REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8884/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice PR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Romana Mihalić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 23. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102029608 sklopljenog dana 27. 8. 2004.g. između tužiteljice PR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, te tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora odnosno čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102029608 od 27.8.2004.g.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici PR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 489,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2004. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, naknaditi tužiteljici PR, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.099,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 27. kolovoza 2004. zaključila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102029608. Dalje navodi da je odredbom čl. 10. Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje troškova obrade kredita u iznosu 1,00% jednokratno, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno predočio i pojasnio strukturu navedenih troškova. Također, sporna odredba bila je sastavni dio unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu te se o njoj nije pregovaralo. Slijedom navedenog smatra navedenu odredbu nepoštenom. Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 489,11 eura (3.685,21 kunu) sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2004. do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost zahtjeva tužiteljice u cijelosti, dok je učinio nespornom visinu potraživanja. Naveo je da je tužiteljica u ovom postupku dužna dokazati svoj status potrošača. Tvrdio je da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Također smatra da je tužiteljica imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njezina obveza plaćanja naknade za obradu kredita, da je o istoj bila informirana prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te da sporna odredba predstavlja odredbu koja je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Ističe i da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade. Istaknuo je prigovor zastare te osporio tijek zakonskih zateznih kamata. Zaključno je predložio odbaciti tužbu, odnosno podredno odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje prigovorio da je tužiteljica vrijednost spora očito suviše visoko označila. Tužiteljica je u tužbi kao vrijednosti predmeta spora naznačila iznos 1.816,33 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu te isplatu iznosa 489,11 eura. Do zaključenja glavne rasprave sud je propustio odrediti vrijednost predmeta spora u odnosu na deklarativni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti.

3.1. Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 489,11 eura (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23 i dr.)

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (listovi 6-13 spisa), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (listovi 14-22 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102029608 (listovi 23-32, 104-107 spisa), pregled prometa po kreditu 5102029608 za razdoblje od 9. rujna 2004. do 29. rujna 2015. (listovi 33-51 spisa), pregled prometa po kreditu 5114122817 za razdoblje od 1. rujna 2015. do 25. svibnja 2016. (listovi 52-53 spisa), Potvrda (list 54 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 68 spisa), letak tuženika (list 90-101 spisa), Prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. (listovi 102-103 spisa), informaciju tuženika (list 117 spisa), pitanja i odgovore za stambene kredite (listovi 122-123 spisa), Izvadak iz općih i posebnih odredbi kataloga sektora građanstva od 2004. (listovi 124- 126 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (listovi 247-248 spisa) i svjedokinje ĆR (list 248 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

6. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102029608 od 27. kolovoza 2004. na iznos 77.015,71 CHF (dalje: Ugovor o kreditu).

6.1. Također nije sporno da je ova jednokratna naknada naplaćena u iznosu 489,11 eura dana 1. rujna 2004. (listovi 233 i 248 spisa)

7. Sporno je da je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,00% iznosa kredita, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

8. Prema odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu i svjedokinju GR, djelatnicu tuženika.

9.1. Tužiteljica je u svom iskazu navela da su oni kupovali stan te su kod tuženika uzeli kredit. Taj stan koristili su isključivo za stanovanje. Prije potpisivanja pročitala je Ugovor. Navodi da nisu mogli pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama te im je bio predočen "gotov ugovor". Pročitala je da moraju platiti naknadu za obradu kredita te o tome nisu mogli pregovarati. Bilo je rečeno da se ta naknada mora platiti "za vođenje postupka sklapanja kredita". O tome nije bilo razgovora i to niti o obvezi plaćanja te naknade, a niti o visini.

Na posebno pitanje punomoćnice tuženika odgovara da se sada ne može sjetiti je li sporna naknada plaćena iz iznosa kredita ili njihovim sredstvima sa računa. Ne sjeća se je li im uručen obračun naknade uz sami Ugovor. Pročitala je Ugovor o kreditu. Nije imala pitanja u vezi sporne naknade već je smatrala da se ona mora platiti kako bi mogli realizirati kredit i kupiti stan.

9.2. Saslušana svjedokinja GR navela je da se tužiteljice ne sjeća.

Navodi da su oni klijentima govorili sve, a kada kaže sve u vezi sporne naknade navodi da su govorili da se ona mora platiti. Ne sjeća se jesu li govorili zbog čega se ona plaća. Ne sjeća se da li je govorila klijentima da se o spornoj odredbi može pregovarati. Sjeća se da su neki klijenti bili u obvezi platiti naknadu manju od one koja je primjerice bila u letku, ali ne sjeća se da se ta naknada u nekim slučajevima ne bi morala platiti.

Na posebno pitanje punomoćnice tuženika odgovara da su svim klijentima uručivali letke te obračun naknade uz Ugovor o kreditu. Misli da je klijent čak morao i potpisati obračun naknade koji mu je bio uručen."

9.3. Sud je prihvatio iskaze tužiteljice i svjedokinje, jer su one iskazivale uvjerljivo i iskreno. Sud je prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi. Naime, svjedokinja je u svom iskazu navela da se ne sjeća tužiteljice te da se ne sjeća je li objašnjavala zbog čega se ta naknada plaća.

10. U odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je isti sklopljen za kupnju stana te da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba. Iz iskaza tužiteljice dalje proizlazi da je kupljeni stan koristila isključivo za stanovanje. Prema odredbi čl. 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10.1. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

11. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima.

11.1. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

11.2. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.3. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.4. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11.5. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% iznosa kredita.

11.6. Iako je predmetna odredba (članak 10. Ugovora o kreditu) transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11.7. Naime, ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

11.8. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 1,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene.

11.9. Treba dodati da niti odredbe članaka 1065.-1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

11.10. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.).

11.11. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,00% na iznos kredita (točka I izreke).

12. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 10. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 104. st. 1. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

12.1. Prema odredbi čl. 210. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.2. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana nakon tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno od prvog dana nakon izvršene uplate.

12.3. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

13. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (29. travnja 2025.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

13.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

14.1. Tako je tužiteljici, prema vrijednosti predmeta spora 489,11 eura (obrazloženo u dijelu 3. i 3.1. obrazloženja) priznat trošak sastava tužbe u visini 50 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 11. prosinca 2023. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 14. ožujka 2024. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 25. listopada 2024. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 23. travnja 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

14.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 500,00 eura.

14.3. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 66,36 eura.

14.4. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu 599,54 eura.

14.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika