Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-1142/2019-43
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužiteljice BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, Kralja Tomislava 1, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon 8. travnja 2025., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu te z. punomoćnika tuženika AA, odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika, 7. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.985,65 EUR (slovima: tritisućedevetstoosamdesetpeteura i šezdesetpetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:
iznos 13,20 EUR od 15.2.2012. do isplate
iznos 93,94 EUR od 16.3.2012. do isplate
iznos 90,82 EUR od 16.4.2012. do isplate
iznos 92,93 EUR od 15.5.2012. do isplate
iznos 94,36 EUR od 15.6.2012. do isplate
iznos 91,95 EUR od 19.7.2012. do isplate
iznos 92,10 EUR od 23.8.2012. do isplate
iznos 91,25 EUR od 17.9.2012. do isplate
iznos 86,85 EUR od 16.10.2012. do isplate
iznos 91,03 EUR od 15.11.2012. do isplate
iznos 93,03 EUR od 17.12.2012. do isplate
iznos 91,63 EUR od 15.1.2013. do isplate
iznos 83,75 EUR od 15.2.2013. do isplate
iznos 90,44 EUR od 15.3.2013. do isplate
iznos 90,32 EUR od 15.4.2013. do isplate
iznos 50,49 EUR od 15.5.2013. do isplate
iznos 80,59 EUR od 17.6.2013. do isplate
iznos 82,63 EUR od 15.7.2013. do isplate
iznos 84,15 EUR od 14.8.2013. do isplate
iznos 88,05 EUR od 16.9.2013. do isplate
iznos 87,47 EUR od 15.10.2013. do isplate
iznos 88,70 EUR od 15.11.2013. do isplate
iznos 90,72 EUR od 16.12.2013. do isplate
iznos 90,76 EUR od 21.1.2014. do isplate
iznos 93,82 EUR od 14.2.2014. do isplate
iznos 93,77 EUR od 14.3.2014. do isplate
iznos 91,61 EUR od 16.4.2014. do isplate
iznos 90,09 EUR od 15.5.2014. do isplate
iznos 90,45 EUR od 13.6.2014. do isplate
iznos 93,03 EUR od 16.7.2014. do isplate
iznos 95,37 EUR od 14.8.2014. do isplate
iznos 95,33 EUR od 12.9.2014. do isplate
iznos 96,71 EUR od 14.10.2014. do isplate
iznos 99,09 EUR od 14.11.2014. do isplate
iznos 98,65 EUR od 12.12.2014. do isplate
iznos 100,29 EUR od 16.1.2015. do isplate
iznos 99,57 EUR od 16.2.2015. do isplate
iznos 99,58 EUR od 13.3.2015. do isplate
iznos 99,59 EUR od 15.4.2015. do isplate
iznos 99,58 EUR od 15.5.2015. do isplate
iznos 99,51 EUR od 15.6.2015. do isplate
iznos 96,62 EUR od 15.7.2015. do isplate
iznos 96,63 EUR od 14.8.2015. do isplate
iznos 125,19 EUR od 15.9.2015. do isplate
sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom kojim traži isplatu iznosa preko 3.985,65 EUR do iznosa od 6.561,04 EUR sa zateznom kamatom.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 321,66 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od
1,82 EUR od 16.03.2006. pa do isplate,
3,70 EUR od 15.04.2006. pa do isplate,
3,69 EUR od 16.05.2006. pa do isplate,
2,47 EUR od 20.06.2006. pa do isplate,
3,60 EUR od 15.07.2006. pa do isplate,
4,85 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,
3,19 EUR od 16.09.2006. pa do isplate,
3,43 EUR od 18.10.2006. pa do isplate,
4,03 EUR od 16.11.2006. pa do isplate,
3,80 EUR od 16.12.2006. pa do isplate,
7,13 EUR od 16.01.2007. pa do isplate,
9,16 EUR od 16.02.2007. pa do isplate,
8,44 EUR od 16.03.2007. pa do isplate,
9,08 EUR od 14.04.2007. pa do isplate,
12,57 EUR od 16.05.2007. pa do isplate,
15,05 EUR od 16.06.2007. pa do isplate,
16,62 EUR od 14.07.2007. pa do isplate,
15,81 EUR od 15.08.2007. pa do isplate,
14,76 EUR od 15.09.2007. pa do isplate,
17,78 EUR od 16.10.2007. pa do isplate,
18,05 EUR od 16.11.2007. pa do isplate,
15,86 EUR od 15.12.2007. pa do isplate,
15,62 EUR od 16.01.2008. pa do isplate,
11,57 EUR od 16.02.2008. pa do isplate,
7,91 EUR od 15.03.2008. pa do isplate,
4,58 EUR od 16.04.2008. pa do isplate,
11,75 EUR od 16.05.2008. pa do isplate,
14,27 EUR od 14.06.2008. pa do isplate,
11,26 EUR od 16.07.2008. pa do isplate,
16,44 EUR od 15.08.2008. pa do isplate,
15,84 EUR od 16.09.2008. pa do isplate,
12,41 EUR od 16.10.2008. pa do isplate,
6,92 EUR od 16.12.2008. pa do isplate
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se odbija prijedlog tuženika da se u tom iznosu izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice.
IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.845,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 7. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika navodeći da su stranke sklopile Ugovor o kreditu partije 5102562480 i 5114144491. Navodi da je notorna činjenica da je presudama Visokog trgovačkog suda po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača već pravomoćno utvrđeno da su odredbe u Ugovorima o kreditu osam banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba, pa i protiv tuženika, kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom tuženika kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i time ništetne pa da nije potrebno provoditi ponovni dokazni postupak jesu li odredbe konkretnog Ugovora o kreditu tuženika nepoštene i ništetne. Pri tome se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.. Tužiteljica da je preplatila tuženiku osnovnom spomenuta dva ugovora u iznosu od 48.472,53 HRK i traži isplatu tog iznosa temeljeći obračun preplaćenog iznosa i zateznih kamata za pojedine mjesečno preplaćene iznose, na nalazu vještaka Natalije Jambrečić.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare tražbine tužiteljice smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok jer da se radi o postupku naknade štete, a rok zastare da teče od svakog pojedinog više plaćenog iznosa, a kako je tužba podnijeta 12. lipnja 2019. to da je tužiteljičina tražbina zastarjela. Nadalje, stranke da su 18. siječnja 2016. sklopile Aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, te su tim Aneksom stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020.. Sklopljenim Aneksom između stranaka da je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca te tužiteljica nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti tražiti obeštećenje s te osnove. Naime, tužiteljica da je prihvatom konverzije pristala biti korisnicom kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa i više se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora jer se taj spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Ukoliko bi tužiteljica osporavala provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tada predlaže provođenje financijskog vještačenja. Neovisno od toga, tuženik smatra da su odluke VSRH od 3. rujna 2019. Rev-2221/18 kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite. To iz razloga što je i sam VTS i VSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke slijedom čega je u ovom parničnom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja Ugovora tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužiteljicu na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njezine kreditne obveze. Ističe da je tužiteljica kao i svaki korisnik kredita dobila brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. I u razgovorima sa službenicima banke da je tužiteljici bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak i na tu okolnost predložio je saslušanje službenice banke koja je ugovarala predmetni kredit s tužiteljicom i to Tanje Borščak Rođak i saslušanje FA kao neposredno nadređene osobe u vrijeme zasnivanja predmetnog kredita. U pogledu promjene kamatne stope, da je tuženik iste izvršio sukladno važećim tada pozitivnim propisima. Osporava da bi promjenom kamatne stope tužiteljici prouzročio ikakvu štetu. Konačno, ukoliko bi sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli tada izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 319,28 EUR sa zateznom kamatom za svaki pojedini mjesec manje plaćenih iznosa.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Nalaz Centra poslovnih analiza d.o.o., Ugovor o kreditu od 10.8.2005., Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 18.1.2016., informaciju o pojmu "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, brošuru "Stambeni krediti Erste banke- krediti uz valutnu klauzulu u CHF", obavijest o usklađivanju kamatne stope, odgovor Hrvatske narodne banke na zahtjeve članova Udruge Franak za provođenje inspekcijskog nadzora u kreditnim institucijama, metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, priopćenje Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015., pregled prometa po partiji kredita 5114144491, obavijest o izračunu konverzije kredita, pročitan je Nalaz knjigovodstveno-financijskog vještaka Vlaste Santo-Olđa, dopuna nalaza, saslušana je vještakinja te tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.
4. Analizirajući provedene dokaze, svakog zasebno te ih dovodeći u međusobnu vezu, sud ocjenjuje tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu 10.8.2005. broj 2402006-1031262160 kojim je ugovorom banka stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 37.483,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje, u čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,99% te je nesporno da je tuženik jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu o kojoj promjeni je obavještavao tužiteljicu, a nesporno je i da je ugovorena valutna klauzula te da se tečaj CHF povećao tijekom razdoblja otplate kredita, zbog čega su se tužiteljici povećavali i mjesečni anuiteti, i to zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF. Čl. 7 Ugovora sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, time da je tužiteljica bila u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF koji važi na dan plaćanja kredita. Nije sporno ni to da je rizik promjene vrijednosti valute CHF u cijelosti snosila tužiteljica koja je anuitete otplaćivala u hrvatskim kunama. Nije sporno ni to da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015., nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na spomenuti 30.9.2015. iznosi 6.250,19 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, a preplaćeni iznos 17.410,83 HRK. Sve navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužiteljicu kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača.
6. Sporno je između stranaka da li su ništetne i ima li tužiteljica pravnog interesa postavljati kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredaba Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a uz okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu, te da li je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30.9.2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.
7. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
8. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
9. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.
10. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da je s njom pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedoka Tanje Borščak Rođak koja je ugovarala predmetni kredit s tužiteljicom i FA kao neposredno nadređene osobe u vrijeme zasnivanja predmetnog kredita, međutim, tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje Tanje Borščak Rođak tijekom postupka i to podneskom od 10. ožujka 2025.. Sud nije našao potrebnim te je i odbio taj dokazni prijedlog saslušanja svjedoka FA koji nije neposredno sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, dakle nije bio ni u kakvom kontaktu sa tužiteljicom vezano uz davanje bilo kakvih informacija o konkretnim ugovornim odredbama. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava, naprotiv, tužiteljica navodi u stranačkom iskazu da joj je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke i nije mogla pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi te nije dobila informacije o parametrima koji utječu na formiranje kamatne stope niti informacije o riziku promjene tečaja CHF, već je na kućnu adresu dobivala samo odluke banke o promjeni kamatne stope i novim iznosima rata kredita. Upravo iz tog razloga pristala je na sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu. Sud ne nalazi odlučnim za ovaj postupak okolnost da su tužiteljici bile na raspolaganju brošure tuženika o uvjetima kreditiranja, a imajući u vidu da je bilo odlučno utvrditi da li su stranke pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama.
11. Tuženik dakle nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
12. U vrijeme podnošenja ove tužbe 12.6.2019. bile su na snazi odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
13. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005. godine, kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 7,99% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
14. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
15. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
16. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
17. Iz Aneksa Ugovora o kreditu od 18.1.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te su postigle sporazum o raspolaganju preplatom.
18. Aneks Ugovora o kreditu od 18.1.2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
19. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenom s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).
20. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
21. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
22. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.
23. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.
24. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 B protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
25. Točno je da je tužiteljica kao korisnica kredita mogla odbiti konverziju koju joj je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužiteljica ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan.
26. Sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu i utvrdile preplaćeni iznos, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.
27. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Vlasti Santo-Olđa, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je tužiteljica do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 7,99% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužiteljica je do 30.9.2015. više uplatila 41.502,25 HRK, a kako je prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica kredita iznosila 6.250,19 EUR, a preplata je iznosila 17.410,83 HRK (koji iznos se koristio za namirenje budućih anuiteta), to preplaćeni iznos iznosi 30.029,88 HRK. Pri tome je razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa iznosila 931,83 CHF ili 4.386,01 HRK, a razlika obveza radi promjene tečaja 37.316,31 HRK. Izračunom dolazi do spomenutih više plaćenih 30.029,88 HRK/3.985,65 EUR te prikazuje na koje dane je tužiteljica uplatila veće iznose.
28. Tužiteljica je predložila da se vještakinja očituje o uplati još daljnjeg iznosa od 6.933,84 HRK, a imajući u vidu da je tužiteljica kredit u cijelosti otplatila i da nije jasno kuda je tuženik knjižio taj iznos. Tuženik nije imao primjedbi na sam matematički izračun naveden u Nalazu i mišljenju, ali i dalje osporava osnovu potraživanja time da predlaže da se vještak očituje na okolnost da li je konverzija provedena sukladno ZIDZPK/15 i da li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita do konverzije i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita CHF – EUR.
29. Vještakinja Vlasta Santo-Olđa očitovala se usmeno na upućene primjedbe i pitanja stranaka, pa prije svega na uočenu razliku između njezinog nalaza i Centra poslovnih analiza d.o.o., u kojem dijelu navodi da nije uspoređivala jer joj to niti nije bio zadatak, izračun sa privatnim nalazom tužiteljice, već je nalaz izradila temeljem podataka u spisu i to izvršenih uplata od strane tužiteljice po Ugovoru o kreditu time da joj je pregled prometa bio osnova za izradu nalaza. Neovisno od toga, primijetila je u usporedbi sa nalazom Centra poslovnih analiza d.o.o., da su u tom nalazu uzete u obzir uplate do 27.1.2016., dok je vještakinja uzela u obzir uplate zaključno sa posljednjom uplatom 15.9.2015., dakle prije izračuna konverzije od strane banke. Također da kod Centra poslovnih analiza d.o.o. nije uzeta u obzir preplata utvrđena Ugovorom o konverziji, pa zaključuje da Aneks Ugovora o kreditu uopće nije uzet u obzir. Potom je izradila dopunu nalaza uzevši u obzir okolnost da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit 26.1.2016. i do tog dana plaćala daljnje rate kredita čime izračunom dolazi do preplate od 49.434,20 HRK.
30. Tuženik osnovano prigovara matematičkom izračunu navedenom u dopuni nalaza i mišljenja, odnosno, smatra da je jedino ispravan izračun onaj u nalazu od 25. studenog 2020. kojim je preplata zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, uračunavajući preplatu priznatu u konverziji, izračunata do 30.9.2015.. Naime, točno je da sva potraživanja koja se navode u dopuni nalaza nakon 1.10.2015. nisu ispravna jer su plaćeni anuiteti obračunati i naplaćeni na EUR partiji kredita, a ne na CHF partiji kredita i time bi ulazili u izračun s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, a što nije ispravno. Jednako tako i vještakinja na ročištu 8. rujna 2021. ističe da smatra jedino ispravnim matematički izračun iz Nalaza i mišljenja od 25. studenog 2020.. Kasnija dopuna nalaza izrađena je uz pretpostavku da nije izvršena konverzija kredita. Također, da su nakon konverzije uplate vršene u kunama te su knjiženja vršena na partiju kredita 5114144491, dakle na knjiženja u EUR-ima, a ne na CHF partiju kredita.
31. Sud ocjenjuje ispravnim izračun kojeg navodi i vještakinja u usmenom davanju nalaza, dakle zaključno do 30.9.2015., i u tom smislu je nalaz stručan i objektivan, a isključivo do tog datuma, tužiteljica je uplaćivala anuitete prema tečaju CHF na dan plaćanja i prema promjenjivoj kamatnoj stopi, dok su sve uplate nakon provedene konverzije vezane uz novu kamatnu stopu i tečaj EUR-a prema sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu. Prema tome, osnovan je tužbeni zahtjev prema nalazu vještaka od 25. studenog 2020., dakle u iznosu od 3.985,65 EUR (30.029,88 HRK), dok je odbijen tužbeni zahtjev do iznosa od 6.561,04 EUR (49.434,20 HRK), a iznos koji je dosuđen u točci I. izreke presude sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospjelosti do isplate, a primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.
32. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.
33. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužiteljica poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznala za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 12.6.2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.
34. U odnosu na preinaku tužbe kojoj se tuženik protivi, za navesti je da tužiteljica preinačuje tužbu u smislu povećanja tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, time da je sud dopustio preinaku smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među stranaka, tim više što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, obzirom da je Nalaz dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka, a tužiteljica nema niti stručnog znanja za izračun preplaćenih iznosa.
35. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja tražbine tuženika u iznosu od 321,66 EUR sa zateznim kamatama koji se odnose na negativne tečajne razlike kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio manji nego u vrijeme isplate kredita, a do visine kojeg izračuna je došla i vještakinja u svom nalazu, takav je istaknuti prigovor neosnovan. Naime, u ovom postupku predmet je spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U razdobljima kada je tužiteljica plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, nije ništa stekla na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužiteljice u razdobljima kada je plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog (u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu), pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika. Tuženik nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužiteljice zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, a koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja valute CHF u odnosu na početnu jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj penalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, a u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede. Iz iznijetog razloga, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 321,66 EUR.
36. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni nalazom vještaka Vlaste Santo-Olđa.
37. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 2. u svezi sa čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja na raspravama 29.9. i 27.10.2020., 11.2., 30.3., 25.5., 8.9.2021., 18.2.2025. i 8.4.2025. u iznosima od po 200,00 EUR, pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sastav tužbe 200,00 EUR, sastava obrazloženih i potrebnih podnesaka za donošenje meritorne odluke i to od 22.9.2020., 14.10.2020., 6.2.2021. i 22.5.2021. u iznosima od po 200,00 EUR te trošak vještačenja od 265,44 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 110,16 EUR, ili ukupno 3.075,60 EUR. Naprotiv, sud ocjenjuje nepotrebnim troškove sastava podnesaka od 1.6.2020. i 3.11.2020. (obavijesti o plaćenoj pristojbi na tužbu i o plaćenom predujmu za vještačenje), zatim sastava podneska od 26.12.2020. kojim traži produljenje roka za očitovanje na nalaz vještaka te podneska od 9.1.2021. i 14.2.2025.. Nije osnovan niti trošak izvansudskog vještačenja od 82,95 EUR, kraj činjenice da je u ovom postupku bilo nužno provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje po sudskom vještaku kojeg je odredio sud. Konačno, nije osnovan niti zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu, a kojeg plaćanja je tužiteljica oslobođena temeljem odredbe čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23).
38. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u pogledu osnove zahtjeva, a djelomično i to u postotku od cca. 60% sa zahtjevom u pogledu visine zahtjeva, čime se dobiva uspjeh tužiteljice u postupku od 80% (100+60:2=80). Oduzimajući od tog postotka postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u sporu (20%), ukazuje se pozitivna razlika za korist tužiteljice od 60% pa je u tom omjeru istoj i priznat trošak postupka od ukupnih 3.075,60 EUR, ili 1.845,36 EUR.
Varaždin, 7. svibnja 2025.
Sutkinja
Karmen Ošpuh
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu ovom sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.
Dostaviti:
1) Punomoćnica tužiteljice – Jasna Preložnjak – Bedić, odvjetnica u Čakovcu,
Kralja Tomislava 1
2) Punomoćnici tuženika – OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb,
Lopašićeva 6
