REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2640/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja te Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika AKD-ZAŠTITA d.o.o, Zagreb, Savska cesta 28, OIB: 09253797076, kojeg zastupa punomoćnica Iva Markotić Bagarić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi naknade štete u iznosu od 7.787,14 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-278/24 od 7. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-278/24 od 7. svibnja 2024. u točki I. njene izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.787,14 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 31. srpnja 2018. do isplate (točka I. izreke) dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 0,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke).

2. Predmet spora odnosi se na tužiteljev zahtjev za naknadu štete. Tužitelju je šteta nastala isplatama invalidske mirovine njegovom osiguraniku ŠĐ u razdoblju od 1. rujna 2015. do 31. siječnja 2018. Tužiteljev osiguranik ŠĐ je stradao 15. ožujka 2008. na radu, obavljajući poslove zaštitara za tuženika kao poslodavca. ŠĐ je u upravnom postupku koji se vodio pred tužiteljem rješenjima od 20. travnja 2010. te od 21. siječnja 2011. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uslijed zaostale psihičke bolesti od štetnog događaja.

3. Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku, nakon što ga je ovaj sud rješenjem poslovni broj Pž-3148/2022 od 20. prosinca 2023. uputio da je za ocjenu postojanja tuženikove odgovornosti kao poslodavca odlučno utvrditi je li postojao tuženikov propust u primjeni mjera zaštite na radu u odnosu na radno mjesto zaštitara ulazne rampe u zgradu Hrvatske pošte d.d. u Splitu utvrdio sljedeće odlučne činjenice.

4. Prvostupanjski sud je iz prijave ozljede na radu i saslušanjem svjedoka ŠĐ i RĐ utvrdio da je do štetnog događaja došlo na način da je tužiteljev osiguranik ŠĐ obavljajući ophodnju čuvanog područja parkirališta pokraj ulazne rampe, uočivši otvorena vrata u glavnoj zgradi i izostanak zaštitara na porti ušao u glavnu zgradu s ciljem obavještavanja operativnog dežurstva o uočenoj pojavi. Tamo su ga zatekla trojica naoružanih napadača, nanijeli su mu lakše tjelesne ozljede te mu zavezali ruke i noge.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio da su radni zadaci ŠĐ propisani Uputom o ponašanju i obvezama zaštitara i čuvara tijekom obavljanja zaštitarskih poslova, između ostalog, podrazumijevali periodičko vršenje ophodnje štićenog područja najmanje dva puta u toku smjene. Također, ŠĐ je o svim sigurnosno interesantnim događajima i o poduzetim radnjama trebao pravovremeno obavijestiti operativno dežurstvo. Kako na ulaznoj rampi nije radila telefonska linija, što je utvrđeno iz iskaza ŠĐ, prvostupanjski sud je utvrdio da on nije imao sredstvo komuniciranja s glavnim ulazom niti s operativnim dežurstvom. Zbog toga je ŠĐ morao ući u glavnu zgradu kako bi prijavio izvanredan događaj, pa je nedostatak telekomunikacijskog sredstva doveo do štetnog događaja.

6. Također, utvrdio je da je tuženik propustio o štetnom događaju obavijestiti inspekciju zaštite na radu, čime je postupio protivno obvezi propisanoj u odredbi čl. 72. st. 1. Zakona o zaštiti na radu.

7. Ujedno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovan tuženikov prigovor doprinosa oštećenika nastanku štete uslijed samoinicijativnih radnji, jer je ocijenio da je prethodno opisano postupanje ŠĐ bilo dio njegovih radnih zadataka zaštitara ulazne rampe.

8. Prvostupanjski sud je iz nalaza i mišljenja o invalidnosti koje su donijeli vještaci u upravnom postupku koji se vodio pred tužiteljem radi ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja te iz nalaza i mišljenja vještaka medicine rada i psihijatra u ovom postupku utvrdio da je uslijed štetnog događaja kod ŠĐ došlo najprije do akutne stresne reakcije a potom reaktivacije larviranog posttraumatskog stresnog sindroma, koje smetnje perzistiraju unatoč provedenom psihijatrijskom liječenju. Zbog trajne promjene osobnosti i depresivne simptomatologije kod ŠĐ je nastala profesionalna nesposobnost za rad na radnom mjestu zaštitara zbog čega mu je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 5. ožujka 2010. zabranjeno obavljanje poslova privatne zaštite.

9. Prvostupanjski sud pri tome nije prihvatio tuženikove prigovorne tvrdnje da je nastala psihička bolest posljedica sudjelovanja ŠĐ u Domovinskom ratu, jer unatoč tome što su u zdravstvenom kartonu bili evidentirani podatci o postojanju psihičkih poremećaja i prije štetnog događaja, tužitelj nije provodio ekstenzivno liječenje i to nije utjecalo na njegovu radnu sposobnost. Naprotiv, medicinski pregled koje je prošao ŠĐ pri nadležnoj medicini rada prije zaposlenja kod tuženika, koji uključuje i psihologijsko testiranje pokazuju da je on tada bio radno sposoban. Zato je prvostupanjski sud ocijenio da u cijelosti postoji uzročno- posljedična veza između štetnog događaja i u njemu zadobivenih posljedica PTSP-a i nastale profesionalne nesposobnosti za rad ŠĐ.

10. Prvostupanjski sud je iz tužiteljevih obračuna isplaćene mirovine u utuženom razdoblju od 1. rujna 2015. do 31. siječnja 2018. kao i iz ispisa iz baze tužiteljevih podataka utvrdio da je tužitelju isplaćen ukupan iznos invalidske mirovine u iznosu od 58.621,96 kn.

11. Konačno, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovan tuženikov prigovor zastare jer je utvrdio da je od najranije isplaćenog mjesečnog iznosa mirovine 1. rujna 2015., kojim je tužitelju nastala šteta, do trenutka podnošenja tužbe u ovom predmetu 31. srpnja 2018. nije protekao rok od tri godine. Zato je primjenom odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18; dalje: ZOMO), ocijenio osnovanim zahtjev za naknadu štete za navedeni iznos.

12. Protiv pobijane presude u točki I. izreke tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Tuženik je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu da on kao poslodavac nije poduzeo sve potrebne mjere zaštite na radu. Istaknuo je da je Hrvatska pošta d.d. od njega naručila obavljanje poslova tjelesne zaštite na tri različita mjesta rada – trezor, porta i rampa. Isključivo je zaštitar trezora bio zadužen za nošenje kratkog vatrenog oružja, što je u skladu s odredbom čl. 40. Zakona o privatnoj zaštiti. S druge strane, tužiteljev osiguranik je radnim nalogom bio zadužen za poslove čuvanja ulaza i izlaza vozila na pristupnoj rampi te je za te poslove bio u cijelosti educiran i osposobljen. Tuženik smatra da je to dokazao dostavljanjem isprava – Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 14. studenoga 2007. s opisom poslova radnog mjesta zaštitar, Uvjerenja o osposobljenosti za rad na siguran način od 6. rujna 2006. i Upute o ponašanju i obvezama zaštitara tijekom obavljanja zaštitarskih poslova.

14. Tuženik ponavlja svoju prigovornu tvrdnju da je šteta nastala samoinicijativnim radnjama tužiteljeva osiguranika koji je postupao izvan svojih radnih obaveza, jer je on trebao štititi isključivo ulaznu rampu te nije trebao obavljati ophodnju dvorišta. To je svojim iskazom potvrdio svjedok RĐ.

15. Tuženik smatra da prvostupanjski sud nije mogao utemeljiti svoju odluku na iskazu svjedoka ŠĐ (tužiteljeva osiguranika) jer je bio kontradiktoran prethodno danim iskazima i nevjerodostojan. Osim toga, tuženik smatra da ne postoji njegov propust u vidu ne izvještavanja nadležnog tijela za poslove inspekcije rada o štetnom događaju, u smislu odredbe čl. 72. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu, jer je tužiteljev osiguranik nakon štetnog događaja odradio još dvije smjene.

16. Tuženik smatra da je pogrešno utvrđena odlučna činjenica postojanja uzročno posljedične veze između štetnog događaja i oboljenja tužiteljeva osiguranika ŠĐ od profesionalne bolesti – posttraumatskog stresnog sindroma. Naime, nalazom i mišljenjem vještaka Gordana Makarića i Damira Vodopivca utvrđeno je da je štetni događaj izazvao reaktivaciju simptoma larviranog (prikrivenog) PTSP-a iz čega proizlazi da je tužiteljev osiguranik već ranije bolovao od te bolesti. Smatra da je tužiteljev osiguranik doprinio nastanku štete time što je unatoč postojanju psihičkih tegoba izabrao stresno zanimanje.

17. Tuženik je istaknuo da je tužiteljevom osiguraniku utvrđena profesionalna nesposobnost za rad te da je tužiteljev osiguranik propustom da se zaposli na drugom radnom mjestu sukladno preostaloj radnoj sposobnosti također pridonio nastanku štete.

18. Konačno, tuženik smatra da je pogrešno utvrđena visina nastale štete, jer iz dokumentacije koju je tužitelj priložio, nije vidljiv tužiteljev OIB, već samo ime i prezime. Tuženik ponavlja i prigovor zastare.

19. Tuženikova žalba nije osnovana.

20. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u točki I. njene izreke na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 90/22 i 114/22; dalje: ZPP), u dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona, kao i na pravilnu primjenu materijalnoga prava.

21. Pravilno je prvostupanjski sud iz utvrđene činjenice da tužiteljevom osiguraniku ŠĐ prilikom obavljanja poslove zaštitara ulazne rampe nije bilo osigurano sredstvo za telekomunikaciju ocijenio da tuženik kao poslodavac nije primijenio mjere zaštite na radu. Naime, ovlasti zaštitara kod obavljanja poslova privatne zaštite sukladno odredbama Zakona o privatnoj zaštiti („Narodne novine“ broj 68/03), uključuju (između ostalih ovlasti) i privremeno ograničenje slobode kretanja i upotrebu tjelesne snage i vatrenog oružja (čl. 27.). Međutim, dužnost je privatnih zaštitara o svakoj takvoj poduzetoj mjeri odmah obavijestiti policiju, što podrazumijeva da je za obavljanje poslova privatne tjelesne zaštite tuženik trebao ŠĐ osigurati kao sredstvo rada adekvatan telekomunikacijski uređaj (telefon, mobitel i sl.).

22. Također, i iz tuženikovih internih uputa sadržanih u Uputama o ponašanju i obvezama zaštitara i čuvara tijekom obavljanja zaštitarskih poslova proizlazi da su poslovi zaštitara podrazumijevali obvezu permanentnog izvještavanja operativnog dežurstva o svemu značajnom za sigurnost objekta i ljudi u njemu kao i surađivati sa službenicima policije (čl. 10. 1. ), iz čega proizlazi da je ŠĐ trebao biti opremljen telekomunikacijskim uređajem.

23. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljev osiguranik ŠĐ, nakon završetka radnog vremena Hrvatske pošte d.d., prilikom ophodnje prostora parkirališta uočio otvorena vrata u glavnoj zgradi što predstavlja sigurnosno sumnjiv događaj, međutim da ŠĐ nije bio opremljen telekomunikacijskim uređajem, zbog čega je bio primoran ući u glavnu zgradu da bih o tome obavijestio operativno dežurstvo. U glavnoj zgradi su ga zaskočili i zarobili naoružani razbojnici te je ŠĐ uslijed traume na radnom mjestu razvio psihičko oboljenje posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Tuženik odgovara po načelu pretpostavljene krivnje uslijed neprimjene mjera zaštite na radu (čl. 162. st. 2. ZOMO-a), a tuženik nije dokazao da bi do štetnog događaja došlo sve i da je ŠĐ bio opremljen telekomunikacijskim sredstvom i da je o sigurnosno sumnjivoj pojavio mogao obavijestiti operativno dežurstvo bez ulaska u glavnu zgradu.

24. Tužiteljev osiguranik ŠĐ dao je iskaz usmeno pred prvostupanjskim sudom te je na održanom ročištu bio prisutan i tuženikov punomoćnik. Pri tome on nije prigovorio vjerodostojnosti iskaza niti je upozorio na nekonzistentnost iskaza ili na razlike u iskazu u odnosu na neke druge postupke. Zato su neosnovane žalbene tvrdnje o proturječnosti i nevjerodostojnosti iskaza, pogotovo kraj činjenice da je svjedok samo jednom iskazivao u postupku pred prvostupanjskim sudom te da nisu dostavljeni zapisnici svjedokova iskaza iz bilo kojeg drugog sudskog postupka.

25. Dalje, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužiteljev osiguranik ŠĐ nije postupao izvan okvira radnih zadataka time što je napustio prostor ulazne rampe i obavio ophodnju parkirališta štićenog područja, jer je obveza periodičke ophodnje štićenog prostora (dvorišta i prostorija unutar zgrade) bila sadržana u tuženikovim radnim nalozima danim u Uputama o ponašanju i obvezama zaštitara i čuvara tijekom obavljanja zaštitarskih poslova (čl. 14.). S obzirom na to da je pisanom ispravom dokazano koje su bile obveze radnog mjesta zaštita, neodlučno je što je svjedok RĐ iskazivao drugačije.

26. Također, ispravna je ocjena prvostupanjskog suda o postojanju uzročno posljedične veze između štetnog događaja i nastalog invaliditeta ŠĐ zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Ona je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka stručnjaka iz područja medicine rada i psihijatrije. Vještaci su zauzeli mišljenje da postoji izravna uzročno – posljedična veza između štetnog događaja i razvoja psihičkih poremećaja i posljedične profesionalne nesposobnosti za rad. Očitujući se na tuženikove prigovore, vještaci nisu isključili mogućnosti da tužitelj ne bi obolio bez prethodnog sudjelovanja u Domovinskom ratu. S obzirom na to da se ŠĐ prije štetnog događaja nije ekstenzivnije psihijatrijski liječio te je uredno funkcionirao na psihičkom planu, što je potvrđeno psihološkim testiranjima provedenim prije zaposlenja kod tuženika, vještaci su ostali kod svojeg mišljenja o postojanju izravne uzročno posljedične veze. Tuženik ničime nije doveo u sumnju pravilnost i objektivnost danog nalaza i mišljenja.

27. Ovaj sud ističe da je tužitelj dužan isplaćivati invalidsku mirovinu, neovisno o tome je li se njegov osiguranik vratio u sustav rada, te ujedno ne može ni na koji način utjecati na svog osiguranika hoće li se koristiti takvom mogućnošću. Zbog toga ne postoji doprinos nastanku štete.

28. Konačno, ovaj sud smatra da tužiteljevi obračuni isplaćenih mirovina predstavljaju pisanu ispravu o visini nastale imovinske štete za tužitelja te su podobne za utvrđivanje ove činjenice. Dodatno se ističe da je tužitelj javna ustanova koja je nadležna za ostvarivanje prava iz mirovinskih osiguranja na temelju generacijske solidarnosti (čl. 5. ZOMO-a) te je općepoznata činjenica da tužitelj postupa po svojoj zakonskoj obvezi i u skladu sa vlastitim rješenjima o priznanju prava iz mirovinskog osiguranja isplaćuje u Republici Hrvatskoj mirovine. Tuženik je mogao dovoditi u sumnju pravilnost obračuna, ali je on svoje prigovore iznio paušalno, bez da ih je potkrijepio bili kakvim argumentima i dokazima.

29. Također, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da od trenutka najranijeg isplaćenog mjesečnog obroka mirovine 1. rujna 2015. do trenutka podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao subjektivni zakonski rok zastare od 3 godine za potraživanja naknade štete (čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18.)

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio