REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4443/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 23. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.325,02 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 3,66 eura od 5.2.2011.

- na iznos 42,12 eura od 5.3.2011.

- na iznos 36,54 eura od 6.4.2011.

- na iznos 42,33 eura od 6.5.2011.

- na iznos 58,59 eura od 7.6.2011.

- na iznos 52,49 eura od 6.7.2011.

- na iznos 82,78 eura od 5.8.2011.

- na iznos 83,93 eura od 6.9.2011.

- na iznos 57,23 eura od 7.10.2011.

- na iznos 59,57 eura od 5.11.2011.

- na iznos 55,28 eura od 6.12.2011.

- na iznos 60,54 eura od 6.1.2012.

- na iznos 64,54 eura od 7.2.2012.

- na iznos 61,80 eura od 6.4.2012.

- na iznos 62,87 eura od 5.5.2012.

- na iznos 64,49 eura od 6.6.2012.

- na iznos 62,46 eura od 6.7.2012.

- na iznos 373,80 eura od 9.8.2012.

do isplate po stopi koja je do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.712,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 12. siječnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 51400607-5102801751, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 22.000,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile valutnu klauzulu. Tužitelj ukazuje na presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojima je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 1.405,53 eura (10.589,95 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u petitu, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu zahtjeva tužitelja. Naveo je da je tužitelj dužan dokazati svojstvo potrošača. Istaknuo je prigovor zastare. Smatra da su odluke donesene u kolektivnom sporu nepravilne i nezakonite, jer da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe. Istaknuo je da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Već iz ugovora o kreditu da proizlazi da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama anuiteta u kunama, koji može nastati uslijed promjene tečaja. Tvrdi da banka nije imala namjeru ostvariti ekstra profit. Također je naveo da je tužitelj mogao pretpostaviti da obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati te da se preplate tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Naveo je i da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Osporio je tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U podnesku od 30. siječnja 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 308,84 eura /2.327,01 kuna kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja (listovi 531-532 spisa).

4. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 6. veljače 2025., tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 1.325,02 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kao u petitu, dok je u preostalom dijelu zahtjev ostao neizmijenjen (listovi 630-631 spisa).

5. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 51400607- 5102801751 od 12. siječnja 2006. (listovi 5-8, 397-400 spisa), otplatnu tablicu (listovi 9-11 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5102801751 za razdoblje od 13. siječnja 2006. do 7. rujna 2012. (listovi 12-22, 407-417 spisa), promotivne letke (listovi 315- 317, 340-350 spisa), ispis e-mail korespondencije (listovi 328-330 spisa), pitanja i odgovore za stambene kredite (listovi 332-333 spisa), , izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković (listovi 614-620 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (listovi 611-612 spisa).

5.1. Sud nije pročitao pisani iskaz svjedokinje MF (listovi 352-353 spisa), jer se svjedoci saslušavaju neposredno pred sudom te je svjedok dužan odgovore davati usmeno (čl. 243. ZPP-a u vezi čl. 4. ZPP-a).

5.2. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za isplatu više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka.

6.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 51400607-5102801751 od 12. siječnja 2006. na iznos 22.000,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

6.2. Sporno je da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe.

7. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoren povrat obveza iz ovog Ugovora po srednjem tečaju Banke za valutu CHF na dan odobrenja te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.

8. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužitelj pozvao u tužbi, ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a ona obvezuje i sud u ovom postupku.

8.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivna spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi odredba čl. 502.c ZPP-a.

8.3 S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

9. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

9.1. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe. Istaknuo je da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Smatra da iz ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama anuiteta u kunama, koji može nastati uslijed promjene tečaja. Također tvrdi da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

9.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom 2005. ili 2006. godine u svrhu adaptacije kuće. Ugovor je sklopio u poslovnici Erste banke u [adresa]. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu objasnili su mu značenje valutne klauzule te da će se kamatne stope mijenjati, ali nije mogao očekivati da će rate toliko skočiti. Prilikom sklapanja ugovora nije pročitao nikakve brošure ili letke, samo je pročitao ugovor. Ne sjeća se jesu li mu nudili ugovor o kreditu u drugoj valuti. Prilikom sklapanja ugovora nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama, već su mu ponudili tipski ugovor. Prilikom solemnizacije ugovora o kreditu javni bilježnik mu je objasnio pravne posljedice ugovora te je razumio osnovne obveze i prava. Rate kredita su se kretale u iznosu od početnih 780,00 kuna pa kasnije su rasle sve do 1500,00 kuna. Od 2012. je u mirovini te nije nikada imao obrt niti trgovačko društvo niti se bavio samostalnom djelatnošću. Sredstva od kredita je koristio isključivo za adaptaciju kuće. Kredit je otplatio u cijelosti 2012. (listovi 611-612 spisa).

9.3. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo.

9.4. S druge strane, tuženik je na ročištu 25. listopada 2024. odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara za kojeg je tvrdio da je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja (list 598 spisa).

9.5. Dakle, iako je tužitelj mogao načelno biti upoznat s valutnom klauzulom te mu je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da on kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

9.5.1. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

9.6. Pri tome, tužitelj, kao vozač, niti po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze te je u svom iskazu naveo da nije znao da je moguće da anuitet može toliko rasti.

9.7. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredba o valutnoj klauzuli nije učinjena suštinski razumljivom, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

9.8. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, naveo da je novcem od kredita adaptirao kuću. Ovo osobito imajući na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9.9. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

9.10. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

10. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan isplate kredita.

10.1. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o., po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković.

10.2. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju izračunala razliku u visini obveze tužitelja prema predmetnom Ugovoru o kreditu, ukoliko se primjeni srednji tečaj tuženika za valutu CHF važeći na dan korištenja kredita. Navedeno, s obzirom na okolnost da je tužitelju bio poznat srednji tečaj tuženika za valutu CHF na dan isplate kredita pa se ovako utvrđeni tečaj ima smatrati transparentnim, jasnim, od stranaka utvrđenim (tako i VSRH Revt 249/14).

10.3. U svom nalazu i mišljenju vještak Petra Blašković navela je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj:

- Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznose 1.656,98 EUR,

- Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 331,96 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.325,02 EUR.

10.4. Na nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković niti jedna od stranaka nije imala primjedbi.

10.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, isti nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima.

10.6. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka i to kako je tužitelj tražio tzv. "pozitivne razlike" umanjene za tzv. „negativne razlike“, zbog čega sud nije odlučio o tuženikovom prigovoru prebijanja istaknutom tijekom postupka (list 531 spisa).

11. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je zatraženo, od prvog dana nakon dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, tj. od prvog dana nakon dana izvršenih uplata.

11.2. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

12. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

12.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- 776/19 i C-782/19 i na sjednici Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-33/2022-8 od 4. travnja 2022.

12.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

12.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 31. svibnja 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

13. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

14.1. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 75 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 20. prosinca 2023. visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 20. veljače 2024. visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 25. listopada 2024. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/3 Tarife, zastupanja na ročištu 22. studenog 2024. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/3 Tarife, sastava podneska od 6. veljače 2024. u visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 23. travnja 2025. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

14.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 1.050,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.312,50 eura.

14.3. Tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu 400,00 eura.

14.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.712,50 eura.

14.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika