovodstvo Martine Maté od 10. rujna 2024. (ls 427-438), proveden je dokaz stranačkim saslušanjem tužitelja IM (ls 445-446), pročitano je očitovanje stalne sudske vještakinje za financije, bankarstvo i računovodstvo Martine Maté od 5. prosinca 2024. (ls 480-481), te je saslušana stalna sudska vještakinja za financije, bankarstvo i računovodstvo Martine Maté (ls 489).

4. Predmet spora uređenog tužbenog zahtjeva pod točkom I. je traženje isplate iznosa od 13.887,88 EUR na ime nepripadnog plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a sve proizašlo iz Ugovora o kreditu broj: 236-141/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog 6. lipnja 2006. (dalje Ugovor).

5.1. Ne bi se trebalo ukazivati među strankama ovog postupka sljedeće činjenice:

5.2. Da je između istih, odnosno ovdje tuženika tada još pod imenom HYPO ALPE-ADRIA-BANK, Podružnica Zadar, s jedne strane i ovdje tužitelja kao korisnika kredita uz sudjelovanje ŽM kao sudužnika i založnog dužnika i CM kao sudužnika, s druge strane, dana 6. lipnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj: 236- 141/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a iz koje preslike toga Ugovora sa ls 5-18 proizlazi da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 170.600,00 CHF, nadalje proizlazi da rok otplate kredita iznosi 27 godina od dana stavljanja kredita u otplatu i to u 324 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 850,42 CHF obračunatih po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, da anuiteti dospijevanju zadnjeg dana u mjesecu, a da se sukladno čl. 3. Ugovora na iznos kredita obračunavaju kamate 3,88 % dekurzivno godišnje. Spomenuti Ugovor potvrđen je (solemniziran) od javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra pod brojem OU-570/06-1 od 9. lipnja 2006.,

5.3. Da je između ovdje tuženika tada još pod imenom HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. Zagreb, s jedne strane i ovdje tužitelja kao korisnika kredita te ŽM i CM kao sudužnika, a ŽM i kao založnog dužnika, s druge strane, dana 24. veljače 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 236-141/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje Aneks), a koji u preslici prileži na ls 19-28, iz kojeg u bitnome proizlazi da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita tim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s tim da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 90.535,33 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke. Nadalje, ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 0,00 kuna. U članku 3. Aneksa navodi da se da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope, s tim da se fiksni dio kamatne stope ne mijenja cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, a visina kamatne stope na preostalu glavnicu vezana je za promjenjivi dio kamatne stope s dodatkom fiksnog dijela kamatne stope 6,85 postotnih bodova, dekurzivno godišnje, uz daljnju napomenu da je promjenjivi dio kamatne stope vezan za šestomjesečni EURIBOR te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Iz članka 10. Aneksa proizlazi da ugovorne strane suglasno utvrđuju da sve ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualnih Aneksa uz isti koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog Aneksa ostaju nepromijenjene.

6. Tužitelj IM saslušan kao stranka u bitnome je iskazivao da je 2006. odlučio podići kredit te ga je i podigao tada kod Hypo banke i radilo se o iznosu glavnice od 170.600,00 CHF. Prije samog potpisivanja ugovora tužitelju je jedan poznanik koji je tada baš radio u Hypo banci kazao da bi baš u toj banci mogao dignuti kredit, nije se mogao sjetiti imena toga poznanika, ali da je upravo s njim pričao oko uvjeta podizanja kredita, no ništa njemu taj poznanik nije nešto posebno spominjao oko uvjeta, već se samo spominjao ukupan iznos kojeg bi trebalo podići. Tužitelj pojašnjava da je taj kredit podignut u svrhu uređenja kuće gdje i dan danas živi sa svojom obitelji, kuća je tada bila od punca i punice. Upitan tužitelj je odgovorio da ga u vrijeme pregovaranja oko uvjeta kredita banka nije upozorila na rizike uzimanja kredita u valuti CHF, kao što ga banka nije upozorila da bi ugovaranje valutne klauzule u CHF bilo rizičnije od ugovaranja valutne klauzule u EUR, s tim da tvrdi da on tada nije u biti niti mogao pregovarati oko uvjeta sklapanja toga ugovora, samo je došao kod javnog bilježnika to potpisati, a i javna bilježnica je to samo brzo pročitala, sjeća se da je tada rekla da i ne treba sve čitati jer to nije ni bitno. Kod uzimanja toga kredita tužitelj je platio, ulaznu naknadu, a niti oko te naknade nije mogao pregovarati s bankom, oni su samo rekli da on to moram platiti ako želi dobiti kredit. Na upit tužitelj je odgovorio da se nije prije sklapanja ugovora sa Hypo bankom raspitivao o uvjetima koje bi eventualno imale druge banke, niti je prije potpisivanja toga ugovora o kreditu isti pročitao, ponavlja ono što je maloprije kazao da ga je prije potpisivanja javna bilježnica brzo pročitala. Obzirom tužitelj nije bankar niti zna puno o tome, on je čovjek radnik, pa nije mogao na ročištu baš točno objasniti što bi značio pojam valutna klauzula, no prije sklapanja mu je rečeno da se ugovor sklapa u švicarskim francima, ali on švicarske franke nikada nije dobio već je dobio iznos u kunama. Nije tužitelju tada bilo ponuđeno sklapanje ugovora u valuti euro, već samo u švicarskim francima. Tužitelj je otplaćivao taj kredit, s tim da je njegova žena bila domaćica, a nije on tu nekretninu kasnije iznajmljivao turistima ili podstanarima, to je njemu bilo za život s obitelji, tužitelj, supruga i troje djece, te u to vrijeme bolesni punac i punica. Nije tužitelj imao što pokušavati pregovarati s bankom oko plaćanja ulazne naknade jer mu je prethodno rečeno da to mora platiti ako želi dobiti kredit, a taj iznos ulazne naknade tužitelju je banka uzela od onog iznosa kredita koji mu je odobren. Tužitelj se zbog proteka vremena nije mogao sjetiti točnog iznosa koji je on banci platio na osnovu ulazne naknade. Tužitelj je kasnije vezano za taj kredit prošao kroz postupak tzv. konverzije, no plaćanje je ostalo isto, samo su mu rok otplate kredita produljili još za dvije godine, s tim da mu do kroz taj postupak konverzije banka nije priznala da bi postojala pretplata.

7. Sporno je među parničnim strankama u ovome dijelu da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

8.1. Odmah je od strane ovog suda u ovome dijelu za ukazati da je on mišljenja da pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženice tada još pod imenom HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. Zagreb, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Sud ukazuje na potonji detalj jer su na taj način proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer usvajajuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž6053/17-2 od 6. ožujka 2018.), s tim da je i sam zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.

8.2. Nadalje je od strane ovog suda za navesti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženika tada još pod imenom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je u točki 1. izreke Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8.3. Također je za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i ovdje tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

8.4. No, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Odlučujući u ponovljenom postupku o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. Potom je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, barem je tako mišljenje ovog suda, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Prije navedeno je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove, od kojih se prva svodi na to da je promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu, dok se druga osnova odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

8.5. Zaključno je u ovome dijelu za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženica, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

9. Nastavno na zaključivanje ovog suda iz nekoliko prethodnih odlomaka obrazloženja ove presude, odnosno polazeći od navedenih utvrđenja, ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora u dijelu u koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u valuti CHF nerazumljive i nepoštene jer ne sadrži u dovoljnoj mjeri za prosječnu osobu razumljive kriterije koje će tuženik primijeniti u tome dijelu, a samim time Ugovor u tome dijelu ništetan sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03).

10. Naime, odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je čl. 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. Analizirajući ovdje predmetni Ugovor ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Nadalje, na temelju Ugovora i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, kao npr. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stajalište je ovog suda da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao što je sud mišljenja, prije svega proizašlog iz zaključaka i odluka viših sudova na koje je ukazano ranije na obrazloženju ove presude da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelja. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je, naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, a kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Sama činjenica da su banke nudile najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak dovela je do toga da banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli (čl. 2.) predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, slijedom čega je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i dr., dalje ZOO/05) prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I. po kojem je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

12. Tuženik je tijekom postupka upirao na činjenicu da su provedenom tzv. konverzijom, odnosno sklapanjem Aneksa riješena uzajamna prava i obveze između ovdje stranaka uključujući i pravo tužitelja na povrat nastale pretplate po osnovi odredaba osnovnog Ugovora o kreditu. Međutim, stajalište je ovog suda da takvo shvaćanje tuženika nije pravilno te da je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru odluka donesenih od Suda Europske unije, a koji je u predmetu C-118/17, I, od 14. ožujka 2019., raspravljao ne doduše u cijelosti istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Drugim riječima, činjenica provođenja tzv. konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je elaborirano u prethodnim odlomcima obrazloženja, već ista zahtjeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, jer ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te tzv. konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom je slučaju temeljem provedenog financijskog vještačenja, a o čemu će nešto kasnije biti riječi, jasno utvrđeno da tzv. konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz valute CHF u valutu EUR.

13. Za ukazati je potom u ovom dijelu na neka shvaćanja viših sudova, kao npr. u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj 13 Gž-1297/2020 od 28. rujna 2021., a koje shvaćanje u cijelosti prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, a isto se svodi na to da sama tzv. konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže iznosi za pretplaćenu kamatu i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope, jer da tzv. konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe se da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio tzv. konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom EUR. Stoga, unatoč tome što tuženik tijekom postupka u biti tvrdi da je sklapanjem Aneksa tužitelj izmijenio odredbe Ugovora o valuti obveze i kamatne stope te da se Aneks primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, odnosno da svi učinci kod konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora, slijedom čega ovaj sud smatra da ne bi bila osnovana teza tuženika da su sklapanjem Aneksa suglasnom voljom stranaka stavljene izvan snage ovdje sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog Ugovora o kreditu i da iste ne bi proizvodile nikakve obveze, bilo ugovorne ili izvanugovorne, a obzirom da je predmet ovdje konkretne parnice (misli se na uređeni tužbeni zahtjev pod točkom I.) pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO/05.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknute od strane tuženika, za ukazati je od strane ovog prvostupanjskog suda na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., a koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, da u smislu odredbe čl. 241 ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, tj. o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Također se ponavlja u ovome dijelu ono što je sud već naveo pod točkom 9.4., odnosno da je u predmetu povodom kolektivne tužbe koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica u valuti CHF, da je Visoki trgovački sud donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 dana 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 31. svibnja 2023., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO/05 u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju (ovdje se misli u odnosu na datum 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu broj Pž-6632/2017-10 koja se tiče valutne klauzule), slijedom čega ovaj sud smatra neosnovanim prigovor zastare istaknut od tuženika.

15. Dakle, imajući u vidu nekoliko prije navedenih odlomaka obrazloženja ove presude razvidno je da je sud nedvojbeno utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, a koje utvrđenje u biti predstavlja prethodno pitanje glede točke I. uređenog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove.

16.1. Što se tiče konkretnih iznosa glede točke I. tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj uredio nakon provedenog financijskog vještačenja i to u podnesku zaprimljenom u spis 3. prosinca 2024., ovaj sud je prihvatio da bi ukupan iznos u tome dijelu bio upravo utuženih 13.887,88 EUR, a do kojeg iznosa je sud došao imajući u vidu nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 10. rujna 2024. (ls 427-438). Naime, ovaj sud je obzirom na sadržaj točke I. uređenog tužbenog zahtjeva koja je usmjeren na isplatu nepripadno plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, smatrao da se na utvrđenje visine toga iznosa trebaju primijeniti izračuni vještaka iz Tablice 1, odnosno tekstualnog dijela vezano za tu tablicu u kojem vještakinja navodi da je mišljenja da je iznos više stečenog po tuženoj od tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu u odnosu na ono što bi stekao da nije primijenjena valutna klauzula, uzimajući se samo pozitivne iznose razlike za razdoblje kada je primijenjeni tečaj bio viši od tečaja prilikom isplate kredita iznosi 104.638,21 kn, odnosno 13.887,88 EUR, s tim da su, po vještakinji, pojedinačni mjesečni iznosi razlike prikazani u Tablici 1 te kolonama E1 i F1.

16.2. Doduše, tuženik je imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a na koje primjedbe je sud ukazao u točkama 2.2. i 2.3. obrazloženja ove presude, a na koje primjedbe se vještakinja očitovala u pisanom obliku 5. prosinca 2024. (ls 481) u kojem očitovanju je u bitnome navela da je točno da je u izračun utvrđene razlike uzet i datum 30. rujna 2015., odnosno uključeno je dospijeće glavnice na taj datum, a takav način obračuna da proizlazi iz načina izračuna konverzije kredita u valutu EUR propisanog člankom 19. c ZID ZPK te je obzirom na odredbe toga zakona pri izradi nalaza bilo nužno u obzir uzeti i dospjelo stanje glavnice na dan 30. rujna 2015. Nadalje vještakinja ukazuje da su u dokumentaciji spisa, odnosno dokumentu pod nazivom Pregled prometa za klijenta od datuma 13. veljače 2023., korištenom pri izradi nalaza i mišljenja, prikazana dospijeća glavnice do i uključivo dospijeće glavnice od 30. rujna 2015., s tim da je tuženik u pregledu uplata tužitelja, uzetih u izračun prilikom obračuna konverzije kredita u valutu EUR, prikazao uplate tužitelja do zaključno 15. rujna 2015., međutim za manjak uplata tužitelja do 30. rujna 2015. u Dodatku Ugovoru o kreditu, članak 2., utvrđen je manjak u izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. iz čega proizlazi da je u izračun manjka uračunato i dospijeće glavnice od 30. rujna 2015.

16.3. Kako je tuženik i nakon pisanog očitovanja financijskog vještaka i dalje imao primjedbi na njen nalaz i mišljenje ista je usmeno saslušana na ročištu održanom 29. siječnja 2025. kada je u odnosu na bitne primjedbe tuženika na njeno vještvo navela da ostaje kod nalaza i mišljenja i naknadno dostavljenog očitovanja smatrajući da je u cijelosti odgovorila na prigovore tuženika. Upitana vještakinja je odgovorila da što se tiče same kamatne stope koju je uzimala u obzir kod izračuna, da istu nije promatrala obzirom se predmet ovog postupka odnosi na valutnu klauzulu, odnosno promjene valute CHF u odnosu na kunu, a u tome dijelu se koristila inicijalnim otplatnim planom, dok je u izračunu koristila srednji tečaj za CHF za svaki datum uplate. Na upit zašto je kod izračuna koristila datum na dan kada je anuitet u cijelosti podmiren, vještakinja je odgovorila da nije mogla drugačije, naime datum podmirenja je datum kada je mjesečna obaveza plaćena. Na daljnji upit zašto je kod izračuna uzela u obzir anuitete koji nisu bili plaćeni do provođenja konverzije, vještakinja je odgovorila da je korisnik kredita kasnio s podmirivanjem obveza iz kojeg razloga je u obračun konverzije ovog kredita koja je provedena sa 30. rujna 2015. utvrđen manjak u otplati, a s obzirom da je za taj manjak uvećana novoutvrđena glavnica u konverziji bilo je ispravno za potrebe nalaza uzeti u obzir sva dospijeća do 30. rujna 2015. kao da su podmirena. Na daljnji upit da li je izračun sačinila na način da je od ukupnih uplata koje je izvršio tužitelj oduzela ono što bi tužitelj platio po početnom planu, na što je vještakinja odgovorila da je postupila upravo na taj način, dok je na upit da li je pri izračunu uzela u obzir troškove zatezne kamate koje tužitelj plaća zbog zakašnjenja i da li su ti iznosi oduzeti od ukupnog zbroja i gdje se to vidi, vještakinja je odgovorila da troškovi zatezne kamate i eventualno drugi troškovi nisu uključeni u predmetni izračun razlike.

16.4. Slijedom svega iznijetog u ovoj točki obrazloženja ovaj sud smatra da je nalaz i mišljenje vještaka mr. sc. Martine Maté izrađen na stručan i objektivan način te da je ista valjano i uvjerljivo otklonila prigovore tuženika na njeno vještvo, posljedično čemu je obzirom na takvo utvrđenje suda, a primjenom odredbe čl. 1111. ZOO/05 (koja predstavlja opće pravilo o stjecanju bez osnove), naloženo tuženiku povrat preplaćenih iznosa postavljenog u njegovom uređenom tužbenom zahtjevu pod točkom I. te je u ovome dijelu odlučeno kao u točki I. izreke ove presude. Nadalje, na prije navedeni ukupni iznos od 13.887,88 EUR dosuđena je i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. ZOO/05 i to s tijekom od svakog pojedinog plaćanja mjesečnog anuiteta izvršenog od strane tužitelja, a to iz razloga jer ovaj sud smatra da se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, radi čega je dužan tužitelju sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05 platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog iznosa pa do isplate.

17. Predmet spora je pod točkom II. tužbenog zahtjeva traženje tužitelja da sud presudom utvrdi da je onaj Ugovor ništetan u dijelu u kojem se uglavljuje naknada za troškove obrade kredita od 1,25 % od iznosa kredita te da tužitelju sukladno tome tuženik po osnovi stjecanja bez osnove isplati iznos od 1.316,94 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 20. lipnja 2006. pa do isplate, a kako je to tužitelj naveo pod točkom III. uređenog tužbenog zahtjeva.

18. Tuženik je u ovome dijelu osporavao tužbene zahtjeve tužitelja u bitnome ističući da on nije postupao nesavjesno i nepošteno ugovarajući jednokratni trošak obrade kredita, odnosno tvrdeći da je nesporno kako je on imao troškove obrade kredita (što je detaljnije isticano u odgovoru na tužbu) te pri tom još ukazujući da i trenutno važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju tu vrstu naknade ocjenjuje kao dio ukupnog troška kredita kojeg banka ima kao kreditor.

19. Ne bi se u ovome dijelu među strankama trebalo ukazivati spornim slijedeće:

- da je u članku 5. Ugovora između ostalog navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita,

- da je od tužitelja po osnovi jednokratnih troškova obrade kredita prednik ovdje tuženika dana 20. lipnja 2006. naplatio iznos od 9.922,52 kune, odnosno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 iznos od 1.316,94 EUR.

20. Za ukazati je od strane suda u ovome dijelu da je relevantna sudska praksa glede primjene i tumačenja odredbi ZZP/03, odnosno odredbi toga Zakona iz čl. 81., čl. 84. i čl. 87. na koje se ovaj sud osvrnuo pod točkom 10. obrazloženja ove presude, zauzela stav po kojem je za ocjenu je li tuženica imala pravo naplatiti tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita, da je nužno utvrditi je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno uzrokuje li neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita sama po sebi ne mora biti ništetna ako su stranke ugovora o njoj posebno pregovarale i ako ta naknada ne prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Obzirom na vrijeme nastanka ugovornog odnosa stranaka (6. lipnja 2006.), za ocjenu postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ima se primijeniti ZZP/03, odnosno njegova prethodno spomenuta odredba iz čl. 81. iz koje u bitnome proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Kako iz iskaza tužitelja IM, kojem ovaj sud poklanja vjeru jer drži da u ovome dijelu nije osporen nekim drugim provedenim dokazima, u bitnome proizlazi da je on morao platiti ulaznu naknadu po principu "uzmi ili ostavi" jer mu u protivnom banka ne bi dala kredit, odnosno dovodeći isti u međusobnu vezu sa sadržajem odredbe članka 5. predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da banka u biti sama određuje tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita, odnosno da ovaj ugovor ne sadrži jasne, sažete i transparentne informacije o načinu određivanja te naknade, pa je ovaj sud stava da je sporna ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe članka 81. u svezi članka 87. stavak 1. ZZP/03. Naime, tuženica nikakvim dokazima nije osporila navode tužitelja kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo iako je teret dokaza te činjenice na njoj sukladno odredbi članka 81. ZZP/03, slijedom čega se zaključuje kako se u konkretnom slučaju radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe članka 5. ugovora o kreditu, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (slično u presudi Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž – 2359/17 od 23. studenog 2017.).

23. Zaključno, ovaj sud je stajališta da je odredba članka 5. predmetnog ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO/05 ništetna, odnosno suprotna prisilnim propisima, jer je suprotna odredbama članka 81. u svezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 i članka 6. ZOO/05, odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, radi čega je u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom II. odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude. Nadalje, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, pa kako se zahtjev tužitelja u ovome dijelu pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove, to se imaju primijeniti odredbe članka 1111. stavka 1. i 1115. ZOO (slično u presudi Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž–1043/2019 od 16. srpnja 2021.).

24.1. Što se tiče konkretnog iznosa kojeg da je tužitelj kao korisnik kredita platio banci na ime troškova obrade kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita, za istaći je da iz provedenog financijskog vještačenja Martine Maté proizlazi da je dana 20. lipnja 2006. po osnovi te naknade plaćen iznos od 9.922,52 kn, odnosno iznos od 1.316,94 EUR. Spomenuta vještakinja u svome nalazu i mišljenju potom navodi da bi pretpostavljeni trošak radnji potrebnih za odobrenje i realizaciju predmetnog ugovora o kreditu prema pregledu radnih sati u podnesku tuženice iznosio 416,47 kn do 477,83 kn, odnosno 55,29 EUR do 63,42 EUR.

24.2. Kako je tuženik i u ovome dijelu prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka Martine Maté i to u smislu da je ista suviše nisko odredila trošak koji nastane banci radi obrade kredita, to je navedena vještakinja u odnosu na takav prigovor tuženika u svome očitovanju od 5. prosinca 2024. u bitnome navela da se prilikom izračuna predmetnih troškova služila tuženikovim prikazom broja radnih sati potrebnih za odobrenje kredita iz odgovora na tužbu od datuma 21. rujna 2023. te podatkom Državnog zavoda za statistiku o prosječnim mjesečnim bruto plaćama za prvo polugodište 2006. godine (kada je zaključen predmetni Ugovor) za prosječnu bruto plaču u djelatnostima "financijsko posredovanje", radi čega vještakinja smatra da su navedeni izvori relevantni za izračun zadatka postavljenom vještaku. Obzirom je tuženik i nakon dostavljenog očitovanja imao primjedbi na predmetni izračun vještakinje ista je od strane suda saslušana na ročištu od 29. siječnja 2025. kada je navela da u cijelosti otklanja prigovore tuženika u ovome dijelu, odnosno da ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 10. rujna 2024. i naknadno dostavljenog očitovanja od 6. prosinca 2024. jer smatra da je u cijelosti odgovorila na prigovore tuženika.

24.3. Dakle, obzirom niti tuženik nije dovodio u pitanje izračun financijskog vještaka u dijelu gdje je ista navela da je banka sukladno čl. 5. Ugovora od tužitelja 20. lipnja 2006. na ime ugovorene tzv. ulazne naknade za jednokratnu obradu kredita, i to u visini od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita, naplatila tužitelju upravo iznos u protuvrijednosti od 1.316,94 EUR, a za koju ugovornu odredbu je sud ranije u obrazloženju ove presude elaborirao da on smatra da je ista nepoštena, a posljedično tome i ništetna, slijedom čega ovdje tužitelj kao potrošač stječe pravo na povrat toga neosnovano plaćenog iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, i to s zateznim kamatama koje na taj iznos teku upravo od dana naplate, odnosno 20. lipnja 2006., radi čega je u ovome dijelu primjenom odredbe iz čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO/05 odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

25. Glede eventualnog nastupa zastare tužiteljeva potraživanja u dijelu koji se tiče povrata iznosa naplaćenog 20. lipnja 2006. po osnovi tzv. ulazne naknade za obradu kredita, za ukazati je da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što u konkretnom slučaju može nastupjeti tek donošenjem drugostupanjske presude u konkretnoj pravnoj stvari kojom bi eventualno bila potvrđena ova prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naplati tzv. ulaznih troškova obrade kredita, slijedom čega je od strane ovog suda pravilnom primjenom materijalnog prava i u ovome dijelu ocijenjen neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

26.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Stoga je sud tužitelju, a po njegovom popisu troškova sa ls 491, pritom imajući u vidu da je tužitelj u tome popisu troška za radnje koje su poduzete od strane njegovog punomoćnika po svakoj od tih radnji popisao 100 bodova do trenutka kada je u spis dana 3. prosinca 2024. dostavio podnesak kojim je uredio svoj tužbeni zahtjev nakon čega tužitelj za svaku poduzetu radnju po svom punomoćniku potražuje nagradu od 250 bodova, a obzirom je tužitelj vrijednost predmeta spora u tužbi označio u iznosu od 1.330,00 EUR, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa), najprije priznao 100 bodova za sastav tužbe te daljnjih 100 bodova za sastav jednog obrazloženog podnesak zaprimljenog u spis 29. rujna 2023., ovo sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife. Sud je u ovome dijelu tužitelju sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife priznao nagradu od 100 bodova za svako od dva ročišta na kojima je isti bio zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a radi se o ročištima održanim 8. studenog 2023. i 8. studenog 2024. Zbrajajući sve stavke koje su priznate tužitelju u ovome dijelu dođe se do ukupno 400 bodova.

26.2. Sud je potom sukladno tužiteljevom popisu troška priznao 250 bodova za sastav obrazloženog podneska od 3. prosinca 2024., ovo sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, dok mu je u ovome dijelu sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife priznao nagradu od 250 bodova za svako od dva ročišta na kojima je isti bio zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a radi se o ročištima održanim 12. prosinca 2024. i 29. siječnja 2025. Zbrajajući sve stavke koje su priznate tužitelju u ovome dijelu dođe se do ukupno 750 bodova, odnosno kada se tome nadoda onih ranije spomenutih 400 bodova, dođe se do ukupno 1150 bodova, pa se uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) dođe do iznosa od 2.300,00 EUR na koji potom valja nadodati odgovarajući porez na dodanu vrijednost od 25 % nakon čega se dođe do iznosa od 2.875,00 EUR. Na potonji iznos od 2.875,00 EUR sud je tužitelju kao trošak priznao iznos od 53,09 EUR na ime plaćene sudske pristojbe za tužbu o čemu dokaz o uplati prileži u spisu na ls 84 te mu je priznat daljnji iznos od 198,56 EUR na ime sudske pristojbe na ovu presudu (ovo obzirom na vrijednost predmeta spora u podnesku kojim je tužitelj uredio tužbeni zahtjev) obzirom je pristojbeni obveznik u odnosu na istu upravo tužitelj, nakon čega se dođe do daljnjeg iznosa od 3.126,65 EUR. Nadalje, a kao što je prethodno ukazano, tuženik je osporavao i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, pa je u ovoj pravnoj stvari proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, bankarstvo i računovodstvo Martini Maté, a čije je djelomične troškove u iznosu od 400,00 EUR predujmio tužitelj (ovo vezano za izradu pisanog nalaza i mišljenja) kao i troškove od 66,09 EUR (ovo vezano za djelomično podmirenje troškova na ime pristupa vještaka na ročište od 29. siječnja 2025.), pa obzirom se po stavu ovog suda radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja ove parnice, to ga je sud u cijelosti priznao tužitelju kao parnični trošak, pa kada se ti iznosi pridodaju onom ranije spomenutom iznosu od 3.126,65 EUR, na koncu se dođe do iznosa od 3.592,74 EUR kojeg sud priznaje kao parnični trošak ovdje tužitelju, a koji će mu morati podmiriti tuženik i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude. Sud međutim nije tužitelju kao parnični trošak priznao 50 bodova po stavci "ročište za objavu presude" obzirom sud u vrijeme pisanja ove presude ne može znati da li će na to ročište pristupiti tužiteljev punomoćnik iz reda odvjetnika, no ukoliko isti pak pristupi sud će o toj stavci odlučivati posebnim rješenjem sukladno odredbi čl. 164. ZPP. Slijedom svega prije iznijetog, a u odnosu na parnični trošak popisan od strane tužitelja, odlučeno je kao pod točkama IV. i V. izreke ove odluke.

Biograd na Moru, 7. svibnja 2025.

S U D A C

Ivica Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri iz Zadra,

2. Tuženoj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri iz Zagreba.