REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-119/2021-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Draženu Ivančić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 25. ožujka 2025., u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužiteljice Ksenije Penić, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika Julijane Jarić, odvjetnice iz Slavonskog Broda, 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 918-50-4169024 od 8. lipnja.2007., sklopljenog između tužiteljice ŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb kao kreditora, a koja u čl. 1. glasi: “Kunska protuvrijednosti CHF 13.960,01 (trinaest tisuća devet stotina šezdeset švicarskih franaka i osamdeset i jedan cent) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja”. ; u čl. 2.: „ promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora....”; u čl. 7. „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, ...”.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužiteljici ŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plati iznos od 2.380,71 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

-od 01.12.2007. na iznos od 0,06 eura pa do isplate,

-od 01.02.2008. na iznos od 1.57 eura pa do isplate,

-od 01.03.2008. na iznos od 2,73 eura pa do isplate,

- od 01.04.2008. na iznos od 4,72 eura pa do isplate,

- od 01.05.2008. na iznos od 1,73 eura pa do isplate,

- od 01.06.2008. na iznos od 0,54 eura pa do isplate,

- od 01.07.2008. na iznos od 2,00 eura pa do isplate,

- od 01.10.2008. na iznos od 1,24 eura pa do isplate,

- od 01.11.2008. na iznos od 10,85 eura pa do isplate,

- od 01.12.2008. na iznos od 4,41 eura pa do isplate,

- od 01.01.2009. na iznos od 12,60 eura pa do isplate,

- od 01.02.2009. na iznos od 13,86 eura pa do isplate,

- od 01.03.2009. na iznos od 14,43 eura pa do isplate,

- od 01.04.2009. na iznos od 12,86 eura pa do isplate,

- od 01.05.2009. na iznos od 13,16 eura pa do isplate,

- od 01.06.2009. na iznos od 10,76 eura pa do isplate,

- od 01.07.2009. na iznos od 9,00 eura pa do isplate,

- od 01.08.2009. na iznos od 9,47 eura pa do isplate,

- od 01.09.2009. na iznos od 10,40 eura pa do isplate,

- od 01.10.2009. na iznos od 10,32 eura pa do isplate,

- od 01.11.2009. na iznos od 9,38 eura pa do isplate,

- od 01.12.2009. na iznos od 11,14 eura pa do isplate,

- od 01.01.2010. na iznos od 12,56 eura pa do isplate,

- od 01.02.2010. na iznos od 14,57 eura pa do isplate,

- od 01.03.2010. na iznos od 14,11 eura pa do isplate,

- od 01.04.2010. na iznos od 16,84 eura pa do isplate,

- od 01.05.2010. na iznos od 16,32 eura pa do isplate,

- od 01.06.2010. na iznos od 17,33 eura pa do isplate,

- od 01.07.2010. na iznos od 26,07 eura pa do isplate,

- od 01.08.2010. na iznos od 24,27 eura pa do isplate,

- od 01.09.2010. na iznos od 29,27 eura pa do isplate,

- od 01.10.2010. na iznos od 27,87 eura pa do isplate,

- od 01.11.2010. na iznos od 24,81 eura pa do isplate,

- od 01.12.2010. na iznos od 31,26 eura pa do isplate,

- od 01.01.2011. na iznos od 39,46 eura pa do isplate,

- od 01.02.2011. na iznos od 33,65 eura pa do isplate,

- od 01.03.2011. na iznos od 35,69 eura pa do isplate,

- od 01.04.2011. na iznos od 33,10 eura pa do isplate,

- od 01.05.2011. na iznos od 33,57 eura pa do isplate,

- od 01.06.2011. na iznos od 44,56 eura pa do isplate,

- od 01.07.2011. na iznos od 45,63 eura pa do isplate,

- od 01.08.2011. na iznos od 54,82 eura pa do isplate,

- od 01.09.2011. na iznos od 50,10 eura pa do isplate,

- od 01.10.2011. na iznos od 44,93 eura pa do isplate,

- od 01.11.2011. na iznos od 44,38 eura pa do isplate,

- od 01.12.2011. na iznos od 43,98 eura pa do isplate,

- od 01.01.2012. na iznos od 46,44 eura pa do isplate,

- od 01.02.2012. na iznos od 48,59 eura pa do isplate,

- od 01.03.2012. na iznos od 48,88 eura pa do isplate,

- od 01.04.2012. na iznos od 47,39 eura pa do isplate,

- od 01.05.2012. na iznos od 48,40 eura pa do isplate,

- od 01.06.2012. na iznos od 49,08 eura pa do isplate,

- od 01.07.2012. na iznos od 47,93 eura pa do isplate,

- od 01.08.2012. na iznos od 48,23 eura pa do isplate,

- od 01.09.2012. na iznos od 47,37 eura pa do isplate,

- od 01.10.2012. na iznos od 45,50 eura pa do isplate,

- od 01.11.2012. na iznos od 47,49 eura pa do isplate,

- od 01.12.2012. na iznos od 48,45 eura pa do isplate,

- od 01.01.2013. na iznos od 47,78 eura pa do isplate,

- od 01.02.2013. na iznos od 44,01 eura pa do isplate,

- od 01.03.2013. na iznos od 47,21 eura pa do isplate,

- od 01.04.2013. na iznos od 47,49 eura pa do isplate,

- od 01.05.2013. na iznos od 46,24 eura pa do isplate,

- od 01.06.2013. na iznos od 42,34 eura pa do isplate,

- od 01.07.2013. na iznos od 42,24 eura pa do isplate,

- od 01.08.2013. na iznos od 43,20 eura pa do isplate,

- od 01.09.2013. na iznos od 44,73 eura pa do isplate,

- od 01.10.2013. na iznos od 46,86 eura pa do isplate,

- od 01.11.2013. na iznos od 45,76 eura pa do isplate,

- od 01.12.2013. na iznos od 46,54 eura pa do isplate,

- od 01.01.2014. na iznos od 47,42 eura pa do isplate,

- od 01.02.2014. na iznos od 47,96 eura pa do isplate,

- od 01.03.2014. na iznos od 49,12 eura pa do isplate,

- od 01.04.2014. na iznos od 48,74 eura pa do isplate,

- od 01.05.2014. na iznos od 47,46 eura pa do isplate,

- od 01.06.2014. na iznos od 47,05 eura pa do isplate,

- od 01.07.2014. na iznos od 47,24 eura pa do isplate

sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

" Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, da tužitelju ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati na ime stečenog bez osnove i to:

-zbog naplate anuiteta po ništetnim odredbama o promjenjivoj kamati iznos od 738,22 eura zajedno sa zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. 12. 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. 01. 2008. godine do 31. 07. 2015. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, do 31.12,2022.godine,a od 01.01.2023.g. godine do 29.prosinca 2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30 prosinca 2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.srpnja te godine koja teče na svaki mjesečni iznos od drugog u mjesecu, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

od 01.12.2007. god. na iznos od 3,74 eura pa do isplate

od 01.01.2008. god. na iznos od 3,72 eura pa do isplate

od 01.02.2008. god. na iznos od 3,79 eura pa do isplate

od 01.03.2008. god. na iznos od 3,82 eura pa do isplate

od 01.04.2008. god. na iznos od 3,89 eura pa do isplate,

od 01.05.2008. god. na iznos od 3,79 eura pa do isplate,

od 01.06.2008. god. na iznos od 5,71 eura pa do isplate,

od 01.07.2008. god. na iznos od 5.78 eura pa do isplate,

od 01.08.2009. god. na iznos od 5,67 eura pa do isplate,

od 01.09.2008. god. na iznos od 5,68 eura pa do isplate,

od 01.10.2008. god. na iznos od 5,74 eura pa do isplate,

od 01.11.2008. god. na iznos od 6,20 eura pa do isplate,

od 01.12.2008. god. na iznos od 5,89 eura pa do isplate,

od 01.01.2009. god. na iznos od 6,29 eura pa do isplate

od 01.02.2009. god. na iznos od 6,35 eura pa do isplate,

od 01.03.2009. god. na iznos od 6,38 eura pa do isplate

od 01.04.2009. god. na iznos od 9,78 eura pa do isplate,

od 01.05.2009. god. na iznos od 9,81 eura pa do isplate,

od 01.06.2009. god. na iznos od 9,63 eura pa do isplate,

od 01.07.2009. god. na iznos od 9,49 eura pa do isplate,

od 01.08.2009. god. na iznos od 9,53 eura pa do isplate,

od 01.09.2009. god. na iznos od 9,60 eura pa do isplate,

od 01.10.2009. god. na iznos od 9,59 eura pa do isplate

od 01.11.2009. god. na iznos od 9,52 eura pa do isplate,

od 01.12.2009. god. na iznos od 9,65 eura pa do isplate,

od 01.01.2010. god. na iznos od 9,76 eura pa do isplate,

od 01.02.2010. god. na iznos od 9,91 eura pa do isplate,

od 01.03.2010. god. na iznos od 9,88 eura pa do isplate,

od 01.04.2010. god. na iznos od 10,08 eura pa do isplate,

od 01.05.2010. god. na iznos od 10,05 eura pa do isplate,

od 01.06.2010. god. na iznos od 10,12 eura pa do isplate,

od 01.07.2010. god. na iznos od 10,78 eura pa do isplate,

od 01.08.2010. god. na iznos od 10,64 eura pa do isplate,

od 01.09.2010. god. na iznos od 11,06 eura pa do isplate,

od 01.10.2010. god. na iznos od 10,92 eura pa do isplate,

od 01.11.2010. god. na iznos od 10,69 eura pa do isplate,

od 01.12.2010. god. na iznos od 11,17 eura pa do isplate,

od 01.01.2011. god. na iznos od 11,79 eura pa do isplate

od 01.02.2011. god. na iznos od 11,35 eura pa do isplate,

od 01.03.2011. god. na iznos od 11,51 eura pa do isplate,

od 01.04.2011. god. na iznos od 11,31 eura pa do isplate,

od 01.05.2011. god. na iznos od 11,35 eura pa do isplate,

od 01.06.2011. god. na iznos od 12,17 eura pa do isplate,

od 01.07.2011. god. na iznos od 12,26 eura pa do isplate,

od 01.08.2011. god. na iznos od 12,26 eura pa do isplate;

od 01.09.2011. god. na iznos od 11,92 eura pa do isplate;

od 01.10.2011. god. na iznos od 11,55 eura pa do isplate;

od 01.11.2011. god. na iznos od 9,76 eura pa do isplate;

od 01.12.2011. god. na iznos od 9,73 eura pa do isplate;

od 01.01.2012. god. na iznos od 9,88 eura pa do isplate;

od 01.02.2012. god. na iznos od 10,01 eura pa do isplate;

od 01.03.2012. god. na iznos od 10,03 eura pa do isplate;

od 01.04.2012. god. na iznos od 9,94 eura pa do isplate;

od 01.05.2012. god. na iznos od 10,00 eura pa do isplate;

od 01.06.2012. god. na iznos od 10,04 eura pa do isplate;

od 01.07.2012. god. na iznos od 9,97 eura pa do isplate;

od 01.08.2012. god. na iznos od 9,99 eura pa do isplate;

od 01.09.2012. god. na iznos od 9,94 eura pa do isplate;

od 01.10.2012. god. na iznos od 9,83 eura pa do isplate;

od 01.11.2012. god. na iznos od 9,95 eura pa do isplate;

od 01.12.2012. god. na iznos od 10,00 eura pa do isplate;

od 01.01.2013. god. na iznos od 9,96 eura pa do isplate;

od 01.02.2013. god. na iznos od 9,74 eura pa do isplate;

od 01.03.2013. god. na iznos od 9,93 eura pa do isplate;

od 01.04.2013. god. na iznos od 9,94 eura pa do isplate;

od 01.05.2013. god. na iznos od 9,87 eura pa do isplate;

od 01.06.2013. god. na iznos od 9,63 eura pa do isplate;

od 01.07.2013. god. na iznos od 9,63 eura pa do isplate;

od 01.08.2013. god. na iznos od 9,69 eura pa do isplate;

od 01.09.2013. god. na iznos od 9,78 eura pa do isplate;

od 01.10.2013. god. na iznos od 9,91 eura pa do isplate;

od 01.11.2013. god. na iznos od 9,84 eura pa do isplate;

od 01.12.2013. god. na iznos od 9,89 eura pa do isplate;

od 01.01.2014. god. na iznos od 9,94 eura pa do isplate;

od 01.02.2014. god. na iznos od 9,98 eura pa do isplate;

od 01.03.2014. god. na iznos od 10,04 eura pa do isplate;

od 01.04.2014. god. na iznos od 10,02 eura pa do isplate;

od 01.05.2014. god. na iznos od 9,94 eura pa do isplate;

od 01.06.2014. god. na iznos od 9,92 eura pa do isplate;

od 01.07.2014. god. na iznos od 9,93 eura pa do isplate;

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, naknaditi tužiteljici ŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.066,51 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica s dijelom troškova postupak u iznosu od 120,42 eura kao neosnovanim.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženim 8.6.2007.zaključila Ugovor o kreditu 918-50-4169024 za kupnju motornog vozila kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.960,81 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

1.1. Vezano uz ugovorenu mjesnu nadležnost kako je ona predviđena čl.12. predmetnog Ugovora, ističe da ima prebivalište u [adresa] i slijedom kako ima interes da se predmetni spor vodi u sudu koji je bliže njezinom mjestu prebivališta nego li je to sud u Zagrebu. Poziva se na čl. 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji predviđa kako potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Nadalje, navodi da je odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu nepoštena i ništetna jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je ona sastavni dio tipskog ugovora, koji je sastavila banka. Poziva se i na shvaćanje Suda Europske unije u odlukama C240/98-C-244/98 kojim je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti preispituju nepoštenost ugovornih odredbi, odnosno kojim je shvaćanjem ugovaranje mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta prodavatelja nepošteno, ukoliko nije bilo posebnog pregovaranja, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja je, na štetu potrošača, uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, što je ovdje slučaj.

1.2. Navodi da je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 13.960,81 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja a da je čl. 4. Ugovora predviđen rok otplate kredita od 84 mjeseca.

1.3. Nadalje, da je čl.7. Ugovora predviđeno da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti kunske protuvrijednosti obračunati po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća, koji su u početku otplate iznosili 198,64CHF, odnosno 880,59 kuna.

1.4. Navodi da je čl.2. Ugovora tužiteljica ugovorila obvezu plaćanja tuženiku redovne kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 %, a koja je promjenjiva i ovisi o jednostranoj odluci kreditora, tuženika.

1.5. Ističe da je kredit u cijelosti otplaćena 8.6.2014.

1.6. Iz Dostave podataka od Raiffeisenbank Austria d.d. za vrijeme trajanja otplate kredita, redovna kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja s početnih 5,20 %, od 1.11.2007. na 6,45 %, od 1.5.2008. na 6,75%, od 1.3.2009. na 7,75 % kako je ostalo do kraja otplate kredita.

1.7. Poziva se na pravomoćnomu presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. u kojoj je u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tužena, u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedeno stajalište je potvrdio Vrhovni sud RH svojom revizijskom presudom i rješenjem br. Revt-249/14- 2 od 9.4.2015. i revizijskom odlukom Rev- 2245/17-2

1.8. Poziva se i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br.Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih ovdje tužena u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su na taj način tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.9. Navodi da se z bog svega navedenog, tužiteljica obratila tuženiku sa zahtjevom za povrat preplaćenog iznosa novčanih sredstava, odnosno za postupanjem sukladno presudi Pž-7129/13-4 i Pž-6632/2017-10 Visokog trgovačkog suda RH i potražuje od tužene isplatu iznosa od ukupno 27.555,69 kn kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, od dospijeća svake mjesečne preplate, pa do konačne isplate, a koji će tužbeni zahtjev tužitelj precizirati po provedbi knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže da se predmet uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu.

2.2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

2.3. Ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu).

2.4. Nadalje, kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika Ruže Medunić, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, smatra da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

2.5. Smatra da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje te da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.

2.6. Osim toga ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti odbije.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 918-50-4169024 od 8. lipnja 2007. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 13.960,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužiteljica pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužiteljica ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. Sud je odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužiteljice u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba se smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po mišljenju ovog suda, udaljenost [adresa] od Zagreba i troškovi putovanja javnim prijevozom uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako čl. 19.l st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi navedenoga, kada je tužiteljica kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnijela Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao sudu prebivališta potrošača, postupila je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

7. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

8. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 918-50- 4169024 od 8. lipnja 2007. (str. 12-15 spisa), uvid u otplatni plan (str. 16-20 i 77-82 spisa), u pregled uplata po kreditu ( str. 21-22 spisa), u dopise tuženika o promjeni kamatne stope (str. 23-24 spisa), u informativni izračun efektivne kamatne stope (str. 25 spisa), u izvadak o stanju po kreditu (str. 26-27 spisa), u zahtjev za kredit (str. 32- 33 spisa), u zadužnicu (str. 34-35 spisa), u suglasnost (str. 36-37 spisa), u ponudu za kupovinu vozila ( str. 38 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 83-86 spisa), u dopis Ministarstva financija Porezne uprave Područni ured Slavonski Brod od 25. srpnja 2024. (str. 94 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Mirne Tot Nužda od 10. rujna 2024. (str. 95-107 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

9. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužiteljica je prihvatila nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavila konačni specificirani tužbeni zahtjev.

10. Nje proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ruže Medunić iz razloga što se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021.)

11. Nadalje, nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke MŠ koji je tuženik predložio u odgovoru na tužbu i od kojeg dokaza je odustao na pripremnom ročištu od 5. travnja 2024.

12. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

13. Iz Ugovora o kreditu broj 918-50-4169024 od 8. lipnja 2007. (str. 12-15 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu za kupovinu novog vozila (čl. 6.) u iznosu od 13.960,81 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).

14. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da je kredit realizirala 2007. kada je imala namjeru kupiti vozilo u Auto kući Novaković. U banku tuženika je otišla jer je kod tuženika imale svoje račune i rekla im je za što joj kredit treba. Osoba bankara joj je preporučila kredit vezan uz CHF jer da joj uz njega mogu ponuditi najnižu kamatnu stopu, a i rečeno joj je da se radi o stabilnoj valuti koja dugi niz godina nije mijenjala svoj tečaj. Također joj je rečeno da su i to najtraženiji krediti na tržištu. Sigurna je da joj nitko nije pojasnio što to znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, tako da se prodajni razgovor svodio samo na potrebnu dokumentaciju za realizaciju kredita. Istakla je da je znala za valutu CHF ali nikada nije imala susreta sa istom. Nije prethodno nikada dizala nikakav kredit. Ugovor je dosta brzo bio realiziran i bila je pozvana u banku samo doći potpisati ugovor i otići do javnog bilježnika. Kod javnog bilježnika također nije bilo nikakvog razgovora osim što je ugovor potpisala i platila naknadu. Istakla je da joj je vozilo služilo isključivo za osobne svrhe jer je tada bila profesorica i s vozilom je odlazila i dolazila na nastavu. Na sebi nikada nije imala registriran obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Nije tražila nikakva pojašnjenja za unaprijed pripremljeni ugovor jer je mislila da joj je banka ponudila upravo ono što joj je i rečeno, najpovoljniji ugovor za nju. Mislila je i da država kontrolira poslovanje banaka i da se ne može desiti upravo ono što se dogodilo, da joj rata kredita dvostruko poraste. Kredit je u cijelosti sama otplatila uplatama na šalter banke. Istakla je i da se nije raspitivala kod drugih banaka vezano uz kredite jer je imala povjerenje u banku tuženika.

15. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji za nju, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njezin je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu iz koje je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

16. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu, dopis Ministarstva financija Porezne uprave Područni ured Slavonski Brod od 25. srpnja 2024. (str. 94 spisa) i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je kredit realizirala s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužiteljica bila u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopila pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužiteljica je sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužiteljica nema status potrošača pa da se na nju ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe.

18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Na te okolnosti tuženik je odustao i od predloženih dokaza saslušanjem službenika banke.

19. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljicom, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužiteljica nije dobila mogućnost pregovaranja. Navedeni joj je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

20. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužiteljice je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata (str. 83-86 spisa). U postupku je iskazom tužiteljice utvrđeno da joj je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim za nju, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora dovedena je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

21. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije u postupku dokazano da bi tužiteljica imala financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.

22. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužiteljici nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav joj je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

24. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužiteljica se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

25. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužiteljice da joj isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

26. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužiteljica osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

27. Odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica kao potrošač nije dobila mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,20% porasla do 7,75% (str. 96 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužiteljice kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

28. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

29. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužiteljicu da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

30. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

32. Nisu prihvaćeni kao relevantni za utvrđenja činjeničnog stanja i donošenja odluke u ovom postupku dokazi priloženi po tuženiku i to zahtjev za kredit (str. 32-33 spisa), zadužnica (str. 34-35 spisa) te suglasnost (str. 36-37 spisa), uvid u Opće uvjete obavljene na službenim stranicama banke kao i zahtjev za kredit (str. 30 spisa) i obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope (str. 23-24 spisa) jer istima nije definirano o kojim parametrima ovisi promjena ugovorene promjenjive kamatne stope, niti oni dokazuju da bi se sa tužiteljicom pregovaralo na način da bi joj bili pojašnjeni načini promjene kamatne stope, parametri o kojima to ovisi, kao i svi rizici ugovaranja kredita vezanim uz valutu CHF.

33. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF i uslijed promjene kamatne stope, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužiteljica više platila po osnovi promjene tečaja CHF 2.380,91 eura a po osnovi promjene kamatne stope 738,22 eura ili ukupno 3.118,93 eura. Istovremeno manje je plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF u iznosu od 3,28 eura u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj CHF, važeći na dan realizacije kredita.

34. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 14. listopada 2024. uredila i specificirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostala kod deklaratornog dijela pod točkom I. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavila traženje po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ukupno u iznosu od 3.118,93 eura.

35. Tuženik se očitovao na nalaz vještaka i istakao da nema primjedbi na matematički izračun ali ostaje kod svih prigovora vezanih uz neosnovanost traženja postavljenog tužbenim zahtjevom.

36. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu od 3.118,93 eura, tuženik je iskazao da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev čemu se ne protivi ali da potražuje troškove postupka.

37. Kako je nesporno da je tužiteljica tužbom postavljeni tužbeni zahtjev u visini od 3.657,27 eura, nakon provođenja dokaza financijskim vještačenjem djelomično povukla čemu se tuženik nije protivio, sud je rješenjem na glavnoj raspravi 25. ožujka 2025. konstatirao da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev za iznos od 538,34 eura.

38. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

39. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

40. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

41. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 7. Ugovora u iznosu od 2.380,71 eura a po osnovi promjene kamatne stope ugovorene čl. 2. Ugovora u iznosu od 738,22 eura, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.

42. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

43. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

44. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

45. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

46. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

47. Kako je tužba podnesena 3. ožujka 2021. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018. a protekao je rok i zastara je nastupila vezano uz potraživanje na ime stečenog bez osnova temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja ja se računa počev od 13. lipnja 2014.

48. Slijedom navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev vezano uz potraživanje na ime valutne klauzule i odlučio kao pod II. izreke presude, a istovremeno odbio tužiteljicu s potraživanjem na ime promjenjive kamatne stope kako je to odlučeno pod III. izreke presude.

49. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i konačno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu.

50. Vezano uz odbijajući dio tužbenog zahtjeva, ovaj sud smatra da tuženiku ne pripada razmjerni dio troškova.

51. Takvu odluku ovaj sud temelji na pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije iskazao u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

52. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužiteljicu), koja je u cijelosti uspjela u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška. Ovo sve uvažavajući i stav ovoga suda prema kojem da za tuženika djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi u postupku.

53. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 2.186,93 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (2.380,71 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 5.4.2024. i 25.3.2025., za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 15.4.2021., 14.10.2024. i 6.11.2024. za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.300,00 eura s pripadajućim PDV-om od 325,00 eura, ukupno 1.625,00 eura.

54. Tužiteljici je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 41,51 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura.

55. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 2.066,51 eura kako je to i navedeno pod IV. izreke presude.

56. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

57. Tužiteljica je odbijena s dijelom troška postupka u iznosu od 120,42 eura koji se odnose na trošak sastava plaćene pristojbe preko plaćenog i priznatog iznosa od 41,51 eura do zatraženih 161,93 eura. Za napomenuti je i činjenica da je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe na presudu pozivom na čl. 11. st. 1. t. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine 118/18, 51/23).

58. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod V. izreke presude.

59. Istovremeno tuženik je odbijen u cijelosti sa svojim zahtjevom za naknadu troškova postupka kako je to navedeno pod VI. izreke presude, iz razloga navedenih pod točkama 49-52 obrazloženja presude.

Slavonski Brod, 7. svibnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Dražen Ivančić, Slavonski Brod,

2. OD Kallay i partneri, Zagreb.