Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-871/2021-26

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CV iz [adresa] (OIB [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri iz Rijeke, protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, Zagreb, (OIB 52634238587), zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika, podnesenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-344/2019-11 od 22. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-344/2019-11 od 22. siječnja 2021. u točki I. izreke za iznos od 162.383,28 kn/21.551,96 eura(stošezdesetdvijetisućetristoosamdesettrikuna- idvadesetosamlipa/dvadesetjednatisućapetstopedesetjedaneurodevedesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose od:

- 3.622,03 kn počev od 16.05.2014. do isplate,

- 3.622,02 kn počev od 16.06.2014. do isplate,

- 3.622,02 kn počev od 16.07.2014. do isplate,

- 3.678,37 kn počev od 16.08.2014. do isplate,

- 3.678,37 kn počev od 16.09.2014. do isplate,

- 3.604,12 kn počev od 16.10.2014. do isplate,

- 3.678,37 kn počev od 16.11.2014. do isplate,

- 3.678,37 kn počev od 16.12.2014. do isplate,

- 3.680,66 kn počev od 16.01.2015. do isplate,

- 3.680,66 kn počev od 16.02.2015. do isplate,

- 3.680,67 kn počev od 16.03.2015. do isplate,

- 3.680,67 kn počev od 16.04.2015. do isplate,

- 3.680,67 kn počev od 16.05.2015. do isplate,

- 3.680,67 kn počev od 16.06.2015. do isplate,

- 3.680,67 kn počev od 16.07.2015. do isplate,

- 3.711,30 kn počev od 16.08.2015. do isplate,

- 3.697,02 kn počev od 16.09.2015. do isplate,

- 3.697,04 kn počev od 16.10.2015. do isplate,

- 3.697,04 kn počev od 16.11.2015. do isplate,

- 3.697,04 kn počev od 16.12.2015. do isplate,

- 3.697,02 kn počev od 16.01.2016. do isplate,

- 3.846,06 kn počev od 16.02.2016. do isplate,

- 3.846,05 kn počev od 16.03.2016. do isplate,

- 3.846,05 kn počev od 16.04.2016. do isplate,

- 3.846,05 kn počev od 16.05.2016. do isplate,

- 3.750,76 kn počev od 16.07.2016. do isplate,

- 3.750,76 kn počev od 16.08.2016. do isplate,

- 3.699,74 kn počev od 16.09.2016. do isplate,

- 3.753,98 kn počev od 16.10.2016. do isplate,

- 3.767,35 kn počev od 16.11.2016. do isplate,

- 3.766,82 kn počev od 16.12.2016. do isplate,

- 3.586,87 kn počev od 16.01.2017. do isplate,

- 3.716,45 kn počev od 16.02.2017. do isplate,

- 3.842,70 kn počev od 16.03.2017. do isplate,

- 3.842,69 kn počev od 16.04.2017. do isplate,

- 3.842,70 kn počev od 16.05.2017. do isplate,

- 3.842,71 kn počev od 16.06.2017. do isplate,

- 3.842,70 kn počev od 16.07.2017. do isplate,

- 3.871,08 kn počev od 16.08.2017. do isplate,

- 3.936,84 kn počev od 16.09.2017. do isplate,

- 3.936,83 kn počev od 16.10.2017. do isplate,

- 3.936,83 kn počev od 16.11.2017. do isplate,

- 2.737,97 kn počev od 16.12.2017. do isplate,

- 602,45 kn počev od 16.03.2018. do isplate,

- 1.826,04 kn počev od 16.04.2018. do isplate,

osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, te se potvrđuje i u toč. II. izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u preostalom dijelu toč. I. izreke na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 34.866,17 kn/4.627,54 eura(tridesetčetiritisućeosamstošezdeset- šestkunasedamnaestlipa/četiritisućešestodvadesetsedameuraipedesetčetiricenta)sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose od:

- 569,06 kn počev od 16.07.2013. do isplate,

- 3.810,79 kn počev od 16.08.2013. do isplate,

- 3.810,79 kn počev od 16.09.2013. do isplate,

- 3.810,79 kn počev od 16.10.2013. do isplate,

- 3.810,79 kn počev od 16.11.2013. do isplate,

- 3.810,78 kn počev od 16.12.2013. do isplate,

- 3.810,80 kn počev od 16.01.2014. do isplate,

- 3.810,79 kn počev od 16.02.2014. do isplate,

- 3.810,79 kn počev od 16.03.2014. do isplate,

- 3.810,79 kn počev od 16.04.2014. do isplate.

III Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 73,41 eura(sedamdesettrieuračetrdesetjedancent) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 197.249,45 kn(sada 26.179,50 eura) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose specificirane u toj toč. izreke, od dospijeća svakog iznosa do isplate, dok je u toč II. izreke tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 21.875,00 kn(sada 2.903,31 eur), u roku od petnaest dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi ukazuje na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t.11. Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), ističući da je sud propustio obrazložiti je li tužitelju dosuđeni iznos priznat s osnove naknade štete, kao što je naznačeno u uvodu presude, ili se radi o isplati iz radnog odnosa, a što da bi proizlazilo iz obrazloženja. Kako u presudi nisu navedeni razlozi koji bi se odnosili na naknadu štete, zaključuje da očigledno sud nije našao postojanje elemenata odgovornosti tuženika za štetu. S druge strane, sud da odluku temelji na utvrđenju da ravnopravni status tužitelja nije bio izmijenjen odlukama tuženika, iz čega se može zaključiti da je rješenje o rasporedu na radno mjesto iz 2009. bilo na snazi i proizvodilo pravne učinke sve do donošenja rješenja od 12. ožujka 2018. kojim je tužitelj raspoređen na mjesto načelnika Sektora policije u novoj sistematizaciji. Smatra da je takvo utvrđenje pogrešno, budući da je čl.126. Zakona o policiji(„Narodne novine“ broj 34/11) propisano da policijski službenici Ministarstva unutarnjih poslova(dalje MUP) zatečeni u službi na dan stupanja na snagu tog zakona, nastavljaju s radom na svojim dotadašnjim radnim mjestima do donošenja rješenja o rasporedu na radna mjesta, što da je u slučaju tužitelja učinjeno 03. travnja 2013. Smatra da okolnost što su protiv odluka donesenih u upravnom postupku bili ulagani pravni lijekovi te ishod tih postupaka nisu od utjecaja na važenje rješenja donesenih po prijašnjem Zakonu o policiji. Naglašava da je tužitelj temeljem rješenja o rasporedu od 03. travnja 2013. u cijelom prijepornom razdoblju obavljao rad i primao plaću drugog radnog mjesta, policijskog službenika za prevenciju. Osporava da bi rješenje od 12. ožujka 2018. bilo doneseno zbog vraćanja tužitelja na radno mjesto na kojemu je radio prije rješenja o rasporedu te ističe da je tužitelj izabran na radno mjesto načelnika Sektora policije rješenjem od 05. veljače 2018. te je temeljem tog rješenja po prvi puta stupio na dužnost tog radnog mjesta prema novoj sistematizaciji, pri čemu napominje da se ne radi o istovjetnom radnom mjestu u odnosu na ono na koje je tužitelj bio raspoređen po propisima koji su prestali važiti. Smatra da tužitelj nema osnove za potraživanje razlike plaće, budući da nikad nije doneseno rješenje o plaći kojim bi se tužitelju priznalo pravo na plaću tog radnog mjesta. Ukazuje i na nezakonitost odluke u odnosu na prigovor zastare tužiteljeve tražbine te navodi da je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 19. travnja 2019., da tražbina tužitelja za ožujak 2014. dospijeva na naplatu 16. travnja 2014. pa da je protekom roka od pet godina nastupila zastara za sve tražbine obuhvaćene tužbom starije od travnja 2014.(od lipnja 2013. do ožujka 2014.).

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

5. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode, uz obrazloženje da mu je počinjena šteta u vidu manje isplaćene plaće, s tim što je zahtjev za isplatu podnesen u skladu s čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave(„Narodne novine“ broj 150/11s izmjenama i dopunama). Predlaže stoga žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primjenio mjerodavno materijalno pravo kada je tužitelju dosudio iznos od 162.383,28 kn(sada 21.551,96 eura) sa zakonskom zateznom kamatom, kao razliku u plaći koju bi ostvarivao na radnom mjestu načelnika Sektora policije te plaće koju je ostvarivao na radnom mjestu službenika za prevenciju. Međutim, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je dosuđen iznos od 34.866,17 kn(sada 4.627,54 eura) sa zateznom kamatom na iznose koji su dospjeli do 16. travnja 2014., budući da je u tom dijelu nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povredu na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja pa je presudu moguće ispitati.

8. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

-da je tužitelj rješenjem MUP-a od 13. studenog 2009. bio raspoređen na radno mjesto načelnika Sektora policije u Policijskoj upravi Primorsko-goranskoj,

-da je nakon objavljenog internog oglasa za popunu slobodnih rukovodećih radnih mjesta, temeljem odredbe čl. 62. Zakona o policiji, na radno mjesto načelnika Sektora policije rješenjem MUP-a od 26. listopada 2012. izabran ĐV,

-da je rješenjem Odbora za državnu službu od 16. travnja 2014. poništeno rješenje o izboru ĐV od 26. listopada 2012.,

-da je presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj US I-2015/14-13 od 16. studenog 2016. odbijen tužbeni zahtjev MUP-a za poništenje rješenja Odbora za državnu službu RH od 16. travnja 2014.(kojim je poništeno rješenje o izboru ĐV),

-da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj USŽ-1189/17-2 od 18. svibnja 2017. potvrdio prvostupanjsku presudu ( US I-2015/14- 31 od 16. studenog 2016.),

-da je nakon poništenja rješenja o izboru, ĐV ponovno imenovan na isto radno mjesto rješenjem od 23. svibnja 2014.,

-da je rješenjem Odbora za državnu službu RH od 08. prosinca 2017. poništeno rješenje MUP-a od 23. svibnja 2014. o izboru ĐV na radno mjesto načelnika Sektora policije te je predmet vraćen tijelu prvog stupnja na ponovno riješavanje,

-da je tužitelj, nakon što je ĐV izabran na radno mjesto na kojemu je do tada radio tužitelj, rješenjem MUP-a od 03. travnja 2013. raspoređen s danom 22. travnja 2013. na radno mjesto policijskog službenika za nadzor i planiranje- za prevenciju te je istog dana doneseno i rješenje o plaći tužitelja na novom radnom mjestu,

-da je rješenjem Odbora za državnu službu RH od 08. svibnja 2017. poništeno rješenje MUP-a od 03. travnja 2013.(o rasporedu tužitelja na drugo radno mjesto) te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje,

-da je tužitelj rješenjem MUP-a od 05. veljače 2018. izabran u Policijsku upravu Primorsko-goransku, Sektor policije, na radno mjesto načelnika Sektora policije, u ponovnom provedenom postupku povodom internog oglasa.

9. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja ocjenjuje da tuženik nije postupio sukladno čl. 126. st. 1. Zakona o policiji i omogućio tužitelju nastavak izvršavanja poslova njegovog radnog mjesta, s obzirom na činjenicu da rješenje o izboru ĐV na to radno mjesto nije postalo izvršno te da tužitelj nije raspoređen na novo radno mjesto. Glede donošenja rješenja od 05. veljače 2018. kojim je tužitelj imenovan na radno mjesto načelnika Sektora policije, sud prvog stupnja ocjenjuje da je tuženik takvu odluku donio postupajući prema uputama i odlukama nadležnih tijela te da je na taj način radnopravni status tužitelja ostao neizmijenjen, budući da su sve odluke koje su se ticale njegovog radnopravnog statusa poništene. Stoga zauzima stajalište da tužitelju pripada pravo na naknadu plaće za utuženo razdoblje i to za radno mjesto načelnika Sektora policije, pri čemu se poziva na primjenu čl. 85. st. 5. Zakona o radu(„Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19- dalje ZR). Visinu razlike u plaći sud prvog stupnja je utvrdio na temelju podataka koje je dostavio tuženik te je stoga obvezao tuženika na isplatu bruto iznosa od 197.249,45 kn, pri čemu je priznao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos razlike u plaći primjenom čl. 26. i 29. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO). Sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare tužiteljeve tražbine, uz obrazloženje da se primjenjuje zastarni rok iz čl. 139. ZR-a od pet godina pa kako je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora 18. travnja 2019., ocjenjuje da su svi utuženi iznosi dospjeli unutar narečenog zastarnog roka.

10. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(„Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, - dalje Tarifa), u ukupnom iznosu od 21.875,00 kn(sada 2.903,31 eura).

11. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tužitelju pripada pravo na razliku u plaći i to razliku između plaće koju je primao na radnom mjestu policijskog službenika za prevenciju te plaće koju bi ostvarivao da je ostao na radnom mjestu načelnika Sektora policije. Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava te s tim u svezi pravne osnove na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev, valja ukazati na čl. 186. st. 3. ZPP-a kojim je propisano da će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan.

12. Prema stajalištu ovog suda, donošenjem rješenja koja su poništena u upravnom postupku, tužitelju su povrijeđena prava iz radnog odnosa, između ostalog time što je primao plaću u manjim iznosima od onih koje bi primao da nije bilo nezakonitih odluka tuženika. Kako je tužitelj u cijelom utuženom razdoblju bio policijski službenik u radnom odnosu kod tuženika, proizlazi da je tužitelj pretrpio štetu u svezi s radom pa mu je tuženik, u skladu s čl. 103. ZR-a tu štetu dužan naknaditi. Treba reći da se mjerodavne odredbe Zakona o radu u nazočnom slučaju primjenjuju u skladu s čl. 4. Zakona o državnim službenicima(„Narodne novine“ broj 92/05 s izmjenama i dopunama), kojim je propisano da se prava, obveze i odgovornosti državnih službenika uređuju zakonom i na temelju zakona donesenim propisima te da se na pitanja koja nisu uređena tim ili posebnim zakonom, uredbama Vlade RH ili drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona ili kolektivnim ugovorom, primjenjuju opći propisi o radu. Još treba reći da je čl. 12. st. 1. tog zakona propisano da se državnom službeniku jamči zaštita od svakog neopravdanog ili nepotrebnog premještaja ili udaljenja s radnog mjesta.

13. Kako to proizlazi iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja, sva rješenja koja su donesena u upravnom postupku, a koja se odnose na izbor ĐV na radno mjesto načelnika Sektora policije, kao i sva rješenja donesena u upravnom postupku prema kojima je tužitelj raspoređen na radno mjesto policijskog službenika za prevenciju su poništena pa nemaju nikakav pravni učinak na radnopravni status tužitelja, budući da se poništavanjem rješenja poništavaju i sve pravne posljedice koje je ono proizvelo(čl. 115. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku-"Narodne novine" broj 47/09) , zbog čega tužitelju pripada pravo na razliku u plaći, kao da ta rješenja nisu bila ni donesena.

14. Međutim, pogrešno je stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na razliku u plaći za cijelo utuženo razdoblje, budući da je za dio tog razdoblja nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Naime, prema čl. 139. ZR-a tražbine iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina pa kako je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora 18. travnja 2019., prozlazi da mu pripada pravo na razliku u plaći za sve iznose koji su dospjeli nakon 18. travnja 2014. To znači da je tražbina tužitelja za isplatu iznosa od 34.866,17 kn(sada 4.627,54 eura) u zastari pa u tom dijelu zahtjev nije osnovan.

15. Glede odluke o parničnom trošku, treba reći da je visina nagrade za zastupanje odvjetnika jednaka kada se obračunava prema vrijednosti predmeta spora koja je naznačena u tužbi, onoj koja se obračunava prema dosuđenom iznosu(za svaku pojedinu radnju odvjetnika 250 bodova prema važećoj Tarifi) pa s obzirom na činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom zahtjeva, te da je većim dijelom uspio i u odnosu na visinu zahtjeva, proizlazi da zbog odbijajućeg dijela nisu nastali posebni troškovi pa je trošak koji pripada tužitelju pravilno obračunat.

16. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u toč. I. izreke za iznos od 21.551,96 eura sa zateznom kamatom te u toč. II. izreke potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, te žalbu tuženika uvažiti i istu presudu u preostalom dijelu točke I. izreke preinačiti i odbiti zahtjev za isplatu iznosa od 4.627,54 eura sa zateznom kamatom, primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a.

17. Tuženik je djelomično uspio u žalbenom postupku i to u omjeru od 17,7%. Trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife iznosi 414,76 eura(3.125,00 kn) pa srazmjerno uspjehu u tom stadiju postupka tuženiku pripada pravo na trošak u iznosu od 73,41 eura, zbog čega je naloženo tužitelju isplatiti taj iznos žalitelju, pri čemu je odluka u tom dijelu donesena primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a.

18. Na kraju treba navesti da su u ovoj odluci dosuđeni iznosi iskazani dvojno, u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj(„Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22), uz primjenu fiksnog tečaja konverzije u skladu s pravilom 1 EUR=7,53450 kuna.

Rijeci, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte