REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Ps-95/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Dijana Brezak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi iseljenja i predaje u posjed, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Dijane Brezak, odvjetnice i u odsutnosti tuženice, 7. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženici RF da iseli iz nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu i to 72. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-72), 410 – jednosobni stan površine 41,60 čm i spremište br. 62 sa 2,14 čm u IV (četvrtom) katu, III stubište, [adresa], koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi, izgrađeno na kat. čest. br. [katastarska čestica] u naravi STAMBENA ZGRADA [adresa], ukupne površine 582 čhv, sve upisano u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da istu slobodnu od osoba i svojih osobnih stvari preda u posjed tužitelju KF, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženici RF naknaditi tužitelju KF parnični trošak u iznosu od 860,89 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 7. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 2. svibnja 2024. navodi kako je vlasnik nekretnine pobliže opisane u točki I. izreke. Ističe kako je s tuženicom bio u vezi. Uselila se u stan tužitelja odmah nakon što su započeli ljubavnu vezu i to u lipnju 2022., tako da se preselila iz stana na šestom katu iste zgrade gdje je bila podstanar. S obzirom da zajednička veza nije uspjela, više ne želi živjeti s tuženicom te istu bezuspješno pokušava molbama iseliti iz stana. Navodi kako je tuženica nekoliko puta obećala tužitelju da će postupiti po njegovom traženju, odnosno da će iseliti iz predmetnog stana, no do današnjeg dana to se nije dogodilo. Naprotiv, tuženica je lažno prijavila tužitelja radi prijetnje kada je tužitelj promijenio bravu na stanu te je provalila u stan i u istome bespravno ostala živjeti do danas. Tuženica je prijavljena na adresi u [adresa], no prijavljena je u stanu na VI. katu u vlasništvu CF gdje je ranije bila podstanar. S obzirom da tuženica odbija dobrovoljno iseliti iz predmetne nekretnine, te se nalazi u neovlaštenom posjedu iste, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženici iseliti iz tužiteljeve nekretnine i istu predati tužitelju u posjed slobodan od osoba i stvari, uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženica u bitnom navodi da je s tužiteljem u intimnoj izvanbračnoj vezi od 2. lipnja 2021., a k njemu se preselila na njegov poziv, 22. svibnja 2022. iz stana sa šestog kata iste zgrade u kojem je tri godine živjela u podstanarstvu. Ističe kako je predmetni stan njezin dom u kojem je i prije useljenja planirala budućnost i zajedničko dijete s tužiteljem. Navodi da je nezaposlena, socijalni slučaj, ima teško bolesnog starog psa, nije vlasnik nekretnine, a tužitelj ima krov nad glavom u roditeljskom domu pa se poziva na odredbu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i predlaže da joj sud dozvoli da živi u svom domu, dakle razabire se da predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
3. Sud je izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige (list 5), sms komunikaciju između stranaka (list 6-7, 27-120), presudu Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu posl. br Pp-4570/2024 od 7. travnja 2024. (list 18-19), rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Kv II-693/2024-4 od 19. travnja 2024. (list 23-25), rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Trešnjevka od 28. svibnja 2024. (list 121), rješenje Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom od 19. travnja 2024. (list 122-123), potvrdu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 10. lipnja 2024. (list 132), potvrdu PU Zagrebačke, VII PP Zagreb od 23. travnja 20254. (list 133-134), elektronički zapis o prebivalištu (list 154), preslik osobne iskaznice tuženice (list 155), rješenje Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu od 12. lipnja 2024. (list 172-175) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 200-201).
4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi iseljenja tuženice i predaje u posjed nekretnine pobliže opisane u izreci presude.
6. Iz dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je tužitelj upisan kao vlasnik 72. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E- 72), 410 – jednosobni stan površine 41,60 čm i spremište br.62 sa 2,14 čm u IV (četvrtom) katu, III stubište, [adresa], koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi, izgrađeno na kat. čest. br. [katastarska čestica] u naravi STAMBENA ZGRADA [adresa], ukupne površine 582 čhv, sve upisano u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što među stranaka nije sporno.
7. Među strankama nije sporno da je tuženica u posjedu predmetnog stana. Sporno je ima li tuženica pravo na posjed stana u smislu odredbe čl. 163. (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV), odnosno je li osnovan njezin prigovor prava na dom.
8. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, dok se tuženica nije odazvala pozivu suda te nije pristupila na ročište održano 4. travnja 2025., na kojem je zaključen prethodni postupak te provedena i zaključena glavna rasprava. Iako je tuženica dan prije održavanja ročišta putem e-maila predložila odgoditi ročište navodeći da je kronični alergičar, da joj je unazad 10 dana na duploj dozi antihistaminika i da joj je opće stanje loše, tuženica nije dostavila medicinsku dokumentaciju kojom bi potkrijepila svoje tvrdnje. Stoga je sud smatrao da je izostanak tuženice s navedenog ročišta neopravdan pa je sud ročište održao i izveo dokaz saslušanjem prisutne stranke - tužitelja.
9. U svom iskazu tužitelj navodi kako je vlasnik stana opisanog u tužbi i to od 2015. od kad u stanu živi. Započeo je ljubavnu vezu s tuženicom u lipnju 2021., a tuženica je počela živjeti kod njega u predmetnom stanu u lipnju 2022. Htio je vezu okončati i tražio je tuženicu u svibnju 2023. da iseli iz njegovog stana. Tuženica je rekla da će iseliti, ali da ne može odmah, rekla je da će iseliti kad pronađe posao, kad bude financijski u mogućnosti. Međutim, tuženica iz stana nikako nije htjela iseliti unatoč tome što ju je više puta to tražio. Tuženica i dalje živi u tom stanu, a on je kod svojih roditelja. Nije dao suglasnost kao vlasnik stana da se tuženica prijavi na njegovu adresu. Tuženica je prijavljena na adresi [adresa], ali je prijavljena na stanu na 6. katu gdje ju je prijavila bivša najmodavka CF.
10. Sud je povjerovao iskazu tužitelja jer je iskazivao iskreno i uvjerljivo i u skladu s dokumentacijom u spisu, a njegov iskaz nije protiv niti navodima tuženice iz odgovora na tužbu, a u pogledu vremena početka njihove veze i useljenja tuženice u stan, a koje okolnosti su odlučne radi donošenja odluke o istaknutom prigovoru prava na dom.
11. U vezi s istaknutim prigovorom, sud je na temelju dokumentacije koju je tuženica dostavila uz tužbu utvrdio da je tuženica bila prijavljena u evidenciji nezaposlenih osoba od 4. srpnja 2019. do 30. travnja 2023. te od 27. lipnja 2023., a u trenutku izdavanja potvrde 10. lipnja 2024. još uvijek se vodila kao nezaposlena osoba. Također, sud je utvrdio da je tuženici rješenjem Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Trešnjevka od 26. svibnja 2024. priznato pravo na jednokratnu pomoć u iznosu od 109,65 EUR zbog nemogućnosti podmirenja nekih životnih potreba i plaćanja računa. Sud je utvrdio i da je tuženici rješenjem Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom od 19. travnja 2024. priznato pravo na zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja od 18. travnja 2024. kao osobi nesposobnoj za samostalan život i rad i koja nema sredstava za uzdržavanje i to pravo ne može ostvariti po drugoj osnovi.
12. Sukladno odredbi čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. To "pravo na dom" u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz čl. 34 st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 st. 2. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) po kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
13. Za ocjenu da li se predmetni stan može smatrati domom tuženice, imajući na umu presude Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile, sud je razmotrio dokumentaciju koja je dostavljena u spis, iskaz tužitelja te navode tuženice iz odgovora na tužbu.
14. Imajući na umu suglasne navode tužitelja i tuženice da je tuženica uselila u predmetni stan u svibnju/lipnju 2022. sud ocjenjuje da u razdoblju od useljenja u predmetni stan pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu (2. svibnja 2024.) tuženica nije uspjela razviti dovoljne i kontinuirane veze s predmetnom nekretninom na način da upravo tu nekretninu smatra svojim domom, a u smislu odredbe čl. 8. st. 1. Konvencije. Pri tom treba reći još i to da je iz dokumentacije u spisu i dostavljene sms komunikacije razvidno da je do prekida ljubavne veze između stranaka došlo još i ranije, a uslijedile su svađe i nasilje uslijed čega je bila potrebna intervencija policije i sudova. Sud prihvaća iskaz tužitelja u kojem navodi da je tuženicu tražio da napusti stan i prije podnošenja ove tužbe, jer je iz jedne od poruka koje su razmjenjivali razvidno da mu je tuženica rekla da će se preseliti. Stoga i navedeno govori u prilog zaključku suda da uslijed kratkoće vremena koje je tuženica provela u stanu, uslijed činjenice da su odnosi između stranaka već i nakon godinu dana boravka tuženice u stanu bili narušeni, a stan je u vlasništvu tužitelja, s kojom činjenicom je tuženica nedvojbeno bila upoznata, tuženica nije razvila dovoljne veze s predmetnim stanom da bi isti mogla smatrati svojim domom. Uslijed toga, već iz navedenog razloga, sud istaknuti prigovor prava na dom tuženice, smatra neosnovanim.
15. Međutim, iako sud već na temelju navedenog smatra da predmetna nekretnina ne predstavlja dom tuženice, u nastavku će ipak ocijeniti još i to da li bi usvajanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje države u pravo tuženice te da li je takvo miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženice u skladu sa zakonom, ima li legitimni cilj i je li nužno u demokratskom društvu, a u smislu odredbe čl. 8. st. 2. Konvencije.
16. Dakle, radi ocjene da li bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva kako je postavljen od strane tužitelja predstavljalo miješanje javne vlasti u pravo tuženice na dom (donošenjem presude od strane suda, kao javne vlasti), prvenstveno je potrebno je odgovoriti da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi u smislu čl. 34. st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35. i čl. 16. Ustava te čl. 8. st. 2 Konvencije, bilo u skladu sa zakonom.
17. U konkretnom slučaju sud smatra da bi miješanje bilo zakonito jer je tužitelj vlasnik stana, dok tuženica nema status najmoprimca niti ima po drugoj osnovi pravo koje bi je ovlastilo na posjedovanje stana.
18. Nadalje, daljnje pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti jest da li bi takvo miješanje u pravo na dom imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle, da li bi miješanje u smislu prihvaćanja tužbenog zahtjeva za iseljenjem tuženice bilo provedeno "radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih".
19. U odnosu na to pitanje valja reći da je prema ocjeni ovog suda miješanje u konkretnom slučaju usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, tužitelj je vlasnik stana, dok tuženica nema pravni osnov za korištenje predmetnog stana pa sud smatra da je miješanje potrebno radi zaštite prava tužitelja na mirno uživanje vlasništva koje je također konvencijsko pravo zajamčeno čl. 1. Protokola 1. Konvencije. Pri tom treba reći kako tuženica ne plaća tužitelju najamninu za predmetni stan niti bilo kakvu drugu naknadnu za to što koristi njegov stan, odnosno njegovu imovinu i njegovo vlasništvo.
20. U takvom kontekstu priznati pravo na dom po mišljenju suda značilo bi poslati društvenu poruku da se samovlast isplati više nego postupanje po zakonu i poštivanje pravnog poretka. Dakle, u interesu je državne sigurnosti, javnog reda i mira i općenito postupanja prema zakonu iseliti tuženicu iz predmetnog stana.
21. Konačno, pitanje na koje je još potrebno odgovoriti jest to da li bi mjera za iseljenje tuženice bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16. st. 2. Ustava i čl. 8. st. 2. Konvencije. Dakle, potrebno je ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario. Tuženica nije dostavila odgovarajuće dokaze niti iznijela konkretne činjenice koji bi upućivali na razloge zbog kojih bi pravna zaštita njezinog prava na dom pretezala nad pravnom zaštitom nespornog prava tužitelja na mirno uživanje vlasništva zajamčenog odredbom čl. 1. Protokola br. 1 Konvencije.
22. Naime, iako je tuženica dostavila dokaz da je nezaposlena, da je ostvarila pravo na novčanu pomoć od Hrvatskog zavoda za socijalni rad i da joj je priznato pravo na zdravstvenu zaštitu iz obveznog osiguranja iz čega proizlazi da se tuženica trenutno zasigurno nalazi u lošoj financijskoj situaciji, sud smatra da je tuženica, a s obzirom na činjenicu da je zdrava, radno sposobna te ima 45 godina, u mogućnosti naći zaposlenje, osigurati sebi novčana primanja i plaćati sebi odgovarajući smještaj, kao što to rade i svi drugi zaposleni, radno sposobni ljudi. Također, iz dostavljenih dokaza ne proizlazi da tužitelj ima neku drugu nekretninu u svom vlasništvu pa da bi istu mogao koristiti za stanovanje. Već činjenica da trenutno živi kod roditelja jer nije u mogućnosti živjeti u svom stanu govori u prilog tome da je mjera za iseljenje tuženice razmjera legitimnom cilju, a to je da tužitelj neometano posjeduje i živi u svojoj jedinoj nekretnini.
23. Dakle, u konkretnom slučaju, sud smatra da nije nerazmjerno miješanje u pravo na dom tuženice jer si tuženica dom treba osigurati na drugi, zakonom dopušteni način.
24. Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZV-a da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu.
25. Prema odredbi čl. 163. st. 1. ZV-a posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed). Kako je nesporno da je tužitelj vlasnik nekretnine, a sud je utvrdio da je tuženica u posjedu nekretnine bez valjanog pravnog osnova, budući njezin prigovor prava na dom nije osnovan, to je, temeljem odredbe čl. 161. st. 1. ZV-a, tužbeni zahtjev tužitelja valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I. izreke ove presude.
26. Sud nije posebno razmatrao navode tuženice iz odgovora na tužbu, a vezano za osobne odnose između stranaka jer navedeno nije odlučno za odluku. Također, sud nije posebno cijenio dostavljene odluke nadležnih sudova, a vezano za prekršajne i kaznene prijave vezano za nasilje tužitelja nad tuženicom, kao niti iskaz tužitelja u tom dijelu jer navedeno nije predmet odlučivanja u ovom postupku.
27. Temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a tužitelju je dosuđen trošak parničnog postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 138/23 – dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak jednokratne nagrade u visini 250 bodova (Tbr. 7/2 Tarife), za prve četiri radnje u postupku (sastav tužbe, sastav podneska od 17. listopada 2024. i za pristup na ročišta održana 3. prosinca 2024. i 14. siječnja 2025.), trošak zastupanja na ročištu održanom 26. veljače 2025. u visini 12,5 bodova (Tbr. 9/5, u vezi s Tbr 7/2), trošak zastupanja na ročištu održanom 4. travnja 2025. u visini 50 bodova (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/2 Tarife), odnosno ukupno 312,5 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (625,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (156,25 EUR), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i na presudu u iznosu od 53,09 EUR ukupno iznosi 860,89 EUR.
28. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na parnični trošak koje teku od donošenja ove presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).
29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke.
Zagreb, 7. svibnja 2025.
Sutkinja
Gorana Žurić Juretić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Tuženici
