Poslovni broj: Usž-4016/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Borisa Markovića, članova vijeća, uz sudskog savjetnika Matiju Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Irena Krpan, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Palić i partneri u Zagrebu, Crvenog križa 33, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi posebnog poreza na motorno vozilo, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-842/2023-9 od 6. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-842/2023-9 od 6. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-01/21-01/264, urbroj: 513-04- 22-2 od 15. prosinca 2022. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS), tj. zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje u žalbi tužitelj iznosi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, pri čemu navodi te obrazlaže razloge zbog kojih smatra da su osporena rješenja nezakonita, a i pobijana presuda, jer je sud odbio prijedlog o saslušanju tužitelja na okolnosti vezane za njegovo prebivalište i boravište u [adresa], kao i potpisivanje zapisnika od 14. listopada 2020. Tužitelj smatra da u cilju utvrđenja je li stvarno boravi, radi i živi s obitelji veći dio godine u Republici Hrvatskoj, nisu provedeni odgovarajući dokazi, a iz njegove izjave dane na zapisnik o ispitivanju od 14. listopada 2020. jasno proizlazi da u BiH radi zadnjih tri-četiri godine, a što potvrđuje i ostala dokumentacija koja prileži spisu. Tužitelj dodaje da je životno logično, ukoliko radi u BiH, da tamo mora boraviti više od 185 dana u godini. Dodaje da nema vlastitu obitelj, da njegov brat živi na drugoj adresi, a da od roditelja ima majku, s kojom ne živi, zbog čega nije jasna osnova za zaključak da tužitelj živi s obitelji pretežito u RH, što se, smatra, mogao razjasniti u slučaju da je provedeno njegovo saslušanje. Tužitelj prije svega ukazuje na propuste procesne naravi, a ukazuje i na primjenu stajališta iznesenih u odluci Ustavnog suda, broj: U-III/2984/2012 od 20. ožujka 2014. Sukladno tim stajalištima, navodi da u situacijama kao što je konkretan slučaj, a kada ne postoji materijalni dokaz (pisani ugovor), utvrđivanje prave volje stranaka zahtijeva posebnu pozornost, zbog čega neposredno saslušanje stranaka (i drugih zainteresiranih osoba) i sazivanje usmene rasprave, može doprinijeti utvrđivanju svih relevantnih činjenica bitnih za donošenje odluke.

Tužitelj napominje da ima dvostruko državljanstvo (državljanstvo BiH i državljanstvo RH), osobne iskaznice obje države. Dodaje da ima mogućnost ostvariti radni odnos u obje države i s te osnove podmiriti zakonske obveze, ali prigovara pravilnosti utvrđenja da pretežito živi i boravi na području RH, a ne na području BiH. S time u vezi navodi da nije točno ni utvrđenje u vezi ostvarivanja prava i obveza koje se tiču životnih interesa kao što su radni, obiteljski, profesionalni, poslovni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi. Tužitelj u žalbi napominje da je poduzetnik i da su njegove glavne poslovne aktivnosti isključivo vezane za BiH, a gdje pretežito i boravi radi ostvarivanja životnih interesa, a što upravo potvrđuje dokumentacija koja prileži spisu. Tužitelj smatra i da nije bilo zakonske osnove da mu se obračuna i naloži plaćanje posebnog poreza na predmetno motorno vozilo i naloži da to vozilo registrira u RH, jer za to nema zakonske osnove, s obzirom da je vozilo ostalo u vlasništvu pravne osobe iz Bihaća (poslodavca tužitelja), te se ne može registrirati u RH, a obračunati iznos je naplaćen od tužitelja. Tužitelj napominje u žalbi da posjeduje i potvrdu o preuzimanju službenog vozila, da je dokazao ugovorom o radu da ima radni odnos u BiH, zbog čega nema osnove da bi uporaba i korištenje vozila u vlasništvu poslodavca, koje je pravo ostvario na temelju ugovora o radu i pisanog dopuštenja poslodavca, bila nezakonita na području Republike Hrvatske.

Zaključno, tužitelj smatra da ispunjava sve propisane uvjete za oslobođenje plaćanja carine i poreza, jer mu je vlasnik vozila pismeno odobrio korištenje vozila, a pravni subjekt koji je vlasnik vozila ima nastan izvan carinskog područja Unije, odnosno u državi gdje i tužitelj živi.

Tužitelj zaključuje da su u predmetnom slučaju pogrešno utvrđene bitne činjenice, što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu, po potrebi provede raspravu, otkloni nedostatke i o predmetnoj stvari odluči sukladno žalbenim razlozima. Podredno tužitelj predlaže da se prvostupanjska presuda poništi i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tužitelj u žalbi traži naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost presude prvostupanjskog suda kao i postupka koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom.

6. Rješenjem tuženika od 15. prosinca 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, klasa: UP/I-415-02/20-18/881, urbroj: 513-02-3005/44-11 od 19. svibnja 2021., kojim je tužitelj obvezan na plaćanje iznosa ostatka posebnog poreza na motorna vozila od 39.754,44 kn, za rabljeno osobno vozilo marke BMW 730d XDRIVE, stranih registarskih oznaka (BiH) M 89-0-900, prosječne emisije ugljičnog dioksida (CO2 ) 132 g/km (točka 1. izreke). U točki 2. izreke tog rješenja se utvrđuje da je za osiguranje namirenja iznosa ostatka posebnog poreza na motorna vozila tužitelj položio dana 20. listopada 2020. osiguranje polaganjem gotovine u iznosu od 39.754,44 kn, te da će se naplata navedenog duga izvršiti iz položenog osiguranja. Tužitelj se tim rješenjem obvezuje da u roku od 30 dana od dana uplate posebnog poreza registrira predmetno vozilo kod nadležnog tijela u Republici Hrvatskoj, a navodi se i da žalba izjavljena protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje (točke 3. i 4. izreke).

7. Tijekom upravnog spora je sud održao raspravno ročište dana 7. lipnja 2024. i 30. kolovoza 2024., a time je strankama dao mogućnost da se sukladno odredbi članka 6. ZUS-a, izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

8. Prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja da ga se sasluša na okolnosti vezano za prebivalište i boravište u [adresa], ocjenjujući da predloženi dokaz nije prikladan za utvrđenje navedenih okolnosti. Zbog toga je sud prijedlog odbio kao nesvrsishodan i neekonomičan, ocjenjujući da je na temelju dokumentacije koja prileži spisu moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku. Također proizlazi da je tužitelj u podnesku od 2. srpnja 2024. odustao od prijedloga da se provede grafološko vještačenje njegovog potpisa na zapisniku o obavljenom nadzoru, navodeći da se očito radi o njegovom potpisu.

9. Tijekom provedenog nadzora o kojem je sastavljen zapisnik od 14. listopada 2020. te zapisnik o ispitivanju tužitelja, te potom doneseno porezno rješenje od 19. svibnja 2021., utvrđeno je da je tužitelj upravljao predmetnim vozilom stranih registarskih oznaka. Zbog toga je po službenoj dužnosti pokrenut postupak naknadne naplate posebnog poreza na motorno vozilo, koji je tužitelju utvrđen prvostupanjskim rješenjem.

10. U provedenom postupku je utvrđeno da tužitelj ima prebivalište u [adresa], da je zaposlen u RH na neodređeno vrijeme s nepunim radnim vremenom kao tajnik športskog društva Gymnasium sa sjedištem u [adresa], kao i da ima prijavljeno prebivalište i adresu stanovanja u [adresa]. Nadalje je utvrđeno da tužitelj ima status poreznog obveznika, tj. da je upisan u registar poreznih obveznika kao rezident RH, da u RH ostvaruje zdravstveno i mirovinsko osiguranje osobe kategorije A, da ima osobnu iskaznicu RH, iz čega slijedi da u RH stvarno boravi, radi i živi veći dio godine, odnosno više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini. Pravilnost takvog utvrđenja tužitelj nije s uspjehom osporio, a niti je nadležnoj carinskoj upravi prijavio vozilo prije prvog unosa u područje Republike Hrvatske. Zbog toga je pravilno utvrđeno da se radi o nezakonitoj uporabi motornog vozila na području Republike Hrvatske, protivno žalbenom navodu tužitelja.

11. Također je neosnovana tvrdnja tužitelja da je tijekom postupka dokazao da ispunjava pretpostavke za porezno oslobođenje, jer protivno tome su podatci spisa.

12. Stoga, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, pravilna i zakonita, kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primijenjenog prava (mjerodavnih odredbi) Zakona o posebnom porezu na motorna vozila ("Narodne novine", 15/13., 108/13., 115/16., 127/17. i 121/19.), Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ) te Pravilnika o posebnom porezu na motorna vozila ("Narodne novine", 1/17. – dalje: Pravilnik).

13. Kraj takvog stanja stvari, okolnost da tužitelj ima sklopljen ugovor o radu i sa društvom u BiH, da za taj rad prima plaću, da ima prijavljeno prebivalište u [adresa], nije odlučna za drugačiju ocjenu bitnih činjenica u konkretnoj stvari. Naime, tužitelj je u zapisniku o ispitivanju od 14. listopada 2020. potvrdio da je zaposlen u RH kao tajnik športskog društva Gymnasium na 4 sata dnevno, tj. 20 sati tjedno po potrebi. Dakle, utvrđeno je da je tužitelj tajnik društva u RH od 6. ožujka 2016., da se u RH školovao, kao i živio glavninu života, a gdje mu također žive majka i brat, a u BiH radi zadnjih 3- 4 godine. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, ocjenjujući tužbene navode, navodi da su upravna tijela prilikom donošenja ocjene, razmatrala i ugovore o radu, jer nije sporno da tužitelj ima sklopljen ugovor o radu u BiH, s tvrtkom B PHARM Bihać. Kraj nespornih činjenica da je tužitelj hrvatski državljanin, s prijavljenim prebivalištem u [adresa] gdje prebiva i gdje je zaposlen ima status poreznog obveznika, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, pravilan je zaključak da tužitelj u RH stvarno boravi, radi i živi veći dio godine.

14. Pravilnost takvog utvrđenja tužitelj nije s uspjehom osporio, jer sama okolnost da je tužitelj zaposlen i u BiH, gdje također ima stan i boravi, nije odlučna, s obzirom da tijekom provedenog postupka nije uspio dokazati da u BiH boravi više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini. Naime, odredba članka 43. OPZ-a, propisuje da ako porezni obveznik ima prebivalište u tuzemstvu i inozemstvu, smatra se da ima prebivalište u tuzemstvu. Također, niti druge okolnosti vezano uz rad i boravak tužitelja u BiH, nisu dostatne za zaključak da tužitelj u toj državi ostvaruje radne, profesionalne, poslovne, ekonomske i socijalne interese, odnosno da je središte njegovih interesa vezano uz tu državu.

15. Slijedom navedenog, niti okolnost da je tužitelj predmetno vozilo koristio na temelju pisanog odobrenja vlasnika vozila, nije odlučna, jer tužitelj ne ispunjava druge propisane uvjete za porezno oslobođenje.

16. Stoga, ovaj Sud je, ocijenivši da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio zakonitost prvostupanjske presude, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

17. Odluka o trošku žalbenog postupka je donesena na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, što znači da nije uspio u sporu, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović