1             Poslovni broj: 3 Us I-1591/2023-11

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 3 Us I-1591/2023-11

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužiteljice Z. Z., iz V., S., L. 4, zastupane po opunomoćeniku A. B., odvjetniku u R., T. s. B. 5, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, , radi određivanja mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora, 21. studenog 2023.,   

 

p r e s u d i o   j e

 

I.        Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak KLASA: UP/II-552-6/23-02/06, URBROJ: 52411-01/5-23-4 od 23. svibnja 2023. te vraćanje predmeta tuženiku na ponovan postupak. 

 

II.      Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.  

 

Obrazloženje

             

1.                  Osporavanim rješenjem tuženog Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak KLASA: UP/II-552-6/23-02/6, URBROJ: 524-11-01/5-23-4 od 23. svibnja 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Rijeka KLASA: UP/I-552-06/23-05/16 URBROJ: 139-071-05/18-2310 od 15. veljače 2023., a kojim rješenjem je ovdje tužiteljici i ocu maloljetne R. Z., S. Z,, određena mjera intenzivne stručne pomoći i nadzora u trajanju od šest mjeseci, počevši od izvršnosti rješenja, za koju mjeru je određeno da će ju provoditi D. D. viša medicinska sestra, te je istim rješenjem upućena  majka maloljetne R. Z., Z. Z. na uključivanje kćerke na stručnu obradu pri Dječjem domu T. u R., B. K. br. 11., a kako je to pobliže određeno u točkama 1., 2. 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11. i 12. prvostupanjskog rješenja.  

 

2.                  Osporavajući zakonitost rješenja tuženika od 23. svibnja 2023., tužiteljica je podnijela tužbu, koja je kod ovoga Suda zaprimljena 8. kolovoza 2023., a koja je sadržajno jednaka žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja od 15. veljače 2023., a u kojoj je tužiteljica u bitnome navela, da su u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu počinjene odredbe upravnog postupka, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a da je na takvo činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Istaknula je, da je za voditeljicu mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora u ostvarivanju skrbi o djetetu imenovana D. D. po zanimanju viša medicinska sestra, vanjska suradnica Područnog ureda Rijeka koja to ne može biti sukladno Pravilniku o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djece (Narodne novine broj: 87/2022). Nastavno, navela je da mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu namijenjena je za slučaj ozbiljno ugrožena djetetova razvoja, a što prvostupanjskim rješenjem ničim nije potkrijepljeno da bi maloljetna R. Z. bila ugrožena odnosno da bi njezin daljnji razvoj bio ugrožen. Istaknula je, da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj R1 Ob-../2021. od 6. srpnja 2021. razveden brak između nje i S. Z., a zajednička kćerka maloljetna R. Z. povjerena je tužiteljici na svakodnevnu skrb te je Planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi vrlo detaljno uređen osobni odnos viđenja djeteta s ocem, dok se otac maloljetne R. Z. nije pridržavao pravomoćne sudske presude kojim je regulirano ostvarivanje odnosa oca i maloljetne R. Z. temeljem Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, odnosno da je ostvarivao odnose onako kako je on htio. Također, da od početka njezinog rođenja nikada nije ostvario niti uspostavio emocionalni odnos s djetetom te nikada nije vodio brigu o djetetu, a posljedica njegovog dugogodišnjeg ponašanja prema maloljetnoj kćeri je rezultirala time da maloljetna kćerka nikad nije htjela ići kod oca. Istaknula je, da je cijeli postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu inicirao otac maloljetne kćeri, S. Z. obraćanjem prvostupanjskom tijelu 7. srpnja 2022., nakon čega je izvršen terenski očevid kod tužiteljice i tom je prilikom proveden razgovor maloljetne kćeri sa psihologom J. P., kojom prilikom se je maloljetna kćerka u razgovoru sa psihologicom izjasnila da ne želi viđati oca. Napomenula je, da maloljetna kćerka ima 14 godina i protivi se ostvarivanju osobnih odnosa sa ocem te da ima pravo na svoje mišljenje koje se mora uzeti u obzir. U svezi s tim navela je, da je kćerka uznemirena i tjeskobna kada ju otac kontaktira i čeka ispred škole, a osobito kada ju otac u večernjim satima šalje poruke u kojima navodi da se ubrzo vide, a na koje pozive i poruke maloljetna kćer R. Z.ne odgovara. Smatra da se mišljenje maloljetne kćerke nije uzelo u obzir zajedno s ostalim činjenicama i dokazima koji da su ocjenjeni paušalno. Tvrdi da je činjenično stanje utvrđeno na štetu tužiteljice, da je obrazloženje osporavanog rješenja tuženika manjkavo, a razlozi za određivanje mjere izneseni od strane nadležnog tijela da nisu uvjerljivi, već su nezakoniti kao posljedica nezakonitog rada službenice T. G. zbog čega da je i zatraženo njeno izuzeće, na kojeg je 27. veljače 2023. negativno odgovoreno iako je iz naprijed navedenog evidentno da je službenica T. G. zlouporabila svoj položaj i ovlasti na štetu maloljetnog djeteta R. Z. kako bi pogodovala ocu S. Z., a sve kako bi se sporna mjera donijela. Naposljetku, tužiteljica je napomenula  da je cijelo vrijeme pomagala djetetu uspostaviti kontakt u održavanju odnosa s ocem, koji na početku uopće nije bio zainteresiran za svoje dijete, a sada odjednom da je, dok kćerka ne želi viđati oca pa se postavlja pitanje koja je svrha ove mjere, a naročito kad se ima u vidu da je i majka tužiteljice obuhvaćena tom mjerom. Svjesna je da treba poticati dijete da ostvaruje i napreduje u osobnim odnosima s ocem što da tužiteljica i radi, ali da se to ne može ostvariti na silu nikakvom mjerom te tvrdi da će navedena mjera uzrokovati više štete u obitelji nego pomoći te da iniciranim izricanjem mjere otac S. Z. i nadležno tijelo pokazuju kako im najbolji interes djeteta R. Z. nije na prvom mjestu što je protivno članku 3. Konvencije o pravima djeteta (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 12/93 i 20/97). Navodi da Ustavni sud Republike Hrvatske vodi brigu o zaštiti dobrobiti i prava djeteta kao i odgovornosti oba roditelja za podizanje i odgoj djeteta, a ispunjavanje tih okolnosti ocjenjuje se ovisno o specifičnim okolnostima pojedinog slučaja što je izraženo u odluci poslovnog broja U3/2494/2008. od 30. ožujka 2011. pa je slijedom navedenog tužiteljica u tužbenom zahtjevu predložila da se poništi osporavano rješenje tuženika od 15. veljače 2023. uz nadoknadu troškova upravnog spora, a također je u tužbi predložila da sukladno odredbi članka 26. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS) tužba ima odgodni učinak te da se odgodi izvršenje rješenja tuženika od 23. svibnja 2023. 

 

3.                  U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 9. listopada 2023. tuženik je naveo da se protivi donošenju rješenja kojim bi se odredio odgodni učinak tužbe, jer nisu ispunjene sve pretpostavke iz odredbe članka 26. stavak 2. ZUS-a za određivanje odgodnog učinka tužbe budući po mišljenju tuženika određivanje odgodnog učinka tužbe bilo bi protivno javnom interesu.

 

Izvanraspravnim rješenjem Suda od 10. listopada 2023. odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanje odgodnog učinka tužbe budući nisu ispunjene sve pretpostavke iz odredbe članka 26. stavak 2. ZUS-a da bi se odredio odgodni učinak tužbe iz razloga što je Zakonom propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, a kako je to razvidno iz točke 2. izreke prvostupanjskog rješenja od  15. veljače 2023. 

 

4.                  Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 20. listopada 2023. naveo, da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja pa je predložio se odbije tuženi zahtjev tužiteljice kao neosnovan. 

 

5.                  Kako su pravno odlučne činjenice u ovom upravnom sporu nesporne tužiteljica osporava primjenu materijalnog prava, a stranke nisu izrekom zahtijevale održavanje rasprave, to je ovaj Sud na temelju članka 36. stavak 1. točka 4. ZUS-a, nakon uvida u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, a kojeg je tuženik dostavio ovome Sudu uz odgovor na tužbu 20. listopada 2023. te nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja utvrdio, da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan iz niže obrazloženih razloga. 

 

6.                  Naime, uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je prvostupanjsko tijelo pokrenulo postupak po službenoj dužnosti povodom podneska oca  mlt. kćerke R. Z., S. Z., radi pružanja pomoći oko ostvarivanja osobnih odnosa sa kćerkom R. Z. te je tijekom postupka pribavljen nalaz i mišljenje psihologa, sačinjena je lista za procjenu ugroženosti psihosocijalne dobrobiti djeteta u situacijama konfliktnog razdvojenog roditeljstva i donesen je zaključak stručnog tima, s kojim su roditelji upoznati, a to je potreba određivanja mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora majci Z. Z. i ocu S. Z. u ostvarivanju roditeljske skrbi nad djetetom maloljetnom R. Z. u vremenskom trajanju od šest mjeseci, a koja mjera je i određena prvostupanjskim rješenjem od 15. veljače 2023..

 

Nastavno, u postupku je utvrđeno, da je u bračnoj zajednici tužiteljice i S. Z., rođena maloljetna R. Z. 2008., a presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj R1 Ob-…/2021. od 6. srpnja 2021. razveden je brak između tužiteljice i S. Z. te je navedenom presudom odobren Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi prema kojoj je maloljetna R. Z. povjerena majci na skrb,  a osobni odnosi oca i djeteta detaljno su uređeni Planom, koji se nije ostvarivao pa se otac obratio prvostupanjskom tijelu radi pomoći oko ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom pri čemu je roditeljski odnos opisao neskladnim. Naveo je, da je dijete kod njega boravilo svega 6 - 7 puta od kako je donesena sudska presuda o razvodu braka, a zadnji put da je dijete bilo s ocem u svibnju 2022. te kako se on prilagođava majci po pitanju ostvarivanja odnosa s djetetom i nema suradnje između njega i majke djeteta te on s djetetom  dogovara kada će dijete boraviti s njim ovisno o djetetovoj želji, a nakon uskršnjih praznika, dijete da nije više željelo doći kod oca. Majka, ovdje tužiteljica iznosi optužbe da otac prekomjerno konzumira alkohol i da je ona ta koja nagovara dijete da ide kod oca usprkos tome što to dijete ne želi, da je više ne želi siliti na to i negira da ona na bilo koji način negativno utječe na dijete i da ga instruira protiv oca. Ističe da se susreti maloljetne R. nisu odvijali sukladno Planu, jer to otac nije tražio i da je tužiteljica poticala dijete na odnos s ocem, međutim, dijete se sa susreta vraćalo nezadovoljno, prljave odjeće, nenapisane zadaće i općenito neobavljenih školskih zadataka, a za vrijeme terenskog očevida obavljen je razgovor psihologa sa maloljetnom R. u kojem je navela da je ona ta koja ne želi viđati oca i ne navodi nikakvo neadekvatno ponašanje oca, već se žali na stvari koje joj smetaju kod oca. Iz mišljenja psihologa proizlazi da je maloljetna R. povučena djevojčica koja nije ostvarila zadovoljavajući odnos s ocem, a psihologijskom obradom oca S. Z. nisu uočena odstupanja u svakodnevnom funkcioniranju koja bi potencijalno ometala njegovo obnašanje roditeljske uloge i zaključena je procjena ugroženosti psihosocijalne dobrobiti djeteta u situacijama kompletnog razdvojenog roditeljstva koja je pokazala da među roditeljima ne postoji suradnja, a kontakti oca i djeteta prepušteni su na odlučivanje samom djetetu, da majka ne potiče dijete na ostvarivanje osobnih odnosa s ocem, ponašanje oca uglavnom se procjenjuje prikladnima, a ponašanje majke procjenjuje se neprikladnima te postoje pokazatelji manipulativnog ponašanja i prisutna je visoka razina ugroženosti psihosocijalne dobrobiti djeteta. Sumnja se na psihičko zlostavljanje djeteta ili otuđenja djeteta od roditelja sa kojim se ne živi i zaključak je stručnog tima da je roditeljima potrebno odrediti mjeru intenzivne stručne pomoći nadzora na ostvarivanjem skrbi o djetetu u trajanju od 6 mjeseci, a majku je potrebno uputiti na nužnost uključivanja djevojčice na stručnu obradu pri Dječjem domu „T.“, a kako je to i odlučeno prvostupanjskim rješenjem od 15. veljače 2023. koje je potvrđeno rešenjem tuženika od 23. svibnja 2023. i koje rješenje je predmetom ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu. 

 

7.                  Odredbom članka  145. stavka 1. Obiteljskog zakona propisano je, da će Centar za socijalnu skrb odrediti mjeru intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem roditeljske skrbi o djetetu ako utvrdi da je djetetov razvoj ozbiljno ugrožen, a roditelji su spremni i sposobni u kraćem vremenu promijeniti svoje ponašanje kako bi se spriječilo izdvajanje djeteta iz obitelji i spremni poštivati jasne upute   i omogućiti  nesmetan nadzor nad skrbi o djetetu. 

 

U stavku 2. citiranog članka 145. Obiteljskog zakona propisano je, da će mjeru iz stavka 1. ovog članka Centar za socijalnu skrb odrediti samo ako život i zdravlje djeteta u obitelji nisu ugroženi.

 

  Člankom 92. Obiteljskog zakona propisano je, da u sadržaj roditeljske skrbi ulazi pravo i dužnost zaštite osobnih prava djeteta na zdravlje, razvoj, njegu, zaštitu,  odgoj i obrazovanje, ostvarivanje osobnih odnosa i određivanje mjesta stanovanja. U sadržaj roditeljske skrbi ulazi i pravo i dužnost upravljanja djetetovom imovinom, te pravo i dužnost zastupanja djetetovih osobnih imovinskih prava i interesa. 

 

U članku 95. istog Zakona propisano je da roditelj koji ne stanuju s djetetom ima pravo i dužnost ostvariti osobne odnose s djetetom, osim ako mu je to zabranjeno ili ograničeno sudskom odlukom, a roditelj koji stanuje s djetetom ima dužnost i odgovornost omogućiti i poticati ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem. Naime, Obiteljskim zakonom („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21) između ostalih načela propisano je načelo prvenstvene zaštite dobrobiti i prava djeteta. Isto je sadržano u odredbi članka 15. citiranog Zakona u stavku 1. kojim je propisano da sudovi i javno pravna tijela koja vode postupke u kojima se izravno ili neizravno odlučuje o pravima djeteta moraju ponajprije štiti prava djeteta i njegovu dobrobit. U stavku 2. citiranog članka Zakona propisano je da dijete ima pravo ostvariti osobne odnose s oba roditelja osim ako je to u suprotnosti s djetetovom dobrobiti, a Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“  broj:   56/90, 135/97, 113/08, 76/10 i 5/14) propisano je da država štiti djecu te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete  kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život. 

 

8.                  Po mišljenju ovoga Suda, kao i tuženika pravilno je prvostupanjsko tijelo postupilo kad je donijelo rješenje kojim se određuje mjera intenzivne stručne pomoći i nadzora ovdje tužiteljici i ocu S. Z. nad ostvarivanjem roditeljske skrbi  maloljetne R. Z., radi zaštite prava i dobrobiti maloljetnog djeteta, jer je trebalo odrediti mjeru intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem roditeljske skrbi o djetetu koja će roditeljima pružiti pomoć i podršku u lakšem nošenju sa zahtjevnom ulogom roditeljstva, a sve kako bi se spriječile moguće negativne posljedice u odnosu na pravilan psihofizički rast i razvoj maloljetne R. Z..  

 

9.                  Određivanjem navedene mjere, stručne pomoći i nadzora roditeljima u ostvarivanju roditeljske skrbi o djetetu, maloljetnoj R. Z., štite se osobni interesi maloljetnog djeteta, a cilj je, da se djetetu pruži pomoć i podrška pri poticanju na održavanju osobnih odnosa s ocem, uspostavljanjem adekvatne i redovne roditeljske suradnje i razmjenjivanju bitnih informacija o djetetu, te usklađivanju psihološkog statusa djeteta s ciljem određivanja daljnjih tretmana, ukoliko je uopće isti potreban. Dakle, radi se o mjeri koja se poduzima radi zaštite osobnih interesa maloljetnog djeteta, a sastoji se u pružanju djelotvorne stručne pomoći roditeljima u pravilu savjetovanjem, radi stvaranja povoljnijih okolnosti i uvjeta za daljnji razvoj maloljetnog djeteta. 

 

Stoga su neosnovani navodi tužiteljice iz tužbe kojima ističe da se nije vodilo računa o najboljem interesu djeteta, jer je u konkretnom slučaju najbolji interes djeteta uspostava osobnih odnosa s oba roditelja, u konkretnom slučaju i s ocem djeteta, budući da dijete odbija susret s ocem, a dijete nema objašnjenje za izbjegavanje te obzirom da se radi o djetetu u pred adolescenskoj dobi, za njezin psihosocijalni razvoj ključno je uspostaviti skladan odnosa s oba roditelja, a što i sama tužiteljica potvrđuje u tužbi, jer je svjesna važnosti uloge oca u djetetovom životu i sama navodi da pokušava uspostaviti kontakt između oca i djeteta ( stranica 3. i 4. tužbe). 

 

S tim u svezi, ukazuje se tužiteljici da određivanje ove mjere ne znači prisiljavanje kćerke tužiteljice na susrete s ocem, već je svrha mjere pomoći i podrška djetetu pri poticanju na održavanje osobnih odnosa u konkretnom slučaju s ocem te uspostavljanje adekvatne roditeljske suradnje i razmjenjivanje bitnih informacija o djetetu, kao i utvrđivanje psihološkog statusa djeteta, a kako maloljetna R. nema izgrađen odnos s ocem, to je potrebno ukazati na propuste i pogreške u ostvarivanju roditeljske skrbi oba roditelja, a naročito ocu djeteta. 

 

10.             Nisu osnovani niti navodi tužiteljice iz tužbe kojim ističe da prvostupanjsko tijelo nije uvažilo mišljenje djeteta, jer je pri terenskom očevidu psihologinja provela razgovor s djetetom te je mišljenje maloljetne R. da ne želi viđati oca uzeto u obzir i ocjenjeno zajedno s ostalim činjenicama i dokazima i u konačnici donesen je zaključak da je za njezin daljnji psihofizički razvoj potrebno joj pružiti pomoć i podršku pri poticanju na održavanje osobnih odnosa s ocem i uspostavljanje adekvatne redovite roditeljske suradnje obaju roditelja. 

 

Na navode tužiteljice iz tužbe kojim ističe da mjera nije trebala biti određena, valja odgovoriti tužiteljici da s obzirom da iz liste za procjenu ugroženosti psihosocijalne dobrobiti djeteta u situacijama konfliktnog razdvojenog roditeljstva proizlazi da su ponašanje majke neprikladna i postoje pokazatelji manipulativnog ponašanja manjeg intenziteta, to je zaključeno da postoji visoka razina ugroženosti psihosocijalne dobrobiti djeteta. 

 

Naime, svrha ove mjere obiteljsko pravne zaštite nije kažnjavanja roditelja, niti je predmet postupka  utvrđivanje krivnje pojedinog roditelja za nastalu nepovoljnu obiteljsku situaciju, već je cilj i svrha koja se želi postići provođenjem mjere pomoći roditeljima u prevladavanju nepovoljne obiteljske situacije, a cilj je djetetu da se pruži pomoć i podrška pri poticanju na održavanje osobnih odnosa u konkretnom slučaju s ocem s kojim nije takav odnos uspostavljen te da se same roditelje osvijesti na važnost sudjelovanja obaju roditelja u odgoju djeteta te na taj način će i dijete biti zadovoljnije i sretnije kada vidi oba roditelja kako lijepo komuniciraju. Majčino sudjelovanje i predanost u odgoju djeteta nije sporno i svakako je pohvalno ali u konkretnom slučaju za dobrobit djeteta i njezin psiho fizički razvoj važno je da oba roditelja budu zastupljena u njezinom životu i sudjeluju u njezinom odgoju najbolje što znaju i mogu, dajući sve od sebe da je usmjere na pravi put, budu joj oslonac u životu  i olakšaju joj odrastanje.

 

11.             Slijedom navedenog, na temelju članka 57. stavak 1. ZUS-a odučeno je kao u izreci ove presude.   

 

U Rijeci 21. studenog 2023.

                                                                                                                    S u t k i nj a

 

                                                                                                                      Marija Renner Jakovljević v.r. 

 

Uputa o pravnom lijeku: 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri (3) primjeraka, za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.