Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-495/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća u pravnoj stvari 1. tužiteljice RP iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćniku Vladi Vladika, odvjetniku iz Rijeke i 2. tužitelja OP iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćniku Vladi Vladika, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Grada Rijeke iz Rijeke, Korzo 16 (čiji je OIB: 54382731928), zastupanog po punomoćnici Danijeli Kovačić, odvjetnici iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1215/2018-31 od 15. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1215/2018-31 od 15. prosinca 2020. u toč. I izreke i toč. II izreke u dosuđujućem djelu odluke o parničnom trošku.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje ista presuda u toč. II izreke, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se tuženiku naloži isplatiti im iznos od 34.060,56 kn, svakome po 17.030,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose, od dospijeća do isplate, zatim zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 13.566,58 kn, svakome po 6.783,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u toč. II izreke naloženo tužiteljima nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 12.187,50 kn, a u preostalom dijelu je zahtjev tuženika odbijen.

2. Protiv presude su žalbu podnijele sve stranke, tužitelji protiv presude u toč. I. izreke i toč. II. izreke u dijelu u kojem su obvezani nadoknaditi tuženiku parnični trošak, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 153/23; dalje ZPP), dok tuženik pobija presudu u toč. II. izreke u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za nadoknadu parničnog troška iz istih žalbenih razloga kao i tužitelji.

3. Tužitelji u žalbi navode da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da se na pravni odnos stranaka treba primijeniti čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima(“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV), a ne čl.1120. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO). Tvrde da im je tuženik dužan platiti naknadu za koristi koje je imao od posjedovanja nekretnine i to u visini najamnine koju nije platio i visini ostvarenih plodova, primjenom instituta stjecanja bez osnove. Tvrde da je tuženik bio pošteni posjednik nekretnine najkasnije do trenutka primitka tužbe radi utvrđenja prava vlasništva u predmetu koji se vodio u Općinskom sudu u Rijeci, poslovni broj P-1700/2012, koji je pravomoćno okončan u korist tužitelja. Stoga da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da je sve do trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku, tuženik bio pošteni posjednik nekretnine. Naglašavaju da su stekli vlasništvo nekretnine protekom zakonom propisanog roka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, da su o tome obavijestili tuženika pa da je nedvojbeno tuženik koristio predmetnu nekretninu kao stvar koja mu ne pripada. Smatraju nebitnim jesu li pored postavljenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva, postavili i reivindikacijski zahtjev, budući da je tuženik bio u posjedu, izvodeći pravo na posjed iz prava vlasništva nekretnine, pa kada mu je dostavljena tužba, da je postao nepoštenim posjednikom, jer je najkasnije tada imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

4. Predlažu presudu u pobijanom dijelu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem pojedincem, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

5.Tuženik pobija odluku o parničnom trošku u odbijajućem dijelu, pri čemu je u istom podnesku prije svega zatražio ispravak presude, smatrajući da je sud prvog stupnja počinio pogrešku u računanju. Podredno, za slučaj odbijanja takvog prijedloga, je zatražio da se podnesak smatra žalbom, obrazlažući da mu je sud prvog stupnja propustio dosuditi trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 6.250,00 kn, umjesto iznosa od 3.125,00 kn. Stoga da je trebao biti dosuđen parnični trošak u ukupnom iznosu od 15.312,50 kn, a ne u iznosu od 12.187,50 kn.

6. Predlaže u tom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti zahtjev za nadoknadu troška u pobijanom dijelu, te obvezati tužitelje(pogrešno tuženika) na nadoknadu daljnjeg parničnog troška koji se odnosi na žalbeni postupak.

7. Žalbe stranaka nisu osnovane.

8. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu izmakle koristi koja se mogla ostvariti davanjem u najam stana kao dijela kuće izgrađene na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te okućnice, na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], za razdoblje od svibnja 2013. do kolovoza 2017.

10. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice:

-da su tužitelji u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici nekretnina kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], svaki u 1/3 dijela,

-da prva čestica u naravi predstavlja dio kuće i dvorišta u predjelu [adresa] i to u [adresa] stan prema sjeveru koji se sastoji od jedne sobe te nenastanjenog tavana, dok druga čestica predstavlja oranicu i neplodno zemljište,

-da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1700/2012 od 25. studenog 2015. utvrđeno da su tužitelji iz tog postupka RP, OP i EP suvlasnici, svatko u 1/3 dijela narečenih nekretnina te su ovlašteni zatražiti i ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime,

-da je protiv te presude tuženik podnio žalbu koja je odbijena presudom ovog suda poslovni broj Gž-1772/2016 od 17. ožujka 2017.,

-da su tužitelji dopisom koji je tuženik primio 20. travnja 2017., zatražili od tuženika da u razumnom roku predmetne nekretnine preda tužiteljima slobodne od osoba i stvari,

-da je u narečenom stanu živjela obitelj HP na temelju Ugovora o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom, koji je sklopljen između Grada Rijeke kao najmodavca i ABC kao najmoprimca 13. svibnja 2004. na vrijeme od 15 godina,

-da je u očitovanju tuženika na dopis radi predaje u posjed od 13. srpnja 2017. punomoćnik tužitelja obaviješten da se u stanu nalazi najmoprimac kojemu Grad Rijeka treba osigurati zamjenski stan, zbog čega se moli za razumijevanje dok se ne okonča postupak dodjele drugog stana,

-da je stan predan u posjed tužiteljima 29. kolovoza 2017., o čemu je sačinjen zapisnik o primopredaji,

-da su se tužitelji prvi put pisanim putem obratili Gradu Rijeci radi predaje nekretnina u posjed dopisom od 19. travnja 2017., s tim što tvrde da su prije toga takav zahtjev postavili usmeno,

-da je tuženik bio u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik narečenih nekretnina sve do 18. travnja 2017. kada je zaprimljen prijedlog za upis prava vlasništva na temelju narečene pravomoćne presude.

11. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da se na pravni odnos stranaka treba primijeniti čl. 164. st. 1. ZV-a, prema kojem propisu pošteni posjednik nije dužan naknaditi korist od uporabe tuđe stvari, pri čemu ocjenjuje da je tuženik bio savjestan posjednik nekretnine sve do predaje u posjed, s obzirom na činjenicu da uz tužbu radi utvrđenja prava vlasništva nije postavljen i zahtjev radi predaje u posjed, da je predaja zatražena tek prvi put dopisom od 20. travnja 2017. te da su tužitelji očigledno do dana predaje, 29. kolovoza 2017., to razdoblje smatrali primjerenim, jer ni u tom razdoblju nisu podnosili tužbu radi predaje u posjed nekretnina. Istovremeno ocjenjuje neosnovanim stajalište tužitelja da bi pravni odnos stranaka trebalo razriješiti primjenom instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1120. ZOO-a, budući da se radi o uporabi tuđe stvari koja je u nepromijenjenom obliku, pa odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Oduka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku priznat trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(„Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora koja se tijekom postupka u nekoliko navrata smanjivala.

13. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da je tuženik u razdoblju za koje se zahtijeva isplata izmakle koristi, imao status poštenog posjednika prijepornih nekretnina pa tužiteljima ne pripada pravo na naknadu na ime koristi koju je tuženik ostvario posjedovanjem istih nekretnina. Pritom valja naglasiti da je pravni odnos stranaka pravilno razriješen primjenom čl. 164. ZV-a, budući da se radi o propisu koji uređuje međusobna prava i obveze vlasnika te posjednika neke stvari.

14. Tužitelji ponavljaju u žalbi sve ono što su isticali i tijekom postupka, prije svega stajalište da tuženik ne može imati status poštenog posjednika s obzirom na činjenicu da je još 2012. podnesena tužba tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva istih nekretnina. Međutim, i prema stajalištu ovog suda, za ocjenu poštenja posjeda tuženika mjerodavan je trenutak pravomoćnosti presude kojom su tužitelji utvrđeni suvlasnicima nekretnina, a ne datum podnošenja tužbe. Prema čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kada je primio tužbu(st.4.). Parnica radi utvrđenja prava vlasništva nije parnica kojom je odlučeno o pravu na posjed, budući da vlasnik stvari ne mora uvijek imati i pravo na posjed(primjerice ako je stvar dao u zakup ili najam trećoj osobi). O pravu na posjed bilo bi odlučeno da je podnesena tužba radi predaje u posjed, što je u nazočnom slučaju izostalo, pa kako su tužitelji prvi put u pisanom obliku zatražili predaju nekretnina u posjed 20. travnja 2017., s tim da su zatražili predaju „u razumnom roku“, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tuženik, do izvršene predaje(29. kolovoza 2017.), imao status poštenog posjednika nekretnina pa tužiteljima, u skladu s čl. 164. st. 1. ZV-a ne pripada pravo na naknadu za to što je nekretninu upotrebljavao i od nje imao koristi tuženik.

15. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u toč. I. i toč II. izreke u dosuđujućem dijelu potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

16. Glede žalbe tuženika protiv odluke o parničnom trošku u odbijajućem dijelu, treba istaći da je povodom podneska tuženika koji sadrži zahtjev za ispravak presude, a podredno predstavlja žalbu protiv odluke o trošku u odbijajućem dijelu, sud prvog stupnja pravomoćnim rješenjem od 31. prosinca 2020. poslovni broj P-1215/2018-36 odbio zahtjev tuženika za ispravak presude u toč. II izreke pa su se stekli uvjeti za odlučivanje o žalbi protiv tog dijela presude.

17. Kako je već uvodno navedeno, tužitelji su u nekoliko navrata u ovom postupku smanjivali tužbeni zahtjev te su postavili konačan tužbeni zahtjev o kojemu je odlučeno prvostupanjskom presudom, zatraživši isplatu iznosa od 34.060,56 kn sa zateznom kamatom te iznosa od 13.566,58 kn sa zateznom kamatom, za oboje tužitelja. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu čl. 193. ZPP-a. Tuženik se tijekom postupka nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, niti je zahtijevao nadoknadu parničnog troška zbog takvih radnji tužitelja pa kako se prema čl. 193. st. 9. ZPP-a za povučenu tužbu smatra kao da nije ni bila podnesena i može se ponovno podnijeti, valja zaključiti da je parnični trošak trebalo obračunati prema konačno postavljenom zahtjevu. Kako tuženik pobija dio odluke o trošku koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav odgovora na tužbu, za koju radnju je tuženiku priznat trošak prema većoj vrijednosti predmeta spora, proizlazi da žalba tuženika nije osnovana.

18. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u toč. II izreke u odbijajućem dijelu potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara