Poslovni broj: Usž-2903/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Borisa Markovića, članova vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Mesna industrija Braća Pivac d.o.o., Vrgorac, Težačka bb, OIB: 28128148322, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o., Zagreb, Miramarska cesta 24, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi prisilne naplate duga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 Us I-2928/2023-11 od 18. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 Us I-2928/2023-11 od 18. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-415-05/21-01/199, urbroj: 513-04-23-2 od 20. rujna 2023. i rješenja o ovrsi Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, klasa: UP/I-415-02/20-05/152, urbroj: 513-02-3010/8-21-27 od 6. listopada 2021. te da se naloži Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Zagreb da tužitelju vrati sve iznose plaćene po rješenju o ovrsi Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, klasa: UP/I-415-02/20-05/152, urbroj: 513-02-3010/8-21-27 od 6. listopada 2021., sa pripadajućom zateznom kamatom od dana plaćanja do dana povrata, na način definiran u točki I. izreke. U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

Nadalje u žalbi tužitelj navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, a pri tome u bitnom ponavlja razloge već navedene u tužbi, a osobito prigovara da je obrazloženje pobijane presude manjkavo, odnosno protivno članku 60. stavku 4. ZUS-a.

Dalje u žalbi upire na izostanak obveznih dijelova rješenja o ovrsi koji su propisani u članku 141. stavku 2. točkama 1. – 5. Općeg poreznog zakona, pri čemu ustraje na tvrdnji da iz izreke tog rješenja nije vidljivo na temelju čega je ovrha određena, a zbog čega je rješenje o ovrsi nepotpuno i nerazumljivo. Tužitelj napominje da rješenje klasa: UP/I-415-02/11-01/235, urbroj: 513-02-3005/15-21-49 od 19. kolovoza 2021., navedeno u obrazloženju rješenja o ovrsi, nije ovršna isprava, već je tim rješenjem obnovljen postupak dovršen rješenjem od 29. srpnja 2011. i u tom postupku je odlučeno da se rješenje neće zamijeniti novim, već se ostavlja na snazi. Ujedno su tim rješenjem poništena prvostupanjska rješenja od 9. studenoga 2015. i 16. studenoga 2016., kojima je postupak naplate carinskog duga bio obustavljen radi nastupa apsolutne zastare, a dodaje da je protiv rješenja od 19. kolovoza 2021. izjavio pravodobnu žalbu, o kojoj u trenutku donošenja navedenog rješenja o ovrsi još nije bilo odlučeno. Tužitelj u žalbi upire na primjenu članka 126. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku koji propisuje da rješenje kojim se dopušta obnova postupka odgađa izvršenje rješenja protiv kojeg je obnova dopuštena, zaključujući da se nije moglo prisilno izvršiti rješenje protiv kojega je dopuštena obnova (rješenje od 29. srpnja 2011.), prije donošenja konačne odluke o obnovi postupka. Dodaje i da su uslijed odgodnog učinka žalbe propisanog u članku 186. Općeg poreznog zakona, u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi, rješenja kojima je ovršna isprava radi čije je naplate ovrha i određena, bila zamijenjena novim rješenjima i postupak obustavljen radi zastare još bila na snazi, što znači da je prvostupanjsko tijelo tek nakon donošenja odluke o žalbi protiv rješenja od 19. kolovoza 2021. (rješenja od 20. rujna 2023.) moglo donijeti rješenje o ovrsi.

Dalje u žalbi tužitelj napominje da je obnova postupka izvanredni pravni lijek koji se podnosi protiv pravomoćnih i izvršnih odluka, a nakon podnošenja zaustavlja ovrhu odluke, zbog čega, iako rješenja iz 2011. i 2021. sadrže klauzulu izvršnosti, ne znači da su ta rješenja i izvršna, što prvostupanjski sud pogrešno zaključuje.

Zaključno, tužitelj napominje da je postupak naplate carinskog duga obustavljen radi nastupa apsolutne zastare, što je iscrpno obrazloženo u rješenju od 9. studenoga 2015., a nakon čega je dug brisan iz službenih evidencija, a sporovi su se vodili samo vezano uz visinu kamate koja bi tužitelju pripadala na sredstva koja je na ime duga platio. Dodaje da je pitanje zastare ranije bilo ocijenjeno na temelju mjerodavnih odredbi Carinskog zakona, a nakon toga na temelju odredaba Općeg poreznog zakona. Tužitelj navodi da, ukoliko je rješenje iz 2015. godine bilo nezakonito, da ne treba snositi štetne posljedice zbog pogreške državnih tijela, a u prilog tome se poziva na stajališta iznesena u nizu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, kao i Europskog suda za ljudska prava. Napominje da se Vrhovni sud u odluci iz 2020. uopće nije bavio pitanjem zastare, zbog čega smatra da se raniji zaključci vezano uz nastup zastare ne mogu kasnije tumačiti na štetu tužitelja.

Tužitelj, osim što ukazuje na niz propusta koja su počinila nadležna tijela, a koji su doveli do donošenja eventualno nezakonitih odluka, upire i na povredu ustavnih prava, posebno članaka 19. i 29. Ustava Republike Hrvatske. Također tužitelj ukazuje i na primjenu članka 5. Općeg poreznog zakona, koji propisuje da se primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji oporezivanje, a smatra da to uključuje i način utvrđivanja nastupa zastare kao materijalnopravnog instituta, zbog čega da je nastup zastare valjalo utvrditi uvažavajući mjerodavne odredbe Carinskog zakona, članka 225. stavka 4. i 230.a) tog Zakona. Sukladno odredbama Carinskog zakona kao posebnog propisa, tužitelj ističe da se zastara prava na naplatu carinskog duga ne računa od utvrđenja, već od isteka godine u kojoj je dug nastao, što dalje znači da je u predmetnom slučaju zastara počela teći za robu uvezenu po deklaracijama zaprimljenim u 2007. dana 1. siječnja 2008., a za robu uvezenu po deklaracijama zaprimljenim u 2008. dana 1. siječnja 2009., a slijedno tome je propisani rok istekao do 1. siječnja 2015., kada je nastupila apsolutna zastara za naplatu uvoznih davanja. Dalje u žalbi tužitelj ukazuje i na primjenu članka 108. Općeg poreznog zakona, u vezi članka 2. stavka 8. tog Zakona, prema kojima se Opći porezni zakon primjenjuje na druga javna davanja (među kojima je sukladno članku 3. stavku 3. OPZ- a i carina), samo ako posebnim propisima nije uređeno drugačije. Tužitelj ističe da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ignorira odredbe Carinskog zakona i prigovor zastare odbija pozivajući se na odredbe važećeg Općeg poreznog zakona, bez da navodi bilo kakve relevantne razloge zbog kojih zaključuje da zastara nije nastupila, jer osim što navodi da u razdoblju vođenja sudskih postupaka dolazi do zastoja zastare, posebno ne navodi razloge za takav zaključak, jer konkretno ne navodi o kojim se sudskim postupcima radi, tj. što je bilo predmet ocjene u tim postupcima. Dodaje da je prijedlog za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnesen tek 2. studenoga 2015., odnosno šest mjeseci nakon pravomoćnosti presude, zaključujući da u tom razdoblju ne može doći do zastoja zastare, jer su se upravni postupci u vezi istih pitanja i dalje vodili, a da bi protivno tumačenje značilo da upravni spor nikada ne bi mogao biti dovršen.

Tužitelj u žalbi dodaje i da mu je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Ured za velike porezne obveznike izdao potvrdu klasa: 034-04/21-10/5766, urbroj: 513-07- 23-02-21-2 od 20. rujna 2021. u kojoj se ne navodi bilo kakav dug po osnovi carine, a niti po osnovi poreza na dodanu vrijednost. Stoga tužitelj smatra da je predmetni uvozni dug prestao jer je otpisan, bez obzira na nastup zastare.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi pobijanu presudu i o tužbenom zahtjevu meritorno odluči, sukladno mjerodavnom propisu i žalbenim navodima, a da mu dosudi i trošak upravnog spora. Tužitelj u žalbi traži i trošak žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija nisu osnovani.

6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je predmet upravnog spora bila ocjena zakonitosti rješenja o ovrsi, klasa: UP/I-415-02/20-05/152, urbroj: 513-02-3010/8-21-27 od 6. listopada 2021., odnosno tuženikovog rješenja od 20. rujna 2023., kojim se odbija žalba tužitelja i potvrđuje navedeno rješenje o ovrsi.

7. Rješenjem o ovrsi od 6. listopada 2021. je utvrđeno da je tužitelj kao ovršenik, na temelju ovršne isprave, izvršnog rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Carinarnice Varaždin, klasa: UP/I-415-02/11-01/235, urbroj: 513-02-4690/1-11-2 od 29. srpnja 2011. i rješenja Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, klasa:

UP/I-415-02/11-01/235, urbroj: 513-02-3005/15-21-49 od 19. kolovoza 2021., na ime carinskog duga i pripadajuće kamate duguje na dan 6. listopada 2021. iznos od 1.407.054,57 kn (točka 1. izreke). Daljnjim točkama 2., 3. i 4. izreke tog rješenja se navodi način provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, kao i rok te način podmirenja duga i daljnjih kamata, u točki 5. izreke se utvrđuju troškovi, a u točki 6. se određuje da žalba izjavljena protiv rješenja odgađa njegovo izvršenje.

8. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi mjerodavne odredbe Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. – 42/20. – dalje: OPZ), a dodaje da se prema članku 142. stavak 7. OPZ-a, u postupku ovrhe ne mogu isticati prigovori koji se tiču ocjene zakonitosti ovršne isprave kojom je utvrđen dug. S time u vezi se u pobijanoj presudi dodaje da predmet upravnog spora nije ocjena je li tužitelju carinski dug pravilno i zakonito utvrđen, a niti se u postupku prisilne naplate poreznog duga takvi navodi mogu s uspjehom isticati.

Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao osvrt na sve tužbene prigovore pojedinačno, uključujući i navod o nastupu zastare prava na naplatu carinskog duga, ocijenivši sve tužbene navode neosnovanima.

9. Naime, iz podataka spisa proizlazi da se u vezi predmetnog duga vodilo više upravnih sporova, jer je Upravni sud u Splitu ranije vodio tri upravna spora, donio presude koje prileže spisu, a o žalbama izjavljenim protiv tih presuda je ovaj Sud također odlučio.

Dalje proizlazi da je uslijed donesene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-zpz 18/2015-3 od 15. rujna 2020. provedena obnova postupka, u smislu članka 123. stavka 2. točke 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09.) te su rješenja koja su ovdje izvršni naslov, ostavljena na snazi. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno ocjenjuje da u predmetnom slučaju nije nastupila zastara prava na naplatu carinskog duga, jer za vrijeme trajanja sudskih postupaka zastara ne teče, sukladno članku 108. stavku 6. OPZ-a.

10. Stoga, a uvažavajući vrijeme trajanja svih sudskih postupaka, odnosno upravnih sporova koji su se vodili, kao i sudskog postupka koji je proveo Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, kojom je preinačio presudu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 Us I-2451/2012-8 od 16. travnja 2015. i odbio tužbeni zahtjev za poništenje tuženikovog rješenja od 9. listopada 2012. te donio presudu, broj: U-zpz 18/2015-3 od 15. rujna 2020., prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u predmetnom slučaju nije protekao rok zastare od šest godina za naplatu carinskog duga propisan u članku 108. stavku 1. OPZ-a, odnosno nije došlo do nastupa zastare na naplatu duga.

11. Slijedom navedenog, ovaj Sud je ocijenivši da žalbeni navodi nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu tužitelja odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

12. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, što znači da nije uspio u žalbenom stadiju postupka, to je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović