REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-148/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB: 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, koga zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u OD BORIĆ & TOŠ d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, radi isplate, zaključio je glavnu raspravu 26. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, odvjetnika Hrvoja Toša i punomoćnika tuženika, odvjetničke vježbenice ZJ, te donio i objavio presudu 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.885,79 EURA zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos:

- 25,72 EUR od 02.10.2010.,

- 37,53 EUR od 02.10.2010.,

- 47,71 EUR od 02.12.2010.,

- 57,07 EUR od 04.01.2011.,

- 49,96 EUR od 02.02.2011.,

- 49,91 EUR od 25.02.2011.,

- 46,39 EUR od 02.04.2011.,

- 46,39 EUR od 02.04.2011.,

- 47,92 EUR od 03.05.2011.,

- 67,63 EUR od 02.07.2011.,

- 86,82 EUR od 02.08.2011.,

- 117,19 EUR od 12.08.2011.,

- 69,50 EUR od 04.10.2011.,

- 68,58 EUR od 03.11.2011.,

- 67,51 EUR od 02.12.2011.,

- 71,19 EUR od 03.01.2012.,

- 75,67 EUR od 02.02.2012.,

- 75,59 EUR od 02.03.2012.,

- 73,98 EUR od 15.03.2012.,

- 703,53 EUR od 16.03.2012.,

pa do isplate, a po stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.476,63 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

3. Odbija se u preostalom dijelu koji iznosi 187,59 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi je s GJ (dalje u tekstu: prednik tužitelja) sklopio 28. travnja 2021. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu. Temeljem navedenog ustupa, na tužitelja je preneseno dospjelo novčano potraživanje. Prednik tužitelja i tuženik zaključili su Ugovor o kreditu broj 9011002996 od 7. veljače 2006. (dalje u tekstu – Ugovor o kreditu), kojim je odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak) i koji je otplaćen u cijelosti. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude potvrdio je i Vrhovni sud republike Hrvatske presudom pos.br.:

Rev-2221/2018 od 03.09.2019. Ugovor o kreditu br. 9011002996 od 07.02.2006 godine ispunjava uvjete iz gore navedene presude i to: 1. sklopljen je unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom, te 2. sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužitelj posebno ističe i napominje da potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja budući da tužitelj nije bio korisnik kredita, odnosno tužitelj nije stranka ugovornog odnosa na koji se odnosi tužba i tužbeni zahtjev, a iz kojeg proizlazi navodno potraživanje tužitelja. Dakle, predmetnu tužbu ne podnosi korisnik kredita - potrošač, već pravna osoba – tužitelj koji svoju aktivnu legitimaciju temelji na Ugovora o ustupu tražbine pa samim time tužitelj nije i ne može biti legitimiran na podnošenje predmetne tužbe, dok je prijenos tražbine nedopušten zbog čega je Ugovor o ustupu ništetan. Naime, odredbom članka 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako „Vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.“ Strogo osobne tražbine su tražbine koje su nastale ili postoje obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili obzirom na osobne sposobnosti dužnika te je upravo zbog toga prijenos takvih tražbina zabranjen. Zakonom o zaštiti potrošača propisano je „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“, a eventualna ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrđena je u kolektivnom postupku obzirom na svojstva prosječnog potrošača. Dakle, i eventualna tražbina potrošača nastala je upravo zbog osobnih svojstva potrošača te ju isključivo potrošači ostvaruju u individualnim restitucijskim postupcima. Budući tužitelj nije potrošač te kako ovo nije parnični postupak po tužbi potrošača, tužitelj nema pravo na zaštitu sukladno ZZP-u. Jednako tako, tužitelj nema osnove pozivati se na presude iz kolektivne zaštite potrošača niti na tamošnja utvrđenja jer svi elementi na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev predstavljaju prava koja koja pripadaju isključivo potrošačima, a što tužitelj nesporno nije. Također, tuženik ističe kako je predmet ustupa nepostojeća i neodređena tražbina, budući ugovor o ustupu ne sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da odredi tražbinu slijedom čega je takav prijenos nedopušten. Slijedom navedenog, a kako Ugovor o ustupu tražbine ne sadrži osnovu i visinu tražbine, tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu neodređenog iznosa po osnovi Ugovora o ustupu budući je isti ništetan sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Međutim, sve i kad bi tužitelju pripalo pravo, na temelju čl. 327. ZOO, isticati ništetnost i zahtijevati povrat danog na osnovu takve ništetne odredbe, u konkretnom slučaju tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu na osnovu navodno ništetne odredbe potrošačkog ugovora bez prethodno postavljenog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, čime je tako postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Nadalje, tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, i to po osnovi navodne ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF te traži isplatu iznosa od 3.053,14 EUR, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je korisnik kredita/potrošač navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju. Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima. Utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće korisnik kredita kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu. Stav tužitelja da su sporne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da korisniku kredita nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao korisnika kredita sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Korisnik kredita je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su korisniku kredita i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, isti je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, korisnik kredita prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja korisnika kredita kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je isti ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Nadalje, treba naglasiti da je korisnik kredita u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, korisnik kredita je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je korisnik kredita nesporno i učinio. Kao što je već navedeno, korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH u toč. 4. glasi cit.: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite” Nastavno na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik kao bitno naglašava kako je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO) određeno kad zastara počinje teći: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, …“ , dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno kada se duguju zatezne kamate: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće. U odnosu na zatezne kamate koje tužitelj potražuje, a pod pretpostavkom da je zahtjev tužitelja glede isplate navodno „preplaćenih“ iznosa osnovan te pod pretpostavkom da tuženik bude ocijenjen kao nepošten glede stjecanja navodno „preplaćenih“ iznosa, što se osporava, tužitelju bi zakonske zatezne kamate na iznose koji su posljedica navodne nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo eventualno osnovano dosuditi najranije od dana 15. lipnja 2018. godine. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom svega naprijed navedenog, a budući tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja, tuženik ističe kako nije osnovano raspravljati niti o visini tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja kako ga je predložio tužitelj, a obzirom je između ugovornih stranaka bila ugovorena valutna klauzula, slijedom čega se iznos preplate ne može računati u odnosu na početno stanje CHF u odnosu na kunu. U slučaju da vještačenje bude određeno te da Naslovni sud takav zadatak dodijeli vještaku, tuženik predlaže da se zadatak vještaku postavi na način da isti prilikom izračuna u obzir uzme i negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je korisnik kredita/potrošač plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U podnesku od 8. ožujka 2024. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu. Navodi da je zakonom o obveznim odnosima čl. 80., propisano da vjerovnik (ovdje prednik tužitelja) može ugovorom sklopljenim s trećim (Inkaso.hr d.o.o. - tužitelj) prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ustupom tražbine dolazi do promjene subjekata, no tom promjenom ne mijenja se identitet obveznopravnog odnosa niti se mijenja tražbina ustupitelja stoga naplatu iste tražbine od dužnika (Privredna banka Zagreb d.d. – tuženik) može tražiti novi vjerovnik

- tužitelj. Ustupom tražbine koji je izvršio prednik tužitelja na tužitelja, nije došlo do prestanka tražbine koju je on imao prema tuženiku iz Ugovora o kreditu br.: 9011002996 od 07.02.2006, nego je samo na njegovo mjesto stupio tužitelj sa svim pravima koja je prednik tužitelja imao da bi predmetnu tražbinu od tuženika i naplatio. U odnosu na navode tužene da je potraživanje koje je preneseno na tužitelj strogo osobna tražbina, tužitelj ističe da je ovakav navod neosnovan. Naime, na tužitelja je prenesena tražbina koju je tuženik stekao bez pravne osnove, odnosno temeljem osnove koja je ništetna – ništetne odredbe ugovora o kreditu te je u konkretnom slučaju potrebno uspostaviti restituciju. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2510/2010 od 11.01.2012. jasno i nedvosmisleno je izrazio pravno shvaćanje da su tražbine i potraživanja temeljem stečenog bez osnove imovinskopravne naravi pa tako navodi: Potraživanje na temelju stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi. Također i navodi tuženika da je ustupljena “nepostojeća i neodređena tražbina” potpuno je promašen obzirom da se ustupati mogu sve vrste tražbina, a u ugovoru o ustupu jasno je definirano što i kako se ustupa – novčana tražbina prema tuženiku nastala po osnovi nepoštenih i ništavih odredaba Ugovora o kreditu br. 9011002996 od 07.02.2006. Nastavno na navode tužene o tome kako je potrebno izračunati preplatu, tužitelj ističe da je metodologija izračuna već utvrđena u presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P-1401/2012 od 4.07.2013., a prihvatila ju je i daljnja sudska praksa svih relevantnih sudova u Republici Hrvatskoj. U navedenoj presudi jasno se navodi sljedeće: “Stoga ništetnost ugovorene valutne klauzule uz CHF i promjenljive kamatne stope utvrđene u ovom postupku rezultira istim postupkom kojeg je ovaj sud već primijenio u slučaju jednostrane valutne klauzule, dakle iznos koji je klijentu isplaćen u kunama bit će iznos koji ujedno predstavlja iznos kredita u kunama - glavnicu, a koju treba vratiti s redovnim (fiksnim kamatama) kakve su bile na snazi u trenutku potpisivanja ugovora….” Tužitelj tužbom zahtjeva isplatu preplaćenog zbog ništenosti odredbe ugovora o vezanju glavnice za valutu CHF i upravo je ta preplata ono što je potrebno utvrditi i na temelju čega tužitelj postavlja visinu tužbenog zahtjeva na naznačeni iznos, a koji će dokazati već predloženim financijskim vještačenjem koje je potrebno provesti kao ključan dokaz.

4. U podnesku od od 21. veljače 2025. tužitelj ističe da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te usklađuje tužbeni zahtjev s navedenim uzimajući u obzir i negativne razlike te predlaže da su obveže tuženika na isplatu iznosa od 1.885,79 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

5. U podnesku od 6. travnja 2025. tuženik prigovara nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka te iznosi svoje primjedbe pravne prirode na Nalaz i mišljenje, stoga ističe kako nije potrebno usmeno saslušati vještaka. Tuženik prigovara danom Nalazu i mišljenju budući da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Stoga, tuženik još jednom napominje da je među stranama ugovorena valutna klauzula, a što je dopušteno pozitivnim pravnim propisima, stoga izračun eventualne preplate nije točan, proturječan je volji ugovornih strana i nije utemeljen na svim relevantnim okolnostima. Vještak je u Nalazu i mišljenju sačinio izračun uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike u odnosu na datum korištenja kredita, koje iznose 280,18 EUR, a što je potrebno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u dosadašnjem tijeku postupka, predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave u spisu: Ugovor o ustupu tražbina od 28. travnja 2021. (str. 6. – 7. spisa), Ugovor o kreditu (str. 8. – 13. spisa), otplatna tablica (str. 14. – 15. spisa), pregled uplata po kreditu (str. 16. – 17. spisa), opći uvjeti poslovanja s građanima (str. 390. – 401. spisa) te je izveo dokazni prijedlog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije dipl.oec. Darku Prpiću iz društva DARFIN d.o.o., Zagreb.

7. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/1, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), sud je zaključio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 1.885,79 eura na ime stečenog bez osnova, a koji iznos je korisnik kredita EJ pretplatio tuženiku po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli sadržanim u Ugovoru o kreditu broj 9011002996 od 7. veljače 2006.

9. Između stranaka nije sporno da je 7. veljače 2006. tuženik sklopio sa GJ Ugovor o kreditu broj 9011002996 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila u protuvrijednosti od 23.729,90 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.

10. Između stranaka je sporno ima li tužitelj kojem je korisnik kredita ustupio spornu tražbinu aktivnu legitimaciju za postavljanje ovakvog zahtjeva, je li ugovor na temelju kojeg je ustupljena tražbina valjani pravni posao, zatim odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice s obzirom na činjenicu da tužitelj nije potrošač, već osoba kojoj je potrošač ustupio spornu tražbinu, je li nastupila zastara sporne tražbine te od kad teku zakonske zatezne kamate.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine od 28. travnja 2021., koji je sklopljen između RJ i ĆJ (ustupitelja) i tužitelja (primatelja), utvrđeno je da su ustupitelji ustupili tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 9011002996 od 7. veljače 2006. Ugovorom je određeno da primatelj ima prema tuženiku ista prava koja je imao ustupitelj prema tuženiku do trenutka ustupanja, te se ustupom glavne tražbine na primatelja prenose i sva sporedna prava, uključujući i dospjele, a neisplaćene kamate. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tražbina iz Ugovora o kreditu prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine, te u tom dijelu nisu osnovani tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije niti prigovor da je Ugovor o ustupu tražbine ništetan pravni posao, budući da takav ugovor ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom i sadrži jasnu odredbu da će nominalni iznos tražbine biti utvrđen u sudskom i/ili izvansudskom postupku, iz čega proizlazi da se radi o tražbini koja je odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, – dalje u tekstu: ZOO).

12. Nisu osnovani tuženikovi navodi da korisnik kredita EJ svoja prava iz potrošačkog ugovora nije mogao prenijeti na tužitelja, jer se ne radi o neprenosivim i strogo osobnim pravima.

13. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Ustupitelj tražbine je fizička osoba i potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 9. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, dalje: ZZT), dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, a niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine pa nije odlučno što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije, jer identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Navedeno znači da novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (Ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa se i u odnosu tužitelja, kao primatelja te tražbine, i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćna presuda u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača (poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023 i Rev- 1153/2023). Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita fizička osoba (bez naznake da se radi o fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost) pa se radi o potrošaču u smislu odredbe čl. 3. t. 9. ZZT-a, kojom je propisano da je «potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. S druge strane, tuženik je pri sklapanju ugovora imao svojstvo trgovca jer se radi o financijskoj instituciji u čiji redoviti predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dok tijekom postupka nije osporavao da je korisnik kredita Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača. Kako je pravomoćnom odlukom ovoga suda poslovni broj P-1401/2023 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezivanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franaka, to je predmetnom presudom već deklarirana ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrži sporne odredbe. Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora

15. Nisu osnovani tuženikovi prigovori da se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi ne odnose i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno da sud u ovoj parnici nije vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice.

16. Naime, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točakama 1. – 7. izreke utvrđeno je da su tuženici u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time PBZ d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba PBZ d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 2. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je PBZ d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

17. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda ovoga suda poslovni broj P-1401/12 ne primjenjuje u konkretnom slučaju jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i korisnik kredita, pa se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu, jer pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

19. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili EJ i tuženik. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 7. veljače 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj, konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo je prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao (isto tako i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2095/2024) jer na te okolnosti nije predlagao izvođenje adekvatnih dokaznih sredstava u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je sud ocijenio da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne ugovorne odredbe.

20. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 10. veljače 2025. (str. 487. – 494. spisa) utvrdio da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je više uplaćen iznos jest 1.885,79 eura, ako više preplaćene iznose prebijemo s manje plaćenim iznosima.

21. Stranke nisu imale konkretne primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, koji je sačinjen obrazloženo i stručno zbog čega ga je ovaj sud prihvatio. Tuženikovi prigovori na nalaz i mišljenje vještaka jesu pravne, a ne činjenične prirode, te ne upućuju na nepravilnosti ili nedostatke vještačkog nalaza koje bi bilo potrebno otkloniti.

22. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala, slijedom čega je ovaj sud ocijenio da je osnovan zahtjev za isplatu iznosa od 1.885,79 eura, s obzirom na to da je vještačenjem utvrđeno da je korisnik kredita pretplatio iznos od 1.885,79 eura, imajući u vidu i negativne razlike, koje je tužitelj uzeo u obzir prilikom usklađenja tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka.

23. Tužitelj je podneskom od 21. veljače 2025. uskladio pojedinačne iznose i tijek zateznih kamata s nalazom i mišljenjem vještaka. Takvim usklađivanjem tijeka zateznih kamata nije došlo do preinake tužbe u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a jer tužitelj nije promijenio istovjetnost zahtjeva (tužbeni zahtjev se i dalje temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi), nije povećao postojeći tužbeni zahtjev niti je istaknuo drugi zahtjev uz postojeći (isto tako i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-12/2024).

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe sukladno odredbi članka 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina jer za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Stoga, budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 20. siječnja 2023., a da je zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela teći od trenutka pravomoćnosti presude ovog suda, poslovni broj 1401/2012 od 4. srpnja 2013., dakle od 14. lipnja 2018., to proizlazi da petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a nije protekao pa je tuženikov prigovor zastre ocijenjen neosnovanim.

25. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka i čiji tijek tuženik nije osporavao. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

26. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/12, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje u tekstu: Tarifa).

27. Tužitelj koji je u cijelosti uspio u parnici s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom ima pravo na naknadu opravdanih troškova postupka za za sastav tužbe u uvećano za pdv iznosu od 248,75 eura (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 8. ožujka 2024. kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu uvećano za pdv u iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.1. Tarife), pripremno ročište od 4. srpnja 2024. uvećano za pdv u iznosu od 250,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), sastav podneska od 21. veljače 2025. uvećano za pdv u iznosu od 62,50 eura jer se radi o ostalim podnescima (Tbr.8.4. Tarife) budući da je tim podneskom tužitelj obavijestio sud da je suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno jer u takvom podnesku iznosi već ranije iznesene pravne stavove, pa se takav podnesak ne može smatrati podneskom kojim se daje očitovanje u smislu Tbr.8.1. Tarife, zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 26. ožujka 2025. uvećano za pdv u iznosu od 250,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), sve uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,49 eura, pristojbe na presudu u iznosu od 76,89 eura te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 eura.

28. Tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 1.476,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi propisanoj za tražbine iz ostalih odnosa prema zahtjevu od 21. veljače 2025., dok je u preostalom dijelu za iznos od 187,59 eura s pripadajućim zateznim kamatama tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 7. svibnja 2025.

Sutkinja

Ines Božić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.