Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-992/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 16. travnja 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), a objavljene 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. 5140030242-62000146395/2005 sklopljen 06.10.2005. između Slavonske banke d.d. Osijek, prednika tuženika i tužitelja i to:

- čl. 6. st.1. Ugovora koja glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…“ i - čl. 8. st. 2. Ugovora koja glasi: “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke.“

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju ZS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 304,38 € (tristočetirieuraitridesetosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.10.2005. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju ZS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 544,64 €

(petstočetrdesetčetirieuraišezdesetčetiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.02.2011. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od

1.231,18 € (tisućudvjestotridesetjedaneuroiosamnaestcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 7. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 62,50 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa Slavonskom bankom d.d. Osijek (pravni prednik tuženika) 6. listopada 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 32.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, na rok otplate od 15 godina .

1.1. Predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženik mu je prilikom isplate kredita 13.10.2005. naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.293,36 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 304,38 €.

1.2. Navodi da je odredbom čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno da se može izvršiti prijevremena otplata kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tuženik mu je 18.02.2011. naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 4.103,72 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 544,66 €.

1.3. Ističe da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji ona kao potrošač nije imala utjecaja. Nije joj bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO) takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare i prigovor tijeka kamata.

2.1. Ne prijepori kako je sukladno dopisu koji prileže spisu, 13. listopada 2005. tužitelju isplatio sredstva predmetnog kredita, umanjena za iznos naknade obrade u iznosu od 2.293,36 kn te da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 18. veljače 2011.g. u iznosu od 4.103,72 kn.

2.2. Prijepori potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.

2.3. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu. Kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,50 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ5, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da mu je dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s njegovom gospodarskom djelatnošću, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU.

2.4. Isto tako naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ12, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditoru je jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

2.5. Navodi da trpi troškove i nastaje mu šteta uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Ističe da za ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca bio je u obvezi isti položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu. S obzirom da zaprimljena novčana sredstva nije mogao dalje plasirati na tržištu već je zaprimljena sredstva morao oročiti kod inozemnih banaka Citibank i Deutsche Bank, šteta koja mu je nastala uslijed držanja novčanih sredstava u valuti EUR kod inozemnih banaka postoji s obzirom na obračunane i naplaćene negativne kamate (troškove likvidnosti). Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. U takvim okolnostima, nema osnove za zaključak da bi sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila znatnu neravnotežu korisnika kredita. Štoviše, njome se ponovno uspostavlja ravnoteža među ugovornim stranama, koja je spornom odredbom narušena na njegovu štetu. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu.

2.6. Slijedom navedenog predlaže da sud odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Tužitelj se u podnesku od 20. prosinca 2024. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Ističe da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti). Po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” (toč.67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.) i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Stoga, sukladno stajalištu Suda EU, u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita ili prijevremeno zatvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da iste ulaze u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično te odredbe nisu isključene, već podliježu provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. Stoga, činjenica da je trošak ulazne i izlazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje kako istim naknadama nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju / zatvaranju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Smatra i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njen teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju je naplaćivao prilikom otplate kredita.

3.1. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi navodi da naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja stvarno nastale troškove izvršenog zatvaranja kredita već da obveza korisnika kredita na naknadu štete stoji u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, a navedeno tim više iz razloga što bi po tuženiku “izrada obračuna takvih troškova tobože predstavljala nerazmjeran trošak davatelju kredita” radi čega je istome „efikasnije“ bilo u cijelosti prebaciti teret na korisnika kredita.

3.2. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti izjednačeno s neispunjenjem obveze, zakašnjenjem s ispunjenjem obveze ili pak s neurednim ispunjenjem obveze slijedom čega naknada za prijevremenu otplatu kredita po svom karakteru i sadržaju ne može predstavljati ugovornu kaznu. Pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja ovlaštenje korisnika kredita čijim izvršenjem isti ne vrši protupravnu radnju pa stoga po pravilima o odgovornosti za štetu navedeni banci može dugovati isključivo naknadu stvarno pretrpljene štete (ako je takova uopće postojala), a ne i izmaklu dobit.

3.3. Kako ni sam tuženik u čitavom odgovoru na tužbu nije čak niti pokušao obrazložiti na što se odnosi iznos naplaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, opravdano je za zaključiti da ista, neovisno o tom kako je tuženik nazivao, ne predstavlja ništa drugo, nego upravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka očekivao dobiti do kraja trajanja predmetnog ugovora, odnosno naknadu neostvarenih kamata (tj. izmakle dobiti). Stoga je navedena ugovorna odredba temeljem koje je tuženik izvršio protupravnu naplatu radi prijevremene otplate kredita (u smislu čl.332.st.1.ZOO-a) suprotna prisilnim propisima (čl. 1024. st.4. ZOO/05 i čl. 6. ZOO/05) i načelu zabrane zlouporabe prava budući da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a njoj je ovakvom naplatom naknade bilo otežano ispunjenje ugovora prije roka koje predstavlja njezino zakonsko pravo.

3.4. Ističe kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu radi solemnizacije ugovora, kako je isti formulirani, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora.

3.5. U odnosu na prigovore zastare potraživanja ističe da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja (VSHR br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., Gž-1213/2021-2 od 25.10.2021.g. Županijski sud u Puli).

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Tužitelj HS ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao je da je Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita zaključio s bivšom Slavonskom bankom koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a tu sadašnja Addiko Bank. Kredit mu je trebao u vrijednosti oko bivših 120.000,00 kn i pregovarao je s djelatnicom banke koja mu je nudila isključivo kredit u CHF kao najpovoljniji i koji je prihvatio. Djelatnica mu ništa nije govorila vezano za rizike uz takav kredit u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu niti ga je upozorila koliki će biti iznos ulazne naknade kao i izlazne jer o tome uopće nisu pregovarali. U to vrijeme je bio zaposlen u Dvorcu Valpovo i popunio je zahtjev za kredit koji mu je odobren. Banka je sačinila ugovore po svojim uvjetima i iste je odnio na ovjeru kod javnog bilježnika u [adresa]. Kredit mu je nakon toga isplaćen u kunama. Nije znao da mu je banka bez posebnog pregovaranja naplatila za obredu kredita sadašnju vrijednost od 304,38 €, a sukladno čl. 6.st.1. Ugovora. Rate kredita su mu bile oko 1.000,00 kn i ugovor je zaključio na rok od 15 godina. Kako su mu se povećale rate kredita odlučio je zatvoriti kredit ranije. U banci nije s djelatnicom pregovarao ni o visini izlazne naknade i banka mu je naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 544,66 €. Ističe da mu je banka naplatila ulaznu naknadu za obradu kredita kao i izlaznu naknadu a da o tome uopće nije mogao pregovarati već je banka te naknade obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja. Nije mogao utjecati ni na jednu odredbu ugovora jer je ugovor bio unaprijed pripremljen, a jedino na što je mogao utjecati je visina odobrenog kredita sukladno njegovoj visini plaće. Nitko mu od djelatnika nije objašnjavao što predstavlja ulaznu a tako i izlaznu naknadu, odn. što se njome naplaćuje. Kredit je dizao isključivo kao fizička osoba za adaptaciju stana u kojem je živio i nije ga nikome iznajmljivao. Isto tako nije imao otvoren obrt niti trgovačko društvo. U međuvremenu je stan prodao.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su Slavonska banka, pravni prednik tuženika, i tužitelj sklopili 06.10.2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005;

- da je čl. 6. st.1. Ugovora ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a koja iznosi 1,5 % jednokratno, unaprijed;

- da je čl. 8. st. 2. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici banke;

- da je 13. listopada 2005. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 304,38 €, dok je 18. veljače 2011. naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 544,66 €.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne odredbe čl. 6.st.1. i čl. 8.st.2. predmetnog Ugovora;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i prigovor tijeka kamata.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 6. st.1. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 1,50 % unaprijed kao i odredba čl. 8. st.2. Ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno poslovnoj politici banke.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,50 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati. Isto tako nije mogao pregovarati ni oko naknade za prijevremenu otplatu kredita. Banka je te naknade obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja

11. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za adaptaciju stana pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 1,50 % te u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici banke.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP- a.

18. Osim toga, sud prihvaća navode tužitelja da tuženik, kao banka, ima pravo na vraćanje glavnice kredita, na naplatu ugovorenih kamata te na naknade koje su stvarne odnosno za koje postoji dokaz da je banka imala određene troškove pa ih je onda imala pravo i naplatiti. Kod prijevremene otplate kredita, potpuno je jasno da banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno.

19. Stoga se tužitelj ispravno poziva na zajedničku presudu Ustavnog suda od 13. srpnja 2023. br. U-III-3231/22 i dr. kojom je presuđeno da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

20. Kako su ništetne odredbe i to čl. 6.st.1. i čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 304,38 €, a koja je naplaćena 13.10.2005. kao i na isplatu naknade na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja kredita u iznosu od 544,66 € koja je naplaćena 18.02.2011. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. i III. izreke presude.

21. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetnih naknada te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužitelj osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana plaćanja istih.

22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. i 8. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

24. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

25. Tužitelj, koji je ovu parnicu dobio u cijelosti, potražuje troškove u iznosu od 1.293,68 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 1.231,18 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 200,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 20.12.2024. po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 19.03.2025. i 16.04.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 225,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 900,00 € te iznosa od 53,09 € na ime plaćene pristojbe na tužbu i iznosa od 53,09 € na ime pristojbe na presudu.

25.1. Sud tužitelju nije priznao trošak podneska od 15.04.2025. u iznosu od 62,50 € (s uključenih 25 % PDV-a) jer nije nužan budući se radi o obavijesti o uplati pristojbe na tužbu.

26. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 7. svibnja 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika