REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču - Parenzo
Turistička 2
52440 Poreč
Posl. br. Pr-6/2025-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sucu pojedincu Vlatki Markuš, na temelju prijedloga sudske savjetnice Stefani Vrh, u pravnoj stvari tužiteljice VP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Mariu Biondiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, OIB 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, nakon glavne rasprave zaključene dana 23. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice i zaposlenika tuženika, 7. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 977,04 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 01. siječnja 2021. pa do isplate, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.769,31 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 12. rujna 2022. podnijela tužbu protiv tuženika kojom traži isplatu iznosa od 7.388,64 kn na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor i iznos od 23.989,77 kn na ime manje isplaćene plaće za vrijeme korištenja bolovanja. U tužbi navodi kako je bila zaposlena kod tuženika, te je neprekidno od 2011. obavljala poslove višeg stručnog suradnika u Područnoj službi u Pazinu. Nakon pet uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme dana 16.rujna 2013. otvorila je bolovanje zbog komplikacija u trudnoći. Tri dana nakon otvaranja bolovanja voditeljica Područne službe tuženika u Pazinu izvijestila je tužiteljicu kako tuženik nema namjeru produljiti joj ugovor. Na takvo postupanje tužiteljica se žalila, te je od strane Direkcije tuženika dobila ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nakon povratka sa godišnjeg odmora s prvog roditeljskog dopusta u 2015. tužiteljica je nastavila raditi poslove višeg stručnog suradnika i uskoro je imenovana za voditelja Odjela za pravne poslove u Područnoj službi u Pazinu i te poslove je obavljala od 1. kolovoza 2017. do 31. listopada 2018. godine. Zbog komplikacija u trudnoći tužiteljica je u rujnu 2018. otvorila bolovanje i obavijestila tuženika o istome. Radilo se o zdravstvenim problemima sa štitnjačom zbog čega joj je naloženo izbjegavati bilo kakav stres, a sve s ciljem zaštite normalnog tijeka trudnoće i rađanja zdravog djeteta. Potom slijedi rodiljni dopust tužiteljice. Dopisom od 7. siječnja 2020., a nakon što je izvještena od poslodavca da joj 29. siječnja 2020. ističe roditeljski dopust tužiteljica je tražila od tuženika da joj omogući korištenje neiskorištenih 18 radnih dana godišnjeg odmora iz 2018. i 30 dana neiskorištenog godišnjeg odmora u 2019. i sve počevši sa 30. siječnjem 2020. godine. Odlukom tuženika Područne službe u Pazinu, Klasa: 113-03/20-01/02, Urbroj: 338-18- 03-20-01 od 20. siječnja 2020. odbijen je zahtjev tužiteljice za korištenjem preostalog dijela godišnjeg odmora za 2018. sa obrazloženjem koje se u bitnome poziva na tumačenje Ministarstva rada i mirovinskog sustava koje da je objavljeno na mrežnim stranicama navedenog Ministarstva (ne navodi se datum i izvor tumačenja), prema kojem je godišnji odmor iz prethodne kalendarske godine moguće koristiti samo do kraja iduće godine, ali ne i u godinama koje iza nje slijede. Protiv navedene odluke tužiteljica je podnijela prigovor koji je odbijen rješenjem Direkcije tuženika, Klasa: 113- 03/20-01/13, Urbroj: 338-01-06-11-20-02 od 14.veljače 2020. godine. Tužiteljica više nije zaposlenik tuženik. Navodi kako između stranaka nesporno proizlazi da se tužiteljica vratila na rad u siječnju 2020., kao i da nije iskoristila preostali dio godišnjeg odmora za 2018. u trajanju od 18 radnih dana. Sukladno čl. 84. st. 5. Zakona o radu (NN br. 94/17, 127/17 i 98/19, dalje u tekstu: ZOR), a kako se tužiteljica vratila na rad u siječnju 2020., a nakon korištenja roditeljskog dopusta i prethodno rodiljnog dopusta to je tuženik kao poslodavac bio