REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] R 5

Poslovni broj: Us I-1431/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja RL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Lara Celić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Rijeci, A. Starčevića 13, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Opatija, u Opatiji, Maršala Tita 151, kojeg zastupa službena osoba HL, radi privremenog boravka, 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Opatija, KLASA: UP/I-216-02/23-03/8253, URBROJ: 511-09-31-24-2 od 31. svibnja 2024. godine.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/23-03/8253, URBROJ: 511- 09-31-24-2 od 31. svibnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja, državljanina treće zemlje – Republike Srbije, podnesen 11. srpnja 2023., za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji, te je tužitelju određen rok za dragovoljno napuštanje Europskoga gospodarskog prostora (EGP) od sedam dana od dana izvršnosti rješenja, uz ostale prateće odluke. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak, u smislu članka 59. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20 i 114/22). Tužitelj je u Schengenskom informacijskom sustavu (SIS) imao izdano upozorenje u svrhu odbijanja ulaska i boravka. Protiv njega se pred Općinskim sudom u Rijeci vodi kazneni postupak za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. Kaznenog zakona (kvalificirano djelo prijetnje, nap. Suda). Uz to, Sigurnosno-obavještajna agencija dostavila je negativno mišljenje u odnosu na zahtjev tužitelja.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je hranitelj obitelji, ima riješenu materijalnu situaciju, kao i zdravstveno osiguranje, jedini može voditi brigu o svojim roditeljima koji su bolesni i u godinama, brine i o supruzi koja nije zdrava, pa ne može živjeti razdvojen od svoje obitelji. Tužitelju nije dostavljen ni jedan dokaz da on predstavlja opasnost za Republiku Hrvatsku, niti je negativno mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije obrazloženo. Prema načinu učina kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, to nije osnova za odbijanje tužiteljeva zahtjeva. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja i dodaje, u bitnome, da je tužitelj upoznat sa sadržajem negativnog mišljenja Sigurnosno-obavještajne agencije, o čemu mu je u upravnom postupku omogućeno izjašnjenje pri davanju izjave na zapisnik. Tuženik je u cijelosti ispunio propisane obveze utvrđivanja materijalne istine. Razlozi negativnog mišljenja Agencije i odbijanja zahtjeva jednaki su onima koji su činili podlogu za odbijanje prethodnog tužiteljeva zahtjeva za privremeni boravak 2022., pa su ti razlozi očito već poznati tužitelju.

Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog spora. Sud je, sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07 i 86/12, u nastavku teksta: ZTP), obavio uvid u referentne klasificirane podatke Agencije. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 23. travnja 2024. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Jedna od kumulativnih pretpostavki za odobrenje privremenog boravka državljaninu treće zemlje jest da dotična osoba ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (članak 59. stavak 1. točka 7. Zakona o strancima).

7. U obrazloženju osporavanog rješenja citirane su i ostale mjerodavne odredbe Zakona o strancima. Te su norme, stoga, tužitelju poznate.

8. Tužitelj ne ulazi u krug osoba koje imaju pristup klasificiranim podacima, u svjetlu odredbi članka 18., 20. i 21. ZTP-a. U situacijama u kojima se činjenice odlučne za rješavanje upravne stvari, ili dio tih činjenica, temelje na rezultatima sigurnosne provjere i u njoj sadržanim klasificiranim podacima, ustavnosudska, sudska i upravna praksa razvile su instrumente kojima se, ovisno o posebnostima konkretnog predmeta, uravnotežuju javni interes potrebe zaštite pojedinih kategorija podataka s odgovarajućom mjerom ostvarivanja prava stranke na pravičan postupak. To uključuje i kombiniranje upoznavanja stranke s rezultatima sigurnosne provjere u ograničenoj mjeri s kontrolom javnopravnih tijela i upravnih sudova putem njihova potpunog uvida u klasificirane podatke. Neklasificirani sažetak, primijenjen - između ostalog - u odnosu na tužitelja, može, u okolnostima konkretnog slučaja, činiti valjan način obavješćivanja stranke o razlozima za negativne rezultate sigurnosne provjere. Na taj način ujedno se odstupa od izolirane primjene restriktivne odredbe članka 41. Zakona o sigurnosnim provjerama („Narodne novine“, broj 85/08 i 86/12), interpretiranjem te odredbe unutar cjeline mjerodavnoga normativnog okvira. Tužitelju je tijekom upravnog postupka omogućeno izjašnjenje o onim činjenicama koje su mu učinjene dostupnima (izjava od 28. travnja 2022.). U pogledu ustavnosudske prakse, na ovom su području prije svega mjerodavna stajališta iznesena u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U- III/2086/2016 od 13. ožujka 2018., dorađena odlukom i rješenjem toga Suda, broj: U- I/1007/2012 od 24. lipnja 2020. godine. Ni jedan nadnacionalni ni nacionalni izvor prava, niti s njima povezana sudska praksa, ne određuje da je za ostvarivanje postupovne ravnopravnosti stranaka putem tzv. jednakosti oružja stranci nužno omogućiti uvid u cjelinu sadržaja klasificiranih podataka koji čine podlogu za rješavanje odnosnog predmeta.

9. Pored toga, odluke o vraćanju te odluke o zabrani ulaska i odluke o udaljavanju, ako su izdane, izdaju se u pisanom obliku te sadrže stvarne i pravne razloge, kao i podatke o raspoloživim pravnim lijekovima, pri čemu podaci o činjenicama mogu biti ograničeni ako nacionalno pravo omogućava ograničenje prava na informacije, posebno zbog očuvanja nacionalne sigurnosti, obrane, javne sigurnosti te zbog sprječavanja, istrage, otkrivanja i progona za kaznena djela (članak 12. stavak 1. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom). Direktiva ima posredan interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji.

10. Podaci Sigurnosno-obavještajne agencije koji su učinjeni dostupnima tužitelju odnose se na evidentiranje upozorenja u svrhu odbijanja ulaska i boravka tužitelja u SIS-u (u kontekstu dužnosti Republike Hrvatske kao države članice Europske unije) i na pravomoćnu osudu tužitelja (2021.) zbog počinjenja kvalificiranog oblika kaznenog djela nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari.

11. K tomu, uvidom u ostale klasificirane podatke u konkretnom slučaju, Sud je utvrdio da je riječ o podacima u odnosu na koje preteže potreba njihove zaštite, o obzirom na to da bi njihovo otkrivanje moglo ozbiljno štetiti nacionalnoj i javnoj sigurnosti. Posrijedi su, naime, podaci iz kojih se, u njihovu izvornom obliku, mogu razabrati metode prikupljanja informacija i njihovi izvori, operativne aktivnosti i njima obuhvaćene osobe, sadržaj, opseg i razina sigurnosnih saznanja Agencije o tužitelju i drugim osobama, i sl. Usto, svrha prikupljanja i zaštite ovih podataka nedvojbeno je sukladna potrebi zaštite sigurnosti Republike Hrvatske i sigurnosti građana (čl. 6. podst. 2. i 5. ZTP-a).

12. Sud se uvjerio da klasificirani podaci daju valjanu podlogu za općenito formulirane razloge za negativno mišljenje Agencije s kojima je tužitelj upoznat u upravnom postupku. Uvid u navedene podatke ujedno daje podlogu zaključku Suda da se negativno mišljenje Agencije ne bazira isključivo na subjektivnom dojmu ovlaštenog službenika, niti, u kontekstu prakse Suda Europske unije, ostaje na razini naznaka, sumnji i mišljenja. Riječ je o konkretnim, sigurnosno relevantnim saznanjima, a ne o dojmovima, koji upućuju na postojanje valjane podloge za davanje negativnog mišljenja.

13. Sud, nadalje, utvrđuje da uskratom uvida u cjelinu navedenih klasificiranih nije došlo do povrede u supstancijalnom ostvarivanju tužiteljevih postupovnih prava. Usto, tužitelju su poznati temeljni razlozi negativnog mišljenja Sigurnosno-obavještajne agencije.

14. Zatim, Sud je osnovanost tužbenog zahtjeva razmotrio i u pogledu pitanja razumijeva li tužiteljeva dužnost da napusti EGP nerazmjerno ili na drugi način nedopušteno miješanje u tužiteljevo ustavno i konvencijsko pravo na poštivanje obiteljskog života. Tužitelj osporavanim rješenjem nije protjeran iz Republike Hrvatske, niti mu je određena zabrana ulaska u EGP, već je u odnosu na njega doneseno rješenje o povratku iz članka 184. Zakona o strancima, kao jedna od mjera propisanih za osiguranje povratka. No, i u odnosu na tužiteljevu situaciju mutatis mutandis mogu biti primjenjiva načelna stajališta razvijena u praksi vezanoj uz protjerivanje stranaca.

15. Europski sud za ljudska prava u više je svojih odluka (npr. u predmetu H protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 80343/17, presuda od 24. studenog 2020.), u pogledu prava na poštovanje obiteljskog života (članak 8. Konvencije) iznio načelna stajališta prema kojima je država ovlaštena, u smislu međunarodnog prava i svojih ugovornih obveza, kontrolirati ulazak i boravak stranaca na svom teritoriju. Konvencija ne jamči pravo stranca na ulazak i boravak u određenoj državi. Odluke država, ako predstavljaju miješanje u prava iz članka 8. stavka 1. Konvencije, moraju biti u skladu sa zakonom i nužne u demokratskom društvu, tj. opravdane postojanjem prevladavajuće društvene potrebe i, naročito, razmjerne legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti. Relevantni kriteriji za procjenu je li nalaganje napuštanja bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti, pored kriterija vezanih uz počinjeno kazneno djelo (koji ovdje nisu primjenjivi), jesu: duljina podnositeljeva boravka u konkretnoj državi; državljanstvo umiješanih osoba; podnositeljeve obiteljske prilike; ima li djece u braku i ako jesu koje su dobi; ozbiljnost poteškoća koje će vjerojatno imati podnositeljeva bračna partnerica u državi u koju se tužitelj protjeruje (upućuje); najbolji interes i dobrobit djece; čvrstoća društvene, kulturne i obiteljske povezanosti s državom iz koje se podnositelj protjeruje i s državom u koju se podnositelj protjeruje.

16. Za ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja tuženika mjerodavno je stanje stvari u vrijeme donošenja tog rješenja (kasnije drukčije okolnosti mogu činiti razlog za podnošenje novog zahtjeva za reguliranje boravka stranke u Republici Hrvatskoj). U zahtjevu kojim je pokrenut predmetni upravni postupak tužitelj je u rubrici podataka o djeci naveo da je razveden i da ima četvero djece hrvatskih državljana, rođene u razdoblju od 2003. do 2006. godine. U vrijeme donošenja osporavanog rješenje, sve četvero djece bilo je, dakle, punoljetno, dok je u vrijeme podnošenja konkretnog tužiteljeva zahtjeva jedno dijete - kći PL - bilo maloljetno, u dobi od 17 godina. Tužiteljeve obiteljske prilike ne upućuju, stoga, na zaključak da bi mogućnost povremenog viđanja punoljetne djece, budući da tužitelj nije protjeran iz Republike Hrvatske, nerazmjerno ograničilo tužiteljevo pravo na poštivanje obiteljskog života. Uzgredno, postoji ustaljena sudska praksa prema kojoj i znatno veći stupanj restriktivnosti odluke javnopravnog tijela u ovoj vrsti predmeta ne dovodi nužno do nerazmjernog ograničavanja prava stranke na poštivanje obiteljskog života, ovisno o okolnostima dotičnog slučaja.

17. Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da su postupak donošenja osporavanog rješenja i sadržaj tog rješenja zakoniti (u širem konvencijskom smislu pravnosti), da su težili legitimnom cilju (zaštiti segmenata javnog interesa što se odnose na javni poredak i nacionalnu sigurnost), te da donesena odluka nepovoljna po tužitelja u tom svjetlu nije nerazmjerna ni nerazumna, uzevši u obzir, između ostalog, da se osnovano može smatrati prikladnom i nužnom u demokratskom društvu, niti je došlo do neravnoteže između zaštite javnog interesa i postupovnih prava tužitelja na štetu potonjih prava.

18. Javnopravna tijela su, dakle, osnovano utvrdila da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak odnosno nacionalnu sigurnost, u smislu članka 59. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima, što je činilo valjanu pravnu osnovu za odbijanje tužiteljeva zahtjeva za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj.

19. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 7. svibnja 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetnici Lari Celić, Rijeka, Ante Starčevića 13

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj,

Policijskoj postaji Opatija, Opatija, Maršala Tita 151