dužan omogućiti korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora za 2018. godine. Kako isti navedeno pravo nije tužiteljici omogućio (te joj je isto uskratio) to je isti tužiteljici počinio štetu sukladno članku 111. st. 2. ZOR-a, te ju isti dužan naknaditi u novčanoj protuvrijednosti. Dakle najkasnije do kraja 2020. (dakle do 31. prosinca 2020.) tuženik je bio dužan omogućiti tužiteljici korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2018. godine. U navedeno vrijeme, pa i danas između parničnih stranaka je na snazi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (“NN” 29/18), Dodatak I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (“NN” 35/19), Izmjene Dodatka I. Kolektivnog ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (“NN” 78/19), Dodatak II. Kolektivnom ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (“NN” 92/19), i Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (“NN” 56/2020). Sukladno tome, tužiteljica dostavlja vlastiti obračun naknade za neiskorišteni godišnji odmor od 18 dana, odnosno iznos od 7.388,64 kn. Na okolnost visine predlaže, ukoliko tuženik ospori njezin obračun, provođenje financijskog vještaka. Nadalje, navodi kako joj je tužitelj isplaćivao manju plaću dok je bila na bolovanju i to za razdoblje veljača, srpanj, rujan - prosinac 2018., kolovoz - studenog 2020. godine. U odnosu na navedeno poziva se na odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („NN“ 128/2017, dalje u tekstu, zajedno sa svoji dodacima objavljenim u „NN“ broj 47/18, 123/19 i 66/20, dalje u tekstu: TKU/17), u kojem je čl. 58 st. 2. TKU/17 propisano „Ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.“ Tužiteljica je u zastarnom razdoblju propisanom člankom 139. ZOR-a u pojedinim razdobljima kako je vidljivo iz platnih lista koje dostavlja uz tužbu bila i na bolovanju, tako da joj je tuženik pogrešno obračunavao za navedeno bolovanje i naknadu plaće ograničavajući neutemeljeno istu na osnovici propisanu Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, 98/19; dalje u tekstu: ZOZO) koju je iznosila maksimalno 4.257,28 kuna, a što je bitno manje od propisanog TKU/17. Tužiteljica se poziva se na odredbe ZOR-a i to čl. 9. st. 1. i 3. prema kojem poslodavac, radnik i radničko vijeće te sindikati i udruge poslodavaca, mogu ugovoriti uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ili drugim zakonom. Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. S obzirom na to navodi kako je tuženik trebao primijeniti odredbe članka 58. TKU/17. Tako je konkretno tuženik već na obračunskoj listi plaće za 9. mjesec 2017. tužiteljici s osnova bolovanja radi njege djeteta do navršenih 3 do 7 godina starosti isplatio za 16 sati takvog bolovanja ukupno 405,46 kuna, a morao je temeljem odredbi članka 58. TKU/17 uzeti u obziri njenu prosječnu plaću za 8/17 u iznosu od 11.024,19 kuna 7/17 u iznosu od 7.148,19 kuna i 6/17 u iznosu od 8.102,63 kune i što kad se zbroji i podijeli na 3 daje prosječenu plaću od 8.758,33 kuna. Prosječan tromjesečni fond sati u tom razdoblju (lipanj do kolovoz 2018.) dobije se zbrojem 184 +168+176 sati i što podijeljeno na tri iznosi 176 sati. Prosječna plaća od 8.758,33 kune podijeljena na 176 sati daje vrijednost sata od 49,76 kuna i što onda u konačnici za bolovanje u trajanju od 16 sati puta 49,16 kuna daje iznos od 796,16 kuna za manje primljenu naknadu za 9.mjesec 2017. 85% od tog iznosa je 676,73 kune, tako da je tužiteljici za taj mjesec s osnova bolovanja manje plaćeno 676,73-405,46 kuna= 271,27 kuna. Tužiteljica dostavlja vlastiti obračun i za veljaču, srpanj, listopad- prosinac 2018. kao i za razdoblje kolovoz-studeni 2020. Slijedom svega navedenog predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je među strankama nesporno da je tužiteljica bila radnica tuženika, te da je ista u razdoblju od 4. rujna 2018. do 28. siječnja 2020. koristila prava: privremenu radnu nesposobnost radi bolesti i komplikacija vezanih uz trudnoću i porod, rodiljni i roditeljski dopust. Također, nesporno je da je tužiteljica dopisom od 7. siječnja 2020. godine zatražila korištenje preostalog dijela godišnjeg odmora iz 2018. (neiskorištenih 18 dana). Odlukom Područne službe u Pazinu, Klasa: 113-03/20-01/02, Urbroj: 338-18-03-20-02 od 20. siječnja 2020. godine i Odlukom Direkcije, Klasa: 113-03/20-01/13, Urbroj: 338-01-06-11-20-02 od 14. veljače 2020. godine tužiteljica je ispravno odbijena sa zahtjevom za korištenjem preostalog dijela godišnjeg odmora za 2018. godinu. Navodi kako je sukladno odredbi čl 84. st. 4.ZOR-a razvidno da se dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen u pravilu ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, dok se odredba st. 5. primjenjuje samo iznimno ako radnik godišnji odmor nije mogao iskoristiti ili mu to poslodavac nije omogućio. Kako je tužiteljica predmetni godišnji odmor u cijelosti mogla iskoristiti u godini u kojoj je stečen jer je do rujna 2018. godine bila prisutna na radu, a koje korištenje joj poslodavac, ovdje tuženik, nije osporavao, nema mjesta provođenju zakonske iznimke. Nadalje, vezano uz navode tužiteljice da je poslodavac krivo obračunavao naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tužiteljice, tuženik navodi kako je tužiteljica u razdobljima navedenima u tužbi koristila pravo na 1. privremenu nesposobnost za rad radi njege djeteta do navršenih 3 godine starosti, 2. privremenu nesposobnost za rad radi njege djeteta od navršenih 3 do 7 godina starosti, 3. privremenu nesposobnost za rad radi bolesti i komplikacija vezanih uz trudnoću i porod, te 4. privremenu nesposobnost za rad dok je osiguranik izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini. Za sva navedena prava čl. 39. t. 3., 5. i 6. ZOZO-a propisano je pravo na naknadu plaće. Čl. 41. st. 1. ZOZO određeno je da se naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz članka 39. t 3. do 8. i točke 10. ZOZO isplaćuje osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava. Čl. 55. st. 3. ZOZO propisano je da visinu naknade plaće koja se isplaćuje na teret sredstava Zavoda utvrđuje Zavod, s time da najviši mjesečni iznos naknade plaće, obračunate prema odredbama ZOZO i propisa donesenih na temelju ZOZO, ne može za puno radno vrijeme iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28% (odnosno 4.257,28 kuna), osim naknade plaće iz st 2. t. 3., 4. i 8. S druge strane, čl. 40. t. 1. ZOZO propisano je da naknadu plaće u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz čl. 39. t. 1. ZOZO (privremeno nesposoban za rad zbog bolesti ili ozljede, odnosno ako je radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješten u zdravstvenu ustanovu), isplaćuje osiguraniku iz svojih sredstava pravna ili fizička osoba – poslodavac za prva 42 dana privremene nesposobnosti, kao i za sve vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u trećoj državi na koji ga je uputila pravna ili fizička osoba ili je sam zaposlen u trećoj državi. Odredba čl. 58. TKU/17 na koju se poziva tužiteljica u tužbi, odnosi se na visinu naknade plaće iz gore citiranog čl. 40. ZOZO, odnosno na visinu naknade plaće za vrijeme bolovanja do 42 dana koje osiguranik koristi radi vlastite bolesti i slijedom toga nemogućnosti dolaska na posao i obavljanja radnih zadataka, a koja naknada plaće se isplaćuje na teret sredstava poslodavca, a ne sredstava Zavoda. U prilog gornjoj tvrdnji ide i činjenica da je jedino privremena nesposobnost radi vlastite bolesti zakonom uređena na način da prva 42 dana bolesti radnika terete sredstva poslodavca, pri čemu je zakonom uređena samo minimalna visina naknade plaće (čl. 55. st. 1. ZOZO), čime se poslodavcu daje mogućnost uređenja veće visine naknade plaće drugim aktima osim samog zakona (npr. TKU). Kako je tužiteljica u utuženom razdoblju koristila isključivo prava na privremenu nesposobnost za rad za koja je visina naknade plaće izrijekom propisana ZOZO-om i koja naknada plaće se isplaćuje na teret sredstava Zavoda, a ne sredstava poslodavca to se na visinu naknade plaće za slučajeve privremene nesposobnosti koje su navedene u tužbenom zahtjevu nikako ne može primijeniti odredba članka 58. TKU/17. Tuženik posebno napominje kako je tužiteljica u punih 11 godina radnog staža kod tuženika bila zaposlena na radnim mjestima višeg stručnog savjetnika za pravne poslove, te rukovoditelja Odjela za zdravstveno osiguranje na kojim poslovima je u svakodnevnoj komunikaciji sa strankama koristila ZOZO i davala pravne savjete vezane uz prava iz predmetnog zakona. Kako je tužiteljica za obavljanje poslova svog radnog mjesta morala detaljno poznavati prava iz ZOZO-a, pa tako i prava na naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad to ova tužba predstavlja samo dodatno i nepotrebno opterećenje za Sud, a s obzirom na to da tužbeni zahtjev nema uporište u zakonskim propisima. Slijedom svega navedenog, tuženik je ispravno obračunao i isplatio tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja svih prava navedenih u tužbi, te je zahtjev tužiteljice za isplatom naknade plaće za neiskorišteni dio godišnjeg odmora, te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja prava na privremenu nesposobnost za rad potpuno neosnovan, slijedom čega predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku. U daljnjem tijeku postupka tuženik je istaknuo i prigovor prekluzije u odnosu na potraživanje naknade radi neiskorištenog godišnjeg odmora u trajanju od 18 dana.
3. Presudom poslovni broj Pr-21/2022 od 21. prosinca 2023. točkom I odbačen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje naknadu za neiskorišteni godišnji odmor iz 2018. u trajanju od 18 dana, dok je točkom II odbijen zahtjev kojim tužiteljica potražuje iznos od 3.183,93 eura, a koji iznos se odnosi na krivo obračunatu naknadu za vrijeme bolovanja. Točkom III izreke presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka te je točkom IV naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 88,10 eura.
4. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž R9/2024 od 18. veljače 2025. odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je presuda u odnosu na točku II presude dok je ukinuta presuda u odnosu na točku I., III. i IV. te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u elektronički zapis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (10-11), ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 24. svibnja 2011. (12-13), ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 22. studenog 2013., aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. kolovoza 2017., 23. listopada 2017., 16. siječnja 2018., 12. travnja 2018. (14-20), ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 01. ožujka 2019. (21-22), odluka Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 14. veljače 2020. (23-24), platne liste za razdoblje od 2017., 2018., 2019., 2020. (25-73), izvod iz računa PBZ-a (78-81), evidencije (doznake) i stavke obračuna doznaka (99- 146), izvršen uvid u ispis e-maila (157), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 20. rujna 2023. (171-178), dio tumačenja zajedničkog povjerenstva za tumačenje temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (189- 190), tumačenja prema rednom broju članaka kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (191-233), pročitan je zapisnik od 21. studenog 2023., saslušana je svjedokinja VPŽ i tužiteljica.
6. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.
7. U ponovljenom postupku sud je utvrđivao osnovanost zahtjeva za naknadu neiskorištenog godišnjeg odmora od 2018. u trajanju od 18 dana.
8. Odredbom članka 84. stavka 4. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019; dalje u tekstu: ZOR) propisano je kako radnik ima pravo po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine iskoristiti godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju. Stavkom 5. navedenog članka propisano je da samo iznimno od stavka 4. ovoga članka, godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad.
8.1. Iz citirane ZOR-a proizlazi kako radnik može preostali dio godišnjeg odmora koji nije iskoristio u kalendarskoj godini u kojoj je stečen iskoristiti nakon povratka na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Iznimno, ako radnik nije mogao ili mu poslodavac nije omogućio, radnik može preostali dio godišnjeg odmora iskoristiti do 31. prosinca sljedeće kalendarske godine.
9. Prema odredbi čl. 8. Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 132 (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 3/2002; dalje: Konvencija MOR) kada se godišnji odmor koristi u dijelovima, dva tjedna se trebaju iskoristiti neprekidno, osim ako sporazumom koji obvezuje poslodavca i radnika nije predviđeno nešto drugo.
10. Odredbom članka 9. Konvencije MOR-a propisano je kako neprekidni dio plaćenog godišnjeg odmora u trajanju od 2 tjedna, daje se i koristi najkasnije u roku godinu dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku 18 mjeseci, računajući od isteka godine u kojoj je godišnji odmor stečen.
10.1. Usporedbom prenošenja godišnjeg odmora iz ZOR-a i Konvencije MOR-a razvidno je kako ZOR ograničava korištenje godišnjeg odmora na razdoblje od šest mjeseci, a Konvencija na razdoblje od 18 mjeseci.
11. U konkretnom slučaju tužiteljica je radeći kod tužitelja ostvarila za 2018. pravo i na korištenje godišnjeg odmora u trajanju od daljnjih 18 dana, a koji broj dana tuženik niti ne osporava.
12. Iz iskaza svjedokinje VPŽ proizlazi da je tužiteljica prvi dio godišnjeg odmora iskoristila sukladno planu. Navela je kako je prvo ona bila na godišnjem odmoru, od sredine srpnja do kolovoza 2018. te je nakon toga tužiteljica iskoristila svoj dio godišnjeg odmora. U odnosu na drugi dio godišnjeg odmora da nikada nisu zaprimili od strane tužiteljice pisani niti usmeni zahtjev. Pisani zahtjev da se odnosi samo na godišnji odmor iz 2018. Plan da se uvijek donosio početkom 2018., slao se u direkciju, poslodavcu i prvih 10 dana moralo se iskoristiti sukladno planu. Prvi dio godišnjeg odmora da se koristi u jednome dijelu, dok se drugi može iskoristiti po želji radnika. Tužiteljica da je u rujnu pred kraj radnog vremena obavijestila da je trudna i da će koristiti bolovanje radi komplikacija u trudnoći. Tužiteljica kada se vratila na posao da nije razgovarala sa njom o preostalom godišnjem odmoru. U odnosu na korištenje godišnjeg odmora odnosno prava iz radnog odnosa navela je da o tome odlučuju kadrovska služba i ona. U odnosu na zahtjev tužiteljice za korištenjem godišnjeg odmora iz 2018., a koji da je podnesen 2020. navela je da nije pričala sa tužiteljicom o navedenom prije donošenja odluke.
12.1. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje kao logičan i uvjerljiv, koji nije u suprotnosti s ostalim dokazima provedenim u ovom postupku.
13. Tužiteljica je iskazivala kako se donosio plan za korištenje godišnjeg odmora i to na način da se prvi dio koristio u pravilu u 7. i 8. mjesecu tekuće godine. Navela je kako je bila na godišnjem odmoru cca 10 dana te je nakon što se vratila, isti dan ujutro, a ne na kraj radnog vremena, obavijestila NP da je trudna i pošto joj nije bilo dobro da je bilo pitanje vremena kada će joj biti određene komplikacije. Kada ju je došla pozdraviti, kao i sve ostale, da krenula je s strane NP vika tko će preuzeti predmete odnosno tko će prenijeti znanje i da joj nitko neće kopati po ormaru i spisima. U odnosu na neiskorišteni godišnji odmor navela je kako je služenim putem zatražila pravo na ostatak godišnjeg odmora iz 2018. jer da su odnosni i komunikacija bili narušeni. U odnosu na godišnji odmor navela je kako se isti koristio u dva dijela, prvi dio se koristio 7. i 8 mjesec, i svi su ga tako koristili dok se drugi koristio po želji ili potrebi. Za sve se donosila odluka. Kao rukovoditeljica odjela, zaprimala je zahtjeve za korištenje godišnjeg odmora te da su neki koristili i više od 10 dana. Istaknula je da kada se vratila sa godišnjeg odmora da nije tražila godišnji odmor jer se ponudila da će ostati i dulje i pomoći kolegama pri rješavanju predmeta. Nije pitala kada će moći koristiti preostali dio godišnjeg odmora jer da se nije ni sjetila nakon one vike. Navela je kako nije mogla koristiti godišnji odmor zbog obilnog posla, jer da su tada bili i natječaji, a to je bilo u vrijeme 6. odnosno 7. mjeseca jer da je u to vrijeme dogovarala prvi radni dan kolege HP. U vrijeme dok je voditeljica radila da pomagala joj je i s njezinim poslom.
14. Imajući u vidu izneseno, sud je stava kako je tuženik neosnovano uskratio tužiteljici pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2018. u 2020., a koji godišnji odmor tužiteljica nije imala mogućnosti iskoristiti zbog bolovanja i rodiljnog i roditeljskog dopusta pa, s obzirom na to, ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Tužiteljica je u siječnju 2020. zatražila od tuženika da joj se odobri pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2018. godine, dakle, u roku od 18 mjeseci od isteka godine u kojoj je stekla pravo na godišnji odmor, a što joj je tuženik uskratio. Pravo na korištenje godišnjeg odmora radnik može izgubiti samo ako je poslodavac radniku stvarno omogućio, da pravodobno iskoristi dane godišnjeg odmora, a što poslodavac u konkretnom slučaju nije učinio.
15. Iz svega navedenog tužiteljica ima pravo potraživati naknadu za neiskorišteni godišnji odmor od 18 dana po osnovi naknade štete na temelju odredbe čl. 111. st. 1. ZOR-a, prema kojoj odredbi je propisano ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.
16. Prema odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
17. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, a u odnosu na naknadu za neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju od 18 dana tužiteljici pripada iznos od 977,04 eura.
17.1. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti kao jasan, objektivan i argumentiran.
18. Slijedom svega navedenog, te sukladno odredbi Konvencije MOR-a, a koji međunarodni ugovor je prema Ustavu Republike Hrvatske po pravnoj snazi iznad zakona, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude.
19. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
20. Sukladno čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., u tekstu ZPP) stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi parnične troškove. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu nema pravo na trošak te je dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove.
21. U skladu s time, sud je primjenom odredaba ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika tužiteljici dosudio trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura, sastava podneska od 24. listopada 2024., 16. veljače 2023. i 3. listopada 2023., za svaku radnju u iznosu od po 150,00 eura, trošak sastava podneska od 23. siječnja 2023. u iznosu od 50,00 eura za zastupanje na ročištima dana 13. prosinca 2022., 24. siječnja 2023., 21. studenog 2023. i 23. travnja 2025. za svaku radnju u iznosu od po 150,00 eura, trošak predujma u iznosu od 331,80 euro te trošak sastava žalbe iznos od 187,50 eura, odnosno tužiteljici je priznat sveukupni trošak u iznosu od 1.769,31 euro.
22. Sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a tužiteljici pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
23. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Poreču-Parenzo 7. svibnja 2025.
S u d a c
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
DNA:
1. Tužiteljici p.p.
2. Tuženiku
